UsI-2020/2024-9
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviju Čoviću, sucu pojedincu, te Radojki Ćupurdija, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja TŠO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], otok Šolta, protiv tužene Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za financije, Split, Domovinskog rata 2, radi utvrđenja poreza na kuću za odmor, zastupane po opunomoćenici TŠ, diplomiranoj pravnici i zaposlenici (generalna punomoć pohranjena u uredu predsjednika suda pod poslovnim brojem 14 Su-64/2012), radi utvrđenja poreza na kuću za odmor, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 20. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i opunomoćenice tužene, 20. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tužene Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za financije KLASA: UP/II-410-06/24-0001/0067, URBROJ: 2181/1-09/04-24-0002 od 14. lipnja 2024. i Općine Šolta, Jedinstvenog upravnog odjela KLASA: UP/I-410-15/23-01/1414, URBROJ: 2181-49-04-23-1 od 18. travnja 2023. kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je pravovremeno 20. kolovoza 2024. podnio ovom sudu tužbu, kojom je osporio zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-410-06/24-0001/0067, URBROJ: 2181/1-09/04-24-0002 od 14. lipnja 2024. i Općine Šolta, Jedinstvenog upravnog odjela KLASA: UP/I-410-15/23-01/1414, URBROJ: 2181-49-04-23-1 od 18. travnja 2023. zbog, u biti, svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primijene materijalnog prava. Tvrdi da nije vlasnik kuće za odmor korisne površine od 50 m2 u [adresa] na navedenog adresi, da je teret dokaza vezano za vlasništvo i način korištenja objekta na poreznom tijelu, da je iz zemljišnoknjižnog izvatka razvidno da nije vlasnik kuće za odmor površine 50 m2, već je konkretna kuća u suvlasništvu njega i brata MŠ te da je porezno tijelo proizvoljno ocijenilo da se kuća koristi povremeno ili sezonski u 2023. Smatra i da je porezno tijelo propustilo uvidom u zemljišnu knjigu dokazati formalno-pravno stanje suvlasništva nekretnine, već je, tvrdi, nezakonito koristio stari zapisnik komunalnog redara iz 2019. Istaknuo je da porezno tijelo nije cijenilo cjelogodišnju potrošnju i dinamiku potrošnje vode; da ono nije vodilo računa o tomu da on uglavnom koristi kišnicu; da ono nije uzelo u obzir dokaz o ujednačenom i redovitom cjelogodišnjem korištenju usluge odvoza otpada ali i činjenicu da tijekom cijele godine prima poštu na adresi u [adresa]. Smatra i nepravilnim dokazivati korištenje kuće pretpostavljajući njezino korištenje od jednog suvlasnika u situaciji kada je riječ o nepodijeljenoj kući. Stoga je zatražio poništiti osporena rješenja.
2. Tužena je odgovorila na tužbu, predloživši odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga koji su izneseni u osporenom drugostupanjskom rješenju. Njime je odbijena tužiteljeva žalba, koju je on izjavio protiv rješenja Općine Šolta, Jedinstvenog upravnog odjela KLASA: UP/I-410-15/23-01/1414, URBROJ: 2181-49-04-23-1 od 18. travnja 2023., a kojim joj je utvrđena obveza plaćanja poreza na kuću za odmor koja se nalazi u [adresa], korisne površine 50 m2, za 2023. u iznosu od 99,50 eura. Istaknula je da tužitelj nije dokazao da kuću koristi za stalno stanovanje, da tužitelj neosnovano osporava da nije (su)vlasnik kuće, jer suprotno proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige za Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-545/11 od 23. ožujka 2011. te zapisnika o uviđaju na licu mjesta od 18. travnja 2019. te da iz tih isprava proizlazi da je tužitelj vlasnik i korisnik 50 m2 površine navedene kuće od 1. siječnja 2019. Vezano za način korištenja, ocijenila je da ju on koristi povremeno ili sezonski s obzirom na mjesto zaprimanja osporenog rješenja i s obzirom na to da radi u Splitu u Institutu za oceanografiju i ribarstvo i da kao zaposlenik navedenog instituta ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza s posla i na posao na adresi [adresa]. Zaključila je da iz svih izvedenih dokaza proizlazi da tužitelj kuću koristi povremeno ili sezonski, a ne kontinuirano.
