1             

Poslovni broj: 37 Gž-542/2022-3

Poslovni broj: 37 Gž-542/2022-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Tanji Novak-Premec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. M., OIB: ..., iz Č., zastupanog po punomoćnici A. Š., odvjetnici iz Č., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G.1 i G.2 d.o.o. iz Z., radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu broj P-452/2021-8 od 14. veljače 2022., dana 30. kolovoza 2023.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu broj P-452/2021-8 od 14. veljače 2022.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda.

 

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedeno rješenje pobija tuženik u cijelosti iz "svih zakonom predviđenih razloga", uz prijedlog drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači pobijano rješenje na način da prihvati prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, podredno da pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužitelju naloži da tuženiku naknadi troškove žalbenog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženika je neosnovana.

 

5. Obrazlažući pobijano rješenje prvostupanjski sud navodi da je tuženik u odgovoru na tužbu  istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti zbog sporazuma stranaka o mjesnoj nadležnosti suda prema mjestu nadležnosti tuženika. Ističući da su stranke predmetni Ugovor o kreditu sklopile u poslovnoj jedinici tuženika u Č. i citirajući odredbe čl. 70. st. 2. i čl. 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) te čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03), zatim čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), utvrđujući da tuženik niti ne tvrdi ili dokazuje da se među strankama pojedinačno pregovaralo o prorogacijskoj klauzuli ugovora, zaključuje da je primjenom čl. 50. toč. 19. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP/14), čl. 55. st. 1. ZZP/14 ta odredba ugovora nepoštena i ništetna jer je ugovorena nadležnost suda u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja pa mu je otežano ostvarivanje prava pred sudom jer bi iz Č. trebao putovati u Z. što je povezano i s dodatnim troškovima i potrebom ulaganja dodatnog vremena.

 

6. Tuženik u žalbi napominje da su stranke čl. 12. Ugovora o kreditu u slučaju spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora te da se iz pobijanog rješenja zaključuje da sud prorogacijsku klauzulu smatra nepoštenom odnosno ništetnom u smislu Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je tuženik jasno osporio u odgovoru na tužbu pozivajući se na rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici, Županijskog suda u Splitu i Županijskog suda u Šibeniku. Ističe da prvostupanjski sud navodi da se o prorogacijskoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo te ocjenjuje da uopće nije utvrđeno u čemu bi se sastojalo postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao i znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020. prema kojem za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o ugovornoj nadležnosti sud mora uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnost koje predstavljaju questio facti, osporava da je sud utvrđivao navedene okolnosti. Nadalje, navodi da je tužitelj zastupan po odvjetniku zbog čega njegova prisutnost na ročištima ne bi bila potrebna, a okolnost što bi punomoćnik tužitelja eventualno morao putovati nije od utjecaja na postojanje (ne)ravnoteže jer je tužitelj mogao angažirati odvjetnika iz Z.. Smatra da prorogacijska klauzula ni na koji način ne isključuje, ograničava ili otežava pravo tužitelja da ostvari svoja prava pred sudom te bi i u slučaju da je prorogacijska klauzula nepoštena sukladno čl. 46. st. 1. ZPP-a Općinski građanski sud u Zagrebu bio opće mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Isto tako tvrdi da nema mjesta primjeni čl. 59. ZPP-a jer iako je predmetni kredit zaključen u podružnici tuženika u Č., predmetni spor nije nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer tužitelj osporava promjenu tečaja CHF što nije u djelokrugu poslovne jedince. Stoga ocjenjuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog čega se ne može ispitati, pogrešno je utvrdio činjenično stanje u odnosu na postojanje znatne neravnoteže na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je pogrešno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o parničnom postupku.

 

7. Iz sadržaja spisa proizlazi da je tuženik u odgovoru na tužbu (list 46-59 spisa) istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda navodeći da su stranke u čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u sjedištu kreditora (tuženika). Očitujući se na navedeni prigovor tuženika, tužitelj je podneskom od 12. siječnja 2021. (list 106-112 spisa) izjavio da je čl. 12. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 49. i 50. Zakona o zaštiti potrošača kao i u smislu Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nego ju je trgovac unaprijed formulirao i koja suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Tužitelj tvrdi da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo odnosno da on nije imao utjecaj na sadržaj nego se radi o unaprijed formuliranoj odredbi prema kojoj je tuženik odredio da je za sve sporove iz ugovora nadležan sud sjedišta tuženika, a čime je isti ostvario pogodnost u bitno manjim troškovima odnosno zaključuje da je takva odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja jer stavlja tužitelja u neravnopravni položaj u pogledu mogućnosti pristupa sudu obzirom na mjesto prebivališta tužitelja koji je fizička osoba dok je tuženik pravna osoba i to banka. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da prorogacijska klauzula nije valjana u smislu čl. 70. ZPP-a pozivajući se na stajalište zauzeto u odlukama Suda Europske unije u predmetima C-240/98 i C-244/98 i na stajalište iz zaključka sa sastanka sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenoga 2020.

 

8. Imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 21. prosinca 2005. (list 7-11 spisa), na isti se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03) kojim je u čl. 81. st. 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nepoštena ugovorna obveza je prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništava.

 

8.1. Prorogacijska klauzula iz predmetnog ugovora o kreditu (čl. 12.) očito je unaprijed formulirana od strane tuženika, a što proizlazi iz izjave tužitelja u podnesku od 12. siječnja 2021. jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj utjecao na njen sadržaj, a što tuženik u predmetnoj žalbi niti ne osporava. Isto tako je razvidno da ta odredba koja određuje u svakom sporu iz ugovora o kreditu mjesnu nadležnost suda u sjedištu kreditora (tuženika), suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača (tužitelja), a pogotovo u ovom konkretnom postupku koji je spor male vrijednosti (VPS je 7.380,89 kn), gdje bi troškovi sudjelovanja tužitelja u postupku bili nerazmjerno visoki u odnosu na vrijednost predmeta spora jer tužitelj ima prebivalište u Č.. S druge strane, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u Č., gdje i tuženik ima svoju poslovnu jedinicu. Stoga je i prema ocjeni ovoga suda ugovorena prorogacijska klauzula nepoštena ugovorna odredba koja ne obvezuje tužitelja.

 

9. Prema čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Suprotno tvrdnjama tuženika da predmetni spor nije nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer osporavanje ugovaranja tečaja CHF nije u djelokrugu poslovne jedince, valja napomenuti da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen upravo u poslovnoj jedinici tuženika u Č., čime sklapanje takvog ugovora predstavlja onda i djelatnost te poslovne jedinice tuženika odnosno da se u konkretnom slučaju radi o sporu iz djelatnosti te poslovne jedinice.

 

10. Ispitujući pobijano rješenje iz u žalbi istaknutog žalbenog razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kao i iz razloga na koje ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, utvrđeno je da navedene povrede nisu ostvarene, a prvostupanjski sud je svoju odluku obrazložio jasnim i konkretnim razlozima. Iako se prvostupanjski sud pozvao na pogrešne odredbe ZZP/14 umjesto na odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 i čl. 87. st. 1. ZZP/03, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je isto odlučiti.

 

11. Stoga je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a trebalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

 

12. Obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

U Varaždinu 30. kolovoza 2023.