Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3631/2023-13

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Braslavu Balenu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba na temelju generalne punomoći broj Su-1902/10, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika Braslava Balena i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika ĐG, dana 23. lipnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu broj 029-50-4038107, koji su 17. travnja 2007. sklopili ZG i Raiffeisenbank Austria d.d., ništetne odredbe (čl. 2. i 7.) u dijelovima u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i otplata kredita vezana uz valutu švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.821,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 12,08 EUR od 2. prosinca 2007. pa do isplate,

- 12,08 EUR od 1. siječnja 2008. pa do isplate,

- 12,08 EUR od 1. veljače 2008. pa do isplate,

- 12,08 EUR od 1. ožujka 2008. pa do isplate,

- 12,08 EUR od 1. travnja 2008. pa do isplate,

- 12,08 EUR od 1. svibnja 2008. pa do isplate,

- 18,48 EUR od 1. lipnja 2008. pa do isplate,

- 18,48 EUR od 1. srpnja 2008. pa do isplate,

- 18,48 EUR od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,

- 18,48 EUR od 12. rujna 2008. pa do isplate,

- 18,48 EUR od 14. listopada 2008. pa do isplate,

- 18,48 EUR od 12. studenoga 2008. pa do isplate,

- 18,48 EUR od 12. prosinca 2008. pa do isplate,

- 18,48 EUR od 21. siječnja 2009. pa do isplate,

- 18,48 EUR od 17. veljače 2009. pa do isplate,

- 18,48 EUR od 12. ožujka 2009. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 1. travnja 2009. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 16. listopada 2009. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 13. studenoga 2009. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 20. siječnja 2010. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 23. veljače 2010. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 10. ožujka 2010. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 8. travnja 2010. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 27. svibnja 2010. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 24. lipnja 2010. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 13. srpnja 2010. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 12. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 16. rujna 2010. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 16. listopada 2010. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 17. prosinca 2010. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 16. siječnja 2011. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 18. veljače 2011. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 20. ožujka 2011. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 15. travnja 2011. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 19. svibnja 2011. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 16. lipnja 2011. pa do isplate,

- 29,28 EUR od 20. srpnja 2011. pa do isplate,

- 27,15 EUR od 19. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 27,15 EUR od 13. rujna 2011. pa do isplate,

- 27,15 EUR od 22. listopada 2011. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 24. studenoga 2011. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 21. prosinca 2011. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 13. siječnja 2012. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 15. veljače 2012. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 17. ožujka 2012. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 17. travnja 2012. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 22. svibnja 2012. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 18. srpnja 2012. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 19. kolovoza 2012. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 18. rujna 2012. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 16. listopada 2012. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 18. prosinca 2012. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 1. ožujak 2013. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 16. ožujka 2013. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 21. travnja 2013. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 21. svibnja 2013. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 27. lipnja 2013. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 27. srpnja 2013. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 31. kolovoza 2013. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 21. rujna 2013. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 29. studenoga 2013. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 20. prosinca 2013. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 14. siječnja 2014. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 11. veljače 2014. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 19. ožujka 2014. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 16. travnja 2014. pa do isplate,

- 21,38 EUR od 6.svibnja 2014. pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.012,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1,78 EUR od 17. veljače 2009. do isplate,

- 28,22 EUR od 12. ožujka 2009. do isplate,

- 25,43 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- 26,17 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 20,25 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 15,90 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 17,06 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 19,35 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- 19,15 EUR od 16. listopada 2009. do isplate,