3. U dokaznom postupku čitani su: žalba, e-mail poruka i spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I-410-15/23-01/1414.
3.1. Stranke nisu imale ikakvih drugih dokaznih prijedloga.
4. Stranke nisu popisale troškove upravnog spora.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluka koje su donijete u postupku utvrđivanja tužiteljici obveze plaćanja poreza na kuću za odmor koja se nalazi u [adresa], za njezin dio korisne površine 50 m2, za 2023, a koja joj je utvrđena na temelju odredbi članka 2. stavka 1. točke 12. i članka 25. Zakona lokalnim porezima („Narodne novine“, broj: 115/16., 101/17., 114/22. i 114/23., u daljnjem tekstu: ZLP) i Odluke o općinskim porezima Općine Šolta („Službeni glasnik“, broj: 13/17., 21/17. i 11/19., u daljnjem tekstu: Odluka).
7. Nije sporno da je tužitelj suvlasnik konkretne kuće te visine poreza. Tužitelj, u biti, nije osporio ni točnosti podataka o korisnoj površini dijela navedene kuće koju on koristi i da ta površina iznosi 50 m2, a koje su činjenice razvidne i iz sadržaja zapisnika prvostupanjskog poreznog tijela o uviđaju na licu mjesta od 18. travnja 2019. (priložen je spisu upravnog tijela). Toj ispravi sud vjeruje kao objektivnom i vjerodostojnom dokazu, budući da je riječ o javnoj ispravi, budući da tužitelj, u biti, nije osporio vjerodostojnost njezina sadržaja te budući da ju je potpisao bez ikakvih primjedbi.
7.1. Nije sporno da tužiteljevo mjesto prebivališta prijavljeno na adresi u [adresa]. Tužitelj nije konkretno osporio ni utvrđenja i navode poreznih tijela vezano za povremeno korištenje konkretnog dijela navedene kuće a niti je on (konkretno) osporio ocjenu izvedenih pisanih dokaza o podatcima o utrošenoj količini vode i dinamici njezine potrošnje tijekom 2023., ali i glede mjesta rada i ostvarivanju prava na trošak prijevoza na posao i s posla.
7.2. Sud mora primijetiti da tužitelj, osim iznošenja općenitih navoda i promašenih pravnih zaključaka i ocjena, u biti, nije osporio ključna činjenična utvrđenja poreznih tijela, a o kojima je ovisila pravilna primjena materijalnog propis. On je, u biti, tužbeni zahtjev utemeljio na tomu da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, jer u konkretnoj situaciji nije uspostavljeno etažno vlasništvo, odnosno na okolnosti da je on suvlasnik kuće i da ona nije etažirana (podijeljena između suvlasnika, njega i brata).
8. Pokazalo se spornim jesu li u izloženom činjeničnom stanju koje je utvrđeno od poreznog tijela bili ispunjeni uvjeti da se tužitelj obveže na plaćanje poreza na kuću za odmor za nadziranu godinu. Pokazalo se, u biti, spornim je li tužitelj koristi navedenu kuću povremeno ili sezonski te je li, u biti, riječ o kući za odmor.
9. Prema odredbi članka 2. stavka 1. točke 12. ZLP-a kuća za odmor je svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski, a njome se ne smatraju gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.
9.1. Člankom 25. ZLP-a stavkom 1. je propisano da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor.
