REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-429/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić-Biscuoli, odvjetnik u Puli, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici iz OD Mađarić&Lui iz Zagreba, radi ništetnosti i dr., nakon održane i zaključene glavne rasprave 20. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i tuženika, 23. lipnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj ugovora 112-50-3208044 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. koja glasi: « … kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.. »,

u odredbi čl. 7.1. koja glasi:

« … u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća…. » pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 2.638,58 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 5,27 € od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 9,25 € od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 12,11 € od 7. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 13,41 € od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 10,03 € od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 10,72 € od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,16 € od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1,06 € od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,15 € od 12. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 4,31 € od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 4,12 € od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 1,94 € od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 6,03 € od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 9,32 € od 31. prosinca .2009. do isplate,

- na iznos od 13,99 € od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 12,92 € od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 19,26 € od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 18,06 € od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 20,40 € od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 40,70 € od 13. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 36,52 € od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 49,29 € od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 44,88 € od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 37,78 € od 31 .listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 52,75 € od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 71,79 € od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 58,31 € od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 63,04 € od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 57,02 € od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 58,10 € od 11. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 83,63 € od 14. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 86,12 € od 12. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 107,22 € od 13. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 96,29 € od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 84,32 € od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 82,61 € od 12. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 81,69 € od 14. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 87,37 € od 7. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 92,32 € od 13. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 92,98 € od 10. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 89,56 € od 13. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 91,87 € od 11. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 93,45 € od 13. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 90,79 € od 13. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 91,49 € od 13. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 89,50 € od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 85,18 € od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 89,78 € od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 91,99 € od 30. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 90,44 € od 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 90,29 € od 2. siječnja 2013. do isplate,

po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici, naknadi prouzročeni parnički trošak 2.462,50 EUR u roku od 15 dana, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja tekućeg polugodišta, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 29. svibnja 2023. navodi da je 27. prosinca 2005. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 112-50- 3208044, kojim ugovorom joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.539,00 CHF.

1.1. Temeljem ugovora o kreditu banka da je odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.539,00 CHF-a po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Ugovorom da je bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

1.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

1.3. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.

1.4.Tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 7. svibnja 2025. uskladila svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka na način da potražuje isplatu ukupnog iznosa od 2.638,58 EUR zajedno sa zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da su tužitelj i tuženik 27. prosinca 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 112-50-3208044 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 30.539,00 a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva.

2.1. Tužitelj da neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima da je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

2.2. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.3. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.4. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.5. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

2.6. Tužitelj da se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj da ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

2.7. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U tijeku postupka pročitane su sve isprave iz spisa, ugovor o kreditu, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka te saslušana tužiteljica.

4. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita zaključila s tuženikom kao kreditorom 27. prosinca 2005. Ugovor o kreditu broj 112-50-3208044, te da joj je po toj osnovi isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.539,00 CHF,

- nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da je odobren kredit u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate,

- da je predmetni ugovor odobren za kupnju motornog vozila.

6. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno valja utvrditi i je li tužena obvezna (i u kojem iznosu) isplatiti tužiteljici novčane iznose koje potražuje ovom tužbom. Sporno je među strankama mogu li se na ovaj pravni odnos stranaka primijeniti odluka Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe prema kojoj je glavnica kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, dakle ugovorena valutna klauzula. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 čl. 81., 82. i 90. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje protivno člancima 96. i 97. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru su neodređene i nepoštene, a o njima se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru. Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio "slabiji" i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu. Dakle tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka stranka nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kako bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti budući je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema euru, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj. Dakle tužitelj nije prilikom ugovaranja kredita bio adekvatno informiran o potencijalnom rastu tečaja švicarskog franka čime je doveden u neravnopravni položaj, to ugovornu odredbu čini nepoštenom, a nepoštene odredbe su ništetne sukladno čl. 3., 4. i 6. ZOO. Osim toga, takve ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene su i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

10. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje ZOO) je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnosti tvrdnji da sporna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nije ništetna, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se sukladno čl. 502.c ZPP-a, stranke u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužene povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava te je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su točkom 6. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim.

11.1. Sud je prema dokaznom prijedlogu tužiteljice ipak odlučio saslušati tužiteljicu u svojstvu parnične stranke.

11.2. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni kredit podigla sam radi kupovine osobnog automobila. Osobni automobil da koristi isključivo za osobne potrebe. Kada je bila na razgovoru u banci da su joj ponudili ugovor o kreditu u CHF te pri tome naveli da je to najpovoljniji kredit budući da je za njega bila najniža kamatna stopa. Ne spori da je ugovor pročitala, ali tvrdi da iz njegova sadržaja nije razumjela da će zbog promjene kamatne stope i valute anuitet toliko značajno rasti. U jednom trenutku anuitet da joj je bio porastao za 50%. U međuvremenu je posudila novčana sredstva sve kako bi taj kredit otplatila jer ju je obzirom na visinu njezinih primanja znatno opterećivao. U banci joj nisu ništa posebno objašnjavali vezano za valutnu klauzulu u CHF niti su se osvrtali na čimbenike koji bi bili od utjecaja na takve promjene.