- 16,83 EUR od 13. studenoga 2009. do isplate,

- 21,19 EUR od 20. siječnja 2010. do isplate,

- 24,68 EUR od 23. veljača 2010. do isplate,

- 29,65 EUR od 10. ožujka 2010. do isplate,

- 28,51 EUR od 8. travnja 2010. do isplate,

- 35,25 EUR od 8. travnja 2010. do isplate,

- 33,97 EUR od 27. svibnja 2010. do isplate,

- 36,46 EUR od 24. lipnja 2010. do isplate,

- 58,04 EUR od 13. srpnja 2010. do isplate,

- 53,59 EUR od 12. kolovoza 2010. do isplate,

- 67,16 EUR od 16. rujna 2010. do isplate,

- 62,47 EUR od 16. listopada 2010. do isplate,

- 54,93 EUR od 17. prosinca 2010. do isplate,

- 70,84 EUR od 16. siječnja 2011. do isplate,

- 91,08 EUR od 16. siječnja 2011. do isplate,

- 76,75 EUR od 18. veljače 2011. do isplate,

- 81,78 EUR od 20. ožujka 2011. do isplate,

- 75,39 EUR od 15. travnja 2011. do isplate,

- 76,53 EUR od 19. svibnja 2011. do isplate,

- 103,66 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,

- 106,31 EUR od 20. srpnja 2011. do isplate,

- 128,08 EUR od 19. kolovoza 2011. do isplate,

- 116,52 EUR od 13. rujna 2011. do isplate,

- 103,86 EUR od 22. listopada 2011. do isplate,

- 100,45 EUR od 24. studenoga 2011. do isplate,

- 99,49 EUR od 21. prosinca 2011. do isplate,

- 105,41 EUR od 13. siječnja 2012. do isplate,

- 110,57 EUR od 15. veljače 2012. do isplate,

- 111,26 EUR od 17. ožujka 2012. do isplate,

- 107,69 EUR od 17. travnja 2012. do isplate,

- 110,10 EUR od 22. svibnja 2012. do isplate,

- 111,75 EUR od 18. srpnja 2012. do isplate,

- 108,97 EUR od 18. srpnja 2012. do isplate,

- 109,70 EUR od 19. kolovoza 2012. do isplate,

- 107,62 EUR od 18. rujna 2012. do isplate,

- 103,13 EUR od 16. listopada 2012. do isplate,

- 107,92 EUR od 18. prosinca 2012. do isplate,

- 110,22 EUR od 18. prosinca 2012. do isplate,

- 108,61 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- 99,57 EUR od 16. ožujka 2013. do isplate,

- 107,25 EUR od 16. ožujka 2013. do isplate,

- 107,92 EUR od 21. travnja 2013. do isplate,

- 104,91 EUR od 21. svibnja 2013. do isplate,

- 95,56 EUR od 27. lipnja 2013. do isplate,

- 95,32 EUR od 27. srpnja 2013. do isplate,

- 97,61 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- 101,30 EUR od 21. rujna 2013. do isplate,

- 106,40 EUR od 29. studenoga 2013. do isplate,

- 103,77 EUR od 29. studenoga 2013. do isplate,

- 105,64 EUR od 20. prosinca 2013. do isplate,

- 107,75 EUR od 14. siječnja 2014. do isplate,

- 109,06 EUR od 11. veljače 2014. do isplate,

- 111,84 EUR od 19. ožujka 2014. do isplate,

- 110,93 EUR od 16. travnja 2014. do isplate,

- 107,86 EUR od 6. svibnja 2014. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.860,99 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. lipnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od ‭3.000,99 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

Obrazloženje

1. Tužiteljica je preporučenom pošiljkom 11. lipnja 2019. ovome sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 029- 50-4038107 na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 37.297,09 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, a u svrhu kupnje novog vozila Kia. Nadalje je navela da se u odredbi čl. 2. predmetnog Ugovora kao korisnica kredita obvezala platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja kredita iznosila 5,20% godišnje. Tužiteljica smatra da je takvom odredbom ostalo neodređeno i neodredivo kako i na koji način bi tužiteljica bila unaprijed upoznata s navedenim promjenama i njihovim izračunom te da se radi o jednostranoj procjeni i odluci tuženika. Tužiteljica je isto tako navela da su predmetnim Ugovorom povrijeđena njezina prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva na način da je tuženiku omogućeno da jednostranim odlukama mijenja kamatnu stopu, uslijed čega je ugovorena činidba neodređena i neodrediva. Također je navela da je navedena ugovorna odredba ništetna, pri čemu je istaknula da je tuženik tipskim ugovorom, na koji tužiteljica nije mogla utjecati, ugovorio takvu odredbu koja stvara očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice. Isto tako smatra da je tuženik prije i za vrijeme zaključenja Ugovora povrijedio neka od osnovnih načela obveznih odnosa i to načelo ravnopravnosti stranaka u obveznom odnosu, načelo savjesnosti i poštenja, načelo jednake vrijednosti činidbi te načelo suradnje. Sukladno navedenom tužiteljica smatra da je ništetna ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope temeljem apstraktne, dakle neodređene i neodredive formulacije "sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora" tako da se promjena kamatne stope svela na jednostranu odluku tuženika. Tužiteljica je još navela da ugovorena odredba o promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika predstavlja nepoštenu odredbu prema čl. 82. st. 12. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje je navela da sporna ugovorna odredba propisuje obvezu tužiteljici koja je neodređena i neodrediva, pa smatra da valja primijeniti odredbu čl. 270. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da je ugovor ništetan ukoliko je činidba neodređena ili neodrediva. Tužiteljica se nastavno pozvala i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 16. srpnja 2014., donesenu u kolektivnom postupku koji je pokrenula udruga Potrošač protiv 8 banaka (između njih i tuženika) a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedile kolektivna prava i interese potrošača korisnika kredita na način da su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja ugovornog odnosa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isto tako je ukazala na odredbu čl. 502. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da pravomoćna presuda u kolektivnom postupku obvezuje sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

