REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-5/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu tog suda Tomislavu Artukoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Golub, u upravnom sporu tužitelja AČ iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), kojeg zastupa opunomoćenica Maja Buhin, odvjetnica u Zagrebu, Kneza Borne 14, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3 (OIB: 02958272670), uz sudjelovanje zainteresirane osobe Hrvatske šume d.o.o. UŠP Slatina, Šumarija Voćin, Trg Gospe Voćinske 4, Voćin (OIB: 69693144506), radi prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, 6. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-03/22-01/702, URBROJ: 338-01-06-05-22-02 od 17. studenoga 2022.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Osijek, Područne službe Virovitica, KLASA: UP/I-502-03/22-02/7, URBROJ: 338-10-02-22-9 od 5. rujna 2022.

III. Tužitelju AČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) se dijagnoza šifre prema MKB 10: S 60.2 vezana uz događaj od 10. siječnja 2022., priznaje ozljedom na radu, te mu se u vezi s navedenom dijagnozom priznaju prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 4.200,00 eura, u roku od 60 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora u preostalom iznosu od 2.500,00 eura.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-502-03/22-01/702, URBROJ: 338- 01-06-05-22-02 od 17. studenoga 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Osijek, Područne službe u Virovitici, KLASA: UP/I-502-03/22-02/7, URBROJ: 338-10-02-22-9 od 5. rujna 2022., kojim je odlučeno da se tužitelju ozljeda pretrpljena dana 10. siječnja 2022. po dijagnozi šifre prema MKB 10: S 60.2 ne priznaje kao ozljeda na radu.

2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog rješenja zbog postupovnih povreda, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U tužbi, u bitnome, navodi da su javnopravna tijela dokaze u spisu ocjenjivala selektivno na način da su samo dokaze koji opravdavaju odluku o odbijanju zahtjeva tužitelja uzeli u obzir, dok su ostale zanemarili. Jednako su javnopravna postupila i s iskazima svjedoka. Naime, samo su dijelove iskaza svjedoka uzela u obzir, dok su dijelove koji ne odgovaraju narativu o skrivljenom ponašanju tužitelja jednostavno zanemarila. Sve to rezultiralo je pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, a na što je tuženik upozorio prvostupanjsko tijelo u ranijem rješenju iz siječnja 2022. Tužitelj ističe da i tuženik i prvostupanjsko tijelo utvrđuju da se deblovina koja je predmet rezidbe nalazila na hrpi gotovih sortimenata te da je do ozljeđivanja došlo na pomoćnom stovarištu. Međutim, neosnovano javnopravna tijela odbijaju priznati ozljedu na radu uz obrazloženje da je tužitelj prije prepiljivanja debla, a koje se nalazilo na hrpi gotovog sortimenta na pomoćnom stovarištu, trebao okresati grane na tom deblu. Naime, grane na tom deblu, koje je trebalo prepiliti i koje se nalazilo na hrpi gotovog drvnog sortimenta na pomoćnom stovarištu, trebale su već biti okresane prije tzv. privlačenja debala, odnosno prije privlačenja posječenog debla iz šume. Tako i Upute Hrvatskih šuma za rad na siguran način u privlačenju i prijevozu tereta, gdje se opisuje postupak privlačenja, propisuju: ''Uhrpavanje i prigurivanje sortimenta na pomoćnom stovarištu smije se obavljati tek nakon što je deblovina prikrojena i prerezana te je zabranjeno uhrpavanje cijelih stabala.'' Tužitelj napominje da se ovdje postavlja pitanje tko i kada je ranije debla s neokresanim granama dogurao do pomoćnog stovarišta te kakav je to način organizacije rada kod istog poslodavca da se na hrpu gotovih drvnih sortimenata naguravaju drvni sortimenti koji ne samo da nisu gotovi već je na istima potrebno okresati grane. U svakom slučaju, tužitelj nije prethodno izvršio radnju privlačenja debala na pomoćno stovarište niti je prethodno vozio traktor s vitlom i daskom, a koji traktor obavlja spomenutu radnju privlačenja i naguravanja debala na hrpu u pomoćnom stovarištu. Dakle, ostalo je neutvrđeno tko je i kada protivno pravilima zaštite na radu, odobrio i proveo radnju privlačenja neokresanih debala na hrpu već gotovog drvnog sortimenta na pomoćnom stovarištu. Tu činjenicu osobito treba sagledavati u kontekstu izjave neposrednog rukovoditelja MČ, koji je bio u neposrednoj blizini mjesta na kojem se tužitelj ozlijedio, a koji je u svojem iskazu jasno rekao da je način rada na koji je radio tužitelj prilikom ozljeđivanja uobičajeni način rada obzirom na konkretnu radnu sredinu. To znači da je ovdje riječ o nesretnom slučaju, a ne o skrivljenom i nesavjesnom ponašanju tužitelja. Ovo tim više što i sam tuženik navodi da su poslovi šumarstva svrstani u posebno opasnu i rizičnu djelatnost, a što znači da nije moguće u potpunosti ukloniti sve opasnosti i rizike u izvođenju radnih operacija. Tužitelj nadalje ističe da ni tuženik ni prvostupanjsko tijelo nisu pribavili ni izvršili uvid u plan uređenja radilišta, a navedeno je neophodnu za ocjenu radne okoline. Ovo je bilo potrebno pogotovo zato što javnopravna tijela svoju odluku temelje na izjavi upravitelja šumarije UČ koji opće nije bio nazočan na pomoćnom stovarištu u trenutku ozljeđivanja i koji je zainteresiran ekskulpirati poslodavca, a koji pretpostavlja da se trupce moglo izvući na pedesetak metara da bi se radnja ispravno obavila. Tužitelj napominje da javnopravna tijela u obrazloženju svojih odluka spominju članak 44. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu, a koji propisuje da je poslodavac dužan planirati, pripremati i provoditi radne postupke te primjenjivati tehnologiju rada tako da se ne ugrožava sigurnost i zdravlje radnika, uvažavajući pri tom najveću moguću razinu zaštite na radu i u svezi s radom. Međutim, istovremeno tijekom postupka nisu izvedeni dokazi radi utvrđenja svih činjenica koje se spominju u članku 44. stavku 1. Zakona o zaštiti na radu, poput primjerice pribave plana uređenja radilišta na dan ozljeđivanja tužitelja, niti je provedeno vještačenje po vještaku zaštite na radu. S duge strane, dokazi koji su izvedeni selektivno su ocjenjivani, pa zbog svega navedenoga, tužitelj predlaže sudu poništiti osporeno rješenje tuženika KLASA: UP/II- 502-03/22-01/702, URBROJ: 338-01-06-05-22-02 od 17. studenoga 2022., uz naknadu troškova upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik, u bitnome, ostaje kod razloga iz osporenog rješenja te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Zainteresirana osoba Hrvatske šume d.o.o. UŠP Slatina, Šumarija Voćin, se uključila u spor na način da se opunomoćenica zainteresirane osobe na ročištu održanom 27. lipnja 2024. priklonila navodima tuženika.

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis. Ujedno je na ročištu održanom 27. lipnja 2024. prihvaćen dokazni prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku iz područja zaštite na radu kako bi se utvrdile sve okolnosti (dinamika i način) nastanka ozljede tužitelja pretrpljene 10. siječnja 2022., te kako bi se utvrdilo je li tužitelj toga dana konkretne poslove na izradi drvnih sortimenata motornom pilom obavljao sukladno pravilima zaštite na radu te je li imao osigurana sva sredstva za pravilno i sigurno obavljanje poslova svoga radnog mjesta. Druge dokaze, uključujući i dokaz saslušanjem tužitelja, sud tijekom upravnog spora nije izvodio jer sud smatra da se zakonita i pravilna odluka može donijeti i na temelju izvedenih dokaza.

6. Upravni postupak priznavanja i utvrđivanja ozljede na radu, koji je prethodio ovome upravnom sporu, pokrenuo je poslodavac tužitelja Hrvatske šume d.o.o. u svezi ozljede tužitelja od 10. siječnja 2022. kada je tužitelj radio na poslovima izrade drvnih sortimenata te je prilikom prerezivanja drvnog sortimenta debljine 32 cm, koji se nalazio na hrpi gotovih sortimenata došlo do rotacije debla kojeg je pokrenula zapeta grana i udarila tužitelja u predjelu lijeve šake, kada je tužitelj pretrpio ozljedu (šifre prema MKB-10: S 60.2).

7. Prvostupanjsko tijelo i tuženik smatraju da tužitelju ne pripadaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, jer je tužitelj prerezivanje drvnog sortimenta obavljao protivno pravilima zaštite na radu, odnosno zato jer je do predmetne ozljede došlo zbog tužiteljevog skrivljenog, nesavjesnog i neodgovornog ponašanja u smislu članka 67. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (''Narodne novine'', broj 80/13., 137/13. i 98/19. – dalje: ZoZO).

