REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2658/2019-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužitelja ŽZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojega zastupaju punomoćnice Maja Mamut Udovičić i Ivana Stojan, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Jašaragić, Mamut & Stojan d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. (OIB: 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici IZ, Sanja Porobija i Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici u odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d., radi isplate podredno utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 5. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika ŽZA, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju ŽZ iznos od 38.607,59 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. studenoga 2012. do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom zatraženom dijelu za isplatu iznosa od 37.476,70 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. naknaditi tužitelju ŽZ troškove parničnog postupka u iznosu od 8.895,98 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita 20.6.2005. s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 181.630,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke u svrhu kupnje stana u [adresa], uz rok otplate od 10 godina. U čl. 2. Ugovora navedeno je da je tužitelj dužan tuženiku primljeni iznos kredita platiti u anuitetima zajedno s redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama kreditora, a na dan sklapanja Ugovora iznosila je 4,50 % godišnje, dok je u čl. 7. Ugovora predviđeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 1.874,49 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Stranke su 12.7.2005. sklopile Dodatak ugovora o namjenskom kreditu kojim je tužitelj tuženiku dao nekretninu u zalog. Tijekom otplatnog razdoblja tuženik je povisivao stopu redovne kamate i mjesečne anuitete, a rastao je i tečaj za CHF u odnosu na kunu. Prve dvije godine tužitelj je uredno otplaćivao kredit, ali uslijed povećanja kamatne stope i rasta tečaja za CHF i posljedično tome rasta mjesečnih anuiteta, tužitelj više nije bio u mogućnosti otplaćivati kredit. Uslijed toga, tuženik je otkazao predmetni kredit 1.9.2009. čime je dospjelo cjelokupno potraživanje po kreditu, a što je na taj dan iznosilo 138.844,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Radi naplate tog iznosa tuženik je pokrenuo i ovrhu na nekretnini tužitelja te je tužitelj prodajom druge nekretnine u cijelosti podmirio potraživanje tuženika. Tužitelj smatra da su odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu, u pogledu ugovorene valutne klauzule i načina promjene kamatne stope ništetne, što je i utvrđeno u kolektivnom sporu vođenom između ostaloga i protiv ovdje tuženika te se tužitelj slijedom toga poziva na naznačena utvrđenja iz tog spora, koja onda vezuju i sud. S osnova povećanja kamatne stope i rasta tečaja tužitelj je tuženiku isplatio veći iznos od onoga koji bi isplatio da tog povećanja i promjene nije bilo, odnosno isplatio je veći preostali iznos glavnice koja je nastala primjenom ništetnih odredbi, zbog čega je došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika. Slijedom izloženoga, tužitelj prvenstveno predlaže donijeti presudu kojom će se naložiti tuženiku isplata iznosa od 76.084,29 EUR (ranije 573.257,11 kn), sve sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Podredno, a ukoliko sud takav tužbeni zahtjev nađe neosnovanim, predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnost cijelog Ugovora o kreditu s Dodatkom (ako bi sud našao da zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope takav ugovor ne može opstati), uz isplatu stečenog bez osnove u iznosu od 95.246,13 EUR (koji predstavlja razliku između iznosa koji je tužitelj ukupno platio tuženiku i iznosa koji je prethodno primio od tuženika) sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Glede tog podrednog zahtjeva za isplatu, za istaknuti je da je sud primjenom odredaba čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: Novi ZPP) usprkos protivljenju tuženika dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (tužitelj je ranije po toj osnovi potraživao iznos od 94.533,70 EUR), budući da takvu preinaku sud prvenstveno smatra svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama, a tužba je preinačena nakon provođenja financijskog vještačenja, dakle bez krivnje tužitelja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenih zahtjeva. Ističe da je predmetni Ugovor o kreditu otkazan, tako da se sada ne mogu utvrđivati ništetnim pojedine odredbe istoga ili cijeli ugovor. Osporava i aktivnu legitimaciju tužitelja s obzirom da su uplate po kreditu vršile i treće osobe. Navodi da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom vezano uz ugovorenu valutnu klauzulu koja je dopuštena pozitivnim propisima, dok tuženik u konkretnom slučaju nije niti je mogao znati za budući rast tečaja CHF. Ujedno smatra da je ugovorena valutna klauzula dispozitivna odredba, zbog čega je isključena kontrola nepoštenosti iste. Kamatu je tuženik mijenjao u skladu s tržišnim uvjetima i svojim općim aktima, dok se ista od 1.1.2013. određivala primjenom objektivnih kriterija. Smatra i da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača koje se ne predmnijeva. Istakao je i prigovor zastare, osporio zatraženi tijek zatezne kamate te u konačnici predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti uz naknadu troškova postupka. U odnosu na podredno postavljeni tužbeni zahtjev osporava i da bi eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope takav Ugovor činila u cijelosti ništetnim, zbog čega i osporava zatraženi zahtjev za isplatu po toj osnovi koji je i zastario.