2. Tužiteljica je u tužbi, nadalje, navela da je tuženik u tipskom ugovoru po sistemu "uzmi ili ostavi" stavio još jednu nepoštenu odredbu i to odredbu čl. 7. kojom je ugovorena obveza tužiteljice da plaća anuitete po tečaju CHF na dan uplate čime je rizik promjene tečaja prebačen u potpunosti na tužiteljicu. Isto tako je navela da se radi o nepoštenoj odredbi Ugovora o čemu govori i podatak da je Hrvatska narodna banka kontrolirala i regulirala tečaj domicilne valute (kune) samo u odnosu na EUR, dok s drugim valutama to nije slučaj, pa tako ni sa CHF, a na koju činjenicu tužiteljica nije bila upozorena od strane tuženika. Dodala je i da se zbog rasta CHF u odnosu na domicilnu valutu dogodilo da je tužiteljica nakon 5 godina uredne otplate kredita bila dužna tuženiku cca 16% više nego na početku ugovornog odnosa, te da iznos anuiteta zbog rasta promjenjive kamate i rasta CHF bio 40% veći nakon nekoliko godina. Tužiteljica je još navela da je odredba kojom se obveza iz kredita veže uz valutnu klauzulu u CHF nepoštena, te posljedično i ništetna. U tužbi se tužiteljica pozvala i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 u kojoj je navedeno da je tuženik, osim što je ugovarao s potrošačima nepoštenu ugovornu odredbu o načinu promjene kamatne stope odlukom banke, ugovarao s potrošačima i nepoštenu ugovornu odredbu kojom se obveza iz kredita veže za valutnu klauzulu CHF, te da se glavnica i sve obveze po kreditu otplaćuju po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Tužiteljica je istaknula i da nije znala da će se kamata obračunavati po metodi jednakih anuiteta, što znači da se svakim povećanjem kamate usporava otplata glavnice, te da joj nije ponuđena mogućnost kod zaključenja Ugovora o kreditu da se anuiteti obračunavaju primjenom metodologije promjenjivih anuiteta gdje bi se u svakom anuitetu, bez obzira na promjenu kamate, otplaćivao jednak iznos glavnice.

3. Tužiteljica je u tužbi navela i da prije pokretanja postupka nije uspjela pribaviti dokumentaciju koja je potrebna radi izračuna preplaćenih iznosa jer se tuženik oglušio na zahtjev tužiteljice za dostavu potrebne dokumentacije te da nije stigla angažirati vještaka na temelju čijeg bi izračuna precizirala tužbu i tužbeni zahtjev. Stoga tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi od tuženika potraživala isplatu iznosa koji će biti specificiran nakon dostave potrebne dokumentacije, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka.

4. Tužiteljica je u podnesku od 19. veljače 2021. ispravila tužbu na način da je precizirala svoje potraživanje, te tužbenim zahtjevom postavljenim u tom podnesku s osnove preplate uslijed povećanja anuiteta zbog povećanja kamatne stope i s osnove preplate uslijed promjene tečaja CHF, od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 74.100,00 kn (9.834,76 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. rujna 2007. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.

