REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-456/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Rikardu Perkoviću i Sanji Perković, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, od 28. siječnja 2025., poslovni broj: P-581/2021, u sjednici vijeća održanoj 20. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o j e

Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, od 28. siječnja 2025., poslovni broj: P-581/2021:

1. potvrđuje pod točkom I i II izreke;

2. ukida pod točkom III izreke u odluci o troškovima postupka te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

r i j e š i o  j e

I Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., prihvaća se kao osnovana, te se ukida rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, od 28. siječnja 2025., poslovni broj: P- 581/2021, kojim je utvrđeno da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 882,45 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud odlukom o glavnoj stvari.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl.2 st.1 Ugovora o kreditu br. 818-50- 3963461 zaključenog 13.03.2007. u Dubrovniku između tužitelja s jedne i tuženika s druge strane, kojom odredbom je utvrđeno cit. “Redovna kamata: 5,55% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.373,73 EUR i to na ime preplate po temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u cit. Ugovoru o kreditu broj: 138-50-3449462 pa tako:

- na iznos od 7,80 EUR od 31.03.2009. godine

- na iznos od 17,14 EUR od 30.04.2009. godine

- na iznos od 12,98 EUR od 31.05.2009. godine

- na iznos od 9,92 EUR od 30.06.2009. godine

- na iznos od 10,73 EUR od 31.07.2009. godine

- na iznos od 12,35 EUR od 31.08.2009. godine

- na iznos od 12,21 EUR od 30.09.2009. godine

- na iznos od 10,57 EUR od 31.10.2009. godine

- na iznos od 13,63 EUR od 30.11.2009. godine

- na iznos od 16,09 EUR od 31.12.2009. godine

- na iznos od 19,58 EUR od 31.01.2010. godine

- na iznos od 18,78 EUR od 28.02.2010. godine

- na iznos od 23,51 EUR od 31.03.2010. godine

- na iznos od 22,62 EUR od 30.04.2010. godine

- na iznos od 24,37 EUR od 31.05.2010. godine

- na iznos od 39,53 EUR od 30.06.2010. godine

- na iznos od 36,41 EUR od 31.07.2010. godine

- na iznos od 45,94 EUR od 31.08.2010. godine

- na iznos od 42,65 EUR od 30.09.2010. godine

- na iznos od 37,35 EUR od 31.10.2010. godine

- na iznos od 48,53 EUR od 30.11.2010. godine

- na iznos od 62,75 EUR od 31.12.2010. godine

- na iznos od 52,68 EUR od 31.01.2011. godine

- na iznos od 56,21 EUR od 28.02.2011. godine

- na iznos od 51,72 EUR od 31.03.2011. godine

- na iznos od 52,52 EUR od 30.04.2011. godine

- na iznos od 71,59 EUR od 31.05.2011. godine

- na iznos od 73,45 EUR od 30.06.2011. godine

- na iznos od 89,07 EUR od 31.07.2011. godine

- na iznos od 80,92 EUR od 31.08.2011. godine

- na iznos od 71,99 EUR od 30.09.2011. godine

- na iznos od 70,37 EUR od 31.10.2011. godine

- na iznos od 69,69 EUR od 30.11.2011. godine

- na iznos od 73,91 EUR od 31.12.2011. godine

- na iznos od 77,58 EUR od 31.01.2012. godine

- na iznos od 78,08 EUR od 29.02.2012. godine

- na iznos od 75,53 EUR od 31.03.2012. godine

- na iznos od 77,25 EUR od 30.04.2012. godine

- na iznos od 78,42 EUR od 31.05.2012. godine

- na iznos od 76,45 EUR od 30.06.2012. godine

- na iznos od 76,97 EUR od 31.07.2012. godine

- na iznos od 75,49 EUR od 31.08.2012. godine

- na iznos od 72,28 EUR od 30.09.2012. godine

- na iznos od 75,70 EUR od 31.10.2012. godine

- na iznos od 77,34 EUR od 30.11.2012. godine

- na iznos od 76,19 EUR od 31.12.2012. godine

- na iznos od 69,75 EUR od 31.01.2013. godine

- na iznos od 75,22 EUR od 28.02.2013. godine

- na iznos od 75,70 EUR od 31.03.2013. godine

- na iznos od 73,55 EUR od 30.04.2013. godine

- na iznos od 66,88 EUR od 31.05.2013. godine

- na iznos od 66,71 EUR od 30.06.2013. godine

- na iznos od 68,35 EUR od 31.07.2013. godine

- na iznos od 70,98 EUR od 31.08.2013. godine

- na iznos od 74,61 EUR od 30.09.2013. godine

- na iznos od 72,74 EUR od 31.10.2013. godine

- na iznos od 74,07 EUR od 30.11.2013. godine

- na iznos od 75,57 EUR od 31.12.2013. godine

- na iznos od 76,51 EUR od 31.01.2014. godine

- na iznos od 78,49 EUR od 29.02.2014. godine

- na iznos od 77,84 EUR od 31.03.2014. godine

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to od 31.03.2009. do 31.07.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.960,66 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koji na iznos troška teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

1.1. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

„Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u dijelu točke I. tužbenog zahtjeva u iznosu od 882,45 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.“

2. Protiv presude i rješenja prvostupanjskog suda tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19; - dalje: ZPP).

2.1. U žalbi navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, jer je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude njegove dokaze i navode zanemario a za takvo postupanje da ne daje razloge. Navodi da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a jer je utvrdio da je tužba povučena u iznosu od 882,45 eura uz obrazloženje da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju, što nije točno obzirom da se u podnesku od 6. prosinca 2024. protivio djelomičnom povlačenju tužbe o čemu je prvostupanjski sud propustio meritorno odlučiti. Nadalje da je pogrešno primijenio odredbu članka 190. ZPP-a jer je dopustio preinaku učinjenu nakon zaključenja prethodnog postupka pri čemu smatra da je preinaka dopuštena jer je provedeno financijsko vještačenje, a sama činjenica da je provedeno vještačenje da ne znači da su ispunjene pretpostavke iz članka 190. stavka 2. ZPP-a, te da tužitelja ništa nije spriječilo da do zaključenja prethodnog postupka odredi datum od kada potražuje zatezne kamate za što nije bilo potrebno provođenje vještačenja. Poziva se i na odredbu članka 338. stavka 4. ZPP-a koja propisuje što obrazloženje mora sadržavati, a sud se nije očitovao o njegovim prijedlozima i prigovorima istaknutim tijekom postupka pa smatra da su navedeni propusti doveli do arbitrarne presude koja se ne može ispitati.

2.2. Navodi i da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio i apsolutno bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točka 3. ZPP-a, jer je odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari pri čemu se poziva na Zakon o zaštiti potrošača, pravno shvaćanje VSRH od 5. studenog 2020., te odredbu članka 59. ZPP-a.

2.3. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio i apsolutno bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati osobito iz razloga što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno jer su nejasni i proturječni i to u odnosu na (ne)poštenost odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata i u odnosu na kontradiktornost tužbenih zahtjeva. Tvrdi da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanih uz valutu EUR, CHF ili HRK bez valutne klauzule, da prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude nije obrazložio zašto smatra da je on nesavjestan stjecatelj, te da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate od dana stjecanja u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18; - dalje: ZOO). Navodi da prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev uračunavajući samo više plaćene anuitete dok zanemaruje manje plaćene anuitete.

2.4. Navodi i da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer nije utvrđivao jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu bile razumljive, jasne i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, niti je utvrđivao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita.

2.5. Mišljenja je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da neposredno primjenjuje utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite čime dolazi do pogrešne primjene članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 75/09; - dalje: ZZP/07), pri čemu se pozvao i na primjenu odredbi članka 96. stavka 1. i članka 99. ZZP/07, odnosno članka 81. stavka 1. i članka 84.