8. Između stranaka sporno je pitanje značenja članka 67. točke 1. ZoZO-a (pojmova skrivljeno, neodgovorno i nesavjesno), a sporne su i činjenične okolnosti nastanka ozljede tužitelja pretrpljene 10. siječnja 2022.

9. Definicija pojma ''ozljeda na radu'' sadržana je u članku 66. ZoZO-a i u smislu te odredbe ozljeda na radu je: 1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima, 2. bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 3. ozljeda nastala na način iz točke 1. ovoga članka koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju i 4. ozljeda, odnosno bolest iz točaka 1. i 2. ovoga članka koja nastane kod osigurane osobe u okolnostima iz članka 16. ovoga Zakona.

10. Razlozi za nepriznavanje ozljede na radu propisani su člankom 67. ZoZO-a. Naime, u smislu te odredbe ozljedom na radu ne smatra se ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog: 1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.), 2. aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.), 3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti, 4. atake kronične bolesti, i 5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest.

11. U konkretnom slučaju do ozljede tužitelja nije došlo tučnjavom na radnom mjestu, niti si je tužitelj namjerno nanio povrede, a ni poslove nije obavljao pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, pa stoga tekst članka 67. točke 1. ZoZO-a ne daje jasan odgovor na pitanje treba li tužitelju priznati prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, jer je u odnosu na konkretan slučaj ovaj propis u jezičnom smislu neodređen.

12. Naime, izrazi ''nesavjesno'' i ''neodgovorno'' neodređeni su jer imaju neograničen broj mogućih značenja, ovisno o različitim životnim okolnostima i kontekstima, no korištenje tih izraza je razumljivo i nužno jer je obavljanje različitih radnih aktivnosti i zadataka toliko složeno, promjenjivo i nepredvidljivo i zbog toga zakonodavac nije mogao sve okolnosti i moguće nijanse precizno i potpuno propisati.

13. Pored izraza ''nesavjesno'' i ''neodgovorno'', ZoZO u članku 67. točki 1. spominje i pojam ''skrivljeno''. Taj je pojam višeznačan, ali je ipak jasniji.

14. Međutim, semantička neodređenost ne znači da zakon ništa ne kaže o načinu rješenja ovoga slučaja. Naime, kako bi olakšao primjenu ove odredbe ZoZO u članku 67. stavku 1. navodi tri slučaja u kojima će se smatrati da se radnik ponašao neodgovorno, nesavjesno ili skrivljeno. To su: 1) tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, 2) namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome i 3) upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i slično. Na taj je način zakonodavac dao smjernice o tome kako tumačiti ovu odredbu i tako je do određene mjere ublažio nejasnost ovog propisa, jer se pretpostavlja da ovi primjeri nisu navedeni bez ikakvog razloga i smisla.

15. Naime, kada se u nekom propisu izričito nabrajaju slučajevi za koje se vežu određene pravne posljedice, a nakon toga se koristi generalna klauzula ''i slično'', što sugerira da se pravne posljedice ne vežu isključivo za nabrojane slučajeve, tumač (pravnik) može koristiti jezični interpretativni argument eiusdem generis (lat. iste vrste). Prema tom interpretativnom argumentu, kada propis sadrži izričito pobrojane slučajeve na koje se primjenjuju, a nakon toga slijedi generalna klauzula, propis će se primijeniti na slučajeve koji nisu pobrojani, pod uvjetom da je riječ o slučajevima istog tipa, iste vrste, kao oni što su navedeni.

16. Ono što je u konkretnom slučaju zajedničko pobrojanim slučajevima jest da je riječ o drastičnim ponašanjima u kojima radnika treba znatno više teretiti za nastanak ozljede nego poslodavca, dakle riječ je o namjeri i grubim oblicima nepažnje. Prema tome, ako slučajevi nabrojani u članku 67. točki 1. ZoZO-a nešto znače, onda tekst navedenoga članka znači da se samo ozljede koje je radnik (osiguranik) prouzročio namjerno ili uz grubu (krajnju) nepažnju ne mogu priznati ozljedom na radu.

17. Osim jezičnog na ovakav zaključak upućuje i sistemsko tumačenje. Naime, ZoZO u članku 67. točki 1. spominje pojam ''skrivljeno'', koji je pravnicima dobro poznat i koji nužno upućuje na odredbe zakona koji definiraju različite vrste krivnje i uređuju odgovornost za naknadu štete, uključujući i odgovornost radnika za štetu učinjenu poslodavcu, kao i odgovornost poslodavca za štetu učinjenu radniku. Ovaj pojam, dakle, tumača upućuje ponajprije na odredbe Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23. – dalje: ZR), osobito članke 107. do 111., Zakona o zaštiti na radu (''Narodne novine'', broj 71/14. i 118/14., 154/14. i 94/18. – dalje: ZZR), osobito članak 25., kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.

– dalje: ZOO), osobito članke 10., 1045., 1049., 1061. i dr.

18. Tako ZZR u članku 25. stavku 1. propisuje da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. U stavku 2. istog članka propisano je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Nadalje, odgovornost radnika za štetu uzrokovanu poslodavcu uređena je člankom 107. ZR-a pa je tako stavkom 1. tog članka određeno da radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi. S druge strane, odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku određena je odredbom člankom 111. ZR-a pa je tako stavkom 1. citiranog članka propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

19. Ne ulazeći ovdje u teorijske definicije krivnje i različita shvaćanja pojedinih pravnih pisaca o krivnji, za pravilnu primjenu članka 67. točke 1. ZoZO-a u konkretnom je slučaju puno važnije uočiti i razmotriti pojedine vrste krivnje, odnosno unutar pojedine vrste stupnjeve krivnje. U pravnoj doktrini iznose se različite varijante stupnjevanja i vrsti krivnje. One se mogu sažeti na sljedeći način: dvije su vrste krivnje: namjera i nepažnja. Namjera podrazumijeva volju za poduzimanje određene radnje i znanje, odnosno svijest da će se radnjom počiniti šteta. Počinitelj (štetnik) hoće uzrok (određenu štetnu radnju) i hoće posljedicu. Ovisno o tome postoji li počiniteljeva svijest za postizanje štetne posljedice ili on nije siguran hoće li ona nastati – ali na nastanak štete pristaje – namjera se dijeli, odnosno stupnjuje na izravnu (direktnu) i uvjetnu (možebitnu) namjeru. Za razliku od namjere nepažnja se određuje objektivno. Nepažnja može biti gruba (krajnja) i obična. Za postojanje krivnje u obliku nepažnje nije potrebno da je štetnik imao bilo volju za poduzimanje štetne radnje, bilo svjest da tom radnjom čini ili pristaje počiniti štetu. Štetnu posljedicu štetnik niti želi niti na nju pristaje, nego šteta proizlazi ili potječe od štetnikove radnje koja je posljedica njegova propusta da u postupanju primjeni barem onu pažnju koju bi u istovjetnoj situaciji primijenio prosječan čovjek. Ovaj oblik nepažnje naziva se gruba nepažnja. Manji ili blaži stupanj nepažnje naziva se obična nepažnja i krivnja u obliku obične nepažnje postoji kad je štetna radnja posljedica štetnikova propusta da u postupanju primjeni pažnju koju bi u istovjetnoj situaciji primijenio osobito pažljiv čovjek.

20. Međutim, tuženik u osporenom rješenju navodi da za primjenu članka 67. točke 1 ZoZO-a nisu od utjecaja oblici krivnje u smislu kaznenopravnih (nehaj, namjera) ili građanskopravnih normi (obična nepažnja, gruba nepažnja) jer ZoZO razliku vezano za stupnjevanje krivnje ne uređuje. Ovakav pristup tumačenju navedene odredbe praktično znači da tumač nije ničim ograničen, da pojmovima ''skrivljeno'', ''nesavjesno'' i ''neodgovorno'' može pripisati značenje koje kod poželi u svakom pojedinačnom slučaju, što dovodi do arbitrarnosti i pravne nesigurnosti jer se sve što u očima tumača nije idealno, može proglasiti skrivljenim, nesavjesnim i neodgovornim.

21. Dakle, ovakvo tumačenje protivno je zahtjevu za jednakom i dosljednom primjenom pravnih normi i stoga ga sud ne može prihvatiti. Osim toga, prema shvaćanju suda, nemoguće je pri tumačenju predmetne odredbe ZoZO-a ozbiljno i suvislo govoriti o skrivljenom ponašanju bez uspostavljanja jasnih kriterija i jasnog pravnog okvira. U tom smislu potrebno je ponajprije definirati vrste krivnje, odnosno stupnjeve nepažnje. Tek tada neodređenost ove odredbe postaje podnošljiva, a njezina primjena postoje predvidljivija.

22. Pravo je sistem pravnih propisa koji bi trebao biti neproturječan i koji ne teži različitim, međusobno neusklađenim ciljevima (koji je koherentan). Imajući navedeno na umu, sud ne nalazi valjanog razloga zbog kojeg bi pojam krivnje iz ZoZO-a značio nešto bitno drukčije u odnosu na istovjetan pojam u drugim srodnim zakonima, ZZR- u, ZR-u i ZOO-u, jer pravni propisi, pa tako ni ZoZO, ne postoje sami za sebe i bez ikakve veze s drugim propisima. Ovo je i u skladu s općim pravilom da tamo gdje je propis dvosmislen treba ga tumačiti tako da sadrži ono dopustivo značenje koje je najlogičnije i koje se najbolje uklapa u skup drugih (srodnih) zakona.

23. Prema tome, slično kao što poslodavac može biti oslobođen odgovornosti za naknadu štete iz radnog odnosa ako je šteta nastala namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika (u smislu članka 25. stavka 2. ZZR-a) i u sustavu obveznog zdravstvenog osiguranja radniku se mogu uskratiti prava s osnove ozljede na radu ako ozljedu prouzroči namjerno ili uz grublju nepažnju, pri čemu u smislu članka 67. točke 1. ZoZO- a dopušteni stupanj nepažnje može biti samo veći, a nikako manji. U suprotnom, moguće su situacije u kojima bi radnik uz određene propuste, koji bi predstavljali manji ili čak zanemariv stupanj nepažnje ostvario punu naknadu štete u građanskopravnoj odštetnoj parnici protiv poslodavca, a da mu istovremeno tijela iz sustava obveznog zdravstvenog osiguranja uskrate prava s osnove ozljede na radu ocjenjujući takav propust neodgovornim ponašanjem na radnom mjestu. To bi bilo protivno ne samo sadržaju i smislu članka 67. točke 1. ZoZO-a, nego i socijalnoj funkciji osiguranja za slučaj ozljede na radu čiji je primarni cilj zaštiti socijalno-ekonomski položaj radnika koji je pretrpio ozljedu na radu.

24. Osim izloženih pravnih pitanja između stranaka sporna su i činjenična pitanja, a u odnosu na ta pitanja potrebno je razmotriti sve okolnosti ovoga slučaja kako bi se utvrdilo o kakvoj vrsti krivnje (nepažnje) je ovdje riječ. Prema tome, tu se sada procjenjuju konkretne činjenice u svjetlu različitih faktora koje standard grube nepažnje obuhvaća, a pritom je sudska praksa od velike koristi jer su se različiti sudovi, pa i Vrhovni sud Republike Hrvatske izjašnjavali u mnoštvu slučajeva o ovoj vrsti krivnje.

25. Iz obrazloženja osporavanog rješenja razvidno je da javnopravna tijela smatraju da je do predmetne ozljede došlo jer je tužitelj radnju prerezivanja vršio suprotno Uputama za siguran rad pri sječi drveta (Zagreb 2007.) budući da je sukladno tim Uputama radnik, nakon što je deblovina okresana od grana i radni prostor oko stabla očišćen, nakon razmjeravanja (prikrajanja), trebao pristupiti radnji prepiljivanja vodeći računa o poduzetim mjerama zaštite od mogućeg kotrljanja. Budući da je tužitelj započeo s poslovima prepiljivanja deblovine, koja nije bila okresana od grana na neprikladnom radnom prostoru, premda je, prema iskazu ĆČ, trupce bilo moguće izvući kako bi se radnja mogla ispravno izvršiti, to javnopravna tijela smatraju da se tužitelju ne mogu priznati prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu u smislu članka 67. točke 1. ZoZO-a.

26. S ciljem potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom upravnog spora rješenjem broj Us I-5/2023-9 od 10. srpnja 2024. odredio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku zaštite na radu Mirku Mršiću, stalnom sudskom vještaku iz područja zaštite na radu, kako bi se utvrdile sve okolnosti nastanka ozljede tužitelja te kako bi se utvrdilo je li tužitelj konkretne poslove na izradi drvnih sortimenata motornom pilom obavljao sukladno pravilima zaštite na radu te je li imao osigurana sva sredstva za pravilno i sigurno obavljanje poslova svoga radnog mjesta.

27. Sudski vještak je dana 4. studenoga 2024. u sudski spis dostavio nalaz i mišljenje, u kojemu uvodno utvrđuje da je tužitelj 10. siječnja 2022. doživio ozljedu na radu na poslovima izrade drvnih sortimenata na pomoćnom stovarištu sortimenata, pri čemu ga je na te poslove rasporedio njegov neposredni rukovoditelj MČ, ovlaštenik poslodavca za organizaciju poslova i za provođenje, tj. nadziranje mjera zaštite na radu za svoj djelokrug rada. On je izjavio da je tužitelj neposredno prije ozljeđivanja radio na uobičajen način te da je prostor oko pomoćnog stovarišta bio zakrčen velikim brojem sortimenata s malom radnom površinom i da je u takvim uvjetima ovo bio uobičajen način rada. Sam trenutak ozljeđivanja dogodio se kad je tužitelj motornom pilom prerezivao drvni sortiment debljine 32 cm koji nije bio očišćen od grana i kao takav je bio naguran pomoću traktora na već obrađene sortimente. Vještak utvrđuje da u takvom stanju debla, koje je silom nagurano na ostale sortimente, tužitelj nije mogao ocijeniti koja je grana na deblu napeta.

28. Vještak nadalje u mišljenju utvrđuje da u situaciji kada poslodavac obavlja radove na iskorištavanju šuma, dužan je sukladno važećim propisima izraditi plan uređenja radilišta te nadležnoj inspekciji dostaviti obavijest o početku izvođenja radova. U obavijesti o početku radova na radilištu poslodavac imenuje svoje ovlaštenike za provođenje mjera zaštite na radu, a ti ovlaštenici su neposredni rukovoditelji radnika koje je poslodavac morao i dodatno osposobiti - ovlaštenik poslodavca za zaštitu na radu. Rukovoditelji poslodavca dužni su izvoditi radove i provoditi mjere zaštite na radu na radilištu po planu uređenja radilišta. Smisao izrade plana uređenja radilišta prije početka izvođenja radova na radilištu je uočiti i otkloniti sve opasnosti i štetnosti, a u cilju sigurnog načina rada. Vještak utvrđuje da je na radilištu dozvoljeno privlačenje, tj. premještanje dijelova stabla ili cijelih stabala od panja ili mjesta skupljanja do pomoćnog stovarišta - dozvoljeno je privlačenje, ali ne naguravanje cijelih stabala na postojeću hrpu sortimenata. Uhrpavanje i prigurivanje sortimenata na pomoćnom stovarištu smije se obavljati tek nakon što je deblovina prikrojena i prerezana. Vještak zaključno utvrđuje da je poslodavac tj. neposredni rukovoditelj radnika na radilištu morao predvidjeti nastale opasnosti na pomoćnom stovarištu te poduzeti određene mjere zaštite na radu te osigurati radniku sigurne uvjete rada kod obrade drveta na kojem je zadobio lakšu ozljedu ruke. Poslodavac tj. neposredni rukovoditelj nije trebao dopustiti nagomilavanje oborenih stabala na već gotove sortimente, te površinu pomoćnog stovarište zatrpati i time dovesti radnike u situaciju gdje ne mogu izvršavati svoje radne zadatke na način kako su osposobljeni za rad na siguran način. Oboreno stablo i ne obrađeno ne smije biti nagurano na već postojeću hrpu gotovih sortimenata i u takvom stanju ne treba dozvoliti da ga radnik obrađuje, a što je bio uobičajen postupak u konkretnim okolnostima.

29. Tijekom usmenog izlaganja vještak je dodatno pojasnio, a nakon što je izvršio uvid u dokumentaciju koju je dostavila zainteresirana osoba, da je poslodavac nedvojbeno MČ osposobio kao svog ovlaštenika za zaštitu na radu za svoj djelokrug rada. Međutim, prema mišljenju vještaka, obaveza poslodavca nije samo formalna edukacija, nego poslodavac radnika mora i nadzirati prilikom obavljanja radnih zadataka. Vještak je ustvrdio da je formalni dio u smislu ispunjenja pretpostavki educiranja poslodavac ispunio, no u samoj provedbi odnosno nadzoru i organizaciji posla na radilištu došlo je do propusta.

30. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje sudskog vještaka.

31. S druge strane, tuženik je očitujući se na nalaz vještaka u podnesku od 25. studenoga 2024. naveo da je po okončanju upravnog postupka kod donošenja meritorne odluke uzeta u obzir izjava upravitelja Šumarije ĆČ iz koje proizlazi da je u konkretnim okolnostima bilo moguće izvući trupce kako bi se radnja mogla ispravno izvršiti. Budući da je tužitelj osposobljen za rad na siguran način trebao je postupati u skladu s propisima o zaštiti na radu, a ako eventualno nije bilo mjesta za izvlačenje trupaca trebao je o tome obavijestiti neposrednog rukovoditelja. Tuženik ponovno ističe da je obavljanjem predmetne radnje suprotno propisanim uputama o radu na siguran način, tužitelj preuzeo rizik moguće ozljede, a što se u smislu članka 67. točke 1. ZoZO smatra skrivljenim, nesavjesnim i neodgovornim ponašanjem, a o čemu se izjasnio i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi broj Usž-402/21-2 od 7. travnja 2021.

32. U očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka zainteresirana osoba dostavlja dodatnu dokumentaciju, i to zapisnik o osposobljenosti za MČ, kojim se dokazuje da je on osposobljen za obavljanje poslova ovlaštenika za zaštitu na radu, kao i uvjerenje o osposobljenosti za tužitelja kojim se dokazuje da je tužitelj osposobljen za poslove rukovatelja motornim lančanim pilama. Iz sadržaja navedenog očitovanja proizlazi da zainteresirana osoba smatra da je tužitelj neposredno prije ozljeđivanja postupio protivno pisanim uputama poslodavca o radu na siguran način, a imao je i mogućnost odbiti raditi u bilo kojem trenutku ako je smatrao da mu neposredno prijeti opasnost za život i zdravlje.

33. Ovdje ponajprije valja primijetiti da HČ, čijem iskazu tuženik daje odlučan značaj, nema nikakvih neposrednih saznanja o načinu i uvjetima pod kojima je tužitelj pretrpio predmetnu ozljedu. On sam je izjavio da ne zna kakvo je bilo stanje na terenu u tom trenutku, ali pretpostavlja da se trupce moglo izvući pedesetak metara da bi se radnja ispravno obavila. Prema tome, njegovo se mišljenje temelji na pretpostavkama, a ne na realnom stanju na terenu.

34. Jednako tako, i Mario Grubišić, stručni suradnik zaštite na radu zainteresirane osobe, u svom iskazu polazi od pisanih pravila pa tako ukazuje na točku 7.2. Uputa za rad na siguran način pri sjeći i izradi drveta, gdje stoji da kada je deblovina stabla okresana od grana i radni prostor očišćen, nakon razmjeravanja (prikrajanja) obavlja se prepiljavanje deblovine u trupce (sortimente). No, pritom ovaj svjedok gubi iz vida da je ovdje za sve bitne propuste (deblovinu naguranu traktorom na hrpe već obrađenih sortimenata) ponajprije odgovoran poslodavac, a također gubi iz vida da na hrpi dovučenih i naguranih debala tužitelj nije mogao vidjeti grane, odnosno nije mogao vidjeti i ocijeniti koja je grana na deblu napeta.

35. S druge strane, MČ, ovlaštenik poslodavca za organizaciju poslova i za provođenje, tj. nadziranje mjera zaštite na radu, bio je u neposrednoj blizini tužitelja prilikom ozljeđivanja. MČ nije ''običan'' radnik, on je ovlaštenik poslodavca za organizaciju rada, on na terenu predstavlja poslodavca, a i osposobljen je za obavljanje poslova ovlaštenika za zaštitu na radu. On je izjavio da se deblo koje je tužitelj obrađivao nalazilo nagurano na hrpu drvnih sortimenata gdje je prilikom prerezivanja došlo do rotacije i udarca po tužiteljevoj lijevoj ruci. Ujedno je MČ izjavio da tužiteljevo postupanje nije bilo ispravno prema propisima o zaštiti na radu jer je deblo nagurano na hrpu, ali je u tim okolnostima to bio uobičajen postupak s obzirom na uvjete na radilištu, zbog nedostatka mjesta, zbog uske ceste i puno sortimenata koji su se nalazili u blizini.

36. I tužitelj je tijekom saslušanja izjavio da je 10. siječnja 2022. prerezivao drvne sortimente koji su se nalazili u blizini šumske vlake. Pritom je stajao na čvrstoj podlozi, a deblo koje je prerezivao nalazilo se na drvnim sortimentima. Deblo je drugi radnik traktorom pogurao na opisanu hrpu od dva tri debla. Tužitelj je napomenuo da su uvjeti rada takvi da nema mjesta i da to je bio uobičajen način rada.

37. O krajnjoj nepažnji bi se ovdje govorilo u slučaju kada bi ozljeda tužitelja bila posljedica njegovog propusta da prilikom rada primjeni barem onu pažnju koju bi u istovjetnoj situaciji primijenio prosječan čovjek (ovdje šumski radnik sjekač).

38. Imajući na umu da je način na koji je tužitelj obavljao poslove neposredno prije ozljeđivanja, s obzirom na uvjete na terenu, bio posve uobičajen i da je posao izvršavao pod nadzorom neposrednog rukovoditelja MČ (ujedno i ovlaštenika poslodavca za zaštitu na radu), da je poslodavac, a ne tužitelj, odgovoran za bitne propuste (zakrčenost trupcima) pri organizaciji rada na radilištu, te da je deblo koje je tužitelj obrađivao bilo silom nagurano na ostale sortimente i da stoga tužitelj nije mogao ocijeniti koja je grana na deblu napeta, to se u tim okolnostima ponašanje tužitelja ne može pravno označiti grubom (krajnjom) nepažnjom, a pogotovo ne namjerom, odnosno ne može se okvalificirati skrivljenim, neodgovornim i nesavjesnim ponašanjem na radnom mjestu u smislu članka 67. točke 1. ZoZO-a.

39. U odnosu na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž- 402/21-2 od 7. travnja 2021., na koju se poziva tuženik, potrebno je reći da je ova presuda donesena u specifičnim okolnostima, drukčijim u odnosu na ovaj predmet, pa stoga nije od utjecaja na odluku u ovome upravnom sporu.

40. Analizirajući podatke spisa ocjena je suda da u konkretnom slučaju ne postoje pravne zapreke iz članka 67. stavka 1. ZoZO-a, zbog kojih bi se tužitelju uskratila prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, kako su to javnopravna tijela neosnovano utvrdila. Ovdje je riječ o ozljedi koja je uzročno vezana uz obavljanje poslova, a koja je nastala udarcem grane po tužiteljevoj lijevoj ruci.

41. Što se tiče činjenica medicinske naravi, koje nisu ni sporne, valja reći da je iz podataka spisa razvidno da je tijekom upravnog postupka prvostupanjsko tijelo pribavilo nalaz, mišljene i ocjenu Liječničkog povjerenstva Hrvatskog zavoda za zdravsteno osguranje od 29. kolovoza 2022. u kojem se navodi da je je iz priložene dokumentacije vidljivo da je tužitelj 10. siječnja 2022. prilikom rada motornom pilom na srušenim stablima zadobio udarac granom po dorzumu lijeve šake. Liječničko povjerenstvo utvrđuje da je tužitelj pregledan od strane kirurga u OHBP koji je kliničkim pregledom našao oteklinu i ogrebotine dorzuma lijeve šake te je postavio dijagnozu kontuzije. U konačnici, ocjena je Liječničkog povjerenstva da u predmetnom slučaju dijagnoza šifre prema MKB 10: S 60.2 (kontuzija ostalih dijelova ručnog zgloba i šake) odgovora priloženoj medicinskoj dokumentaciji.

42. Slijedom svega navedenoga, sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (''Narodne novine'', broj 36/24. – dalje: ZUS) poništio osporeno drugostupanjsko, kao i prvostupanjsko rješenje, te je sam riješio stvar priznavši predmetne dijagnoze ozljedom na radu, uz priznanje pripadajućih prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja (točke I., II. i III. izreke ove presude). Ako je u izvršenju ove presude potrebno donijeti dodatno izvršujuće (razrađujuće) rješenje i/ili poduzeti pojedine upravne radnje, prvostupanjsko tijelo će to učiniti u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude. Pri tome javnopravna tijela nisu ovlaštena preispitivati odluku o meritumu ove upravne stvari, sadržanu u točki III. izreke ove presude.

43. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova upravnog spora sud je odluku utemeljio na članku 144. i članku 147. stavku 1. ZUS-a, a sama visina troškova određena je u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23. – dalje: Tarifa).

44. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe i zastupanja po odvjetniku na dva ročišta u iznosu 3.000,00 eura (Tbr. 27. toč. 1. i 2. Tarife), što uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost iznosi 3.750.00 eura. Tome iznosu valja pridodati i ukupan trošak sudskog vještačenja u iznosu od 450,00 eura, slijedom čega je u dijelu pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 4.200,00 eura. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 18. lipnja 2024., jer se u tom podnesku u biti rezimiraju navodi tužbe, kao ni trošak sastava podneska od 11. prosinca 2024. jer se u tom podnesku samo izražava suglasnost s mišljenjem sudskog vještaka, pa se stoga ne radi o podnescima kakve ima u vidu Tbr. 27. toč. 1. Tarife. Slijedom toga, odlučeno je kao pod točkom V. izreke ove presude.

U Osijeku 6. lipnja 2025.

Sudac:

Tomislav Artuković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Maja Buhin, odvjetnica u Zagrebu, Kneza Borne 14,

2. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Direkcija, Zagreb, Margaretska 3,

3. Hrvatske šume d.o.o. UŠP Slatina, Šumarija Voćin, Trg Gospe Voćinske 4, Voćin