REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Č 5

Poslovni broj: Us I-230/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničara Vanje Vidakovića, u upravnom sporu tužitelja ČZ iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, 18. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo KLASA: UP/II-224-04/22-01/167, URBROJ: 511-01- 203-24-2 od 13. studenog 2024. i vraćanje predmeta tuženiku na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo KLASA: UP/II-224-04/22-01/167, URBROJ: 511-01-203-24-2 od 13. studenog 2024. odbijena je žalba tužitelja, rođenog **.**.1981. u [adresa], Srbiji, državljanina Republike Srbije, izjavljena protiv rješenja Policijske uprave karlovačke, Policijske postaje Duga Resa broj: 511-05-08-95-UP/I-4/9/1-2022 od 29. lipnja 2022., a kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva temeljem članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj: 53/91, 70/91, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15 i 102/19, u nastavku teksta: Zakon).

2. Osporavajući zakonitost rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo KLASA: UP/II-224-04/22-01/167, URBROJ: 511-01-203-24-2 od 13. studenog 2024., tužitelj je podnio tužbu, koja je kod ovog Suda zaprimljena 4. ožujka 2025. pod gore navedenim poslovnim brojem, a u kojoj je tužitelj u bitnome naveo da se donošenjem osporavanog rješenja smatra oštećenim, jer je njegova majka ŠZ rođena 1952. u Vojniću, Republici Hrvatskoj, u trenutku tužiteljeva rođenja bila hrvatska državljanka i time je po Zakonu o podrijetlu Zakona o hrvatskom državljanstvu koji je na snazi od 1. siječnja 2020., jednog ili oba roditelja stekao puno pravo na primitak u hrvatsko državljanstvo. Stoga je tužitelj predložio da se poništi osporavano rješenje tuženika i predmet vrati tuženiku na ponovan postupak.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 2. lipnja 2025. u bitnome naveo, da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja, jer je tužitelj na dan 8. listopada 1991. bio državljanin Republike Srbije te se ne može utvrditi da se na isti dan smatrao i državljaninom Republike Hrvatske, u smislu članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dok se odredba članka 5. stavka 2. istog Zakona iz navedenih razloga za tužitelja ne može primijeniti, jer se od odnosi samo na osobe rođene u inozemstvu, nakon 8. listopada 1991., a što je potvrđeno nizom presuda i to presudama Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske koje su navedene u obrazloženju osporavanog rješenja, a također i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1758/2023 od 30. listopada 2024. Stoga je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

4. Kako su pravne odlučne činjenice u ovom upravnom sporu nesporne, tužitelj osporava primjenu materijalnog prava, a stranke nisu izrijekom zahtijevale održavanje rasprave, to je Sud na temelju članka 98. stavak 1. točka 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24, u nastavku teksta ZUS), a nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, te po izvršenom uvidu u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta spora i upravnog postupka kojeg je tuženik dostavio ovo0me Sudu utvrdio, da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Naime, uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da je tužitelj putem Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu, podnio zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva kojeg temelji na činjenici da je njegova majka hrvatska državljanka. Utvrđeno je, da je majka tužitelja ŠZ, rođena 1952. u mjestu Vojnić, Republika Hrvatska, hrvatska državljanka, upisana 1952. u knjigu državljana u Matičnom uredu Duga Resa, a tužiteljev otac BZ, rođen je 1945. u [adresa], Republici Srbiji, te je bio državljanin Republike Srbije. Uvidom u priloženo Uvjerenje Službe grada Pančeva broj 204-00-4/2021/360159 od 28. rujna 2021. utvrđeno je, da je ČZ ovdje tužitelj državljanin Republike Srbije te da je činjenica državljanstva Republike Srbije upisana u matičnu knjigu rođenih koja se vodi kod matičnog područja [adresa] za godinu 1981. pod rednim brojem 687, odnosno da je podatak o državljanstvu upisan kod upisa tužitelja u Maticu rođenih. Stoga kako je tužitelj po propisima važećim do 8. listopada 1991. podrijetlom stekao tadašnje državljanstvo Republike Srbije, to je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da tužitelj ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske temeljem članka 30. stavka 1. ZHD-a, jer se po istim propisima uz savezno državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo. Također, da se na tužitelja ne može primijeniti niti odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a kojom su propisani uvjeti stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom, osoba rođenih za vrijeme važenja spomenutog Zakona tj. osoba rođenih nakon **.**.1991., kada je Zakon o hrvatskom državljanstvu stupio na snagu, jer kod tužitelja to nije slučaj, slijedom čega je prvostupanjskim rješenjem od 29. lipnja 2022. odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

6. Utvrđeno je, da je protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužitelj izjavio tuženiku žalbu, o kojoj je odlučeno ovdje osporavanim rješenjem tuženika od 13. studenog 2024. na način da je odbijena žalba tužitelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje, a sve imajući u vidu da je tužitelj rođen **.**.1981., kada je bio na snazi Zakon o državljanstvu SFRJ (Službeni list SFRJ broj: 58/76) pa tužitelj ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske, primjenom članka 30. stavka 1. ZHD-a, jer po propisima važećim do 8. listopada 1991. je stekao državljanstvo Republike Srbije pa kako se po propisima uz savezno državljanstvo moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, to se tužitelju ne može naknadno utvrditi da se istovremeno smatra i hrvatskim državljaninom.

7. Stoga kako je tužitelj po propisima važećim do 8. listopada 1991. upisan u evidenciju državljanstva Republike Srbije, ne ispunjava uvjet za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa državljana Republike Hrvatske temeljem članka 30. stavka 1. ZHD-a, dok se odredba članka 5. stavka 2. Zakona na tužitelja ne može primijeniti, jer se odnosi samo na osobe rođene nakon **.**.1991., a što kod tužitelja nije slučaj.

8. Imajući u vidu navedeno, pravilno je tuženik utvrdio da tužitelj ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana temeljem članka 30. stavka 1. ZoHD, budući se po istim propisima, uz savezno ili jugoslavensko državljanstvo moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, pa se tužitelju ne može naknadno utvrditi da je istovremeno stekao i hrvatsko državljanstvo u smislu navedene zakonske odredbe.

9. Na navode tužitelja iz tužbe kojima ističe da se tuženik pogrešno pozvao na odredbe čl. 30. st. 1. ZoHD-a i čl. 4. Zakona o državljanstvu SR Hrvatske., a sve imajući u vidu da je tužitelj podnio zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva po čl. 5. st. 2. ZoHD-a ukazuje se tužitelju, da su odredbama čl. 4. i 5. ZoHD-a propisani uvjeti stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom i da se navedene odredbe odnose samo na novorođenu i maloljetnu djecu te na osobe rođene za vrijeme važenja ZoHD-a tj. rođene nakon **.**.1991. kada je stupio navedeni Zakon na snagu. Dakle, ispunjavanje uvjeta za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom utvrđuje se po zakonu koje je važio u vrijeme rođenja osobe koja traži naknadni upis u evidenciju državljana Republike Hrvatske, a ZoHD nije bio donesen u vrijeme tužiteljevog rođenja pa je pravilno prvostupanjsko tijelo zahtjev tužitelja preispitalo i riješilo sukladno odredbi čl. 30. st. 1. ZoHD-a.

10. Dakle, u postupku utvrđivanja hrvatskog državljanstva primjenjuje se propis važeći u vrijeme tužiteljevog rođenja, pa se na tužitelja kao osobu rođenu prije **.**.1991. tj. prije stupanja na snagu ZoHD-a, ne može primijeniti odredba članka 5. stavak 2. važećeg Zakona, jer je potrebno Zakon o hrvatskom državljanstvu tumačiti kao cjelinu. Odredba čl. 30. st. 1. navedenog Zakona nije brisana, ukinuta niti mijenjana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020., dok je navedenom odredbom čl. 30. st. 1. ZoHD-a uređeno načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva, na način da propisuje tko se smatra hrvatskim državljaninom na dan stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu tj. na dan 8. listopada 1991. i upravo odredba čl. 30. st.1. ZoHD-a predstavlja granicu za primjenu odredbi čl. 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

11. S tim u svezi valja tužitelju ukazati na načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva, koje je jedno od najvažnijih načela na kojima se temelji Zakona o hrvatskom državljanstvu, a koje bi tužiteljevim tumačenjem odredbe čl. 5. st. 2. ZoHD-a zapravo bilo poništeno, odnosno izgubilo bi svaku svrhu, a što nije cilj zakonodavca. O tome govori i brojna praksa kako Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž- 2380/22-4 od 26. siječnja 2023.), tako i Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojima je izneseno stajalište da se odredba čl. 5. st. 2. ZoHD-a na koju tužitelj upire omogućuje samo onoj osobi koja je rođena nakon **.**.1991. da pod uvjetima iz naprijed navedene odredbe zakona traži upis u evidenciju hrvatskih državljana, odnosno omogućuje stjecanje hrvatskog državljana podrijetlom onim osobama koje su rođene nakon stupanja na snagu ZoHD-a, starijim od 21 godine, čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njegova rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. Stoga kako je tužitelj rođen 1980. na istog navedena odredba nije primjenjiva, pri čemu je irelevantno je li tužitelj rođen u inozemstvu ili ne. Ovo je i u skladu s ustaljenom i dosljednom upravno-sudskom i ustavno-sudskom praksom u kojoj se jasno razlikuje kada se primjenjuju pravne osnove upisa u evidenciju hrvatskih državljana temeljem podrijetla ( odredbe čl. 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu), a kada se utvrđuje je li osoba stekla hrvatsko državljanstvo po propisima važećim do 8. listopada 1991. i vrši naknadni upis u evidenciju hrvatskih državljana temeljem čl. 30. st. 1. istog Zakona, a u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 1. siječnja 2023. i temeljem odredbe čl. 30. a st. 2. Zakona. Stoga nije bilo nikakvog samovoljnog i nedopuštenog konstruiranja zakonske odredbe od strane tuženika kako bi obrazložio osporavano rješenje, a kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi, već je riječ o pravilnoj primjeni odredaba Zakona o hrvatskom državljanstvu pa se za osobe rođene prije **.**.1991., ništa nije promijenilo stupanjem na snagu Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu u odnosu na utvrđivanje hrvatskog državljanstva, osim za kategoriju osobe iz odredbe čl. 30.a st. 2. Zakona.

12. Imajući u vidu da je tužitelj po propisima važećim do 8. listopada 1991. upisan u evidenciju državljana Republike Srbije, ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana temeljem čl. 30. st. 1. ZoHD-a, dok se odredba čl. 5. st. 2. istog Zakona na tužitelja ne može primijeniti iz gore obrazloženih razloga.

13. Kako je tužba sadržajna jednaka žalbenim navodima na koje se je tuženik očitovao kako u obrazloženju osporavanog rješenja, tako i u odgovoru na tužbu, a s kojim je obrazloženjem se u cijelosti slaže i ovaj sud, to se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje tužitelja na isto.

14. Slijedom navedenog, na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 18. lipnja 2025.

Sutkinja

Marija Renner Jakovljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- tužitelju ČZ, [adresa]

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33