11.3. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio istinitim jer je iskazivala logično, ne upadajući u kontradiktornosti i u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik njezin iskaz nije osporio. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je novčana sredstva ostvarena kreditom utrošila na kupovinu osobnog automobila.

11.4. Obzirom na zakonske učinke presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na tuženiku je bio teret dokaza da predmetni Ugovor o kreditu odstupa od onih razmatranih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i to u njegovu korist). No, provedenim dokazima sud nije utvrdio bitno drugačije činjenice koje bi imale za posljedicu da se na konkretni pravni odnos tužiteljice i tuženika ne bi mogla primijeniti utvrđenja iz citiranih pravomoćnih presuda, već upravo suprotno sud je iz iskaza tužiteljice samo potvrdio da se na konkretni pravni odnos po tom Ugovoru imaju primijeniti utvrđenja iz pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora. Stoga sud ne prihvaća stav tuženika da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u djelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule, ne može odnositi na konkretan pravni odnos između tužiteljice i tuženika. Naime, tuženik je sudjelovao u tim postupcima kao kolektivnim sporovima te je navedenim presudama odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule izražene u švicarskim francima (CHF) upravo za ugovore o kreditu koje je tuženik zaključivao sa svojim klijentima u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a predmetni ugovor o kreditu tužiteljica i tuženik zaključili su upravo u tom razdoblju, odnosno 27. prosinca 2005. Shodno navedenom, stav je ovog suda kako je osnovanost osnove tužbenog zahtjeva tužiteljice dakle ništetnost ugovornih odredbi kredita u CHF iz Ugovora o kreditu broj 112-50-3208044 utvrđena upravo navedenim presudama. Dakle, naplatom kunske protuvrijednosti anuiteta po tečaju većem od važećeg tečaja na dan isplate kredita dio imovine tužiteljice je bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženika.

12. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

13. Odredbom čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam "potrošač" definiran i u Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07), kao i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

13.1. Kako u konkretnom slučaju nije sporno da je tužiteljica zaključila Ugovor o kreditu kao fizička osoba, a tuženik nije dokazao (niti to proizlazi iz provedenih dokaza) da je kredit iskorišten u svrhu bilo kakve poduzetničke djelatnosti, utvrđeno je da tužiteljica ima svojstvo potrošača.

14. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao objektivan cijeneći da je sačinjen u skladu s pravilima struke. Na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna vještaka, utvrđeno je da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatila 2.638,58 EUR.

15. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te sukladno njemu precizirala tužbeni zahtjev u podnesku od 28. svibnja 2024. na način da potražuje samo pozitivne tečajne razlike od 2.638,58 EUR.

16. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka budući je sačinjen stručno i objektivno sukladno nalogu suda i shvaćanjima iznesenim u ovoj presudi.

17. Naime, u postupku je utvrđeno da tužiteljica ima pravo na povrat razlike zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita prema početnom otplatnom planu. Radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužiteljici prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove.

18. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Odredba čl. 214. u st. 1. do 3. ZOO propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjene obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO- a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245 st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari proizlazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare. U odnosu na ništetnu odredbu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pravomoćnošću presude VTS RH posl.br. Pž-6632/17 tužitelj kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 14. lipnja 2018. pa nadalje korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupka radi isplate. Početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 15. lipnja 2018., što bi značilo da tužitelj od tada ima pet godina vremena zahtijevati povrat preplaćenog iznosa. Da je navedeni prigovor zastare neosnovan jasno proizlazi iz revizijske odluke broj Rev-2245/17 u kojem predmetu je već odlučeno o ovom pravnom pitanju. U navedenoj odluci Vrhovni sud RH navodi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Budući da je tužba u ovom predmetu pravodobno podnesena 29. svibnja 2023. utvrđeno je da od dana donošenja prethodno citiranih odluka do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina niti je tužitelju nastupila zastara potraživanja pa se prigovor tuženika odbija kao neosnovan.

19. Slijedom svega navedenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice. Sud je naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od iznos od 2.638,58 EUR, a kako je to navedeno u izreci presude.

20. Tužiteljici su priznate i zatezne kamate na preplaćeni iznos od plaćanja pojedinačnih mjesečnih iznosa sukladno utvrđenju iz nalaza i mišljenja vještaka, a temeljem čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

21. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19), s obzirom da je tužiteljica uspjela u cijelosti s postavljenim zahtjevom. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1, za sastav obrazloženih podnesaka od 10. travnja 2024., 6. svibnja 2024 i 7. svibnja 2025. (3x100 bodova) prema Tbr.8/1, te 14. siječnja 2025.(25 bodova) Tbr 8/3, zatim za zastupanje na ročištu 11. travnja 2024., 4. studeni 2024., 19. veljače 2025. i 20. svibnja 2025. (4x100 bodova) Tbr. 9/1. Tužiteljici je priznato sveukupno 825 bodova uvećano za vrijednost boda i PDV iznosi 2.062,50 EUR. Tužiteljici se priznaje i trošak za vještačenje 400,00 EUR pa ukupni trošak iznosi 2.462,50 EUR.

22. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli 23. lipnja 2025.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku po pun.