10. Tumačeći i iščitavajući citirane odredbe ZLP-a, po pravnom stajalištu suda, obveza plaćanja poreza na kuću za odmor utemeljena je na korištenju objekta. Smisao (cilj) tih odredbi je da se oporezuju imovina koja se koristi povremeno/sezonski. Obveza plaćanja poreza na kuću za odmor utvrđuje se ako se dokaže da se nekretnina koristi povremeno/sezonski. Stoga sama okolnost da je na adresi kuće koja je predmet nadzora i oporezivanja porezom na kuću za odmor vlasnik ima prijavljeno prebivalište na znači samo po sebi da se ona koristi stalno za stanovanje. Izloženo pravno shvaćanje izraženo i u presudama Upravnog, sada Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-4999/01 od 13. svibnja 2004. godine i Us-4009/95-4 od 22. veljače 1996. godine (www.propisi.hr).
11. Iščitavajući specijalnu odredbu članka 2. stavka 1. točke 12. ZLP-a pojedinačno i ukupnosti s člankom 25. ZLP-a, sud smatra i da se porez na kuću za odmor plaća i za dio zgrade koji se koristi povremeno ili sezonski pa i u situaciji i ako nije uspostavljeno etažno vlasništvo u skladu s pozitivnim pravilima stvarnog prava.
12. S obzirom na ovako izvedene dokaze i stanje spis predmeta upravnog tijela, a unatoč činjenici mjesta prijavljenog prebivališta, sud smatra u dovoljnoj mjeri raspravljenim i utvrđenim da tužitelj konkretnu kuću u [adresa] koristi povremeno i sezonski, zbog čega je u obvezi platiti porez na kuću za odmor na temelju odredbe članka 25. ZLP-a.
13. S obzirom na ovako izvedene dokaze i stanje spis predmeta upravnog tijela, a unatoč činjenici mjesta prijavljenog prebivališta, sud smatra dostatno raspravljenim i utvrđenim da tužitelj konkretnu kuću u [adresa] koristi povremeno i sezonski, zbog čega je on u obvezi platiti porez na kuću za odmor na temelju odredbe članka 25. ZLP- a. Suprotna utvrđenja poreznih tijela ne proizlaze ni iz sadržaja pisanih dokaza koje je tužitelj priložio uz odgovor na zaključak od 6. srpnja 2023. (zaprimljeno je u Općini Šolta 27. srpnja 2023.). Valja primijetiti i da se gotovo sve isprave ne odnose na razdoblje oporezivanja (2023.).
14. Valja odgovoriti tužitelju i da službena osoba u upravnom postupku samostalno i slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice svim sredstvima prikladnim za dokazivanje, a koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane utvrđuje upravo ta osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakoga pojedinog dokaza i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka u skladu s odredbama članka 9. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP).
15. U izloženom je zakonito postupilo porezno tijelo, kada je, nakon što je utvrdilo pravo stanje stvari, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog propisa, bez činjenja ikakvih bitnih procesnih povreda, utvrdilo tužitelju porez na kuću za odmor za 2023., a osporena rješenja sadrže sve razloge o bitnim činjenicama, razloge koji su bili ključni pri ocjeni dokaza i razloge vezano za ocjenu navoda stranke koji imaju uporište u činjenicama utvrđenim tijekom postupka, ali i dokazima koje je izveo sud te logično i racionalno utemeljenje u mjerodavnom propisu.
16. Stoga, a budući da su osporene odluke zakonite i budući da nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a na koje se pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS), odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci.
UPRAVNI SUD U SPLITU,
u Splitu 20. lipnja 2025.
S U D A C
Silvio Čović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 1. i 6. i članak 127. ZUS-a ZUS-a).
DNA:
- tužitelju TŠO iz [adresa], otok Šolta,
- tuženoj Splitsko – dalmatinskoj županiji, Upravnom odjelu za financije, Split, Domovinskog rata 23, a spis predmeta tužene KLASA: UP/I-410-15/23- 01/1414 vratiti nakon pravomoćnosti presude,
- u spis.
