Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Trg Ljudevita Posavskog 5
44000 Sisak
Poslovni broj: P-103/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆP, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sandra Panjković , odvjetnica iz Siska, Ante Starčevića 43, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 21. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 20. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 158-50- 3877731 koji su 16. siječnja 2007. sklopili tužitelj ĆP kao korisnik kredita i tuženik Raiffesienbank Austria d.d., kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 3,95 % godišnje.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ĆP isplati iznos od 2.206,68 € sa zakonskom zateznom kamatom i to: • na iznos od 35,15 € od 31.01.2008.g.,
• na iznos od 35,49 € od 29.02.2008.g.,
• na iznos od 36,08 € od 31.03.2008.g.,
• na iznos od 35,17 € od 30.04.2008.g.,
• na iznos od 34,82 € od 31.05.2008.g.,
• na iznos od 35,24 € od 30.06.2008.g.,
• na iznos od 34,59 € od 31.07.2008.g.,
• na iznos od 34,61 € od 31.08.2008.g.,
• na iznos od 34,98 € od 30.09.2008.g.,
• na iznos od 37,82 € od 31.10.2008.g.,
• na iznos od 35,90 € od 30.11.2008.g.,
• na iznos od 38,32 € od 31.12.2008.g.
• na iznos od 38,67 € od 31.01.2009.g.,
• na iznos od 38,83 € od 28.02.2009.g.,
• na iznos od 38,36 € od 31.03.2009.g.,
• na iznos od 38,43 € od 30.04.2009.g.,
• na iznos od 37,71 € od 31.05.2009.g.,
• na iznos od 37,17 € od 30.06.2009.g.,
• na iznos od 37,30 € od 31.07.2009.g.,
• na iznos od 37,56 € od 31.08.2009.g.,
• na iznos od 37,52 € od 30.09.2009.g.,
• na iznos od 37,23 € od 31.10.2009.g.,
• na iznos od 37,74 € od 30.11.2009.g.,
• na iznos od 38,14 € od 31.12.2009.g.,
• na iznos od 38,72 € od 31.01.2010.g.,
• na iznos od 38,57 € od 28.02.2010.g.,
• na iznos od 39,36 € od 31.03.2010.g.,
• na iznos od 39,19 € od 30.04.2010.g.,
• na iznos od 39,47 € od 31.05.2010.g.,
• na iznos od 42,02 € od 30.06.2010.g.,
• na iznos od 41,48 € od 31.07.2010.g.,
• na iznos od 30,52 € od 31.08.2010.g.,
• na iznos od 30,11 € od 30.09.2010.g.,
• na iznos od 29,46 € od 31.10.2010.g.,
• na iznos od 30,78 € od 30.11.2010.g.,
• na iznos od 32,47 € od 31.12.2010.g.,
• na iznos od 31,24 € od 31.01.2011.g.,
• na iznos od 31,65 € od 28.02.2011.g.,
• na iznos od 31,09 € od 31.03.2011.g.,
• na iznos od 31,17 € od 30.04.2011.g.,
• na iznos od 33,42 € od 31.05.2011.g.,
• na iznos od 26,02 € od 30.06.2011.g.,
• na iznos od 27,48 € od 31.07.2011.g.,
• na iznos od 26,70 € od 31.08.2011.g.,
• na iznos od 25,86 € od 30.09.2011.g.,
• na iznos od 25,75 € od 31.10.2011.g.,
• na iznos od 25,67 € od 30.11.2011.g.,
• na iznos od 26,04 € od 31.12.2011.g.,
• na iznos od 26,37 € od 31.01.2012.g.,
• na iznos od 26,39 € od 29.02.2012.g.,
• na iznos od 26,13 € od 31.03.2012.g.,
• na iznos od 26,27 € od 30.04.2012.g.,
• na iznos od 26,36 € od 31.05.2012.g.,
• na iznos od 26,15 € od 30.06.2012.g.,
• na iznos od 26,18 € od 31.07.2012.g.,
• na iznos od 26,02 € od 31.08.2012.g.,
• na iznos od 25,70 € od 30.09.2012.g.,
• na iznos od 26,00 € od 31.10.2012.g.,
• na iznos od 26,13 € od 30.11.2012.g.,
• na iznos od 26,00 € od 31.12.2012.g.,
• na iznos od 25,39 € od 31.01.2013.g.,
• na iznos od 25,87 € od 29.02.2013.g.,
• na iznos od 25,89 € od 31.03.2013.g.,
• na iznos od 25,67 € od 30.04.2013.g.,
• na iznos od 25,03 € od 31.05.2013.g.,
• na iznos od 24,99 € od 30.06.2013.g.,
• na iznos od 25,12 € od 31.07.2013.g.,
• na iznos od 25,34 € od 31.08.2013.g.,
• na iznos od 25,65 € od 30.09.2013.g.,
• na iznos od 6,98 € od 31.10.2013.g.,
sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ĆP isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 69,68 € i to:
• na iznos od 18,47 € od 31.10.2013.g. do 30. 9. 2015.,
• na iznos od 25,55 € od 30.11.2013.g. do 30. 9. 2015.,
• na iznos od 25,66 € od 31.12.2013.g. do 30. 9. 2015.
do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 158-50- 3877731 koji su 16. siječnja 2007. sklopili tužitelj ĆP kao korisnik kredita i tuženik Raiffesienbank Austria d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ĆP isplati iznos od 3.241,34 € sa zakonskom zateznom kamatom i to: • na iznos od 1,29 € od 31.03.2008.g.,
• na iznos od 8,31 € od 31.10.2008.g.,
• na iznos od 0,93 € od 30.11.2008.g.,
• na iznos od 10,31 € od 31.12.2008.g.,
• na iznos od 11,75 € od 31.01.2009.g.,
• na iznos od 12,40 € od 28.02.2009.g.,
• na iznos od 10,61 € od 31.03.2009.g.,
• na iznos od 10,95 € od 30.04.2009.g.,
• na iznos od 8,20 € od 31.05.2009.g.,
• na iznos od 6,18 € od 30.06.2009.g.,
• na iznos od 6,72 € od 31.07.2009.g.,
• na iznos od 7,79 € od 31.08.2009.g.,
• na iznos od 7,69 € od 30.09.2009.g.,
• na iznos od 6,62 € od 31.10.2009.g.,
• na iznos od 8,64 € od 30.11.2009.g.,
• na iznos od 10,26 € od 31.12.2009.g.,
• na iznos od 12,56 € od 31.01.2010.g.,
• na iznos od 12,04 € od 28.02.2010.g.,
• na iznos od 15,16 € od 31.03.2010.g.,
• na iznos od 14,57 € od 30.04.2010.g.,
• na iznos od 15,73 € od 31.05.2010.g.,
• na iznos od 25,74 € od 30.06.2010.g.,
• na iznos od 23,68 € od 31.07.2010.g.,
• na iznos od 29,97 € od 31.08.2010.g.,
• na iznos od 27,80 € od 30.09.2010.g.,
• na iznos od 24,30 € od 31.10.2010.g.,
• na iznos od 31,68 € od 30.11.2010.g.,
• na iznos od 41,08 € od 31.12.2010.g.,
• na iznos od 34,42 € od 31.01.2011.g.,
• na iznos od 36,76 € od 28.02.2011.g.,
• na iznos od 33,79 € od 31.03.2011.g.,
• na iznos od 34,32 € od 30.04.2011.g.,
• na iznos od 46,91 € p od 31.05.2011.g.,
• na iznos od 48,14 € od 30.06.2011.g.,
• na iznos od 58,66 € od 31.07.2011.g.,
• na iznos od 53,26 € od 31.08.2011.g.,
• na iznos od 47,34 € od 30.09.2011.g.,
• na iznos od 46,71 € od 31.10.2011.g.,
• na iznos od 46,25 € od 30.11.2011.g.,
• na iznos od 49,07 € od 31.12.2011.g.,
• na iznos od 51,53 € od 31.01.2012.g.,
• na iznos od 51,86 € od 29.02.2012.g.,
• na iznos od 50,16 € od 31.03.2012.g.,
• na iznos od 51,31 € od 30.04.2012.g.,
• na iznos od 52,10 € od 31.05.2012.g.,
• na iznos od 50,77 € od 30.06.2012.g.,
• na iznos od 51,12 € od 31.07.2012.g.,
• na iznos od 50,13 € od 31.08.2012.g.,
• na iznos od 47,99 € od 30.09.2012.g.,
• na iznos od 50,27 € od 31.10.2012.g.,
• na iznos od 51,37 € od 30.11.2012.g.,
• na iznos od 50,60 € od 31.12.2012.g.,
• na iznos od 46,29 € od 31.01.2013.g.,
• na iznos od 49,95 € od 28.02.2013.g.,
• na iznos od 50,27 € od 31.03.2013.g.,
• na iznos od 48,84 € od 30.04.2013.g.,
• na iznos od 44,37 € od 31.05.2013.g.,
• na iznos od 44,26 € od 30.06.2013.g.,
• na iznos od 45,36 € od 31.07.2013.g.,
• na iznos od 47,11 € od 31.08.2013.g.,
• na iznos od 49,55 € od 30.09.2013.g.,
• na iznos od 48,29 € od 31.10.2013.g.,
• na iznos od 49,18 € od 30.11.2013.g.,
• na iznos od 50,19 € od 31.12.2013.g.,
• na iznos od 50,81 € od 31.01.2014.g.,
• na iznos od 52,14 € od 28.02.2014.g.,
• na iznos od 51,71 € od 31.03.2014.g.,
• na iznos od 50,24 € od 30.04.2014.g.,
• na iznos od 49,77 € od 31.05.2014.g.,
• na iznos od 49,98 € od 30.06.2014.g.,
• na iznos od 51,65 € od 31.07.2014.g.,
• na iznos od 53,05 € od 31.08.2014.g.,
• na iznos od 52,76 € od 30.09.2014.g.,
• na iznos od 53,97 € od 31.10.2014.g.,
• na iznos od 54,79 € od 30.11.2014.g.,
• na iznos od 54,30 € od 31.12.2014.g.,
• na iznos od 54,97 € od 31.01.2015.g.,
• na iznos od 54,97 € od 28.02.2015.g.,
• na iznos od 54,97 € od 31.03.2015.g.,
• na iznos od 54,97 € od 30.04.2015.g.,
• na iznos od 54,97 € od 31.05.2015.g.,
• na iznos od 54,97 € od 30.06.2015.g.,
• na iznos od 54,97 € od 31.07.2015.g.,
• na iznos od 54,97 € od 31.08.2015.g.,
• na iznos od 54,97 € od 30.09.2015., sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ĆP u dijelu radi isplate iznosa od 69,68 eur, kao neosnovan.
VII. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ĆP radi isplate na ime zakonskih zateznih kamata preko iznosa dosuđenog toč. III. izreke presude,
kao neosnovan.
VIII. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ĆP u dijelu radi isplate iznosa od 2.129,75 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, kao neosnovan.
IX. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. prema tužitelju ĆP u iznosu od 69,68 eur, sa zateznim kamatama od 1. 10. 2015. do isplate.
X. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ĆP naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.208,07 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj ĆP je podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
2. U tužbi tužitelj navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 16. siječnja 2007. sklopili ugovor o kreditu broj: 158-50-387773. Isto tako tužitelj je sa tuženikom sklopio Dodatak broj KONV-02/2016 Ugovoru o kreditu br. 158-50-3877731 (u daljnjem tekstu: Dodatak). Člankom 13. predmetnog Ugovora je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda prema sjedištu kreditora. Međutim ističe se kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredi. Naime, Zakonom o zaštiti potrošača u čije je odredbe implementirana Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovarao smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi je ništetnost. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 47.943,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 2 propisana je kamata na kredit, te se tužitelj obvezao platiti tuženiku redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a ista na dan sklapanja Ugovora iznosi 3,95 % godišnje. U razdoblju od sklapanja Ugovora tuženik je samovoljno i bez pristanka tužitelja u više navrata mijenjao kamatnu stopu, a uslijed čega je došlo do promjene iznosa mjesečnih anuiteta. Isto tako, odredbom čl. 7. Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih IV-tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.., ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom Presudom pod točkom II. izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 4. izreke u kojoj je utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u kojoj je utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Tužitelj je temeljem odredbe čl. 7 Ugovora bio dužan otplaćivati kredi u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važeće, na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Iz prvog otplatno plana je razvidno kako iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora, a nakon čega je izmjenom redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tužitelj plaćao veće iznose anuiteta. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, to je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužitelju, prema kojoj mu je u skladu s rastom kamatne stope povećavao mjesečni iznos anuiteta, pa je stoga tužitelj plaćao veći iznos anuiteta od noga koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini 3,95 % godišnje, odnosno koliko je bila početno ugovorena, te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 17.151,28 kn. isto tako, a s obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba u ugovorenoj valuti iz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuiteta po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 24.421,84 kn. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju ( u daljnjem tekstu Zakon) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valuti EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.9.2015. koja je iznosila 195.707,01 kn. prema tome, a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije, tj. dan 30.9.2015. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu (prvotno ugovorenu) i početni tečaj (na dan isplate kredita) što je iznosilo 179.660,43 kn, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije od 195.707,01 kn. Prema tome, nastala je razlika u glavnicama u iznosu od 16.046,58 kn.
3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Parnične stranke su odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Tuženik ukazuje da je naprijed navedeni pravni stav već zauzet od strane sudova nadležnih u mjestu različitom od mjesta sjedišta tuženika u sličnim parnicama koje potrošači pokreću protiv tuženika. tuženik ističe kako su zahtjevi postavljeni u toč. I. i III. postavljeni protivno odredbama čl. 186. i 187. ZPP-a. Tužitelj u toč. I. zahtjeva traži utvrđenje ništetnost ugovorne odredbe u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platit kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi preko stope od 3,95 %. Tako postavljeni tužbeni zahtjev nije pravilno postavljen. Ne može neka ugovorna odredba biti ništetna samo u slučaju da stopa kamate prelazi 3,95 %, a da u slučaju niže stope bude valjana. Odredba može biti valjana ili ništetna, a ne nešto između ta dva pojma. Zahtjevom pod toč. III. tužitelj predlaže utvrditi djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu " u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezan za CHF". Tužitelj ne navodi precizno koje konkretno odredbe ugovora o kreditu osporava i osporava li ih u nekom dijelu ili u cijelosti. Zbog navedenog se po takvim zahtjevima ne može postupiti, stoga tuženik predlaže tužbu u tom dijelu odbaciti. Ako bi sud smatrao da se po tužbi može postupiti, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Dodatkom ugovora o kreditu broj Konv-01-2016 izvršena je konverzija kredita tužitelja u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverziju je tužitelj dobrovoljno prihvatio te je time izmijenjen kredit s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Navedenim dodatkom odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene su samim ZIDZPK, odnosno u ugovor su unesene iz samog zakona. Sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) iz 2003. i odredbama čl. 96 st. 5 ZZP-a iz 2007. glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuje se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Osim toga svrha ZIDZPK bila je s jedne strane trajno rješenje problema kredita u CHF, a sa druge strane rasterećenje sudova po pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovori bili konvertirani. Slijedom navedeno, neosnovani su tužbeni zahtjevi jer tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje i ne postoji ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovor o kreditu. Tuženik pretpostavlja da će se tužitelj u tom smislu pozivati na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18 kojom je odlučeno da tužitelj ima pravni interes za postavljanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba koje su konverzijom kredita izmijenjene, odnosno da tužba zbog toga ne može biti odbačena nego je o zahtjevu potrebno meritorno odlučiti. Međutim, ova odluka ima isključivo procesno značenje. Odnosi se isključivo na pitanje dopuštenosti takve tužbe, dok o osnovanosti istog zahtjeva nema govora, kao što nema govora o osnovanosti zahtjeva za isplatu postavljenog pored takvog zahtjeva za utvrđenje. U odnosu na navode tužitelja da bi sporne odredbe ugovora bile ništetne, a da iste ne mogu naknadno konvalidirati, ukazuje se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br. Rev-1172/18. U konkretnom slučaju odredbe koje tužitelj smatra ništetnim izmijenjene su prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) i voljom stranaka, odnosno voljom tužitelja koji je slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti. Dakle, sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Opreza radi tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.
4. U podnesku od 7. 11. 2019. tuženik je istakao prigovor radi prijeboja kojim je predložio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 525,00 kn, uvećano za zakonsku zateznu kamatu od 1. 10. 2015. do isplate.
5. Tužitelj je u podnesku od 4. 12. 2019. prigovorio zastari prigovora radi prijeboja kojeg ističe tuženik.
6. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 8- 12 spisa), izvadak iz zemljišnih knjiga (str. 13 spisa) otplatni plan (str. 14-19, 23-58 spisa), pregled uplata (str. 20-22 spisa), dopis (izračun konverzije, str. 59 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu-ponudu (str. 61 spisa), dodatak broj KONV- 0172016 ugovoru o kreditu (str. 86-90 spisa), dopis, izračun konverzije (str. 91- 94 spisa), otplatni plan i novi otplatni plan (str. 95-106 spisa), pregled uplata (str. 107-111 spisa), izjava o prihvatu izračuna konverzije (str. 112 spisa), obračun konverzije (str. 113 spisa), otplatni plan (str. 115-120 spisa), zahtjev za kredit (str. 190 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Dragani Bubalo te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.
7. Tužitelj ĆP iskazao je da je kredit podigao u svrhu kupnje stana koji je isključivo služio i još uvijek služi za njegove osobne potrebe te za njegovu partnericu. Obratio se tuženiku obzirom da je bio klijent te banke te mu je bankarica ponudila isključivo kredit u valuti CHF ističući kako je on najpovoljniji, odnosno da bi otplata istog bila najpovoljnija pri čemu mu je isticala da se radi o stabilnoj valuti. Njemu je odgovarala rata otplate kredita, a i jedino je u toj vrsti kredita mogao podići kredit na vrijeme od 30 godina. Ugovor o kreditu je pročitao prije potpisivanja te mu je bankarica pojasnila da može doći do promjene rate kredita, no govorila mu je da to može biti neznatno odnosno od 10-20 kuna, pri čemu je stalno isticala da se radi o stabilnoj valuti CHF. Pri pojašnjavanju da može doći do promjene otplatne rate nije objašnjavala zbog kojih razloga se to može dogoditi. Zna da je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu kao i da će otplata kredita ovisiti o tečaju CHF. Ne zna, odnosno ne sjeća se da je ugovorom o kreditu ugovorio nadležnost određenog suda te ističe da bi mu odlazak na sud u Zagreb predstavljao i vremenski i financijski problem, obzirom da živi i radi u [adresa], a i za to bi bili potrebni dodatni troškovi, no misli da niti u tom slučaju ne bi odustao od podnošenja ove tužbe. Ističe da je ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u [adresa]. Ističe da se u konačnici odlučio na konverziju obzirom da je rata kredita u nekom periodu narasla sa iznosa od oko 1.100,00 kuna na iznos od oko 1.900,00 kuna te mu je u banci pojašnjeno da će mu ukoliko konvertira kredit u valutu euro rata biti manja. Tako povećanu ratu kredita nije više niti mogao plaćati. Nije niti znao da je ugovorom o kreditu ugovorio mogućnost promjene ugovorene valute. Ističe da je sam plaćao rate kredita.
8. Podneskom od 24. 3. 2025. tužitelj je, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka te odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/2022), precizirao dio tužbenog zahtjeva radi isplate, toč. II., IV. i V., na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 2.276,36 eur, sa zateznim kamatama, iznosa od 3.241,24 eur , sa zateznim kamatama i iznosa od 2.129,75 eur, sa zateznim kamatama, a prema navodima tuženika s ročišta za glavnu raspravu održanog 21. svibnja 2025. nije sporno da je tužbeni zahtjev tužitelja konvertiran u valuti eur sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo izraženom u valuti kn.
9. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
10. Valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
11. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu od 16. 1. 2007., kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, a tuženik nije dokazao suprotno, sklopljen je prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te korisnik kredita nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti.
12. Kako je prebivalište tužitelja u [adresa], a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom, se nalazi u Zagrebu (prema sjedištu kreditora), dolaskom na sud u Zagrebu bi tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.
13. Također, odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
14. Konačno, nadležnost ovog suda temelji se i na odredbi čl. 59. ZPP prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svo sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a imajući u vidu da iz Ugovora o kreditu od 16. 1. 2007. proizlazi da je isti sklopljen u Podružnici Sisak.
15. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.
16. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
17. Uvidom u Ugovor o kreditu od 16. 1. 2007. (dalje: Ugovor), broj ugovora 158-50-3877731, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, utvrđeno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 47.943,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora), zatim, da rok otplate iznosi 360 mjeseci (čl. 4. Ugovora), te je odredbom čl. 2. Ugovora ugovoreno da redovna kamata iznosi 3,95 %, godišnja, promjenjiva, u skladu Odukom o kamatnim stopama kreditora.
18. Nadalje, između stranka nije sporno, a također proizlazi iz priloženog otplatnog plana tuženika po kreditu broj 158-50-3877731, da su odlukama tuženika, mijenjane visine kamatne stope po navedenom kreditu i to na način da od 30. 1. 2008. ista iznosi 5,45 % godišnje, od 31. 8. 2010. ista iznosi 5,00 % godišnje, te od 30. 6. 2011. ista iznosi 4,75 % godišnje.
19. Uvidom u Dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 158-50- 3877731 od 9. 2. 2016. (dalje: Dodatak o konverziji) utvrđeno je da Dodatkom o konverziji temeljem odredaba čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15, dalje: Zakon)i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita ugovaraju se uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR (čl. 1. Dodatka o konverziji), da ugovorne strane utvrđuju kao nesporno da su sklopile osnovni ugovor na iznos od 47.943,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, s redovnom kamatom koja je promjenjiva sukladno odredbama osnovnog ugovora, s rokom otplate od 360 mjeseci u jednakim mjesečni anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem zna da dospijeća, da je stanje preostalog neotplaćenog dugovanja korisnika kredita temeljem osnovnog ugovora na dan 30. 9. 2015. sljedeće: dospjelo dugovanje iznosi 1.382,81 kn od čega glavnica 692,42 kn, redovna kamata 689,16 kn, zatezna kamata 1,23 kn, preostala glavnica 39.960,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća te broj preostalih anuiteta 256 (čl. 2. Dodatka o konverziji), zatim, su ugovorne strane suglasne da temeljem izračuna konverzije kojeg je kreditor sačinio sukladno odredbama čl. 19.c. zakona, a korisnik kredita prihvatio početno odobrena glavnica u kunama s valutnom klauzulom u eur po tečaju na dan isplate kredita iznosi 29.675,04 eur, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. 9. 2015. prije provede konverzije iznosi 36.550,00 eur u kunskoj protuvrijednosti po tečaju kreditora na dan dospijeća, da ukupno utvrđen iznos anuiteta prema eur otplatnom planu do 30. 9. 2015. iznosi 18.990,45 eur, da ukupni uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u eur sukladno čl. 19.c. toč. 4. Zakona do 30. 9. 2015. iznosi 19.059,24 eur , da tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 68,79 eur što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća iznosi 525,00 kn te da preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u eur nakon provedene konverzije na dan 30. 9. 2015. iznosi 25.776,20 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća (čl. 4. Dodatka o konverziji). Prema odredbi čl. 5. st. 1. Dodatka o konverziji utvrđeno je da razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 10.774,50 eur. Prema odredbi čl. 8. st. 1. Dodatka o konverziji ugovorene strane su suglasne da se utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita temeljem konverzije iz čl 4. Dodatka o konverziji koristi za namirenje budućih uzastopnih anuiteta po kreditu na način da se 50 % anuiteta preračunato u kune na dan dospijeća namiruje iz te tražbine sve dok se utvrđeni iznos tražbine korisnika kredita u potpunosti ne iskoristi.
20. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
21. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria u razdoblju od 1. 1. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).
22. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.
23. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 16. 1. 2007., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.
24. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 3,95 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
25. U odnosu na odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu od 16. 1. 2007., u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te uzimajući u obzir iskaz tužitelja za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.
26. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.
27. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu od 16. 1. 2007., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužitelja, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
28. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.
29. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovora promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
30. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu od 16. 1. 2007., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.
31. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i IV. izreke presude.
32. Nadalje, činjenica što je između stranaka sklopljen Dodatak o konverziji kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice te kojim su se ugovorne stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 16. 1. 2007., konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva te u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).
33. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 Ć od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).
34. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
35. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj, temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 16. 1. 2007., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva te u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem takvih odredaba.
36. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo te iz pismenog nalaza i mišljenja iste od 15. 5. 2020. proizlazi da pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi kamate koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, te iznosa koje bi plaćao da nije došlo do promjene kamatne stope, odnosno da je ista iznosila i odgovarala iznosu kamatne stope koji je bio prvotno ugovoren sveukupno iznose 17.151,23 kn. Pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita sveukupno iznose 23.952,27 kn, od čega se iznos od 24.421,84 kn odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, odnosno -469,56 se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita. Sukladno Dodatku broj konv-2/2016 Ugovoru o kreditu broj 158-50-3877731 (dokaz stana 61 u spis) ostatak konvertirane neotplaćene glavnice na dan 30.9.2015. iznosio je 25.642,69 EUR što je na navedeni datum iznosilo 195.707,01 kn. Sukladno originalnom otplatnom planu, vrijednost neotplaćene glavnice na dan 30.9.2015. , u slučaju da nije bilo promjene kamatnih stopa po predmetnom kreditu iznosila bi 39.315,92 CHF što je na navedeni datum iznosilo 179.660,42 kn. Sukladno navedenome, tražena razlika u glavnicama iznosila je 16.046,59 kn.
37. Tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo dok je tuženik prigovorio da se ista nije očitovala o istaknutom prigovoru radi prijeboja.
38. Vještakinja Dragana Bubalo je na ročištu za glavnu raspravu održanom 21. 5. 2025. u cijelosti ostala kod svog pisanom nalaza i mišljenja od 15.5.2020. te u odnosu na prijedlog tuženika iskazala da razlika valutne klauzule koja iznosi 3.241,34 eur umanjena za preplatu utvrđenu po konverziji u iznosu od 68,79 eur iznosi 3.172,55 eur.
39. Nakon usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja stranke nisu imale prigovora nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo te sud navedeni izračun u cijelosti prihvaća, kao stručan i obrazložen.
40. Prema tome, nalazom i mišljenjem vještakinje Dragane Bubalo utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita, iznosi 24.421,84 kn (3.241,34 eur, fiksni tečaj konverzije 7,53450), dok razlika po osnovi kamata koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao i iznosa koje bi plaćao da nije došlo do promjene kamatne stope iznosi 17.151,23 kn (2.276,36 eur, fiksni tečaj konverzije 7,53450), dakle, preplata temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 16. 1. 2007., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, a prema Dodatku o konverziji (čl. 4.) tražbina korisnika kredita (preplata tužitelja), obračunata na dan 30. 9. 2015. iznosi 525,00 kn (69,68 eur, fiksni tečaj konverzije 7,53450) te se radi se o razlici između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u eur (na način da je kredit s valutnom klauzulom u CHF pretvoren u kredit sa valutnom klauzulom u valuti eur, sa istim rokom otplate i uz primjenu kamatne stope koja je važila za kredit sa valutnom klauzulom eur i to tako da su sve kunske uplate koje su bile izvršavane u korist CHF kredita obračunate u eur, prema tečaju na dan uplate, te razlika između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u eur valuti predstavlja navedenu preplatu) te je u konačnici utvrđeno da je prema čl. 8. Dodatka o konverziji iznos preplate (tražbina korisnika kredita) korišten za namirenje budućih anuiteta dok se utvrđeni iznos tražbine u potpunosti ne iskoristi.
41. Nadalje, tužitelj kao korisnik kredita ne može kumulirati preplatu koja je mu je priznata Dodatkom o konverziji i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, do dana konverzije, nego ima pravo na razliku, te je stoga tužitelju, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, dosuđena razlika između iznosa utuženog toč. II. tužbenog zahtjeva od 2.276,36 eur (utvrđenog izračunom vještaka po osnovi preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 16. 1. 2007. i iznosa preplate od 69,68 eur (utvrđenog Dodatkom o konverziji) i to u iznosu od 2.206,68 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, kao i iznos preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 16. 1. 2007. u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak u iznosu od 3.241,34 eur u cijelosti, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo i prema redu uračunavanja temeljem odredbe čl. 171. st. 2. ZOO odnosno redom kako su obveze dospijevale, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužiteljici temeljem odredaba čl. 29. ZOO i to od datuma dospijeća anuiteta, također sukladno sve sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, u kojem dijelu nije bilo prigovora stranaka.
42. Nadalje, tužitelj, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO, ima pravo i na isplatu zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 69,68 eur, i to od datuma dospijeća do dana konverzije 30. 9. 2015. Ovo iz razloga što je tužbeni zahtjev tužitelja na ime preplate koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 16. 1. 2007., u dijelu radi isplate iznosa od 69,68 eur, iako utvrđen nalazom i mišljenjem vještakinje Dragane Bubalo, odbijen kao neosnovan jer je u tom iznosu tužitelju već priznata preplata Dodatkom o konverziji, dok Dodatkom o konverziji nije obuhvaćena i zatezna kamata (od dana plaćanja do datuma konverzije) .
43. Stoga je odlučeno kao u toč. II., III. i. V. izreke presude, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja, sukladno odredbi čl. 221.a ZPP odbijen je kao neosnovan (toč. VI. i VII. izreke presude).
44. Konačno, iako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, uzimajući u obzir izračun konverzije od strane tuženika, proizlazi da ostatak konvertirane neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. iznosi 25.642,69 EUR odnosno 195.707,01 kn, te da bi sukladno originalnom otplatnom planu, vrijednost neotplaćene glavnice na dan 30.9.2015., u slučaju da nije bilo promjene kamatnih stopa po predmetnom kreditu, iznosila 39.315,92 CHF odnosno na navedeni datum 179.660,42 kn, što znači da neotplaćena glavnica u CHF u prvotnoj ugovorenoj, početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita iznosi manje od neotplaćene glavnice konvertiranog kredita na dan konverzije (za iznos od 16.046,59 kn odnosno 2.129,75 eur), tužitelj i tuženik su sklapanjem Dodatka o konverziji utvrdili svoja prava i obveze, i ubuduće, pa tako i u odnosu na iznos preostale glavnice za otplatu, a koji Dodatak o konverziji je u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), sklopljen i izvršen te izaziva pravne učinke.
45. Zakonitost i provedba konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., stranke niti ne osporavaju valjanost Dodatka o konverziji, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika i navedeni dodatak je zaključen i izaziva pravne učinke te, po mišljenju ovog suda, nema pravnog temelja po kojem bi tuženik bio u obvezi isplatiti tužitelju utuženi iznos od 2.129,75 eur, sa zateznim kamatama, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (čl. 221.a ZPP, toč. VIII. Izreke presude).
46. Nadalje, prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi utvrđenja ništetnosti i isplate podnesena sudu 4. 6. 2019., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta vezanih uz valutu CHF, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.
47. Dokazni prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka ĐP odbijen je na pripremnom ročištu održano 16. 12. 2019. (u kasnijem tijeku postupka isti je preminuo) kao nepotreban jer između stranaka nije sporno da je isti kao javni bilježnik izvršio ovjeru Ugovora o kreditu od 16. 1. 2007., pod br. OU-89/2007, a iz koje ovjere jasno proizlazi da je navedenu ispravu ispitao i utvrdio da po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, te da je sudionicima pravnog posla ispravu pročitao te ih upozorio da potvrđena isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, a sudionici izjavljuje da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njega i da to odgovara njihovoj volji, međutim, po mišljenu ovog suda, navedena okolnost ne upućuje na zaključak da bi javni bilježnik pri ovjeri takve isprave upoznao tužitelja sa parametrima koji utječu na formiranje kamatne stope ili o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak.
48. Prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedokinje JP, predložene na okolnost pregovaranja o odredbama ugovora o kreditu, uputa koje su osobni bankari davali korisnicima kredita, informacijama o rizicima koje su korisnici dobivali i o saznanjima banke o budućem kretanju tečaja CHF, također je odbijen kao nepotreban jer iz navoda tuženika na pripremnom ročištu održanom 16. 12. 2019. jasno proizlazi da navedena svjedokinja nije osobno pregovarala s tužiteljem vezano za sklapanje spornog ugovora o kreditu niti je tužitelja upoznavala o saznanjima banke o budućem kretanju tečaja CHF, a prema navodima s ročišta za glavnu raspravu održanog 21. 5. 2025. tuženik je odustao od tog dokaznog prijedloga.
49. Odbijen je i prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem, predloženim na okolnost povijesnog kretanja 6. mj libor za CHF trogodišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6. mj troška regulacije, te usporedbe zbroja tih parametara sa promjenom i visinom promjenjive kamatne stope iz tužiteljevog kredita i prosječnim stopama sličnih kredita u RH kao nepotreban, kraj prethodnog utvrđenja ovog suda ništetnom odredbe Ugovora o kreditu od 16. 1. 2007., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika te u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak.
50. Nadalje, istaknuti prigovor radi prijeboja bespredmetan je, obzirom da je tužitelju dosuđena razlika preplate priznate konverzijom i preplate koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, a nije niti osnovan jer, po ocjeni ovog suda, ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 525,00kn (69,68 eur, fiksni tečaj konverzije 7,53450), sa zateznim kamatama od 1. 10. 2015. do isplate.
51. Naime, nije sporno da je Dodatkom o konverziji (čl. 4.) utvrđen iznos preplate od 525,00 kn (69,68 eur, fiksni tečaj konverzije) i, kao što je prethodno navedeno, radi se o razlici ukupno uplaćenih iznosa radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po ugovoru o kreditu primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na ukupni iznos anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i koji iznos je prema sporazumu stranaka iskorišten za plaćanje budućih (nakon konverzije) anuiteta s valutnom klauzulom u EUR te je zakonitost i provedba konverzije utemeljena i nije sporna, te po mišljenju ovog suda, tuženik nije dokazao postojanje svoje tražbine.
52. Ujedno, u odnosu na prigovor radi prijeboja, osnovan je prigovor zastare, i to primjenom općeg zastarnog roka propisanog odredbom čl. 225. ZOO, obzirom da je prigovor radi prijeboja istaknut u podnesku od 7. 11. 2019.
53. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka odlučeno je da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.
54. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno tome, tužitelj je po osnovi i visini uspio s 71 % dok je tuženik uspio u omjeru od 29 %, te u konačnici uspjeh tužitelja iznosi 42 %.
55. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sukladno vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 16. 12. 2019., 27. 4. 2021. i 21. 5. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), za sastav podnesaka od 28. 10. 2019., 4. 12. 2019., 13. 10. 2020. i 24.
3. 2025.. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st.1.), PDV u iznosu od 425,00 eur, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 122,90 eur, ukupno 2.247,90, no obzirom na uspjeh tužitelja u sporu od 42 % dosuđen mu je parnični trošak u iznosu od 944,12 eur te trošak vještačenja kojeg u iznosu od 263,95 eur u cijelosti, sveukupno 1.208,07 eur.
56. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 25. 3. 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).
57. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Sisku, 20. lipnja 2025.
Sutkinja
Sanda Navara Sladović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.
Dostavna naredba:
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
