REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-1127/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužitelja MR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Lani Andreis Nikolić, odvjetnici u OD Andreis & Partneri iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 11. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja – Luke Švasteca, odvjetnika u OD Andreis & Partneri iz Zagreba i z. punomoćnika tuženika – VR, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Hrvoja Matića iz Zagreba, 20. lipnja 2025., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I O d b i j a s e kao neosnovana tužba i tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju MR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 7.023,71 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos:

-20,98 EUR od 1.2.2009.

-30,26 EUR od 1.3.2009.

-25,73 EUR od 1.4.2009.

-26,96 EUR od 1.5.2009.

-19,95 EUR od 1.6.2009.

-14,78 EUR od 1.7.2009.

-16,15 EUR od 1.8.2009.

-20,36 EUR od 3.9.2009.

-18,64 EUR od 1.10.2009.

-15,89 EUR od 1.11.2009.

-21,05 EUR od 1.12.2009.

-25,98 EUR od 5.1.2010.

-29,74 EUR od 2.3.2010.

-29,74 EUR od 2.3.2010.

-37,74 EUR od 1.4.2010.

-36,22 EUR od 1.5.2010.

-39,17 EUR od 1.6.2010.

-64,77 EUR od 1.7.2010.

-50,41 EUR od 10.8.2010.

-75,59 EUR od 1.9.2010.

-70,03 EUR od 1.10.2010.

-58,04 EUR od 6.11.2010.

-79,96 EUR od 1.12.2010.

-103,97 EUR od 1.1.2011.

-88,17 EUR od 5.2.2011.

-92,40 EUR od 5.3.2011.

-85,92 EUR od 1.4.2011.

-87,17 EUR od 4.5.2011.

-110,68 EUR od 5.7.2011.

-149,41 EUR od 2.8.2011.

-149,41 EUR od 2.8.2011.

-126,67 EUR od 8.9.2011.

-118,42 EUR od 7.10.2011.

-119,98 EUR od 3.11.2011.

-114,30 EUR od 6.12.2011.

-125,21 EUR od 13.1.2012.

-130,84 EUR od 4.2.2012.

-129,69 EUR od 9.3.2012.

-127,72 EUR od 3.4.2012.

-130,65 EUR od 1.5.2012.

-131,50 EUR od 2.6.2012.

-129,28 EUR od 1.7.2012.

-130,17 EUR od 1.8.2012.

-126,50 EUR od 5.9.2012.

-120,77 EUR od 6.10.2012.

-127,18 EUR od 3.11.2012.

-129,53 EUR od 4.12.2012.

-128,68 EUR od 3.1.2013.

-120,16 EUR od 5.2.2013.

-123,99 EUR od 5.3.2013.

-127,99 EUR od 3.4.2013.

-124,42 EUR od 7.5.2013.

-115,43 EUR od 7.6.2013.

-113,15 EUR od 6.7.2013.

-115,45 EUR od 1.8.2013.

-118,49 EUR od 7.9.2013.

-125,93 EUR od 8.10.2013.

-122,94 EUR od 1.11.2013.

-125,21 EUR od 3.12.2013.

-127,79 EUR od 1.1.2014.

-129,02 EUR od 5.2.2014.

-131,91 EUR od 4.3.2014.

-129,38 EUR od 5.4.2014.

-127,92 EUR od 1.5.2014.

-124,35 EUR od 5.6.2014.

-127,63 EUR od 5.7.2014.

-130,82 EUR od 8.8.2014.

-133,62 EUR od 9.9.2014.

-134,28 EUR od 4.10.2014.

-136,27 EUR od 5.11.2014.

-138,42 EUR od 3.12.2014.

-138,29 EUR od 1.1.2015.

-138,49 EUR od 4.2.2015. do isplate, po stopi koja se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju MR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos parničnog troška sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

II Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.250,00 € u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. promjenom tvrtke i promjenom odredbi statuta odlukom Skupštine društva od 14. lipnja 2016. promijenio je tvrtku u Addiko bank d.d. – ovdje Tuženik), sklopio 17.1.2008. Ugovor o kreditu, broj 016-34/2008, solemniziran od Javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, broj ovjere: OV-881/2008, kreditna partija br. 25304231 (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“). Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane ugovorile su da će Tuženik staviti na raspolaganje Tužitelju iznos 38.243,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

1.1. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u presudi posl. broj Pž-6632/2017, od 14.lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj:

P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrdio je da su „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak…“. U obrazloženju predmetne presude Visoki trgovački sud obrazložio je kako je: „iz izreke pobijane presude jasno da ništetnost obuhvaća dio svake ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima svakog pojedinog tuženika iz kojeg proizlazi da je glavnica vezana uz valutu švicarski franak“ odnosno da su „predmet izreke dijelovi svih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te (…) zbog toga ne bi trebalo biti nikakvih dvojbi, različitih stavova sudaca niti (…) pravne nesigurnosti.“ u pojedinačnim parnicama. Navedeni stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrđen je u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. Sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: „Zakon o zaštiti potrošača“), odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem Tuženika. Obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 17. siječnja 2008., Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, obvezuje i u ovome postupku.

1.2. Nije sporno da je ugovaranje zaštitne klauzule u švicarskim francima ništetno, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u švicarskim francima nije valjana, pa se, drugim riječima, smatra kao da nikada nije niti ugovorena. Imajući u vidu da je Tuženik Tužitelju isplatio iznos kredita po Ugovoru o kreditu u hrvatskim kunama, smatra se da je predmetni Ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta hrvatska kuna. Valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula. Njena funkcija je „čuvanje“ i vjerovnika (u ovom slučaju Tuženika) i dužnika (u ovom slučaju Tužitelja) od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. U Republici Hrvatskoj sredstvo plaćanja u vrijeme utuženog razdoblja bila je hrvatska kuna pa su se sva plaćanja, pa tako i iznos ugovora o kreditu koji je Tuženik isplatio Tužitelju te anuiteti koje je Tužitelj plaćao Tuženiku, plaćala isključivo u hrvatskim kunama. Valutna klauzula služi zaštitnoj funkciji prilikom koje se vrijednost anuiteta veže uz stranu valutu te ukoliko nastupi aprecijacija i deprecijacija domaćeg tečaja radi se korekcija prema vrijednosti strane valute. Međutim, u predmetnoj pravnoj stvari to se nije dogodilo. Hrvatska kuna kao valuta ostala je stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala. U tome trenutku Tuženik je bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni. Tuženik je ništetnim ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio Tužitelju iznose mjesečnih anuiteta koji su veći od ugovorenih. Između stranaka vodi se parnični postupak radi isplate pred Naslovnim sudom pod posl.br. P-2614/19, u kojem je 15. lipnja 2022. donesena prvostupanjska presuda, a kojom presudom je naloženo Tuženiku isplatiti Tužitelju iznos od 13.110,03 HRK sa zateznom kamatom na osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu.

1.3. Konačno, specificiranim tužbenim zahtjevom od 10. travnja 2025. (list 237-240 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj potražuje iznos od 7.023,71 €, zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao i troškove postupka zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 016-34/2008 17. siječnja 2008. (dalje: ugovor o kreditu). Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ističe da tužitelj nije potrošač te se iz tog razloga u ovom predmetu ne može primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, dalje ZZP/07), pa tako ni utvrđenja iz kolektivnog spora. Naime, tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu radi kupnje novog motornog vozila, za obavljanje svojeg poslovanja, AUTO TAKSI PRIJEVOZNIK BR. 3472, VL. MR. Budući da je u članku 3. ZZP/07 izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, razvidno je da tužitelj nije potrošač. Iz samog kreditnog prijedloga vidljivo je da je motorno vozilo kupljeno radi obavljanja poslovne djelatnosti, i to prema uvjetima kreditiranja po posebnoj Akciji TAXI 500.

2.1. U odnosu na ništetnost valutne klauzule nadalje, kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 7 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 7 godina, a valutnu je klauzulu ponudio tužitelju upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima.

2.2. Nadalje, tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

2.3. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valutne obveze nije niti bilo. Nadalje, ukoliko tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, odnosno ističe da se predmetni ugovor o kreditu ima smatrati kunskim kreditom, tada se i na predmetni ugovor treba primijeniti kamata primjenjiva na kunske kredite. U prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule.

2.4. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.5. Tuženik, opreza radi ističe prigovor zastare. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

2.6. Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Pored toga, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, ovdje tužitelj ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo nego se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. To međutim ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje.

2.7. Konačno, tuženik predlaže da se tužitelj odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: ugovor o kreditu br. 016-34/2008 (list 11-23 spisa), otplatni plan (list 24-27 i 28-29), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 30), pregled prometa za klijente (list 32-41 i 46-55), specifikacija uplata (list 42-44 i 56-58), kreditni prijedlog uz ugovor o kreditu br. 016-34/2008 (list 90-96), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 127-135), podatke Gradskog ureda za mjesnu samoupravu, promet, civilnu zaštitu i sigurnost (list 181-183), saslušan je tužitelj MR osobno te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 185-195).

3.1. Na zapisniku od 18. listopada 2024., tuženik je odustao od prijedloga da se neposredno sasluša svjedok MRC.

3.2. Na zapisniku od 11. travnja 2025., odbijen je prijedlog tuženika da se ponovno zatraže podaci od Udruženja autotaksi prijevoznika Grada Zagreba.

4. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor Ugovor o kreditu broj 016-34/2008 od 17. siječnja 2008. kojim je korisniku kredita odobren potrošački kredit u iznosu od 38.243,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a kredit je odobren za kupovinu novog motornog vozila, s rokom otplate 84 mjesečna anuiteta, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja.

5. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljev status potrošača.

6. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.

7. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

7.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

7.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

7.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

8. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

8.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenje iz gore navedene parnice, nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnih ugovornih odredaba u valutnoj klauzuli u CHF.

10. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

11. U tom smislu saslušan je tužitelj iz kojeg iskaza proizlazi da se sad više ne sjeća, ali bilo je to negdje pred nekih 17, 18 godina kad je sklopio ugovor o kreditu, negdje 2007. Sada se više ne sjeća ni iznosa kredita, sjeća se da je namjena kredita bila kupnja auta, osobnog vozila. Bili su pregovori u smislu da je tražio kredit u kunama, ali mu je rečeno da ne može, da može samo u CHF-u jer je u tom momentu franak bio najstabilnija valuta. Početna rata je bila 2.400,00 kn, da bi narasla na 3.700,00 kn. Kredit je otplaćen u cijelosti. Predmetni automobil prvo vrijeme koristili su supruga i on za osobne svrhe, a nakon 2-3 godine, ne sjeća se više točno, automobil je koristio za taxi prijevoz. Prije toga za taxi prijevoz, koristio je drugo vozilo. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, objašnjeno mu je da valutna klauzula znači da rate plaća u kunama. Kredit nije konvertiran. U banci nisu objasnili koliko može rasti anuitet, već da je CHF najstabilnija valuta. Vjerojatno je pročitao ugovor prije potpisivanja. U banci prilikom dogovaranja o kreditu bilo je prisutno njih troje klijenata koji su dobivali informacije o kreditu koji je za njih u to doba bio jako povoljan. Njemu je bilo objašnjeno kolika će biti rata, koliki je rok otplate, ali nitko nikad nije objasnio koliki će biti rast te rate. Prilikom dogovaranja uvjeta kredita nije pitao postoji li mogućnost naknadne izmjene bilo koje odredbe. Bila je mogućnost konverzije kredita, ali on na to nije pristao.

12. U ovom postupku da bi sud mogao primijeniti utvrđenja iz naprijed navedenih pravomoćnih presuda te ispitati jesu li (ne)poštene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, mjerodavna je prije svega odredba čl.3.st.1.t.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) koja sadrži definiciju potrošača i iz koje proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Analizirajući iskaz samog tužitelja, sud nalazi da je tužitelj u vrijeme sklapanja kredita bio vlasnik obrta [obrt] broj 3472 vl. MR, pa kao takav nema status potrošača te se ne može pozivati na pravomoćna utvrđenja iz ranije navedenih presuda donesenih u kolektivnom sporu neovisno o tome što je u samom ugovoru od 17. siječnja 2008. u čl. 2. navedeno kako se radi o potrošačkom kreditu, a koji kredit je odobren za kupovinu novog motornog vozila prema kreditnom prijedlogu od 14. siječnja 2008., iz kojeg proizlazi da se radi o kreditu za kupnju motornih vozila – auto kredit – Akcija TAXI 500. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio taksi prijevoznik te je, a kao što je i sam iskazao koristio predmetno vozilo za taksi prijevoz, a što proizlazi i iz podataka pribavljenih od Grada Zagreba, Gradski ured za mjesnu samoupravu, promet, civilnu zaštitu i sigurnost (list 181-183 spisa). Tužitelj kao obrtnik nije uvijek i samo fizička osoba, a iz naprijed navedenog kreditnog prijedloga (list 92-96) proizlazi kako je navedeno da je tužitelj kreditni prijedlog podnio kao vlasnik obrta, po kojem kreditnom prijedlogu mu je i odobren predmetni ugovor o kreditu, a u kojem kreditnom prijedlogu je navedeno i da je tužitelj taksi prijevoznik od 25.12.1989. iz čega sud smatra da je tužitelj zatražio i dobio predmetni kredit kao vlasnik obrta, za kupnju novog motornog vozila za potrebe obavljanja autotaksi prijevoza, dakle u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj aktivnosti, odnosno poduzetničkoj djelatnosti, a što je u konačnici i sam iskazao.

14. Stoga je na temelju svega iznijetog sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja ustvrdivši da tužitelj nije bio potrošač pa se na njega ne može primjenjivati potrošačka zaštita niti utvrđenja iz prethodno navedenih kolektivnih presuda.

15. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a, u vezi s čl. 155.st.1. ZPP-a.

15.1. Trošak tuženika sastoji se od troška sastava odgovora na tužbu i podneska od 1.4.2025. te zastupanja po odvjetniku na ročištu 18.10.2024., 28.1.2025. i 11.4.2025., za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 250,00 €, odnosno sveukupno 1.250,00 €.

16. Budući tužitelj nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 20. lipnja 2025.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje u 3 (tri) primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnica Lana Andreis Nikolić

2.Odvjetnik Hrvoje Matić