ZZP/03 i na Direktivu 93/13/EZ.

2.6. U žalbi ponavlja prigovor zastare jer smatra da podnošenjem kolektivne tužbe zastara nije prekinuta, posebno ističući i prigovor zastare na preinačenu tužbu, zatim pogrešnu primjenu članka 326. stavka 2. i članka 1115. ZOO-a jer je mišljenja da ukoliko bi se i utvrdilo da su odredbe ugovora o kreditu ništetne ništetnost bi imala učinak od trenutka sklapanja ugovora, pa su utužena potraživanja u zastari obzirom da je u trenutku podnošenja tužbe protekao opći zastarni rok od 5 godina, a da prvostupanjski sud ne obrazlaže niti zašto dosuđuje zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog anuiteta. .

2.7. Tuženik zaključno osporava i odluku o troškovima postupka prije svega iz razloga što smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava kada je tužitelju dosudio troškove postupka prema odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a jer pobijana presuda nije zakonita i tužbeni zahtjev je trebalo odbiti, kao i iz razloga što je pogrešno dosudio trošak za sastav podneska od 3. rujna 2021. u kojem ne iznosi nove činjenice, pa kao takav da nije bio nužan za vođenje postupka.

2.8. Predlaže da se žalba prihvati i da se prvostupanjska presuda preinači u skladu sa navodima žalbe i da mu tužitelj naknadi troškove parničnog postupka uvećane za zakonsku zateznu kamatu, podredno da se pobijana presuda ukine. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i sudsku pristojbu na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana u odnosu na točku III izreke vezanu za odluku o troškovima postupka, te u odnosu na rješenje kojim je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 882,45 eura zajedno sa zakonskim kamatama.

5. Tuženik u žalbi ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i procesnu jednakost iz razloga što je prvostupanjski sud njegove navode i dokazne prijedloge zanemario, međutim uvidom u spis i obrazloženje prvostupanjske odluke proizlazi da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnika tuženika VC, te da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze koje je tuženik predložio, osim saslušanja javnog bilježnika koji je preminuo, a koji dokazni prijedlog nije niti trebalo provesti obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora nije mogao tužitelju objasniti rizik promjene tečaja švicarskog franka i ugovaranja promjenjive kamatne stope. Naime, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, te sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavka 1. i 2. ZPP-a), a sudska praksa je u odnosu na dokazni prijedlog za saslušanje javnih bilježnika koji su solemnizirali ugovor o kreditu, zauzela stav da iste nije potrebno saslušavati jer su ugovori o kreditu koji su inače privatne isprave, solemnizirani što znači da za njih vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno, kao i iz razloga što je uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, pa tako i ugovora o kreditu, ocijeniti jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao toga posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, što je javni bilježnik koji je ovjeravao predmetni ugovor i učinio što dokazuje potvrda o solemnizaciji bez upozorenja u smislu odredbe članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.) Napose saslušanje javnih bilježnika, nepotrebno je i zbog zauzetih pravnih shvaćanja Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti ugovornih odredbi uzimajući u obzir direktan, izravan i obvezujući učinak presude donesene u kolektivnom sporu. (rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., odluka Ustavnog suda RH broj U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020., U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.)

5.1. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 190. ZPP-a. Točno je da je tužitelj zatezne kamate na svaki pojedino utuženi mjesečni iznos odredio u podnesku od 2. prosinca 2024. nakon provođenja dokaza financijskim vještačenjem sukladno nalazu vještaka, koju preinaku je prvostupanjski sud pravilno dopustio pozivom na zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu (Su IV-162/2021) od 26. studenog 2021. koji glasi: "Dopuštenost preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem." , dok je u odnosu na glavnicu potraživanja tužitelj nakon provedenog vještačenja smanjio tužbeni zahtjev.

5.2. Prvostupanjski sud nije počinio niti apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, a prilikom odlučivanja o mjesnoj nadležnosti nije se rukovodio odredbom članka 59. ZPP-a kako to tuženik ukazuje u žalbi. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno u skladu sa odredbom članka 15. stavka 2. ZPP-a o svojoj nadležnosti odlučio na temelju navoda tužbe i opće poznatih činjenica.

5.2.1. Prvostupanjski sud navodi da predmetni spor proizlazi iz Ugovora o kreditu koji su 13. ožujka 2007. sklopili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita pa da je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač. Navodi da se u rješavanju spora trebaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/03; - dalje ZZP/03). Prema članku 81. stavka 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema stavku 2. istog članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, da se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, te da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj, da tužitelj ima prebivalište u [adresa], a sud u mjestu sjedišta kreditora čija je mjesna nadležnost određena ugovorom je od njegovog prebivališta udaljen više stotina kilometara, što bi tužitelju značajno otežalo dolazak na sudska ročišta (kod suda u Zagrebu), te bi mu nastali dodatni troškovi i izazvali potrebu ulaganja dodatnog vremena za putovanje u Zagreb.

5.2.2. Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su utemeljena na priloženim dokazima koje je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, pa pobijano rješenje sadrži prihvatljive razloge, pri čemu ovaj sud dodatno ističe da je odredba članka 12. Ugovora o kreditu, nejasna jer u njoj nije konkretiziran sud koji će biti nadležan za slučaj spora, pa je prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelj kao potrošač zbog zablude mogao smatrati da se sjedište kreditora nalazi u Dubrovniku gdje je Ugovor potpisan i solemniziran, a niti u preambuli ugovora nije navedena adresa sjedišta tuženika u Zagrebu. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio da je odredba kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, da predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je nepoštena, a slijedom toga i ništetna, pa da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu članka 70. ZPP-a i članka 81. i 87 ZZP/03, kojim je u hrvatski pravni sustav implementirana Direktiva 93/13/EEZ Vijeća (dalje Direktiva 93/13) od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora.

5.2.3. Neosnovani su stoga žalbeni navodi da ne postoji znatna neravnoteža na štetu potrošača i da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, budući da bi tužitelj radi ostvarivanja svojih prava morao iz Dubrovnika putovati u Zagreb gdje je sjedište tuženika, a kako je mjesto njegovog prebivališta udaljeno više stotina kilometara (cestovna udaljenost 600 km, zračna udaljenost 390 km) do mjesta sjedišta tuženika, putovanje bi mu iziskivalo dodatni trošak i dodatno vrijeme. Dakle, nema dvojbe da bi zbog putovanja do suda ugovorene nadležnosti, uslijed odredbe unaprijed formulirane od strane tuženika, tužitelju bili povećani troškovi, a koji se osim navedenog odnose i na troškove zastupanja po izabranom punomoćniku. Naime, Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisuju obvezu stranke da naknadi odvjetniku troškove za stvarne izdatke koje je odvjetnik imao u obavljanju povjerenih poslova, a u ove izdatke ulaze trošak izbivanja iz pisarnice, naknada za prijevoz koja se obračunava primjenom Tbr. 46. (cijena putne karte I. razreda ili 30% cijene bezolovnog benzina po prijeđenom kilometru), te dnevnica u visini dnevnice suca županijskog suda. Ukoliko bi tužitelj angažirao za zastupanje odvjetnika iz Zagreba, također bi imao dodatne troškove dolazaka u Zagreb radi sklapanja ugovora o zastupanju, konzultacija sa istim ili bi pak punomoćnik imao dodatni trošak dolazaka u Dubrovnik.

