REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-862/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužiteljice DJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćenicama Ajni Mujević i Ivi Marjanović Dujmović, odvjetnicama u Rijeci, Riva Boduli 1, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreza na dohodak, 20. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-14/22- 01/197, URBROJ: 513-04-24-2 od 11. travnja 2024. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Rijeka, KLASA: UP/I-410-23/2022- 013/00045, URBROJ: 513-007-08-01-2022-0002 od 24. ožujka 2022.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Rijeka, KLASA: UP/I-410-23/2022-013/00045, URBROJ: 513-007-08- 01-2022-0002 od 24. ožujka 2022., kojim je tužiteljici, za 2020., utvrđena obveza plaćanja poreza na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava u iznosu od 75.488,29 kn

Citirano prvostupanjsko rješenje temelji se na rezultatima postupka koji je proveden u svrhu utvrđivanja osnove razreza poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava u kojem je utvrđeno:

- da je temeljem Ugovora o kupoprodaji od 10. srpnja 2018. stekla nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi stan u suterenu zgrade na adresi [adresa]

- da je istu (nekretninu) tužiteljica prodala 29. travnja 2020.

- da predmetna nekretnina tužiteljici nije služila za stanovanje.

Na temelju gore navedenih utvrđenja porezno tijelo zaključilo je da je tužiteljica otuđenjem nekretnine unutar dvije godine od njezina stjecanja ostvario dohodak od imovine i imovinskih prava iz čl. 56 i 58. Zakona o porezu na dohodak (NN br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20; dalje: Zakon).

2. Tužiteljica osporava zakonitost rješenja tuženika i prvostupanjsko tijela zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U tužbi i tijekom spora (održana rasprava) ponavlja navode koje je isticala u tijeku upravnog postupka (Prigovor, žalba) te, u bitnom, izlaže kako slijedi. Ne čini spornim da je predmetnu nekretninu prodala unutar dvije godine od dana nabave no smatra da nisu bile ispunjenje zakonske pretpostavke za oporezivanje budući da se radilo o nekretnini u kojoj je stanovala u razdoblju od početka ožujka do sredine kolovoza 2019. Navedeno potvrđuju i režijski troškovi nastali u tom razdoblju zaračunati na računima društva Ri – Stan d.o.o. i Hrvatski Telekom d.d., a koji računi da su dolazili na njezino ime i na adresu predmetnog stana ([adresa]). Navodi da u odredbi čl. 58. st. 2. Zakona, kao niti u kojoj drugoj odredbi koja se tiče utvrđivanja dohotka od imovine, zakonodavac ne navodi kao kriterij utvrđivanja oslobođenja od obveze prijavu prebivališta, već činjenicu stanovanja. U prilog tome da prijava prebivališta na adresi nekretnine ne znači, sama po sebi, da istu porezni obveznik koristi za stanovanje tužiteljica se poziva na odluku Ustavnog suda broj U-III/3809/2016 od 23. svibnja 2019., presudu Upravnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Us-1932/99-6 od 15. veljače 2001. te mišljenje Ministarstva financija, KLASA: 410-15/02-01/9 od 2. srpnja 2002. Nastavno na prethodno tužiteljica ističe da je u prethodno spomenutom mišljenju Ministarstvo financija jasno i izričito zauzelo stav da uvjerenje o prebivalištu nije relevantan dokaz o činjenici da se kuća za odmor koristi za stalno stanovanje, nego je potrebno dokazati da se u njoj uistinu i živi. Međutim, u konkretnom slučaju porezna tijela inzistiraju na poreznoj obvezi navodeći da porezna obveznica nije dokazala činjenicu stanovanja na adresi u [adresa], samo iz razloga što na predmetnoj adresi nije imala prijavljeno prebivalište.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu ovoga upravnog spora.

6. Sud je odbio dokazne prijedloge tužiteljice ocijenivši iste suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Među strankama ovog spora nije sporno da je tužiteljica temeljem Ugovora o kupoprodaji od 10. srpnja 2018. stekla nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi stan u suterenu zgrade na adresi [adresa]; da je istu prodala 29. travnja 2020.; da je u periodu koje obuhvaća razdoblje od kupnje do prodaje tužiteljica imala prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa].

9. Sporno je da li je prodajom nekretnine unutar dvije godine od njene nabave nastao oporezivi događaj u smislu odredbi čl. 56. i čl. 58. st. 1. Zakona, a budući da tužiteljica tvrdi da je riječ o nekretnini koju je koristila za stanovanje u razdoblju od početka ožujka do sredine kolovoza 2019.

10. Iz sadržaja spisa slijedi da je porezna osnovica od 314.534,53 kn utvrđena kao razlika između ukupnih primitaka i izdataka koje je tužiteljica ostvarila u svezi stjecanja i otuđenja navedene nekretnine. Primici su utvrđeni na osnovu podatka o tržišnoj vrijednosti predmetne nekretnine iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 29. travnja 2020. u iznosu od 524.653,76 (69.500,00 €). Izdaci su utvrđeni u ukupnom iznosu od 210.119,23 kn, od čega se iznos od 180.274,56 odnosi na trošak ukupne nabavne vrijednosti nekretnine (170.324,54 – kupoprodajna cijena + 9.950,02 – porez na promet nekretnina), dok se prestali iznos od 29.844,67 kn odnosi na troškove ulaganja u nekretninu (8.773,78 kn – postavljenje podnih obloga; 4.707,39 kn – odvajanje vodovodnog priključka; 620,00 kn – izdavanje uporabne dozvole) i trošak otuđenja nekretnine (15.530,00 kn – posrednička provizija; 213,50 kn – javnobilježnička ovjera).

11. Sukladno odredbi čl. 56. ZPD-a dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra se razlika između primitaka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova, primitaka od vremenski ograničenog ustupa autorskih prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava u skladu s posebnim propisima, primitaka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava i izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u svezi s tim primicima.

12. Prema odredbi čl. 58. ZPD-a dohotkom iz čl. 56. ZPD-a smatra se i dohodak koji porezni obveznik ostvari od otuđenja nekretnina i imovinskih prava. Otuđenjem se smatra prodaja, zamjena i drugi prijenos. Dohodak čini razlika između primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine ili imovinskog prava koje se otuđuje i nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda. Troškovi otuđenja mogu se odbiti kao izdaci (st. 1.). Dohodak od otuđenja nekretnina iz st. 1. ne oporezuje se ako je nekretnina služila za stanovanje poreznom obvezniku ili uzdržavanim članovima njegove uže obitelji iz čl. 14. st. 5. i 6. ZPD-a, a i u slučaju ako je nekretnina ili imovinsko pravo otuđeno nakon dvije godine od dana nabave (st. 2.).

13. Odredbom čl. 88. Općeg poreznog zakona (NN br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20; dalje: OPZ), propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: 1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s čl. 6. st. 2. OPZ-a, 2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

14. Razmatrajući istaknuta sporna pitanja Sud prvenstveno naglašava da, u situaciji kada neka fizička osoba na određenoj adresi ima prijavljeno prebivalište, navedeno predstavlja (oborivu) presumpciju da ista na toj adresi uistinu i prebiva te istu koristi za stalno stanovanje.

15. U čl. 2. st. 1. Zakon o prebivalištu (NN br. 144/12, 158/13; dalje: ZP) prebivalište je definirano kao mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj na kojoj se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih za životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi.

16. Međutim, za utvrđenje određenog mjesta prebivalištem potrebno je istovremeno ispunjenje subjektivnog i objektivnog elementa prebivališta, odnosno, osim namjere građanina da se stalno nastani u mjestu i na adresi na koju se prijavljuje prebivalište potrebno je i da građanin stvarno živi (stanuje) na prijavljenoj adresi.

17. Za potrebe oporezivanja OPZ regulira pitanja prebivališta u odredbi čl. 43. U smislu odredbe st. 1. tog članka porezni obveznik ima prebivalište ondje gdje ima stan u vlasništvu ili posjedu (najam) i to u okolnostima na osnovi kojih se može zaključiti da će stan koristi za stalno stanovanje tijekom duljeg razdoblja, odnosno neprekidno najmanje 183 dana u jednoj ili dvije kalendarske godine.

Dakle, s poreznog stajališta, stalnost korištenja stana bitna je za pojam prebivališta što znači da porezni obveznik nema prebivalište u mjestu u kojem ima samo formalno prijavljeno prebivalište već u mjestu u kojem se nalazi nekretnina koja njemu u njegovoj obitelj služi za stalno stanovanje, a ne za povremeno korištenje.

18. Pravilno tužiteljica navodi, pozivajući se sudsku praksu i mišljenje Ministarstva financija, da prijava prebivališta na adresi nekretnine ne znači, sama po sebi, da istu porezni obveznik koristi za stanovanje. Međutim, neutemeljeno tužiteljica navodi da su porezna tijela samo temeljem činjenice prebivališta na drugoj adresi utvrdila da joj predmetna nekretnina nije služila za stanovanje.

19. Naime, polazeći od prethodno navedenog u tč. 13.-15 obrazloženja ove odluke, s jedne strane, te sadržaja odredbe čl. 58. st. 2. Zakona, s druge strane, činjenica stanovanja u nekretnini (u smislu trajnog a ne povremenog ili sporadičnog korištenja) jest činjenica koja isključuje oporezivanje primitka ostvarenog prodajom te nekretnine pa je stoga teret dokazivanja iste, u smislu prethodno citiranog čl. 88. OPZ-a, na poreznom obvezniku, u konkretnom slučaju tužiteljici.

20. Pravilno porezna tijela zaključuju da priloženom dokumentacijom tužiteljica nije dokazala korištenje nekretnine u svrhu stanovanja. Uobičajena je praksa da se računi (za troškove stanovanja, vodu, struju plin, televiziju, telefon, internet itd.) izdaju na adresu pružanja usluga i na ime vlasnika nekretnine pa stoga okolnost da su računi za režijske troškove naznačeni na ime tužiteljice i na adresa adresu predmetnog stana nije dokaz da je u tom stanu tužiteljica živjela.

Osim toga, neuvjerljivi su i razlozi preseljenja. Naime, imajući u vidu da je stan u [adresa] bračna stečena tužiteljice i njezinog supruga to nije životno niti logično da tužiteljica zbog bračnih nesuglasica odseli iz roditeljske kuće, gdje ima prijavljeno prebivalište, a da u istoj ostane živjeti njezin suprug, koji tamo nema niti prijavljeno prebivalište, već bi životnije i logičnije bilo da suprug odseli.

21. Međutim, čak i da je prethodno iznijeti zaključak pogrešan, odnosno da je tužiteljica zaista preselila u predmetnu nekretninu zbog svađe sa suprugom, time i dalje ne bi bili ispunjeni uvjeti za propisano izuzeće od oporezivanja. Potonje stoga što je smisao ove "porezne povlastice" osloboditi od plaćanja poreza građanina koji je prodao nekretninu (stan ili kuću) koju je prethodno nabavio da bi se u njoj trajno nastanio, dakle u svrhu rješavanja vlastitog stambenog pitanja i stambenog pitanja svoje obitelji. Tužiteljica niti ne tvrdi da je predmetni stan kupila s namjerom da se u istog preseli – trajno, a njezin privremeni boravak u tom stanu, kraći od 6 mjeseci, ne može se podvesti pod pojam stanovanja kakav je zakonodavac imao u vidu.

22. Slijedom ovako izloženog stanja stvari, Sud utvrđuje da osporavanim rješenjima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

23. Odluka o troškovima spora (tč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS- a.

U Rijeci 20. lipnja 2025.

Sudac

Vedran Juričić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicama tužiteljice Ajni Mujević i Ivi Marjanović Dujmović, odvjetnicama u Rijeci, Riva Boduli 1

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5