3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 20.6.2005. br. 3205001600/05 s potvrdom javnog bilježnika, Dodatak ugovora o namjenskom kreditu od 12.7.2005. s potvrdom javnog bilježnika i popratnom dokumentacijom, dopise tuženika od 20.6.2008., 2.6.2009., 1.9.2009., 2.10.2018. i 7.2.2019., otplatne planove i promete po kreditu/specifikacija uplata, izvatke iz poslovnih knjiga tuženika, ovosudno rješenje o ovrsi od 3.9.2010. br. Ovr-1282/2010, ugovor o kupoprodaji nekretnine od 27.12.2012., prethodni izračun potraživanja tužitelja po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Majdi Korljan iz Zadra, dopis tužitelja od 25.1.2019., izlaganje djelatnika Švicarske nacionalne banke, novinske članke, povijesni izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], prijavu legla pasa s oglasom, elektronički zapis o prebivalištu tužitelja, Opće uvjete poslovanja tuženika, Opće uvjete promjene kamatnih stopa tuženika u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, potvrdu javnog bilježnika Nikole Tadića iz Zagreba od 14.10.2009. br. OU-338/09-2, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o., Zagreb, saslušani su svjedokinja GZ i tužitelj.

4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - dalje: ZPP).

5. Glavni tužbeni zahtjev je osnovan, ali ne u zatraženoj visini.

6. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik 20.6.2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu br. 3205001600/05 koji je potvrđen po javnom bilježniku Nikoli Tadiću iz Zagreba 27.6.2005. pod br. OU-628/05, a kojim je tuženik kao banka odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kunsku protuvrijednost iznosa od 181.630,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Kredit je isplaćen u dva dijela i to 5.7.2005. u iznosu od 166.225,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti kada je tečaj za CHF iznosio 1 CHF = 4,715868 kn te 30.8.2005. u iznosu od 15.404,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti kada je tečaj za CHF iznosio 1 CHF = 4,776468 kn. Tužitelj se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Rok otplate kredita bio je 10 godina u mjesečnim anuitetima od 1.874,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF (čl. 7. Ugovora). U čl. 2. ugovora ugovorne strane su odredile da je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50 % godišnje. Namjena kredita je bila kupnja stana u [adresa] – 13,86 dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to k. č. br. [katastarska čestica], u naravi poslovna zgrada br. 49 i dvorište u Klanječkoj ulici površine 253 čhv tj. 910 m2, povezano s vlasništvom peterosobnog stana 11 na III. katu i potkrovlju ukupne površine 153,15 čm i spremišta br. 11 u podrumu u površini od 1,04 čm, u etažnom nacrtu označeno smeđom bojom. Nesporno je i da su stranke 12.7.2005. sklopile Dodatak ugovora o namjenskom kreditu potvrđen po javnom bilježniku Nikoli Tadiću iz Zagreba 18.7.2005. pod br. OU-731/05 kojim je tužitelj radi osiguranja tražbine tuženika iz kredita dao u zalog gore opisanu nekretninu. Nadalje, nije sporno da je tuženik tijekom trajanja otplatnog razdoblja povećavao kamatnu stopu u odnosu na početnu i tako je naplaćivao tužitelju, a takva kamatna stopa iznosila je nakon početne 5,15 % u razdoblju od 1.10.2007. do 31.1.2008., zatim 5,80 % u razdoblju od 1.2.2008. do 30.6.2009., nastavno 6,30 % u razdoblju od 1.7.2009. pa nadalje, kao i da je u tom razdoblju dolazilo do rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Isto tako, nije sporno da je tuženik uslijed neplaćanja obveza od strane tužitelja dopisom od 1.9.2009. otkazao preostali iznos kredita koji je na taj dan iznosio 119.721,24 CHF i učinio ga dospjelim danom odašiljanja otkaza od strane javnog bilježnika (što je iz priležeće potvrde javnog bilježnika Nikole Tadića iz Zagreba od 14.10.2009. br. OU- 338/09-2 učinjeno 11.9.2009.), s time da je tada cjelokupno potraživanje tuženika iznosilo kunsku protuvrijednost iznosa od 138.844,38 CHF. Nesporno je i da je po prijedlogu ovdje tuženika ovaj sud 3.9.2010. pod br. Ovr-1282/2010 donio rješenje o ovrsi protiv ovdje tužitelja kojim je određena ovrha na gornjoj nekretnini, a sve radi naplate tražbine tuženika u ukupnom iznosu od 143.413,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti (na dan 8.2.2010. dospjela nepodmirena glavnica u iznosu od 132.300,96 CHF, dospjela nepodmirena redovna kamata u iznosu od 8.813,80 CHF, dospjela nepodmirena kamata po dospjeću u iznosu od 2.298,31 CHF te dospjeli trošak u iznosu od 719,08 kn). Nije sporno da je tužitelj podmirio cjelokupnu tražbinu tuženika uplatom izvršenom 16.11.2012.

7. Također nije sporno da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.4.2005. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno da je spomenuta banka u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je sklapala ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke spomenute banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je banka postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP 03 u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007., a od 7.8.2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP 07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena je presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13.6.2014. br. Pž-7129/13-4 (glede promjenjive kamatne stope) i od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga glede istih pravomoćna. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP 07 i odredbi čl. 502. c ZPP-a takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud.

8. Cijeneći izloženo, a uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate (upravo suprotno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv te u skladu s gornjim utvrđenjima iz kolektivnog spora), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača, sud odredbe ugovora o kreditu od 20.6.2005. koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivost ugovorene redovne kamatne stope jednostranim odlukama i internim aktima tuženika, nalazi nepoštenim i stoga ništetnim (čl. 87. ZZP 03). Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran (što je i tužitelju bilo općenito poznato), već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, odnosno da ugovor sadrži formalnu odredbu da je tužitelj bio upoznat s uvjetima kredita, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule. Nadalje, a u odnosu na spornu ugovornu odredbu kojom je bila predviđena promjena ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate sve u skladu s važećim odlukama tuženika, za dodati je da okolnost da je tuženik tužitelju dostavljao obavijesti o promjeni (povećanju) kamatne stope, sama za sebe zasigurno nema značaj niti predstavlja pojedinačno pregovaranje u smislu odredaba čl. 81. ZZP 03. U spomenutom Ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (stoga nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

9. S obzirom na utvrđenje da se stoga radilo o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu citiranih odredaba ZZP 03 koje su ništetne (čl. 87. ZZP 03 u svezi odredaba čl. 103. i čl. 105. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 104. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništavosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništave odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 214. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nesavjestan stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništavim odredbama), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose koji predstavljaju razliku između iznosa uplaćenih kamata po povećanoj kamatnoj stopi i iznosa kamata koji su trebali biti isplaćeni po prvotnoj kamatnoj stopi iz ugovora, odnosno iznose po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja.

10. S obzirom da je visina tako stečenog bez osnove između stranaka bila sporna, sud je na tu okolnost proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o., Zagreb koji je u svom mišljenju utvrdio da takva ukupna razlika između anuiteta zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja ukupno iznosi tadašnjih 233.186,37 kn, sada 30.949,15 EUR (zbog promjene kamatne stope ukupno iznos od tadašnjih 26.062,31 kn, a zbog rasta tečaja ukupno iznos od tadašnjih 207.124,06 kn). Danom izvršene uplate 16.11.2012. kojim je tužitelj podmirio sve obveze prema tuženiku, isti je tužitelju naplatio zatezne kamate obračunate u iznosu od tadašnjih 293.312,56 kn (49.961,12 CHF). Tužitelj je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka zbog pogrešne metode obračuna, kontradiktornosti i nejasnoća glede utvrđenja u nalazu u odnosu na dokumentaciju u spisu te manjkavosti nalaza u pogledu neprikazanih uplata tužitelja (tužitelj smatra da je vještak trebao od ukupno naplaćenog iznosa od tužitelja odbiti iznos obveze istoga uzimajući u obzir iznos kunski iznos kredita i kamatnu stopu od 4,50 %, što bi davalo utuženi iznos preplate kako je i utvrđeno prethodnim izračunom potraživanja dostavljenom uz tužbu). U svojim očitovanjima na te prigovore vještak je naveo je da je nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda. Potvrđuje da je kredit isplaćen u dva dijela pri čemu je vještak uzeo u obzir tečaj na dan isplate drugog dijela kredita (kada je isti isplaćen u cijelosti), a tako je izračunao i kunsku protuvrijednost anuiteta od tadašnjih 8.953,44 kn. Iznos ukupno uplaćenog od strane tužitelja kao korisnika kredita nije odgovor na pitanje razlike u anuitetima jer tuženik može zaračunati, a tužitelj podmiriti i zatezne kamate i troškove opomene (što je bio i slučaj), pri čemu to podmirenje ulazi u iznos ukupno plaćenog, ali ne u svrhu podmirenja anuiteta. Dana 8.2.2010. izvršen je prijenos duga za glavnicu, redovnu kamatu, zateznu kamatu i trošak na sporno potraživanje, sveukupno u iznosu od 143.426,70 CHF. U razdoblju od 8.2.2010. do dana izvršene uplate 16.11.2012. nema evidentiranih uplata, već su evidentirane obračunate zatezne kamate za koje ne prilaže obračuni. Ako bi sud smatrao da tuženik nema pravo na obračun zateznih kamata, onda se tako naplaćeni iznos od tadašnjih 293.312,56 kn ukazuje kao preplata. Tužitelj je inače počeo kasniti s plaćanjem kredita u svibnju 2008. te je anuitete iz razdoblja od svibnja do rujna iste godine platio u prosincu 2008., a anuitete iz listopada i studenoga u siječnju 2009., a od 26.1.2009. do otkaza ugovora nije plaćao obveze po kreditu. Ukoliko tuženik ne bi imao pravo na naplatu zateznih kamata tada bi ukupna preplata iznosila tadašnjih 526.498,93 kn (iznos od 233.186,37 kn s osnova rasta tečaja i promjene kamatne stope te iznos naplaćenih zateznih kamata od 293.312,56 kn). Ako bi tuženik imao pravo na naplatu zateznih kamata, ali uz primjenu početnog tečaja za CHF onda bi razlika između više obračunate zatezne kamate iznosila tadašnjih 57.702,53 kn te bi u tom slučaju preplata ukupno iznosila tadašnjih 290.888,90 kn. Spisu ne prileži obračun spornih zateznih kamata zbog čega nije moguće niti odgovoriti na pitanje na koja točno zakašnjela plaćanja i po kojoj osnovi su iste obračunate pa tako niti po kojem tečaju su obračunate i po kojoj kamatnoj stopi.

11. Sud je u cijelosti prihvatio spomenuti nalaz i mišljenje financijskog vještaka dopunjeno kasnijim očitovanjima, cijeneći ih stručnim i obrazloženim te u skladu s pravilima znanosti i vještine. Tako je vještak u cijelosti odgovorio na postavljeni zadatak suda, a za svoje zaključke dao valjane i obrazložene razloge. Na isti način vještak je u cijelosti otklonio i iznesene prigovore tužitelja, koji time nije doveo u sumnju prihvatljivost i pravilnost danog nalaza i mišljenja. Naime, tužitelj u ovom postupku ima pravo na isplatu (povrat) po tuženiku stečenog bez osnove samo u visini razlike iznosa koja je posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu vezano za promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, odnosno odredbi vezanih uz valutnu klauzulu u CHF te naplatom prema povećanom tečaju u odnosu na početni u vrijeme isplate kredita. Teret dokazivanja visine tog iznosa ležao je na ovdje tužitelju, koji je prema nalazu suda, a u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, dokazao visinu u ukupnom iznosu od tadašnjih 290.888,90 kn (s osnova razlike u plaćenim anuitetima zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja u ukupnom iznosu od 233.186,37 kn te s osnova razlike između naplaćenih zateznih kamata prema višem tečaju u odnosu na zatezne kamate prema početnom tečaju u iznosu od 57.702,53 kn), sada 38.607,59 EUR, dok glede preostalog zatraženog iznosa od tada 282.368,21 kn sada 37.476,70 EUR to nije uspio učiniti. Nije prihvatljivo stajalište tužitelja da tuženik općenito kao vjerovnik u konkretnom slučaju zbog zakašnjenja tužitelja ne bi imao pravo na naplatu zateznih kamata (to pravo jasno proizlazi iz odredbe čl. 277. st. 1. ZOO-a), dok tuženik ne dokazuje odgovarajućim dokazima da bi ukupno naplaćena zatezna kamata 16.11.2012. po tuženiku bila stečena bez osnove kao posljedica ništetnosti gornjih odredbi. Prethodni izračun potraživanja tužitelja priložen uz tužbu u tom dijelu nije prihvatljiv budući da se ne radi o dokazu vještačenjem provedenom u ovom postupku niti je tuženik pristao da se kao takav ovdje koristi, dok je sam izračun temeljen na različitom zadatku od ovosudnog na koji je ovdje financijski vještak u cijelosti odgovorio svojim prihvaćenim nalazom i mišljenjem.

12. Slijedom svega toga, valjalo je djelomično prihvatiti tužbeni zahtjev te naložiti tuženiku isplatu zatraženog iznosa od 38.607,59 EUR, odnosno odbiti kao neosnovan preostali iznos od 37.476,70 EUR. Zatezne kamate u skladu s gore izloženim i traženju tužitelja teku od dana posljednje izvršene uplate, dakle dana konačnog nepripadnog stjecanja pa je tako i odlučeno u izreci presude. Stopa zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.

– dalje: ZO).

13. Tuženik svojim navodima nije uspio osporiti osnovu i visinu dosuđenog potraživanja tužitelja. Za ovaj sud nije sporno da u naznačenom Ugovoru o kreditu nije bila ugovorena fiksna već promjenjiva kamatna stopa, no s obzirom na gornja utvrđenja o ništetnosti tih odredaba u dijelu u kojem je ista promjenjiva na način da se mijenja u skladu s odlukama tuženika, za istaknuti je da odredba o početnoj redovnoj kamatnoj stopi nije nepoštena i time ništetna (to stranke niti ne tvrde), zbog čega nema razloga da se ta valjana odredba ovdje ne primjenjuje. Prema odredbama čl. 109. i čl. 110. ZOO-a na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (što tužitelj kao ugovorna strana svakako jest), dok se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (neodlučno je stoga što je kredit u međuvremenu otkazan), pri čemu je za napomenuti da predmet spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava nije niti bila ocjena valjanosti odredaba konkretnih pojedinačnih ugovora kao u ovom postupku. Posljedice ništavosti ugovora regulirane su odredbom čl. 104. st. 1. ZOO-a u smislu vraćanja onoga što je primljeno po tom ugovoru, konkretno ovdje vraćanja novčanih iznosa primljenih po odredbama predmetnog ugovora o kreditu koja su utvrđene ništetnima i koja kao takve stoga kao da nisu niti postojale, slijedom čega nisu od utjecaja navodi tuženika kojima naknadno opravdava izvršene promjene kamatnih stopa. Suprotno navodima tuženika, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne predstavlja dispozitivnu odredbu (koja bi se primjenjivala na odnos stranaka ukoliko isti taj odnos nisu uredili na drugi način) koja bi eventualno bila isključena od ocjenjivanja i kontrole nepoštenosti, a dodatno cijeneći da su upravo odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula bile predmet odlučivanja u kolektivnom sporu. Sve izvršene anuitetne otplate kredita izvršene su u ime i za račun tužitelja kao obveznika i korisnika kredita te ih je tuženik kao takve očito i prihvatio, tako da su neosnovani navodi tuženika kojima tužitelju odriče materijalno- pravno ovlaštenje potraživati utužene iznose koje je tuženik stekao bez valjane pravne osnove (nejasno je tko bi onda i po kojoj osnovi te iznose uopće bio ovlašten potraživati od tuženika). Iz prihvaćenog iskaza tužitelja također proizlazi da je kredit plaćao i otplatio svojim sredstvima, a okolnost da je po njegovom nalogu i za njegov račun to u manjem dijelu činila i tadašnja supruga nije od utjecaja na aktivnu legitimaciju tužitelja u ovoj vrsti spora. Prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP 03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz takve zakonske definicije pojma potrošača razvidno je da je prilikom ocjene predstavlja li određeni pravni posao potrošački ugovor bitan samo objektivni funkcionalni kriterij, dakle sklapa li fizička osoba konkretni ugovor radi obavljanja osobnih-privatnih potreba ili u okviru i u svrhu svoje profesionalne ili poduzetničke djelatnosti. Iz Ugovora o kreditu razvidno je da je isti sklopio tužitelj kao fizička osoba u svrhu kupnje stana, što bi ukazivalo da se radilo o potrošačkom ugovoru, dakle na tuženiku je bio teret dokazivanja suprotnog što u ovom postupku prema nalazu suda nije uspio učiniti. Tako i iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni stan kupio za stanovanje njega i obitelji, što su i činili (tužitelj je u stanu stanovao do 2006. kada je odselio, a u stanu su ostali supruga i djeca te je kasnije njihov brak razveden, dok je stan pripao supruzi pri diobe bračne stečevine 2014.), dok je ovdje neodlučno što je nakon razdoblja otplate kredita bivša supruga tužitelja na toj adresi prijavila leglo pasa. Također, tuženikov prigovor zastare nije osnovan, budući da je u odgovarajućem smislu odredbe čl. 388. ZOO-a zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4.4.2012. u predmetu br. P-1401/12 te je ponovno počela teći donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13.6.2014. br. Pž-7129/13-4 (glede promjenjive kamatne stope) i od 14.6.2018. br. Pž- 6632/17-10 (glede valutne klauzule), a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14.5.2019., to je razvidno da zastarni rok od 5 godina (čl. 371. ZOO-a) koji se ovdje primjenjuje svakako nije protekao, dakle zastara nije nastupila.

14. Sud nije posebice cijenio preostale navode stranaka i provedene dokaze, a s obzirom da su činjenice utvrđivane istima između stranaka nesporne, odnosno nisu od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari (npr. iskaz svjedokinje GZ koja osim što potvrđuje da je sudjelovala na strani tuženika u postupku odobravanja i pripreme kredita, ne sjeća se pojedinosti oko samog sklapanja ugovora). Kako je glavni tužbeni zahtjev sud našao osnovanim, to nije niti cijenio eventualnu osnovanost podredno postavljenog tužbenog zahtjeva.

15. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, a budući da su stranke djelomično uspjele u parnici. Prilikom ocjene uspjeha stranaka u sporu sud je cijenio kako kvantitativni tako i kvalitativni uspjeh te uzimajući u obzir sve navedeno te okolnosti konkretnog predmeta sud nalazi da je u konačnici tužitelj uspio u ovoj parnici u omjeru od 75,4 % (s osnovom 100,00 %, a visinom 50,8 %), a tuženik u omjeru od 24,6 %. Kada se oduzmu ti postoci na strani tužitelja ostaje omjer od 50,8 %. Trošak tužitelja odnosi se na trošak zastupanja istoga po punomoćnici odvjetnici i to: za sastav tužbe – 573 boda (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav podnesaka od 20.2.2020., 21.7.2021. 13.3.2023. i 11.3.2024.– 4 x 573 boda = 2292 boda (Tbr. 8. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 12.5.2021., 4.11.2022., 14.4.2023., 4.6.2024., 12.11.2024. i 5.5.2025. – 6 x 573 boda = 3438 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), za pristup na ročište 4.12.2020. – 50 bodova (Tbr. 9. t. 5. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 18.12.2020. – 100 bodova (Tbr. 8. t. 3. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za sastav podneska od 25.5.2021. – 25 bodova (Tbr. 8. t. 4. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), sve prema vrijednosti predmeta spora od 76.084,29 EUR, što ukupno čini 6478 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 12.956,00 EUR, odnosno uvećano za trošak PDV-a od 25 % iznos od 16.195,00 EUR. Tužitelju je priznat i plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18.) i tada važećoj Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 53/19.), što ukupno čini trošak tužitelja u iznosu od 16.858,61 EUR. Tužitelju kao nepotreban nije priznat zatraženi trošak sastava podnesaka od 29.11.2021., 17.4.2023. i 15.9.2023. (ponavljaju se ranije izneseni navodi, odnosno odnose se na podredni tužbeni zahtjev o kojem sud nije odlučivao), iz tog razloga i zatraženi trošak vještačenja glede podrednog tužbenog zahtjeva u iznosu od 66,36 EUR, kao niti zatraženi trošak sudske pristojbe na ovu presudu u iznosu od 663,61 EUR koji za tužitelja nije nastao (tužitelj je u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama /"Narodne novine", br. 51/23./ oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovoj vrsti spora)

16. Slijedom toga, valjalo je primjenom gore navedene zakonske odredbe odmjeriti tužitelju razmjerni dio gornjeg troška u iznosu od 8.564,17 EUR (50,8 % od gornjih troškova) kojima treba pribrojiti troškove provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR u cijelosti potrebne za vođenje postupka, što onda ukupno čini dosuđeni trošak tužitelja u iznosu od 8.895,98 EUR zbog čega je naloženo tuženiku naknaditi te troškove tužitelju, odnosno odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova.

17. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 80/22.), a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZO-a.

U Zagrebu 20. lipnja 2025.

SUDAC:

MARIJAN GLAVAŠ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika