REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-1133/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Tiziano Sošić, odvjetnik u Puli, Giuseppe Tartini 15, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije (ranije: Ministarstva pravosuđa i uprave), Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. Županijskog državnog odvjetništva u Puli, Kranjčevićeva 8, OIB: 93993757343 i 2. Grada Umaga, G. Garibaldi 6, Umag, OIB: 84097228497, radi naknade za oduzetu imovinu, 20. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/21- 01/340, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-03 od 28. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

III. Nalaže se tužitelju da 2. zainteresiranoj osobi Gradu Umagu nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 22,60 eura (slovima: dvadeset dva eura i šezdeset centi) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko- pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I- 943-01/20-01/323, URBROJ: 2163/1-24-02/2-21-30 od 23. rujna 2021., donijetim u ponovnom postupku, odbijen je zahtjev ovdje tužitelja za naknadu imovine koja se nalazi u k. o. [katastarska općina], upisane tada u zk. ul. br. [broj ZK uloška], označene kao k. č. br. [katastarska čestica] zgr., 1579/30, u 1/1 dijela, po osnovi Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 92/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 81/02, dalje: Zakon o naknadi).

2. Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koju je tuženik osporenim rješenjem, KLASA: UP/II-942-01/21-01/340, URBROJ: 514-04-02- 01-01/08-24-03 od 28. ožujka 2024. odbio kao neosnovanu.

3. Tužitelj je protiv tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost navedenog rješenja tuženika. U tužbi i tijeku spora u bitnom navodi da je u upravnom postupku nedvojbeno utvrđeno da je predmetna imovina nacionalizirana prijašnjem vlasniku FE temeljem rješenja Općinskog sekretarijata za upravne i opće poslove Općine Umag, broj: UP/I-04/1-1929/1973 od 22. lipnja 1973., da je predmetna imovina temeljem čl. 7.a st. 3. Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća ("Službeni list FNRJ" broj 98/46 i 35/48, dalje: Zakon) prešla u društveno vlasništvo po sili zakona s pravom korištenja Općine Umag. Tvrdi da je neosnovano odbijen predmetni zahtjev tužitelja jer da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu čl. 10. Zakona o naknadi. Smatra da u konkretnom predmetu pitanje naknade za oduzetu imovinu nije riješeno međudržavnim sporazumima, kako su to utvrdila upravna tijela. S tim u vezi ističe da se predmetni interni Zakon primjenjivao na području bivše Zone STT-a nakon stupanja na snagu Uredbe o izmjeni Uredbe za provedbu zakona i drugih saveznih pravnih propisa na teritoriju na kojem je međunarodnim sporazumima proširena civilna uprava, a koja je stupila na snagu 8. listopada 1972., te je sva imovina zatečena na teritoriju bivše Zone B STT-a, koja je 8. listopada 1972. zatečena u vlasništvu stranih državljana, prešla u društveno vlasništvo. Nadalje tvrdi da je Ugovorom o miru s Italijom i naknadno zaključenim sukcesivnim međunarodnim sporazumima riješeno isključivo pitanje optantske imovine, ali ne i ostale imovine koja je oduzeta stranim fizičkim osobama po bilo kojem pravnom temelju. Navodi da niti jedan međudržavni sporazum nije riješio pitanje naknade za imovinu oduzetu temeljem Zakona. Dalje navodi da bi se u konkretnom predmetu pitanje naknade smatralo riješenim međudržavnim sporazumom, nije dovoljno utvrditi državljanski status prijašnjeg vlasnika, već je potrebno u svakom pojedinom slučaju utvrditi je li imovina nacionalizirana kao optantska imovina temeljem Ugovora o miru s Italijom ili temeljem internog propisa Jugoslavije, odnosno je li nacionalizirana bez pravnog temelja. Dalje ističe da se Sporazumom između SFR Jugoslavije i Republike Italije o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza, koje proistječu iz čl. 4. Ugovora potpisanog u Osimu, Jugoslavija bila obvezala na ime globalnog i paušalnog oštećenja za talijansku imovinu obuhvaćenu čl. 4. Osimskog sporazuma, platiti talijanskoj vladi iznos od 110 milijuna US dolara u 13 jednakih godišnjih obroka počevši od 1. siječnja 1990., da je Jugoslavija platila 2 obroka te da je dug podijeljen između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Smatra da se današnji dug Republike Hrvatske odnosi na obvezu koja potječe iz Rimskog sporazuma pa se pitanje naknade ne može smatrati riješenim sve dok dug doista ne bude isplaćen. Stoga predlaže poništenje osporenog rješenja i prvostupanjskog rješenja, uz vraćanje predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

5. 1. zainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo u Puli u odgovoru na tužbu navodi da je tuženik, nakon pravilno provedenog postupka, donio zakonitu i pravilnu odluku. Pridružuje se navodima iznijetima u obrazloženju osporenog rješenja te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

6. 2. zainteresirana osoba Grad Umag u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da su isti neosnovani. Navodi da je ovdje tužitelj obeštećen temeljem međunarodnih ugovora sklopljenih između tadašnje FNRJ kao prednice Republike Hrvatske i Republike Italije, pa stoga da ne ostvaruje pravo na naknadu prema Zakonu o naknadi. Osporava tvrdnju tužitelja da bi međudržavnim sporazumima bilo riješeno samo pitanje optantske imovine jer da su Osimski i drugi po redu Rimski međunarodni sporazumi sklopljeni 1975., odnosno 1983., odnosno nakon početka primjene Zakona na području na kojem su se nalazile i nekretnine tužitelja. Slijedom navedenog, predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

7. Sud je u ovom sporu održao ročište za raspravu 29. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika 2. zainteresirane osobe te u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i 1. zainteresirane osobe, čime se smatra da je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet ovog spora u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24, dalje: ZUS).

8. U cilju ocjene zakonitosti osporenog rješenja tuženika Sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog spora i u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Prema odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o naknadi prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

11. Sukladno odredbi čl. 10. st. 2. Zakona o naknadi iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, prava propisana ovim Zakonom mogu steći i strane fizičke i pravne osobe ako se to utvrdi međudržavnim sporazumima.

12. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da su osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje doneseni u postupku izvršenja presude ovoga Suda poslovni broj 6 UsI-559/2019-13 od 13. rujna 2019., kojom je poništeno rješenje tuženika KLASA: UP/II-942-01/16-01/6, URBROJ: 514-05-02-01-02-19-03 od 12. ožujka 2019. i rješenje prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-943-01/13-01/03, URBROJ: 2163-06-07-02/4-15-24 od 18. prosinca 2015. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Nadalje iz dopisa Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za opće poslove, matičarstvo i osobna stanja građana, Matičnog ureda Buje od 25. svibnja 2021. proizlazi da je UE, rođen **.**.1922., upisan u knjigu državljana [adresa] pod rednim brojem 3417 dana 21. studenog 1978., da je istog dana za UE upisana bilješka o prestanku jugoslavenskog državljanstva po čl. 23. Zakona o jugoslavenskom državljanstvu prema obavijesti OSUP-a Umag br. 04/4-188/12273, od 2. lipnja 1976. Nastavno iz dopisa Općine Umag, Općinskog sekretarijata javne sigurnosti broj: 04/4-180/12273 od 6. lipnja 1973. proizlazi da se UE, rođen **.**.1922. u [adresa], ne smatra jugoslavenskim državljaninom u smislu čl. 22. st. 1. Zakona o jugoslavenskom državljanstvu jer da je odselio u Italiju 20. listopada 1963. propusnicom malograničnog prometa i odbio je povratak, te da mu je državljanstvo prestalo temeljem čl. 23. Zakona o jugoslavenskom državljanstvu. Također, iz dopisa Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Trstu od 10. lipnja 2021. proizlazi da je iz podataka Matičnog ureda Trst razvidno da je UE, rođen u [adresa] **.**.1922., umro u [adresa] **.**.1989., da je imao prijavljeno prebivalište u [adresa] od 20. studenog 1963. sve do smrti, da je u trenutku smrti bio talijanski državljanin, da je na dan 8. listopada 1972. imao talijansko državljanstvo, koje je imao tijekom cijelog svog boravka u Italiji. Nadalje, iz rješenja Općinskog sekretarijata za upravne i opće poslove broj UP/I-04/1-1929/1973 od 22. lipnja 1973. proizlazi da su predmetne nekretnine u vlasništvu KE pok. I prešle u društveno vlasništvo nacionalizacijom po sili zakona temeljem čl. 7.a Zakona. Isto tako proizlazi da su se predmetne nekretnine nalazile u zoni B Slobodnog teritorija Trsta.

13. Analizirajući ukupnost činjenica utvrđenih iz dokumentacije spisa predmeta upravnog postupka i ovoga spora te podvodeći iste pod kontekst prethodno citiranih zakonskih normi, ovaj Sud nalazi da prigovorima tužitelja nije dovedena u sumnju zakonitost upravnog akata koji se osporava u ovome sporu.

14. Naime, prema stavu ovoga Suda, Sporazumom između SFRJ i Republike Italije zaključenom u Osimu 10. studenog 1975., kojim je definitivno riješeno pitanje granice između dviju država i Sporazumom zaključenim 18. veljače 1983. između Republike Italije i SFRJ o definitivnom reguliranju uzajamnih obveza koje proistječu iz članka 4. Ugovora potpisanog u Osimu 10. studenoga 1975. nije riješeno samo pitanje naknade za optantsku imovinu, već i pitanje naknade za imovinu stranog odnosno talijanskog državljanina, što će biti obrazloženo u nastavku.

15. Prema deklaratornom rješenju o nacionalizaciji od 22. lipnja 1973., donesenom u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, nekretnine iz predmeta ovoga spora, koje su bile u vlasništvu talijanskog državljanina pokojnog UE, su po sili zakona nacionalizacijom prešle u društveno vlasništvo na temelju čl. 7.a Zakona. Ovo iz razloga što je pokojni vlasnik odselio iz države 20. listopada 1963., odbio je povratak u državu te mu je jugoslavensko državljanstvo prestalo temeljem čl. 23. Zakona o jugoslavenskom državljanstvu pa je stoga strani državljanin.

16. Stoga je imovina iz predmeta ovoga spora, prema stavu ovoga Suda, imovina talijanskog državljanina i to na području "zone B Slobodnog teritorija Trsta". Predmetna imovina je nacionalizirana stranom državljaninu temeljem međudržavnog sporazuma i to Sporazuma zaključenog između bivše SFRJ i Republike Italije o definitivnom reguliranju uzajamnih obveza koje proistječu iz članka 4. Ugovora potpisanog u Osimu 10. studenoga 1975. godine.

17. Budući da je pitanje naknade iz predmeta ovoga spora riješeno međudržavnim sporazumom, dok u međuvremenu nije sklopljen međudržavni sporazum kojim bi se regulirao pravo stjecanja stranih državljana na naknadu prema Zakonu o naknadi, to tužitelj u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o naknadi nema pravo na naknadu po odredbama toga Zakona (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Usž- 2651/19-3 od 19. veljače 2020.). Stoga su u tom dijelu ocijenjeni neosnovanima tužbeni navodi.

18. Slijedom navedenog, osporeno rješenje je ocijenjeno zakonitim pa je na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev.

19. Tužitelj je postavio zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, međutim, kako tužitelj nije uspio u ovom sporu, to je odbijen zahtjev tužitelja u skladu s čl. 147. st. 1. ZUS-a.

20. Nadalje, zainteresirana osoba je također postavila zahtjev za naknadu troškova spora i to u visini od 22,60 eura. Sud je uvidom u javno dostupne podatke autoprijevoznika Arriva utvrdio da cijena povratne autobusne karte na relaciji [adresa] iznosi 22,60 eura pa je stoga u tom iznosu usvojen zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova spora u skladu s čl. 147. st. 1. ZUS-a.

U Rijeci 20. lipnja 2025.

Sudac

Vedran Juričić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Tizianu Sošiću, Giuseppe Tartini 15, Pula

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Ulica grada Vukovara 49, Zagreb,

-1. zainteresiranoj osobi Županijskom državnom odvjetništvu Pula, Kranjčevićeva 8,

Pula

- 2. zainteresiranoj osobi Gradu Umagu, G. Garibaldi 6, Umag