5.2.4. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj klauzuli koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj jer se o njoj nije posebno pregovaralo, te kako ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi tužitelja mjesna nadležnost ugovorena člankom 12. Ugovora, zbog naprijed opisanih razloga mogla odvratiti od podnošenja tužbe, proizlazi da su ispunjene sve pretpostavke propisane citiranim odredbama ZZP-a da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom, a time i ništetnom. Zaključak vezan za prorogacijsku klauzulu (o mjesnoj nadležnosti) usvojen je i na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenoga 2020., a takav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, prema kojem prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnoga poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Konačno se ističe i da u smislu odredbe članka 15. ZPP-a, sud ocjenjuje svoju nadležnost na temelju navoda u tužbi i činjenica koje su sudu poznate primjenom propisa koji su na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, a u vrijeme podnošenja tužbe (9. srpnja 2021.) bila je u primjeni odredba članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16; - dalje ZPK), koja uređuje izberivu nadležnost suda prebivališta potrošača u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oduci broj Gr1-143/2019-2 od 11. prosinca 2019., iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l ZPK-a mjesno nadležan sud prebivališta potrošača (ovdje sud prvog stupnja).

6. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. ZPP-a i člankom 190. ZPP-a, kao niti povrede iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju se ukazuje navodima žalbe, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima tako se presuda može ispitati, a nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, a teret dokaza da je korisnik kredita bio valjano informiran o svim aspektima promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, na način razumljiv prosječnom potrošaču, da bi prosječni potrošač, a što je bio i korisnik kredita u konkretnom slučaju, uopće mogao dati informirani pristanak na sklapanje ugovora o kreditu, je bio na tuženiku, što tuženik u postupku nije dokazao. Na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio o djelomičnoj ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu i naložio isplatu utuženog iznosa kako je pobliže navedeno u točki I i II izreke pobijane presude.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da ja kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika), te kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev da mu tuženik na ime stjecanja bez osnove isplati iznos od 3.373,73 eura zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedino naznačenog preplaćenog iznosa pa do isplate.

7.1. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, Ivone Ivanović, dipl. oec., kojem je prvostupanjski sud poklonio vjeru kao stručnom i obrazloženom, dostavljen je punomoćnicima stranaka na očitovanje u roku od 15 dana. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika više naplaćenih iznosa anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja uzimajući u obzir tzv. negativne tečajne razlike i umanjujući pretplate najbliže vremenu nastanka negativnih razlika iznosi 3.373,73 eura, dok preplata bez tzv. negativnih tečajnih razlika iznosi 3.452,69 eura. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka te je sukladno istom odredio visinu potraživanja (iako nije bio u obvezi uzeti u obzir negativne tečajne razlike jer tuženik nije postavio prigovor radi prebijanja, materijalnopravni prigovor prijeboja, protutužbeni zahtjev). Niti tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun vještaka, prigovori tuženika su bili pravne, a ne činjenične prirode, tuženik nije prigovarao obračunu, već primijenjenoj metodi, tako da visina potraživanja nije sporna.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite presude u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je 13. ožujka 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 818-50-3963461, solemniziran po Javnom bilježniku Luciji Carić iz Dubrovnika, 13. ožujka 2007. pod brojem: OV 2724/07, i to između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, za iznos kredita od 22.517,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je ugovorena kamata od 5,55% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik, te o potrošačkom kreditu koji je odobren tužitelju kao fizičkoj osobi radi kupnje rabljenog vozila, u svrhu koja nije namijenjena poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, što je razvidno iz Ugovora o kreditu, a proizlazi i iz iskaza tužitelja,

- da je ugovoreno da se glavnica otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je tuženik mijenjao visinu ugovorene kamatne stope u skladu sa svojim Odlukama,

- da više uplaćeni iznos zbog valutne klauzule u CHF iznosi 3.373,73 eura uzimajući u obzir i tzv. negativne razlike i umanjujući pretplate najbliže vremenu nastanka negativnih razlika (dok preplata bez tzv. negativnih tečajnih razlika iznosi 3.452,69 eura), koji iznos predstavlja utuženi iznos.

9. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva odnosno pitanja jesu li ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu, jesu li tužitelju bili jasni i razumljivi uvjeti kredita, ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i u kojem iznosu, od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate i je li nastupila zastara potraživanja. Sporno je i je li prvostupanjski sud pravilno odlučio o djelomičnom povlačenju tužbe.

10. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je između ostalog da je tuženik od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; - dalje ZZP/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09; - dalje ZZP/07) i to članka 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.1. Navedena presuda potvrđena je presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

11. Nadalje, iz presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., proizlazi da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, a banke su kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčanih „proizvoda“ dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

12. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13/EEZ i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako to smatra i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

13. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pozivanje tužitelja na odredbe članka 502.c ZPP-a. Naime, sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nju pozvati. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

13.1. U tom smislu je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba za određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14. Prvostupanjski sud je izvršio analizu spornih ugovornih odredbi, te je u dokaznom postupku saslušao tužitelja, (zaposlenik tuženika nije saslušan jer je tuženik odustao od prijedloga za njegovo saslušanje) iz čijeg iskaza, nasuprot žalbenim navodima tuženika, proizlazi da tuženik tijekom postupka koji je prethodio sklapanju Ugovora nije dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze, pa tako i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, te rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu koji je tuženik unaprijed pripremio, pa da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, što tuženik nije dokazao, čime je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tako da je prvostupanjski sud vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem: Pž- 7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP/03 (članak 96. i 97. ZZP/07), a u vezi s člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio ništetnima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP/03 (članak 102. ZZP/07) i članku 322. ZOO-a.

14.1. Osim toga ističe se da je dužnost tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

14.2. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije, tužitelje dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina glavnice i kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

14.3. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika jer je u postupku utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedio prava i interese tužitelja kao potrošača odnosno korisnika kredita i to na način da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo nego su ponuđene tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika na sadržaj kojih nije mogao utjecati, kao i da te odredbe nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive, a nisu mu objašnjeni mogući rizici kredita vezanog za tečaj švicarskog franka i promjenjivu kamatnu stopu, čime je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je tvrdio suprotno tuženik nije predlagao dokaze u tom pravcu.

15. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (tužitelj ne potražuju isplatu zbog promjenjive kamatne stope) naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavka 1. ZOO-a, s time da je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Ivone Ivanović, dipl. oec., kojeg je prvostupanjski sud prihvatio kao stručan i objektivan, kako je već ranije navedeno, utvrđeno da razlika više naplaćenih iznosa anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja uzimajući u obzir tzv. negativne tečajne razlike i umanjujući pretplate za negativne tečajne razlike, iznosi 3.373,73 eura.

16. Neosnovano stoga tuženik u žalbi navodi da je sud usvojio tužbeni zahtjev uračunavajući samo više plaćene iznose dok je zanemario manje plaćene anuitete, obzirom da utuženi iznos odgovara iznosu preplata umanjenom za tzv. negativne tečajne razlike, pri čemu se ističe i da tuženik tijekom postupka uopće nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, tako da u tom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita, što je u skladu i s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

17. U odnosu na prigovor tuženika vezan za tijek zakonskih zateznih kamata, ističe se da netočno tuženik smatra da ne bi bio dužan platiti zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose preplate od dana primitka preplate.

17.1. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli (i promjenjivoj kamatnoj stopi) nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, odnosno svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate, a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj (tuženik kao financijska institucija je nesavjestan stjecatelj jer se prilikom promjene kamatne stope i njihove naplate te prilikom naplate većih iznosa glavnice uslijed primjene ništetne valutne klauzule morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, a što nije) dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

17.2. U vezi tijeka kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO-a postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, iznesena i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojoj s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

18. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao i prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim.

18.1. Naime, člankom 214. stavka 1. i 2. ZOO-a, propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavka 1. ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a člankom 241. ZOO-a, da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način što je propisano člankom 245. stavka 1. i 3. ZOO-a. Prema članku 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju primijenjuje opći zastarni rok.

18.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (odluke VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev-1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev-210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev-425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.). Na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2), izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja pravnog shvaćanja sa sjednice održane 30. siječnja 2020., te je na toj sjednici utvrđeno da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18.3. Uobzirujući navedene odredbe o zastari propisane ZOO-om, te objedinjena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, može se zaključiti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora, koji je pravomoćno završen donošenjem presude poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, tako da je u odnosu na ništetnost tih odredbi zastara počela teći iznova 15. lipnja 2018., pa obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 9. srpnja 2021., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina, tako da zastara u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila.

19. Slijedom naprijed navedenog prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je na temelju članka 1111. i 1115. ZOO-a, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa od 3.373,73 eura, odnosno mjesečne iznose pobliže navedene u izreci prvostupanjske presude pod točkom II, sa pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a.

20. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024. (Su-IV- 123/2024-5) Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.”, slijedom čega neosnovano tuženik ističe prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva u odnosu na zatezne kamate.

21. Slijedom navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a žalba tuženika odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I i II izreke.

22. Međutim, prvostupanjski sud je počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 193. stavka 2. ZPP- a, na koju ukazuje tuženik obzirom da je odredbu članka 193. stavka 2. ZPP-a nepravilno primijenio, što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.

22.1. Naime, tužitelj je predmetnom tužbom zbog djelomične ništetnosti ugovornih odredbi zatražio od tuženika isplatu iznosa od 4.256,48 eura (tada 32.068,17 kn), dok je podneskom od 2. prosinca 2024. (nakon što se tuženik upustio u raspravljanje) nakon provedenog financijskog vještačenja, sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 9. rujna 2024., uredio točku II tužbenog zahtjeva navodeći da od tuženika s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, potražuje isplatu iznosa od 3.373,73 eura, dakle smanjio je tužbeni zahtjev za iznos od 882,45 eura. Na taj podnesak, tuženik se očitovao podneskom od 6. prosinca 2024., u kojem je naveo da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe.

22.2. Prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a tužba se može povući sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. (Su-IV-16/2021-8) zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika."

22.3. Obzirom da se tuženik u podnesku od 6. prosinca 2024. protivio djelomičnom povlačenju tužbe, nisu ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja o povlačenju jer se nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, prema odredbi 193. stavka 2. ZPP-a, tužba može povući ako tuženik na to pristane. Nedvojbeno je da tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe iz podneska tužitelja od 2. prosinca 2024., za iznos od 882,45 eura, pa nisu ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje rješenja o povlačenju tužbe, već je o tom dijelu zahtjeva trebalo donijeti meritornu odluku, odnosno odbiti taj dio tužbenog zahtjeva.

22.4. Zbog navedene bitne povrede, valjalo je na temelju članka 369. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 381. ZPP-a ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

23. Vezano uz navedeno pogrešna je i odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke pobijane presude, donesena primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, obzirom da kod djelomičnog uspjeha stranaka u parnici, odluka o trošku treba biti donesena primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a vodeći računa o kvalitativnom i kvantitativnom uspjehu stranaka u postupku.

23.1. Zbog navedenog, valjalo je na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a, ukinuti i rješenje o troškovima postupka i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

24. U ponovnom postupku prvostupanjski sud otklonit će ukazanu relativno bitnu povredu odredbi parničnog postupka na način što će provesti glavnu raspravu (članak 377. stavka 1. ZPP-a) te meritornom odlukom odlučiti o osnovanosti djelomičnog povlačenja tužbe, koju će valjano obrazložiti sukladno članku 338. stavka 4. ZPP-a, vodeći računa o žalbenim navodima tuženika i uvažavajući upute ovog suda. Prvostupanjski sud će ponovno odlučiti i o parničnim troškovima koje će odrediti prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. , te primjenom članka 154. stavka 2. ZPP-a tako što će troškove ocijeniti ne samo kvantitativno nego i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu tako i s obzirom na visinu usvojenog odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.

25. Prvostupanjski sud će na temelju članka 166. stavka 3. ZPP-a odlučiti i o troškovima žalbenog postupka, također vodeći računa o uspjehu stranaka u postupku.

Slavonski Brod, 20. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić