REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj: P-176/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
N A T E M E L J U O D R I C A N J A
Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja DP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po opunomoćeniku Dominiku Brekalo, odvjetniku u Požegi, Dragutina Lermana 6, protiv tuženika Volksbank Kärnten eG. Klagenfurt Wörthersee, Pernhartgasse 7, OIB 15269320773, zastupan po opunomoćenicima iz OD Kalay & Partneri d.o.o., Ilica 1A/III, 10000 Zagreb, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, v.r.ps. 21.997,89 EUR, 20. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:
"Proglašava se nedopuštenom ovrha izravnom naplatom tuženikove tražbine prema tužitelju temeljem zadužnice OV-13471/2012, od 12. lipnja 2012. godine, pljenidbom i prijenosom iznosa od 21.997,89 eura, sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos i troškovima prisilne naplate koja ovrha se vodi pred Financijskom agencijom temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tuženika Volksbank Kärnten eG, KLAGENFURT WÖRTHERSEE, Pernhartgasse 7, OIB: 15269320773 protiv tužitelja DP, sa prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].
Nalaže se tuženiku Volksbank Kärnten eG, KLAGENFURT WÖRTHERSEE, Pernhartgasse 7, OIB: 15269320773 da plati tužitelju DP, sa prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos troškova koje teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
Obrazloženje
1. Tužitelj DP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], utužila je tuženika Volksbank Kärnten eG. Klagenfurt Wörthersee, Pernhartgasse 7, OIB 15269320773, radi proglašenja nedopuštenom ovrhe izravnom naplatom tuženikove tražbine prema njoj, a temeljem zadužnice OV-13471/2012, od 12. lipnja 2012. godine, pljenidbom i prijenosom iznosa od 21.997,89 eura, sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos i troškovima prisilne naplate koja ovrha se vodi pred Financijskom agencijom temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tuženika Volksbank Kärnten eG, KLAGENFURT WÖRTHERSEE, Pernhartgasse 7, OIB: 15269320773 protiv tužitelja DP, sa prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a od tuženika je zahtijevala trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na dosuđeni iznos troškova koje teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
2. Tužbu je obrazložila tužbenim navodima jer da je zaključkom ovog suda poslovni broj: Ovr-453/2024-3 od 5. srpnja 2024. upućena na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim za novčanu tražbinu po bjanko zadužnici OV-13471/2012, a jer je tuženik pred Financijskom agencijom, RC Osijek, Podružnica Požega, pokrenuo postupak izravne naplate novčane tražbine u iznosu od 21.997,89 EUR na njenim računima temeljem zadužnice OV-13471/2012 od 12. lipnja 2012., a ista je evidentirana u očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje.
3. Tužiteljica je osporila u cijelosti navode tuženika da on ima pravni osnov zahtijevati navedeno potraživanje i da to potraživanje egzistira pa je podnijela tužbu iz žalbenog razloga propisanog člankom 50. stavkom 1. točka 11. Ovršnog zakona. U tom pravcu je istakla da je člankom 233. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za 10 godina, a i one za koje Zakon inače predviđa kraći rok zastare. Međutim, stavkom 2. članka 233. navedenog Zakona da je propisano da sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.
4. Odnos tužiteljice i tuženika, tvrdi tužiteljica, kao i navedena zadužnica od 12. lipnja 2012. se zasniva na Ugovoru o kreditu od 9. studenog 2010. broj: 362 8005 2200, u kojem ugovornom odnosu je tuženik davatelj kredita, a korisnik kredita i založni dužnik je trgovačko društvo Viševice d.o.o., a ona – tužiteljica je jamac platac. Odnos između tuženika, dužnika (Viševice d.o.o.) i tužiteljice kao jamca platca predstavlja povremene tražbine pa prema članku 226. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a prema stavku 2. istog članka isto vrijedi i za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamata, a kako je to i prihvaćeno važećom sudskom praksom.
5. Otplatni plan koji je sastavni dio navedenog Ugovora dokazuje da je vraćanje kredita ugovoreno u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima, a koji sadrži glavnicu i kamatu, pa neovisno o tome što se radi o tražbini utemeljenoj na javnobilježničkom aktu, ista zastarijeva u roku iz članka 226. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima tj. u roku od 3 godine i to za svaki dospjeli anuitet.
6. Kako je ocjena tužiteljice da se radi o povremenim tražbinama (anuitetna otplata kredita) koje zastarijevaju u roku od 3 godine te i kako je u konkretnom slučaju došlo i do zastare prava temeljem članka 227. Zakona o obveznim odnosima, a to protekom roka od 5 godina od dana dospijeća tada je nastupila i zastara prava iz koje proistječu ove povremene tražbine pa je tužbeni zahtjev, ocjena je tužiteljice, u cijelosti osnovan i zbog toga je tužiteljica sudu predložila da se proglasi navedena ovrha nedopuštenom.
7. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao kako polaže pravo na odbijanje dostave tužbe sukladno članku 8. Uredbe (EZ) broj: 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenog 2007. o dostavi u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima (dostava pismena), a jer je tom Uredbom regulirano da ako primatelj ne razumije jezik na kojem mu je dokument dostavljen ili dokument nije na službenom jeziku države članice prijema, primatelj tada može pri dostavi odbiti primitak pismena ili ga vratiti u roku od tjedan dana.
Slijedom navedenog tuženik je predložio odbaciti predmetnu tužbu budući da tužiteljica nije dostavila prijevod tužbe i prijedloga uz tužbe na njemački jezik, a sve sukladno navedenoj Uredbi.
8. Tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti ističući da prigovor zastare tužitelja nije osnovan jer je ovršni postupak pokrenut na temelju bjanko zadužnice koja je potvrđena od strane javnog bilježnika dana 12. lipnja 2012. U nastavku je tuženik isticao kako se na eventualnu zastaru potraživanja treba primijeniti, a sukladno Ugovoru o kreditu, austrijsko pravo, a kojim je u konkretnom slučaju propisan tridesetogodišnji rok zastare. U tom pravcu je tuženik isticao stavove Općinskog suda u Osijeku u presudi poslovni broj: Povrv-53/14, u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Povrv-8115/12 od 21. veljače 2017., Općinskog suda u Zlataru u presudi i rješenju poslovni broj: Povrv-1423/15 i presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu u presudi poslovni broj: P-3386/10 od 29. travnja 2016.
9. Međutim, isticao je tuženik, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze i onda je jasno kako zastara u konkretnom slučaju nije mogla početi teći samim izdavanjem bjanko zadužnice od 12. lipnja 2012. kao instrumentom osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu od 9. studenog 2010. već upravo dospijećem predmetne tražbine na naplatu. Temeljem potvrde ovršnosti javnog bilježnika Velibora Panjkovića evidentno je kako je isti izdao potvrdu ovršnosti s danom 26. studenog 2014. i onda desetogodišnji rok zastare nije počeo teći s danom potvrde bjanko zadužnice, a kako to ističe i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-1924/2017 od 5. veljače 2020. Dakle, kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno naveo da zastarni rok od 10 godina počinje teći od trenutka dospjelosti tražbine, a ne od dana izdavanja, tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu te je isticao da je u smislu odredbe članka 241. ZOO-a došlo do prekida zastare jer je vjerovnik poduzimao protiv dužnika pred sudom radnje radi ostvarenja tražbine. Zbog neispunjavanja obveza iz Ugovora o kreditu isti je otkazan te je dug dospio u cijelosti na naplatu i onda je zastarni rok predmetnog potraživanja počeo teći nakon otkaza Ugovora o kreditu i tuženik od tužiteljice ima pravo zahtijevati isplatu cjelokupnog preostalog duga koji je dospio na naplatu jer se ne radi nakon toga o povremenim tražbinama koje zastarijevaju u roku od 3 godine već o potraživanjima koja zastarijevaju u roku od 10 godina iz članka 233. stavak 1. ZOO-a.
10. Protiveći se tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice u cijelosti tuženik je predložio sudu da tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan i da tužiteljica tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.
11. Sud je tuženikov odgovor na tužbu dostavio opunomoćeniku tužitelja 12. studenog 2024.
12. 2. lipnja 2025. tužiteljica i tuženik su putem svojih opunomoćenika dostavili zajednički podnesak u kojem su obavijestili ovaj sud da su sklopili izvansudsku nagodbu (Ugovor o nagodbi), slijedom čega se tužitelj odriče tužbe i tužbenog zahtjeva u ovoj građansko-pravnoj stvari.
13. Prihvaćajući zajednički podnesak parničnih stranaka iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su o predmetu spora stranke zaključile izvansudsku nagodbu, postupajući sukladno odredbi članka 331.a stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), valjalo je donijeti presudu na temelju odricanja tj. presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev, a je iz sadržaja zajedničkog podneska proizlazi da su se stranke sporazumjele i oko troškova postupka.
14. Zbog iznesenih razloga presuđeno je kao u izreci.
U Požegi, 20. lipnja 2025.
Sudac:
Ljubomir Mirković
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud. Presuda na temelju odricanja može se pobijati zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a ili zbog toga što je izjava o priznanju, odnosno odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare.
Dna:
1. Odvjetnik Dominik Brekalo, Dragutina Lermana 6, [adresa] Požega
2. OD Kalay & Partneri d.o.o., Ilica 1A/III, [adresa] Zagreb