5. U podnesku od 6. prosinca 2023. i 29. listopada 2024. tužiteljica je, nakon provedenog financijskog vještačenja, specificirala tužbeni zahtjev te je istim tražila da se utvrdi da je u Ugovoru o kreditu broj 029-50-4038107, sklopljenom 17. travnja 2007. između tužiteljice i tuženika, ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valuti švicarski franak. Istim tužbenim zahtjevom tužiteljica je od tuženika potraživala isplatu iznosa od 5.012,75 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

6. Tužiteljica je u podnesku od 4. prosinca 2024. ispravila tužbu i konačno postavila tužbeni zahtjev te istim traži da se utvrdi da je u Ugovoru o kreditu broj 029-50- 4038107, sklopljenom 17. travnja 2007. između tužiteljice i tuženika, ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak. Nadalje,navedenim tužbenim zahtjevom, tužiteljica od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.821,35 EUR, te isplatu iznosa od 5.012,42 EUR, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

7. Imajući u vidu pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. (broj Su IV-16/2021-8) prema kojem smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika, valja odlučiti i o zahtjevu za isplatu iznosa od 3.000,99 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Ovo imajući u vidu da je tuženik u roku od 15 dana od primitka podneska od 6. prosinca 2023. kojim je tužiteljica prvotno smanjila tužbeni zahtjev, naveo da se protivi takvom djelomičnom povlačenju tužbe.

8. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Naveo je da tužiteljica neosnovano tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017 donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ovo stoga što su postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj razinu ispitivali sporne odredbe, te se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog Ugovora o kreditu nepoštene. Tuženik je, nadalje, naveo da je tužiteljica Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje automobila, te da se odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne mogu primijeniti na kredita za kupnju vozila. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF tuženik je naveo da je sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da se o istoj pojedinačno pregovaralo, kao i da ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kojima su objašnjeni rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tuženik je još naveo da je prilikom zaključenja Ugovora tužiteljici uručio okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF, te da joj je dao sve informacije na temelju kojih je mogla donijeti informiranu odluku, kao i da je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, koji je potvrdio da je ugovornim stranama Ugovor jasan, razumljiv i da održava njihovu pravu volju. Tuženik je nastavno naveo da se prilikom zaključenja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli, te da je tužiteljica mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili bez valutne klauzule (kunski kredit).

9. Tuženik je u odgovoru na tužbu u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi naveo da je ta odredba, također, bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, te da su metoda i kriterij promjene propisani u tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u odredbi čl. 9. st. 3. Ugovora o kreditu. Nadalje je naveo da razumljivost te odredbe proizlazi i iz činjenice da Ugovor solemniziran, odnosno obrazložen od strane javnog bilježnika. Isto tako tuženik je naveo da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, te je sporan bio samo dio odredbe kojim je bankama omogućena promjena kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija za promjenu. Stoga je tuženik istaknuo da tužiteljica mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i da su protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužiteljici nastala šteta. Dodao je da je promjena kamatne stope posljedica objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je još istaknuo da u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojala obveza tuženika da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovara egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, ali da je on i prije usklađivanja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdan razlog. Tuženik je, nadalje, naveo da je tada važećim Općim uvjetima o poslovanju sa stanovništvom propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Pojasnio da je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to kretanje tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka združuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanje premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanje tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Tuženik je, također, naveo da su kriteriji promjene kamatne stope detaljno razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 1. siječnja 2011. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo i da je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004., te da su tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredite s valutnom klauzulom u CHF bili kretanje šestomjesečnog Libor-a za CHF, trogodišnje premije rizika za hrvatsko tržište i šestomjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Smatra da navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope, a što je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. Tuženik smatra da je tužiteljica sklapajući Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom unaprijed dala suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni, pa je trebala očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je nastavno naveo da je svoje djelatnike obučavao da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora na taj rizik upozorena i nije joj mogao ostati nepoznat. Zaključno je naveo da stranke nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, te je još prigovorio visini tužbenog zahtjeva i istaknuo je i prigovor zastare. Stoga je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova tuženiku sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja rješenja o trošku do isplate.

10. Sud je tijekom postupka izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 029-50-4038107 od 17. travnja 2007. (str. 11-15 i 35-39 spisa), presliku zahtjeva za kredit od 13. travnja 2007. (str. 34 spisa), presliku Ugovora o kreditu br. 029-50- 4038107 od 17. travnja 2007. (str. 35-39 spisa), presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. travnja 2007. do 30. lipnja 2007. (str. 40-42 spisa), presliku prijepisa knjigovodstvene kartice za predmetni kredit od 2. prosinca 2020. (str. 62-66 spisa), presliku otplatnog plana (str. 67-68 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (str. 79-87 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 134-135 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

11. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 9. svibnja 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

12. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud mjerodavni tužbeni zahtjev tužiteljice nalazi djelomično osnovanim.

13. Prije svega valja reći da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj od 9. travnja 2015., pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je ništetna. Dakle, iz navedenih odluka proizlazi da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, na način da se o promjenama nije pojedinačno pregovaralo, pa je time došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zbog čega su navedene odredbe nepoštene, odnosno ništetne. Isto tako navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.; dalje: ZZP/07) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda, a suprotno navodima tuženika, ne proizlazi da se takvo utvrđenje odnosi na stambene kredite, već je razvidno da se odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu neovisno o tome što se radi o kreditu čija je namjena kupnja novog vozila i neovisno o tome što je kredit otplaćen.

14. Nadalje valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/2019.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

15. Međutim, ovdje valja reći da tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu unatoč tome što je sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda. Ovo stoga što takve odluke ne isključuju primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO), te tužiteljica kao ugovorna strana ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO-a, a u svezi s odredbom čl. 322. ZOO-a. Ovo tim više što je tuženik u konkretnom slučaju osporio da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne.

16. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđivanjem ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 029-50-4038107 od 17. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te u dijelu u kojom je ugovorena valuta uz koju je vezna otplata kredita švicarski franak (dio odredaba čl. 2. i 7.), kao i zahtjev za isplatom iznosa preplaćenih na temelju ništetnih odredaba s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

17. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 029-50-4038107 od 17. travnja 2007. (str. 11-15 i 35-39 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, utvrđeno je da je istim između stranaka ugovoren kredit u iznosu 37.297,09 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (odredba čl. 1. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je u odredbi čl. 2. ugovorena redovna kamata od 5,20% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te da je u odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 84 mjeseca, a u odredbi čl. 6. istog Ugovora ugovorena je namjena kredita za kupnju novog vozila KIA. Također je utvrđeno da je u odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoren način otplate i to u tako da je u t. a. ugovoreno da se dio glavnice kredita u iznosu od 28.290,09 CHF otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te dospijeće svakog anuiteta na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. U navedenoj odredbi je, također u t. b ugovoreno da preostali iznos glavnice od 9.007,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita iz t. a. Isto tako je utvrđeno i da je navedeni Ugovor ovjeren kao javnobilježnička isprava kod javnog bilježnika Zorana Jelavića iz Zagreba, 18. travnja 2007. pod brojem Ov-8959/2007, a u istoj ovjeri je navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru, između ostalih, od strane tužiteljice i da je ista prihvatila pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za nju proizlaze te da to odgovara njezinoj volji.

18. Uvidom u presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. travnja 2007. do 30. lipnja 2007. (str. 40- 42 spisa; dalje: Promotivni uvjeti) utvrđeno je da je tuženik u spornom periodu nudio kredite i to u iznosima od 18.000,00 kn do 185.000,00 kn, zatim od 4.000,00 CHF do 38.000,00 CHF, te od 2.500,00 EUR do 25.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF/EUR važećem na dan korištenja kredita. Nadalje je u Promotivnim uvjetima navedeno da je kamatna stopa iznosi 5,20% godišnje za kredite uz valutnu klauzulu u CHF, te da je ista promjenjiva. Isto tako je u Promotivnim uvjetima navedeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih obveza iskazanih u EUR/CHF po srednjem tečaju kreditora, te da se prijevremena otplata kredita može obaviti samo uz suglasnost Banke, a prema uvjetima i uz naknadu važeću u trenutku prijevremene otplate kredita. Nastavno se u Promotivnim uvjetima navode i koeficijenti i izračun visine mjesečnog anuiteta i to prema tabeli u kojoj je naznačena visina kamate.

19. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je iskazala da je 2007. odlučila kupiti novi automobil KIA, te se informirala u auto kuća KMAG d.o.o. i izabrala je automobil koji joj je odgovarao, te su joj u autokući rekli da imaju ugovor s tuženikom i da ode u poslovnicu tuženika ovjeriti dokumentaciju koju su joj oni izdali. Tada je po uputi iz autokuće otišla u poslovnicu tuženika u Vukovarskoj ulici te je tamo dogovarala kredit. Nije se odlučila za valutu CHF nego je samo željela podići kredit, ali jedini kredit koji joj je bio omogućen je bio u valuti CHF. U banci, a niti u autokući joj nisu bilo što pričali o valuti CHF, te joj nisu bilo što govorili o rizicima koje ta valuta nosi. Što se tiče kamatne stopi navela je da joj je bilo jasno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja ima mogućnost mijenjanja, ali joj nisu rekli na koji način i uslijed čega će doći do promjene stope. Ugovor o kreditu je pročitala prije potpisivanja, ali nije tražila nikakve dodatne informacije, te joj je to bio prvi kredit koji je podigla u životu. Isto tako je navela da joj javni bilježnik, iako je ovjerila Ugovor kod istog, nije bilo što govorio o načinu promjene kamatne stope, a niti o valutnoj klauzuli. Kredit je otplaćivala ona osobno te je isti i otplatila onako kako je to bilo dogovoreno, iako je rata abnormalno rasla te je početna rata bila 1.900,00 kn, a kasnije je rasla do 3.300,00 kn. Nije se javljala u banku kada su rate počele rasti, jer je bilo opće poznato što se dogodilo s valutom CHF, a nije tražila ni reprogram kredita jer se nije željela iznova zaduživati. Automobil koji je kupila nije nikada koristila u bilo kakve poslovne svrhe, već je isti koristila isključivo u osobne svrhe.

20. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te je sukladan s drugim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

21. Ovdje valja reći da je tužiteljica zaključujući predmetni Ugovor o kreditu imala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. ZZP-a je određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji novog vozila (KIA). Nadalje je utvrđeno da je Ugovor o kreditu zaključila tužiteljica kao fizička osoba, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u njezine poslovne svrhe. Pored toga iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da automobil koji je kupila sredstvima predmetnog kredita nikada nije koristila u bilo kakve poslovne svrhe, već je isti koristila isključivo u osobne svrhe.

22. Prema odredbi čl. 59. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

23. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

24. Prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U odredbi čl. 272. ZOO-a, je određeno da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a, je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

25. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je otplata kredita vezana uz valutu CHF (dio odredaba čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu).

26. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP-a), a što proizlazi i iz iskaza tužiteljice i gore navedenih presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača.

27. Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva, u smislu odredaba čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a.

28. Međutim, u odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

29. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), odnosno omogućiti joj da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužiteljica morala vratiti tuženiku.

30. U odnosu na odredbu kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF (dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu) valja reći da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o istoj odredbi, niti da je tuženik informirao tužiteljicu o rizicima koje nosi valuta CHF, a navedeno proizlazi i iz gore navedenih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje obvezuju ovaj sud. Stoga je ugovaranje takve odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je po ocjeni ovog suda ništetna i nepoštena navedena odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF. Nadalje, valja reći da iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača proizlazi da je postupanje tuženika, i po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

31. U odnosu na pozivanje tuženika na Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom od 11. ožujka 2005. u kojima je prema navodima tuženika propisano da visina kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tržišnih prilika, te cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, valja reći da se radi o općenitim navodima bez preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena kamate može odrediti. Iz istih razloga za donošenje odluku u ovoj pravnoj stvari nije relevantan niti Pravilniik o obračunu kamata i naknada od 1. siječnja 2011. U odnosu na pozivanje tuženika na Promotivne uvjeta valja reći da je iz istih vidljivo da se korisnike kredita, odnosno potrošače, nije posebno informiralo niti upozoravalo na bilo koju ugovornu odredbu, pa tako niti na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako u odnosu na dokumentaciju na koju se poziva tuženik u odgovoru na tužbu valja dodati da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi parnične stranke sklopile eventualne dodatke predmetnom Ugovoru o kreditu kojima bi bile izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu kamatne stope i valutne klauzule.

32. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana otplata kredita švicarski franak.

33. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i korist u vidu razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog primjene ništetnih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

34. Radi utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da su tuženik, kao kreditor i tužiteljica, kao korisnica kredita, zaključili 17. travnja 2007. Ugovor o kreditu za broj 029-50-4038107 na iznos kunske protuvrijednosti od 37.297,09 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Za dio glavnice u visini od 28.290,09 CHF ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,20 % godišnje na dan sklapanja Ugovora. Preostali iznos glavnice kredita u iznosu od 9.007,00 CHF, vraća se jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka. Prema otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 31. svibnja 2007., a sljedećih svakog zadnjeg dana u mjesecu. Utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice po predmetnom kreditu, vještak je utvrdio kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila 5,20 % godišnje do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2007., 6,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenog 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2008., 6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 28. veljače 2009., 7,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2011., 7,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. rujna 2011. i 6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. listopada 2011. do konca izračuna. Vještak je u Tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate, kao i usporedni otplatni plan prema elementima (dio glavnice u anuitetskoj otplati u iznosu od 28.290,09 CHF, fiksna stopa ugovornih kamata od 5,20 % godišnje, otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita), te je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao razlike u visini obveza, i to: razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate, zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog, srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1), te je konačno iskazao razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'r' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunata i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan dospijeća svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

35. Stoga je vještak zaključno naveo da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2007.) do dana dospijeća posljednje obveze (30. travnja 2014.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.029,42 CHF, odnosno 13.723,85 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita). Nadalje je naveo da razlika obveza (ako se promatraju svi iznosi i pozitivni i negativni, prebijeno), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2007.) do dana dospijeća posljednje obveze (30. travnja 2014.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 37.768,60 kn, dok razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2007.) do dana dospijeća posljednje obveze (30. travnja 2014.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 38.358,30 kn.

36. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića jer je isti jasan, stručan i argumentiran, tim više što nijedna stranka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka, niti je u tom pravcu stavljala daljnje dokazne prijedloge, već su na ročištu održanom 9. svibnja 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

37. Na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika preplatila tuženiku iznos od 13.723,85 kn, (1.821,47 EUR), kao i da mu je na temelju ništetne odredbe u dijelu u kojem je otplata kredita vezana uz valutu CHF, uzimajući u obzir i pozitivne i negativne iznose prebijeno, preplatila iznos od 37.768,60 kn (5.012,75 EUR). Stoga je tuženiku sukladno navedenom, te sukladno traženju tužiteljice naloženo isplatiti tužiteljici zatražene iznose od 1.821,35 EUR i 5.012,42 EUR, a kako je to navedeno u t. II. i III. izreke ove presude. Slijedom navedenoga, a imajući u vidu i da je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev tijekom postupka, odnosno djelomično povukla tužbu, čemu se tuženik protivio, valjalo je odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u ukupnom iznosu od 3.000,99 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a kako je to navedeno u t. V. izreke ove presude. Imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je predložio tužiteljici prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tako tužiteljica na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a na dosuđeni iznos ima pravo i na isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih, sukladno njezinom traženju i nalazu i mišljenju financijskog vještaka, na pojedinačne iznose navedene u t. II. i III. izreke ove presude od sljedećeg dana nakon dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa tuženiku, pri čemu su iznosi i datumi plaćanja utvrđeni uvidom u Tabelu 1. koja je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka. Visina stope zatezne kamate na dosuđene iznose je određena od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi odrađenoj u čl. 29. st. 2. ZOO-a.

38. Nadalje, valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za potraživanje tužiteljice. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske i to donošenjem presude poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena valutna CHF uz koju je vezana otplata kredita, donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje su dostupne na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (tako i VSRH u odluci poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena preporučenom pošiljkom 11. lipnja 2019., to je razvidno da za predmetno potraživanje nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

39. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, pri čemu je sud imao u vidu da tužiteljica, uzimajući u obzir osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, u postupku nije uspjela samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Pritom valja napomenuti da je smanjenje tuženog zahtjeva, odnosno djelomično povlačenje tužbe kojem se tuženik protivio, u odnosu na prvotno određeno postavljeni zahtjev ispravljen u podnesku od 19. veljače 2021., učinjeno unutar istog tarifnog razreda iz Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa). Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora i troškovniku stranke, a sukladno Tarifi po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, kao i sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

40. Tužiteljici je tako na ime troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku odmjeren trošak u ukupnom iznosu od 1.350,00 EUR, a isti se odnosi na sastavljanje tužbe od 11. lipnja 2019. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova - Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podneska od 19. veljače 2021. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova - Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 15. siječnja 2021., 9. lipnja 2021., 16. studenoga 2023. i 12. rujna 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova - Tbr. 9/1 Tarife), sastavljanje podneska od 6. prosinca 2023. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova - Tbr. 8/3 Tarife), pristupanje na ročište 3. svibnja 2023. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova - Tbr. 8/4 Tarife). Tužiteljici je isto tako priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 179,18 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR. Stoga su tužiteljici ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.860,99 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, koje sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 23. lipnja 2025. do isplate, po stopi određenoj u čl. 29. st. 2. ZOO-a.

41. Međutim, tužiteljici nije priznat troška sudske pristojbe jer tužiteljica istu nije platila, niti je pozvana na plaćanje iste.

42. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. IV. izreke.

Zagreb, 23. lipnja 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužiteljici po odvj. Braslavu Balentu

2. Tuženiku po odvj. Josipu Grošeti

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte