REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-429/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice HS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelja ES iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku u Vukovaru, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate radi preplate po valutnoj klauzuli, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, od 8. travnja 2025., poslovni broj: P- 185/2022-35, u sjednici vijeća održanoj 20. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Osijeku, od 8. travnja 2025., poslovni broj: P-185/2022-35:

1. potvrđuje u odnosu na glavni zahtjev (točka I., II. i III. izreke);

2. preinačuje rješenje o troškovima postupka (točka IV. izreke), tako da se nalaže tuženiku Addiko bank d.d., da I. tužiteljici HS i II. tužitelju AS, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.133,35 eura, umjesto iznosa od 2.145,85 eura.

II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 20010384037/2006 sklopljenog između ostavitelja I. tužiteljice HS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelja ES iz iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, 18.8.2006., a sve u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao tuženika, kao i dijelu kojim je ugovorena Valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da I. tužiteljici HS na ime preplate po osnovi valutne klauzule isplati novčani iznos od 1.412,30 EUR (tisućučetiristodvanaesteuratridesetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31. srpnja 2015. te od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 1. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

4,89 EUR od 01.10. 2006.g. do isplate,

4,71 EUR od 01.11. 2006.g. do isplate,

4,41 EUR od 01.12. 2006.g. do isplate,

3,67 EUR od 01.01. 2007.g. do isplate,

3,15 EUR od 01.02. 2007.g. do isplate,

3,38 EUR od 01.03. 2007.g. do isplate,

3,21 EUR od 01.04. 2007.g. do isplate,

2,15 EUR od 01.05. 2007.g. do isplate,

1,38 EUR od 01.06. 2007.g. do isplate,

0,93 EUR od 01.07. 2007.g. do isplate,

1,21 EUR od 01.08. 2007.g. do isplate,

1,56 EUR od 01.09. 2007.g. do isplate,

0,64 EUR od 01.10. 2007.g. do isplate,

0,54 EUR od 01.11. 2007.g. do isplate,

1,24 EUR od 01.12. 2007.g. do isplate,

1,32 EUR od 01.01. 2008.g. do isplate,

2,60 EUR od 01.02. 2008.g. do isplate,

3,79 EUR od 01.03. 2008.g. do isplate,

4,85 EUR od 01.04. 2008.g. do isplate,

2,53 EUR od 01.05. 2008.g. do isplate,

1,76 EUR od 01.06. 2008.g. do isplate,

2,80 EUR od 01.07. 2008.g. do isplate,

1,13 EUR od 01.08. 2008.g. do isplate,

1,38 EUR od 01.09. 2008.g. do isplate,

2,51 EUR od 01.10. 2008.g. do isplate,

9,17 EUR od 01.11. 2008.g. do isplate,

4,28 EUR od 01.12. 2008.g. do isplate,

9,98 EUR od 01.01. 2009.g. do isplate,

10,73 EUR od 01.02. 2009.g. do isplate,

11,27 EUR od 01.03. 2009.g. do isplate,

10,21 EUR od 01.04. 2009.g. do isplate,

10,36 EUR od 01.05. 2009.g. do isplate,

8,90 EUR od 01.06. 2009.g. do isplate,

7,62 EUR od 01.07. 2009.g. do isplate,

8,06 EUR od 01.08. 2009.g. do isplate,

9,02 EUR od 01.09. 2009.g. do isplate,

8,47 EUR od 01.10. 2009.g. do isplate,

7,94 EUR od 01.11. 2009.g. do isplate,

9,16 EUR od 01.12. 2009.g. do isplate,

10,31 EUR od 01.01. 2010.g. do isplate,

11,52 EUR od 01.02. 2010.g. do isplate,

11,21 EUR od 01.03. 2010.g. do isplate,

13,25 EUR od 01.04. 2010.g. do isplate,

12,72 EUR od 01.05. 2010.g. do isplate,

13,75 EUR od 01.06. 2010.g. do isplate,

19,53 EUR od 01.07. 2010.g. do isplate,

18,22 EUR od 01.08. 2010.g. do isplate,

23,15 EUR od 01.09. 2010.g. do isplate,

20,55 EUR od 01.10. 2010.g. do isplate,

18,59 EUR od 01.11. 2010.g. do isplate,

24,55 EUR od 01.12. 2010.g. do isplate,

28,23 EUR od 01.01. 2011.g. do isplate,

25,56 EUR od 01.02. 2011.g. do isplate,

25,95 EUR od 01.03. 2011.g. do isplate,

24,03 EUR od 01.04. 2011.g. do isplate,

24,63 EUR od 01.05. 2011.g. do isplate,

31,15 EUR od 01.06. 2011.g. do isplate,

32,06 EUR od 01.07. 2011.g. do isplate,

39,28 EUR od 01.08. 2011.g. do isplate,

36,66 EUR od 01.09. 2011.g. do isplate,

760,49 EUR od 08.09. 2011.g. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da II. tužitelju ES na ime preplate po osnovi valutne klauzule isplati novčani iznos od 1.412,30 EUR

(tisućučetiristodvanaesteuratridesetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31. srpnja 2015. te od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 1. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

4,89 EUR od 01.10. 2006.g. do isplate,

4,71 EUR od 01.11. 2006.g. do isplate,

4,41 EUR od 01.12. 2006.g. do isplate,

3,67 EUR od 01.01. 2007.g. do isplate,

3,15 EUR od 01.02. 2007.g. do isplate,

3,38 EUR od 01.03. 2007.g. do isplate,

3,21 EUR od 01.04. 2007.g. do isplate,

2,15 EUR od 01.05. 2007.g. do isplate,

1,38 EUR od 01.06. 2007.g. do isplate,

0,93 EUR od 01.07. 2007.g. do isplate,

1,21 EUR od 01.08. 2007.g. do isplate,

1,56 EUR od 01.09. 2007.g. do isplate,

0,64 EUR od 01.10. 2007.g. do isplate,

0,54 EUR od 01.11. 2007.g. do isplate,

1,24 EUR od 01.12. 2007.g. do isplate,

1,32 EUR od 01.01. 2008.g. do isplate,

2,60 EUR od 01.02. 2008.g. do isplate,

3,79 EUR od 01.03. 2008.g. do isplate,

4,85 EUR od 01.04. 2008.g. do isplate,

2,53 EUR od 01.05. 2008.g. do isplate,

1,76 EUR od 01.06. 2008.g. do isplate,

2,80 EUR od 01.07. 2008.g. do isplate,

1,13 EUR od 01.08. 2008.g. do isplate,

1,38 EUR od 01.09. 2008.g. do isplate,

2,51 EUR od 01.10. 2008.g. do isplate,

9,17 EUR od 01.11. 2008.g. do isplate,

4,28 EUR od 01.12. 2008.g. do isplate,

9,98 EUR od 01.01. 2009.g. do isplate,

10,73 EUR od 01.02. 2009.g. do isplate,

11,27 EUR od 01.03. 2009.g. do isplate,

10,21 EUR od 01.04. 2009.g. do isplate,

10,36 EUR od 01.05. 2009.g. do isplate,

8,90 EUR od 01.06. 2009.g. do isplate,

7,62 EUR od 01.07. 2009.g. do isplate,

8,06 EUR od 01.08. 2009.g. do isplate,

9,02 EUR od 01.09. 2009.g. do isplate,

8,47 EUR od 01.10. 2009.g. do isplate,

7,94 EUR od 01.11. 2009.g. do isplate,

9,16 EUR od 01.12. 2009.g. do isplate,

10,31 EUR od 01.01. 2010.g. do isplate,

11,52 EUR od 01.02. 2010.g. do isplate,

11,21 EUR od 01.03. 2010.g. do isplate,

13,25 EUR od 01.04. 2010.g. do isplate,

12,72 EUR od 01.05. 2010.g. do isplate,

13,75 EUR od 01.06. 2010.g. do isplate,

19,53 EUR od 01.07. 2010.g. do isplate,

18,22 EUR od 01.08. 2010.g. do isplate,

23,15 EUR od 01.09. 2010.g. do isplate,

20,55 EUR od 01.10. 2010.g. do isplate,

18,59 EUR od 01.11. 2010.g. do isplate,

24,55 EUR od 01.12. 2010.g. do isplate,

28,23 EUR od 01.01. 2011.g. do isplate,

25,56 EUR od 01.02. 2011.g. do isplate,

25,95 EUR od 01.03. 2011.g. do isplate,

24,03 EUR od 01.04. 2011.g. do isplate,

24,63 EUR od 01.05. 2011.g. do isplate,

31,15 EUR od 01.06. 2011.g. do isplate,

32,06 EUR od 01.07. 2011.g. do isplate,

39,28 EUR od 01.08. 2011.g. do isplate,

36,66 EUR od 01.09. 2011.g. do isplate,

760,49 EUR od 08.09. 2011.g. do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da I. tužiteljici HS i II. tužitelju ES, isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od

2.145,85 EUR (dvijetisućestočetrdesetpeteuraiosamdesetpetcenti) zajedno sa zateznim kamatama od 8. travnja 2025. do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 301,54 EUR (tristojedaneuroipedesetčetiricenta), zajedno sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan."

1.1. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

"Dopušta se preinaka tužbe u odnosu na točku II. i III. tužbenog zahtjeva, sukladno podnesku tužitelja od 26. rujna 2023."

2. Protiv presude prvostupanjskog suda tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točki 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19; - dalje: ZPP). Žalbom pobija i odluku o troškovima sadržanu u presudi. Žalbom ne pobija rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i sudsku pristojbu na žalbu.

2.1. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a iz razloga što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito da pobijana presuda proturječi sama sebi jer je isti sud u obrazloženju naveo da tuženik nije na transparentan način tužitelju (odnosno pravnom predniku tužitelja) objasnio značajke valutne klauzule CHF i da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužitelja o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu iako je odbio provesti predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je predmetni ugovor o kreditu solemnizirao, zatim da tužitelj nije priložio nikakve dokaze u prilog svojih navoda da nije bio informiran o svim značajkama ugovora, dok je tuženik isticao da su potrošačima prilikom sklapanja ugovora objašnjenje sve značajke ugovora i mogućnost sklapanja ugovora u različitim valutama, kao i da nije obrazložio zašto smatra da je nalaz i mišljenje vještaka izrađeno u skladu s pravilima struke, a da su prigovori tuženika, kojima se svakako protivio da se u izradi vještačenja koristi početna kamatna stopa, neosnovani. Osim navedenog da su se prema članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 46/07, 79/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli smatrale nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a da prvostupanjski sud nije dao jasne i konkretne razloga zbog kojih bi našao da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF ništetne.

2.2. Nadalje, tuženik osporava navedeni nalaz i mišljenje i iz razloga što je vještak računao razliku prema početnoj kamatnoj stopi, a ne po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite u doba trajanja predmetnog ugovora o kreditu, te zbog toga što nije uvažio prigovore tuženika da utvrđenu razliku treba umanjiti za razdoblja kada su anuiteti zbog nižeg tečaja švicarskog franka bili manji od onog početno ugovorenog, odnosno da je pogrešno prvostupanjski sud usvojio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike. Smatra i da je prigovor zastare osnovan jer da su sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove nastala u roku 5 godina prije podnošenja predmetne tužbe zastarjela, kao i sve tražbine tužitelja dospjele prije 4. travnja 2007. obzirom da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012.

2.3. Žalbenim navodima osporava se i zaključak prvostupanjskog suda da bi sporne odredbe ugovora o kreditu bile ništetne jer da je tužitelj (pravni prednik tužitelja) imao mogućnost prilikom sklapanja Ugovora o kreditu odabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom ili promjenjivom, ali da je samostalno odlučio da je za njega najprihvatljivija odluka sklopiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i s valutnom klauzulom CHF, zatim da su navedene odredbe bile jasne, lako uočljive i razumljive, te da su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora, bila poštovana u cijelosti, kao i da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik postupao u skladu s odredbama Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama, a da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena sukladno članku 22. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, pa da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, i to osobito iz razloga što u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Navodi da je prvostupanjski sud zanemario navode u pogledu Slavonske banke d.d. Osijek, jer ta banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, pa da se tužitelji ne mogu pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, jer za nju nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjenu kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, tako da tuženik tužiteljima nije prouzrokovao eventualnu štetu, već eventualno kreditor Slavonska banka d.d. za koju tuženik može odgovarati samo pod određenim pretpostavkama. U odnosu na dosuđene zatezne kamate tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo obzirom da bi sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a zatezne kamate trebale početi teći od dana podnošenja tužbe.

2.4. Tuženik zaključno osporava i odluku o troškovima postupka prije svega iz razloga što smatra da nije osnovan tužbeni zahtjev, a zatim i zbog toga što smatra da je prvostupanjski sud neosnovano priznao tužiteljima dosuđeni trošak pristupa na ročište za objavu presude obzirom da se presude dostavljaju punomoćnicima odvjetnicima preko sustava e-komunikacije pa da isti nije bio potreban u smislu članka 155. ZPP-a, te da je pogrešno dosudio trošak za sve poduzete radnje prema vrijednosti boda u iznosu od 2,00 eura, odnosno kada je sve za sve radnje tužitelja primjenjivao Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), čime da je povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnosti.

2.5. Predlaže da se žalba usvoji i da se prvostupanjska presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i naloži tužiteljima da mu naknade troškove parničnog postupka, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik u žalbi sadržajno ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga što je prvostupanjski sud njegove navode i dokazne prijedloge zanemario, međutim uvidom u spis i obrazloženje prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze koje je tuženik predložio, osim saslušanja javnog bilježnika na okolnost utvrđivanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koji dokazni prijedlog je pravilno odbio, obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora nije mogao pravnom predniku tužitelja objasniti rizik promjene tečaja švicarskog franka i ugovaranja promjenjive kamatne stope. Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, te sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavka 1. i 2. ZPP-a), a sudska praksa je u odnosu na dokazni prijedlog za saslušanje javnih bilježnika koji su solemnizirali ugovor o kreditu, zauzela stav da iste nije potrebno saslušavati jer su ugovori o kreditu koji su inače privatne isprave, solemnizirani što znači da za njih vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno, kao i iz razloga što je uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, pa tako i ugovora o kreditu, ocijeniti jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao toga posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, što je javni bilježnik koji je ovjeravao predmetni ugovor i učinio što dokazuje potvrda o solemnizaciji bez upozorenja u smislu odredbe članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.) Napose saslušanje javnih bilježnika, nepotrebno je i zbog zauzetih pravnih shvaćanja Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti ugovornih odredbi uzimajući u obzir direktan, izravan i obvezujući učinak presude donesene u kolektivnom sporu (rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., U-III- 4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022.). Predloženi svjedok ĆS, nije saslušan iz razloga što mu prvostupanjski sud nije uspio uručiti pozive, naime prvostupanjski sud u više navrata slao je pozive na adresu svjedoka koju je tuženik naveo u odgovoru na tužbu, međutim svi pozivi su se vratili sudu neuručeni svjedoku, tako i za ročište na kojem je zaključena glavna rasprava, na koje nije pristupio niti punomoćnik tuženika koji je eventualno mogao ispričati razloge neuručivanja poziva svjedoku ili razloge njegova nedolaska, što tuženik nije učinio a koje postupanje ne može ići na štetu tužitelja.

5.1. Nadalje neosnovano tuženik ukazuje na bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da nisu uvaženi njegovi prigovori na nalaz vještaka. Naime, prigovori tuženika su bili pravne, a ne činjenične prirode, tuženik nije prigovarao samom obračunu, već primijenjenoj metodi, a razlozi za primjenu načina obračuna prema nalogu suda su u pobijanoj presudi dostatno i jasno obrazloženi. U odnosu na navode tuženika kojim osporava nalaz i mišljenje vještaka ističući da je isti trebao biti izrađen po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, treba reći da isplata preplaćenih iznosa na ime promjenjive kamatne stope, nije predmet ovog postupka. Nepotrebno se pri tome tuženik poziva i na sudsku praksu prema kojoj vještak mora na raspravi usmeno iznijeti nalaz i mišljenje, obzirom da je vještak pozvan na ročište za glavnu raspravu održano 12. ožujka 2025., na kojem je usmeno iznio nalaz i mišljenje, a punomoćnik tuženika na isto nije pristupio.

5.2. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje i na bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, koju obrazlaže na način da je prvostupanjski sud zanemario da je predmetni Ugovor o kreditu pravni prednik tužitelja zaključio sa Slavonskom bankom d.d., a ne sa tuženikom, koja banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, pa da se tužitelji stoga ne mogu pozivati na pravna utvrđenja iz tih presuda. Prvostupanjski sud je jasno obrazložio zašto smatra neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije odnosno zašto su i ugovori u kreditu sklopljeni sa Slavonskom bankom d.d., obuhvaćeni objektivnim granicama pravomoćnosti presude u parnici "Potrošač". Naime u vrijeme pokretanja kolektivnog spora "Potrošač", 4. travnja 2012., Slavonska banka d.d., više nije postojala kao pravni subjekt jer je 27. veljače 2009., pripojena pravnom predniku tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., koja je sudjelovala kao jedan od tuženika u predmetu "Potrošač". Ugovorni odnosi u kojima je sudjelovala tadašnja Hypo Alpe Adria Bank d.d., što uključuje i ugovore o kreditu Slavonske banke d.d., čiji je pravni sljednik bila Hypo Alpe Adria Bank d.d. i u čije pravne odnose je ta banka stupila kao pravni sljednik u trenutku pripajanja Slavonske banke d.d., razmatrani su u predmetu "Potrošač", kroz test poštenja i to kako ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tako i ugovorne odredbe o kamatnim stopama. Hypo Alpe Adria Bank d.d., kao univerzalni pravni sukcesor stupila je u sva prava i obveze pripojenog društva, a ne bi trebalo biti sporno da je pripajanjem temeljem zakona došlo do univerzalne sukcesije koja osim što izaziva prijenos prava i obveza ujedno dovodi do procesno pravnog sljedništva. Dakle, trgovačko društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d., stupilo je u sve pravne odnose nekadašnje Slavonske banke d.d., kao ugovorna strana, te je to razlog zašto Slavonska banka d.d., nije obuhvaćena presudama u postupku kolektivne zaštite (jer nije niti postojala), ali je postojala Hypo Alpe Adria Bank d.d., kao postojeći pravni subjekt, pa kada se u izreci presude u predmetu "Potrošač", govori u ugovorima Hypo Alpe Adria Bank d.d., sada Addiko bank d.d., isto podrazumijeva sve ugovore koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., u kojima je pravni sljednik Slavonske banke d.d., Hypo Adria Bank d.d., sudjelovala kao kreditor. Napose valja istaći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., ponovio svoje shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

6. Dakle, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 6. ZPP-a, jer mu nije onemogućeno da raspravlja pred sudom, niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju se ukazuje navodima žalbe, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima tako se presuda može ispitati, a nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a. Na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio o djelomičnoj ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu i naložio isplatu utuženih iznosa kako je pobliže navedeno u izreci pobijane presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja supruge i sina pok. RS korisnika kredita, koji su aktivno legitimirani u ovome postupku kao njegovi zakonski nasljednici, za utvrđenje ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da ja kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika), te u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev da im tuženik radi ništetnosti odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, po osnovi stjecanja bez osnove isplati iznos 2.824,60 eura, odnosno svakome od tužitelja iznos od 1.412,30 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečno naznačenog preplaćenog iznosa pa do isplate.

7.1. Nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Blaženke Kegalj, mag.oec. iz Osijeka, ispravku nalaza i očitovanju vještaka na primjedbe tuženika, prvostupanjski sud poklonio je vjeru kao stručnom i objektivnom, a istim je utvrđeno da je pravni prednik tužitelja s osnove ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku iznos od 2.824,60 eura (21.281,92 kn).

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je 18. kolovoza 2006. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, solemniziran po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, 22. kolovoza 2006. pod brojem: OU-1795/06 i to između pravnog prednika tužitelja, sada pok. FS kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. kao kreditora (dalje u tekstu tuženik), za iznos kredita od 18.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je ugovoren rok vraćanja kredita 7 godina,

- da je ugovorena kamatna stopa od 3,33% dekurzivno godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Banke,

- da je ugovoreno da se glavnica otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik, te o potrošačkom kreditu koji je odobren pravnom predniku tužitelja radi kupnje osobnog vozila u svrhu koja nije bila namijenjena njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, što je razvidno iz Ugovora o kreditu, a proizlazi i iz iskaza tužiteljice,

- da je kredit otplaćen 8. rujna 2011.,

- da više uplaćeni iznos zbog valutne klauzule u CHF, prema izračunu vještaka iznosi 2.824,60 eura (21.281,92 kn), koji iznos predstavlja utuženi iznos.

9. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva odnosno pitanja jesu li ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu, jesu li pravnom predniku tužitelja bili jasni i razumljivi uvjeti kredita, imaju li tužitelji pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i u kojem iznosu, od kada tužitelji imaju pravo na zatezne kamate i je li nastupila zastara potraživanja.

10. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je, između ostalog, da je tuženik od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članka 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.1. Navedena presuda potvrđena je presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

11. Nadalje, iz presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., proizlazi da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, a banke su kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčanih „proizvoda“ dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

12. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; - dalje ZOO) odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13/EEZ i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako to smatra i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

13. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pozivanje tužitelja na odredbe članka 502.c ZPP-a. Naime, sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nju pozvati. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

13.1. U tome smislu je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba za određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14. Prvostupanjski sud je izvršio analizu spornih ugovornih odredbi, te je u dokaznom postupku saslušao tužitelje (zaposlenik tuženika nije saslušan jer mu sud nije uspio uručiti pozive radi saslušanja unatoč što je dostava poziva pokušana u više navrata). Obzirom da su tužitelji zakonski nasljednici sada pok. korisnika kredita, nisu im poznati detalji vezani za postupak koji je prethodio sklapanju ugovora, međutim iz iskaza tužiteljice može se zaključiti da tuženik tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora nije dao predniku tužitelja odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njezine novčane obveze, pa tako i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, te rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, obzirom da se ista sjeća da su primali obavijesti banke o podizanju rata kredita i da su svi u to vrijeme dizali kredite u valuti CHF, čega se zasigurno ne bi sjećala da ju je suprug upozorio odnosno upoznao sa činjenicom da će rate kredita s vremenom biti veće od ugovorene, jer joj tada vjerojatno ne bi ostale u sjećanju obavijesti banke, pri čemu se ističe da izbor valute kredita ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Nadalje, tuženik ni ne spori da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu koji je tuženik unaprijed pripremio, a na tuženiku je bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, što nije dokazao, čime je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tako da je prvostupanjski sud vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik (točnije prednik tuženika trgovačko društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d., koje je stupilo u sve pravne odnose nekadašnje Slavonske banke d.d.) sudjelovao kao stranka u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem: Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP/03 (članak 96. i 97. ZZP/07) u vezi s člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio ništetnima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP/03 (članak 102. ZZP/07) i članku 322. ZOO-a.

14.1. Osim toga ističe se da je dužnost tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

14.2. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije, tužitelje dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je prednik tužitelja znao kolika je visina glavnice i kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

14.3. Stoga su u cijelosti neosnovani žalbeni navodi tuženika jer je u postupku utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedio prava i interese pravnog prednika tužitelja kao potrošača odnosno korisnika kredita i to na način da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo nego su mu ponuđene kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika na sadržaj kojih nije mogao utjecati, kao i da te odredbe nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive, a nisu mu objašnjeni mogući rizici kredita vezanog za tečaj švicarskog franka i promjenjivu kamatnu stopu, čime je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je tvrdio suprotno tuženik nije predlagao dokaze u tom pravcu i nije dokazao nepravilnosti utvrđenja prvostupanjskog suda.

15. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužiteljima pripada pravo da im tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli (tužitelji ne potražuju isplatu zbog promjenjive kamatne stope) naplatio i primio od njihovog prednika ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavka 1. ZOO-a, s time da je na temelju nalaza, mišljenja i ispravka nalaza stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Blaženke Kegalj, mag.oec. iz Osijeka, kojeg je prvostupanjski sud prihvatio kao stručan, utvrđeno da je pravni prednik tužitelja s osnove ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku iznos od 2.824,60 eura (21.281,92 kn).

16. Prvostupanjski sud je pravilno donio odluku na temelju nalaza i mišljenja vještaka u kojem je u obzir uzeta samo preplata tužitelja zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj bez tzv. negativnih tečajnih razlika, a u skladu sa tužbenim zahtjevom tužitelja, budući je tuženik samo prigovorio vještačkom nalazu predlažući da vještak izračuna i tzv. negativnu tečajnu razliku, a u žalbi je ukazao na sudsku praksu vezanu za tzv. negativnu tečajnu razliku, međutim do zaključenja prethodnog postupka nije specificirao taj prigovor.

16.1. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. prije čijeg donošenja je sud odlučivao u proširenom vijeću prema članku 390. stavka 2. ZPP-a, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

16.2. Iz navedenog proizlazi da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne, te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju tuženik ističe takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi članka 333. stavka 3. ZPP-a, kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavka 6. ZPP-a.

16.3. Dakle, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP- a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i 196. ZOO- a, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama koje bi predstavljale korist koju je druga strana (tužitelj) imala od takve ništetne ugovorne odredbe.

16.4. Kako u konkretnom slučaju tuženik zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, smatrajući da su se prilikom izračuna iznosa koje je prednik tužitelja preplatio na ime takve ništetne odredbe trebali uzeti u obzir i iznosi koje je manje platio u vrijeme kada je tečaj CHF bio niži, a da pri tome nije stavio prigovor u smislu navedenog pravnog shvaćanja, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama (čak i da ih je vještak izračunao) nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita.

17. U odnosu na prigovor tuženika vezan za tijek zakonskih zateznih kamata, ističe se da netočno tuženik smatra da nije dužan platiti zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose preplate od dana primitka preplate.

17.1. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli (i promjenjivoj kamatnoj stopi) nametnuo predniku tužitelja bez mogućnosti pregovaranja, pa su stoga tužitelji ovlašteni tražiti zatezne kamate koje teku od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj (tuženik kao financijska institucija nesavjestan je stjecatelj jer se prilikom promjene kamatne stope i njihove naplate te prilikom naplate većih iznosa glavnice uslijed primjene ništetne valutne klauzule morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, a što nije) dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

17.2. U vezi tijeka kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO-a postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, iznesena i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojoj s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

18. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim.

18.1. Naime, člankom 214. stavka 1. i 2. ZOO-a, propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavka 1. ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a člankom 241. ZOO-a, da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način što je propisano člankom 245. stavka 1. i 3. ZOO-a. Prema članku 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju primijenjuje opći zastarni rok.

18.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (odluke VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev-1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev-210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev-425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.) Na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2), izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja pravnog shvaćanja sa sjednice održane 30. siječnja 2020., te je na toj sjednici utvrđeno da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18.3. Uobzirujući navedene odredbe o zastari propisane ZOO-om, te objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, može se zaključiti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod poslovnim brojem: P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora, a koji je pravomoćno završen donošenjem presude poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, tako da je u odnosu na ništetnost tih odredbi zastara počela teći iznova 15. lipnja 2018., pa obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 7. ožujka 2022., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina, tako da zastara u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila.

19. Slijedom naprijed navedenog prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je na temelju članka 1111. i 1115. ZOO-a, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim traže isplatu iznosa od 2.824,60 eura, tj. svatko od njih iznos od 1.412,30 eura odnosno mjesečne iznose pobliže navedene u izreci prvostupanjske presude pod točkom II i III, sa pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a.

20. Prvostupanjski sud je odluku o troškovima postupka pravilno donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a budući su tužitelji u cijelosti uspjeli sa tužbenim zahtjevom, te im je osnovano dosudio pripadajuće zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a. Iz navedenog proizlazi da je tuženik koji je u cijelosti izgubio parnicu, odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

20.1. Prvostupanjski sud pravilno je obračunao troškove parničnog postupka prema vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje jer je odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi donio 8. travnja 2025., a odredbom Tbr. 52. stavka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23; - dalje: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u odredbi Tbr. 54. Tarife označena vrijednost boda u visini od 2,00 eura, slijedom čega neosnovano tuženik u žalbi ističe nepravilnu retroaktivnu primjenu Tarife i neosnovano navodi da se jedino za radnje poduzete nakon stupanja na snagu izmijenjene Tarife može dosuditi trošak prema navedenoj vrijednosti boda.

20.2. Tuženik žalbom osporava dosuđeni trošak zastupanja tužitelja na ročištu na kojem je objavljena presuda u visini od 55 bodova jer smatra da trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan i da ga tužitelji neosnovano potražuju. Neosnovano tuženik osporava tužiteljima pravo na ovaj trošak budući tužiteljima pripada trošak za zastupanje na navedenom ročištu i to ne samo primjenom Tbr. 9. točke 3. Tarife, nego i činjenicom da sud prema odredbi članka 335. ZPP-a stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje neće dostavljati presudu prema odredbi ZPP-a o dostavi pismena, a ukoliko stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, bez obzira na urednu obavijest o ročištu, smatrat će se da je dostava obavljena upravo onog dana kada je održano ročište, dok će se stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude, kao što je u konkretnom slučaj.

20.3. Međutim pravilno tuženik navodi da tužiteljima isti trošak ne pripada u visini od 55 bodova, budući da je Tbr. 9. točkom 3. Tarife propisano da za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada nagrada ne viša od 50 bodova, tako da je tužiteljima ne ime toga troška dosuđen iznos od 100,00 eura uvećan za pripadajući PDV u iznosu od 25,00 eura što ukupno iznosi 125,00 eura, umjesto dosuđenog iznosa od 137,50 eura, pa je stoga odluku o troškovima postupka (točka IV. izreke) valjalo preinačiti i obvezati tuženika da tužiteljima naknadi trošak postupka u iznosu od 2.133,35 eura umjesto iznosa od 2.145,85 eura.

21. Slijedom naprijed navedenog na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a žalba tuženika djelomično je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I, II i III izreke, a na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka sadržanim u točki IV izreke pobijane presude.

22. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavka 5. ZPP-a jer je u istome uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na dio troškova postupka.

Slavonski Brod, 20. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić