1

Poslovni broj Gž-551/2023-3

Poslovni broj Gž-551/2023-3

  R E P U B L I K A   H R V A T S K A

                                                                     P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Svjetlane Pražić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika D. P. iz B., OIB: ., zastupanog po punomoćniku S. K., odvjetniku iz Č., protiv tuženika-protutužitelja W. M. iz Č., OIB: ...., zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku iz V., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika-protutužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, posl.br. P-231/2022-18 od 05. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 30. kolovoza 2023.,

                                                  p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, posl.br. P-231/2022-18 od 05. svibnja 2023., u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.981,68

eur / 30.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 19.908,42 eur / 150.000,00 kn (točka II. izreke), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (točka III. izreke).

2. Protiv točke I. i III. izreke citirane presude žalbu je podnio tuženik-

protutužitelj (dalje: tuženik) iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 180.000,00 

kn sa zakonskim kamatama koji mu je isplatio radi kupnje poslovnih udjela trgovačkog društva A. d.o.o.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su parnične stranke razgovarale o sklapanju kupoprodajnog ugovora o kupnji društva A. d.o.o., ali da do sklapanja ugovora nije došlo. Tuženik da je od tužitelja primio iznos od 30.000,00 kn i taj iznos da je stekao bez osnove, dok tužitelj nije dokazao da je tuženiku isplatio i iznos od 150.000,00 kn. Prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik ne osporava primitak iznosa od 30.000,00 kn, ali da tvrdi da je navedeni iznos primio na ime kapare za sklapanje kupoprodajnog ugovora. Prvostupanjski sud utvrđuje da taj iznos nije predan s osnove kapare jer da bi bilo riječ o kapari morao bi postojati ugovor, a da nikakav ugovor nije sklopljen. Kako je tuženik primio iznos od 30.000,00 kn bez pravne osnove, prvostupanjski sud ga je obvezao da tužitelju vrati navedeni iznos.

6.2. U odnosu na navode tužitelja da je tuženiku isplatio i iznos od 150.000,00 kn prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj te navode nije dokazao, pa je stoga odbio tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa.

7. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu. Pri tome nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika.

8.1. Budući da je među strankama bilo sporno što je predmet kupoprodaje; caffe bar C. (inventar i uhodani posao) ili poslovni udjeli trgovačkog društva A., ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmet kupoprodaje bilo trgovačko društvo A.. Naime, caffe bar C. poslovao je u sklopu navedenog trgovačkog društva, njegov inventar bio je u vlasništvu navedenog trgovačkog društva i navedeno trgovačko društvo zaključilo je s općinom B. ugovor o zakupu poslovnog prostora u kojem se nalazio navedeni caffe bar, a općina nije dozvlila davanje u podzakup. Budući da je navedeni caffe bar bio jedini objekt koji je poslovao u sklopu trgovačkog društva A., logično je i očekivano da su stranke najviše spominjale caffe bar C. prilikom dogovaranja o kupnji poslovnih udjela društva A.. Da je tome tako svjedoči i situacija koja je nastala nakon ove predmetne kada je tuženik na identičan način pregovarao o kupnji s M. Š. koji je isto bio zainteresiran za kafić C., ali je kupio poslovni udjel u društvu A. d.o.o.

8.2. Suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda da parnične stranke nisu sklopile nikakav ugovor, nego da su samo pregovarale o sklapanju istog, ističe se da iz svih provedenih dokaza proizlazi da su parnične stranke sklopile usmeni Ugovor o prijenosu poslovnog udjela trgovačkog društva A. za cijenu od 250.000,00 kn, te je tužitelj u izvršenju navedenog Ugovora isplatio tuženiku iznos od 30.000,00 kn. Ugovor o prijenosu poslovnih udjela je strogo formalan ugovor koji se sklapa u obliku javnobilježničkog akta. U konkretnom slučaju Ugovor je sklopljen usmeno, a ne u propisanoj formi, što znači da je isti ništetan. Stoga se, prema mišljenju ovog suda, ne primjenjuje institut stjecanja bez osnove jer je za primjenu navedenog instituta potrebno da je postojala valjana pravna osnova koja je kasnije otpala, a kako je predmetni Ugovor ništetan zbog nedostatka u formi, on nikada nije predstavljao valjanu pravnu osnovu. Posljedica ništetnog ugovora je da je svaka strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora temeljem odredbe članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11). Stoga su irelevantni žalbeni navodi tuženika da iznos od 30.000,00 kn predstavlja kaparu, pa da ga stoga nije dužan vratiti. To stoga jer se o kapari može govoriti samo kad je sklopljen valjani pravni posao, a u konkretnom slučaju ne postoji valjani pravni posao, već ništetan Ugovor.

9. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika koji se odnose na odluku o parničnom trošku jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 154. stavka 4. ZPP-a kada je odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak. Naime, tužitelj je djelomično uspio u odnosu na tužbeni zahtjev s iznosom od 30.000,00 kn, a u cijelosti je uspio u odnosu na oba protutužbena zahtjeva (jer su oba odbijena), tako da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su obje parnične stranke djelomično uspjele u parnici s približno jednakim dijelovima i pravilno odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

10. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a.

11. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točki II. izreke.

                                                        U Rijeci, 30. kolovoza 2023.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin