REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-233/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 11. lipnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3208333914, sklopljenog između korisnika kredita RF i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 od dana 27. siječnja 2007., sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 251,71 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2007. do isplate, po stopi od 15 % do 30. prosinca 2007., od 31. prosinca 2007. do 22. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 23. lipnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za platež iznosa od 108,80 EUR sa zateznim kamatama kao i zahtjev za platež zateznih kamata po stopi iznad stope dosuđene t. II. izreke do tražene stope koja se određuje do 31. srpnja 2015. sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 268,58 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 18. lipnja 2025. do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za platež troškova parničnog postupka u iznosu od 1.080,96 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su RF i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 3208333914 od 27. siječnja 2007. Ističe da su RF i tužitelj **.**.2023. sklopili ugovor o cesiji na temelju kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj je o cesiji obavijestio tuženika dopisom od 30. svibnja 2023. Ističe da je čl. 2. ugovora o kreditu propisano da će tuženik naplatiti korisniku kredita naknadu i troškove za obradu kredita sukladno odluci banke. Takav odredba je ništetna te je tuženik dužan vratiti plaćene iznose na temelju stečenog bez osnove. Tužitelj je tuženiku uputio zahtjev za mirno rješenje spora. Radi se o namjenskom kreditu za adaptaciju stana. Poziva se na čl. 81., 87., 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Korisniku kredita nije dana mogućnost pregovora. Radi se o tipskoj odredbi ugovora. Tuženik je obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita unutar kojeg iznosa su i naknade za troškove. Poziva se na čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da tužitelj ne raspolaže relevantnom dokumentacijom i to odlukom banke o tarifi naknada u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i potvrdom o plaćenoj naknadi. Predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 2. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove po odluci tuženika, kao i da naloži tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 360,51 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov. Ne osporava visinu. Prigovara previsoko naznačenoj vrijednosti spora. Predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 360,51 EUR. Ističe da tužitelj od njega nije nikada zatražio dostavu dokumentacije. Poziva se na čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te ističe da se tražbina iz ovog predmeta ne može prenositi jer se radi o strogo osobnoj tražbini. Navodi da je tuženik prilikom odobravanja kredita morao provjeriti brojne činjenice u odnosu na korisnika kredita. Osporava aktivnu legitimaciju tužitelja. Osporava status potrošača. Ističe da je teret dokaza statusa potrošača na tužitelju. Navodi da je predmetna odredba ugovora o kreditu bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Obrazlaže da navedenu odredbu treba tumačiti, ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već i razmotriti je li korisniku kredita pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja predmetne odredbe. Pritom treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora. Stoga je potrebno ispatiti informacije koje su pružene korisniku kredita, kao i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je korisnika kredita u cijelosti informirao o obvezi. U uputama službenicima za odobrenje kredita stajalo je da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Time su službenici tuženika na taj način i komunicirali s korisnikom kredita. Poziva se na odluke suda EU C-621/17. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj u podnesku od 10. travnja 2024. osporava prigovor previsoko naznačene vrijednosti predmeta spora. Poziva se na čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama. Ističe da se ne radi o strogo osobnim pravima vjerovnika. Poziva se na odluku Vrhovnog suda RH, posl. br. Revd-797/2023-2. O konkretnoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza da se o konkretnoj odredbi pojedinačno pregovaralo je na tuženiku. Osporava prigovor zastare.

4. Tuženik u podnesku od 25. travnja 2025. dostavlja potvrdu o plaćenoj ulaznoj naknadi.

5. U podnesku od 13. svibnja 2025. tužitelja uređuje tužbeni zahtjev na način da predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 2. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je korisniku kredita nametnuta obveza plaćanja naknada i troškova sukladno odluci tuženika. Ujedno predlaže da sud naloži tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 251,71 EUR sa zateznim kamatama (listovi 176. – 178. spisa).

6. Tuženik se u podnesku od 29. svibnja 2025. protivi djelomičnom povlačenju tužbe.

7. Tijekom postupka sud je pročitao obavijest o preuzimanju tražbine od 30. svibnja 2025. (list 7. spisa), obavijest o ustupu tražbine od 30. svibnja 2025. (list 8. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 30. svibnja 2025. (listovi 9. – 14. spisa), ugovor o namjenskom kreditu od 27. siječnja 2007. (listovi 15. – 20. spisa), tablični prikaz visine naknada proizvoda za domaće i strane fizičke osobe (listovi 157. – 162. spisa), potvrdu o naplaćenim naknadama od 21. veljače 2025. (list 175. spisa) te saslušao svjedoka RF (listovi 181. i 182. spisa).

8. Također, sud je pročitao svu sudsku praksu iz spisa koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije.

9. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, na temelju odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

10. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom dijela odredbe čl. 2. ugovora o kreditu, sklopljenog između korisnika kredita RF i tuženika od 27. siječnja 2007., kojom je ugovorena obveza plaćanja korisnika kredita naknada i troškova sukladno odluci o tarifi naknada za usluge kreditora te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 360,51 EUR na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

11. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita RF i tuženik ugovorili kredit br. 3208333914 od 27. siječnja 2007. (listovi 15. – 21. spisa).

12. Ujedno između stranaka nije sporno da ugovor o kreditu u odredbi iz čl. 2. sadrži odredbu koja glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o tarifi naknada za usluge kreditora."

13. Nadalje, između stranaka nije sporno da je na ime naknada i troškova korisnik kredita platio tuženiku iznos od 251,71 EUR / 1.896,49 kn (list 175. spisa). Ukratko, između stranaka nije sporna visina.

14. Međutim, između stranaka je sporna aktivna legitimacija. Sporno je može li se potraživanje iz ovog predmeta korisnika kredita prenositi na tužitelja, odnosno radi li se o tražbini strogo osobne naravi. Sporan je status potrošača. Sporno je je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 2. ništetna. S navedenim u vezi, sporno je je li tužiteljev restitucijski zahtjev na povrat iznosa od 251,71 EUR osnovan. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Sporan je tijek zateznih kamata.

15. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika RF i tužitelja od 30. svibnja 2023. (listovi 9. - 14. spisa) vidljivo je da je RF, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 3208333914 od 27. srpnja 2007. Navedenim ugovorom o cesiji RF je na tužitelja prenio sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada (posebice čl. 1. t. 2. ugovora o cesiji).

16. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

17. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

18. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

19. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog pravnog prednika tužitelja RF strogo osobne naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja RF, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

20. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

21. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

22. Zaključno, novčana tražbina potrošača (RF) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 3208333914 od 27. srpnja 2007.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

23. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“

24. Također, uvidom u dopise – obavijesti od 30. svibnja 2023. (listovi 7. i 8. spisa), proizlazi da je tuženik bio obaviješten o sklopljenom ugovoru o cesiji između korisnika kredita i tužitelja i to 12. lipnja 2023., a takav jasan i nesporan zaključak, suprotno paušalnom i nedokazanom osporavanju tuženika, proizlazi iz prijemnog štambilja tuženika, datuma i potpisa djelatnika tuženika, koje činjenice tuženik tijekom postupka ne osporava (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221. a ZPP-a).

25. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnika kredita i tuženika, sklopljen je 27. siječnja 2007., zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe ZZP/2003.

26. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

27. S navedenim u vezi, a uvidom u ugovor o kreditu, jasno proizlazi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio korisnik kredita RF, kao fizička osoba, te da se radi o stambenom kreditu građana (posebice čl. 6. ugovora o kreditu – namjena kredita, posebice list 16. spisa). Također, svjedok – korisnik kredita RF potvrđuje takve navode u svom iskazu na glavnoj raspravi 11. lipnja 2025. (listovi 181. i 182. spisa) kada jasno iskazuje da se radilo o stambenom kreditu za kupnju kuće u kojoj i dan danas živi.

28. Zbog navedenog, korisnik kredita RF je potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003., suprotno paušalnim i nedokazanim osporavanjima tuženika.

29. Valja navesti da je u pravu tuženik u svojim navodima kada ističe da je teret dokaza statusa potrošača na tužitelju. Status potrošaka treba utvrđivati na individualnoj razini u svakom predmetu. Sud je stava da je tužitelj u konkretnom sporu, na razini izvjesnosti, dokazao status potrošaka korisnik kredita, sve primjenom odredbi iz čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. u vezi sa čl. 221.a ZPP-a. Ujedno, sud je zaključio da tuženik, iako osporava status potrošača, ne pruža ni jedan dokaz, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, kojim bi dokazao da korisnik kredita nije potrošač u smislu čl. 3. t. 1. ZZP/2003 (dok istovremeno ne osporava sklapanje stambenog kredita s korisnikom kredita, a koji su navodi tuženika sami po sebi kontradiktorni).

30. Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

31. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003.

32. Sud je saslušao svjedoka – korisnika kredita RF, na glavnoj raspravi 11. lipnja 2025. (listovi 181. i 182. spisa), koji je naveo da je kod tuženika podigao stambeni kredit za kupnju kuće u kojoj i dan danas živim. Kuću nikada nije koristio za poslovne potrebe. Ugovor je prije potpisivanja pročitao, bilo mu je jasno što u njemu piše. S tuženikom nije mogao pregovarati oko pojedine odredbe ugovora. S tuženikom nije mogao pregovarati oko pojedine odredbe ugovora u pogledu naknada i troškova te njihove visine. Nije mu objašnjeno ništa oko naknada i troškova. Sve je funkcioniralo po principu hoćeš ili nećeš. U to vrijeme njega je plaća bila 3, 4 ili 5 tisuća kuna.

33. Sud je prihvatio iskaz svjedoka RF, kao istinit, jer je iskazivao uvjerljivo, životno, logično te sukladno ispravama u spisu, dok istovremeno tuženik nije s uspjehom, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, osporio iskaz navedenog svjedoka i/ili dokazao suprotno.

34. Tuženik u ovom predmetu nije predlagao da se sasluša djelatnik ili djelatnici tuženika koji su pregovarali i koji su sklopili ugovor o kreditu iz ovoga predmeta.

35. Tužitelj je u ovom predmetu dostavio tablični prikaz visine naknada proizvoda za domaće i strane fizičke osobe (listovi 157. – 162. spisa) iz kojeg proizlazi koliki je postotak od iznosa kredita koji se plaća na ime naknada. Iz navedenog tabličnog prikaza i dalje nije jasno što je naknada, a što su troškovi.

36. Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

37. Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

38. Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

39. Prema odredbi iz čl. 83. ZZP/2003. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

40. Prema odredbi iz čl. 84. ZZP/2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

41. Prema odredbi iz čl. 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

42. Prema odredbi iz čl. 86. ZZP/2003. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Pravilo iz prethodnog st. ovoga čl. ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju čl. 88. toga Zakona (st. 2.).

43. Prema odredbi iz čl. 87. ZZP/2003. nepoštena ugovorna odredba je ništava.

44. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno, svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor – navedeno tuženik niti ne osporava). Time je sud zaključio i da je sporna odredba o naknadama i troškovima sukladno odluci tuženika tipska odredba unutar ugovora o kreditu. Sud je ujedno utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe ugovora (činjenični navodi stranaka, isprave u spisu, iskaz korisnika kredita). Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita.

45. Naime, u konkretnom predmetu radi se o stambenom kreditu, koji je fizička osoba podignula radi rješavanja stambenog pitanja i to kupnje kuće u kojoj korisnik kredita i dan danas živi. U konkretnom predmetu radi se o kreditu podignutom s valutnom klauzulom u CHF u iznosu od 60.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna. Istovremeno, naknada za obradu kredita iznosila je i plaćena je u iznosu od 251,71 EUR.

46. Nadalje, u spornoj odredbi nije uopće naznačeno, raščlanjeno ili na bilo koji način jasno određeno, pa čak niti odredivo na što se odnose naknade i troškovi. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu nije jasno što su uopće „naknade i troškovi“. Naime, nije jasno i nije određeno, niti odredivo koje to naknade i troškovi nastaju za tuženika i kada. Dapače, iz navedene odredbe ugovora o kreditu nije određena niti visina naknada i troškova već je navedeno prepušteno odluci o tarifi naknada za usluge kreditora, a koju odluku tijekom trajanja ovog postupka tuženik niti ne dostavlja u spis.

47. Tijekom ovog postupka, tuženik obrazlaže na što se sporne naknade i troškovi odnese (takvo što nije obrazloženo, niti ispregovarano, odnosno ugovoreno s korisnikom kredita – to potvrđuje svjedok korisnik kredita) – pa tako specificira da su to: a) operativni troškovi (trošak djelatnika banke i djelatnika IT), b) materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, energenti, razmjena podataka, baza podataka sa trećim stranama), c) trošak trećih strana (poštanske usluge) i d) regulatorni troškovi (rad djelatnika, savjetovanje klijenata, izrada ponude, provjera i unos podataka, obrada zahtjeva, odobrenje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje spisa).

48. Ovakve specificirane troškove tuženik je, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP- a, trebao i dokazati, kako po osnovi, tako po visini, a što tuženik nije u konkretnom predmetu učinio, pa je i o navedenom sud odlučio primjenom odredbe o teretu dokazivanja. Valja navesti da tuženik ovakvom specifikacijom troškova, na više mjesta traži jedno te isto. Dapače, u slučaju da tuženik traži takve troškove onda bi morao stručnim dokazom dokazati koliko je djelatnika banke potrebno da obradi jedan zahtjev za kredit, koja je procedura rada, što djelatnik banke sve treba učiniti/raditi, na koji način, koliko vremena gubi na pojedini predmet, koliko iznose troškove trećih strana (iako su to besplatni servisi u većini slučajeva), pa sudu nije jasno što to tuženik navodi da naknada obuhvaća, koliko iznosi dio naknade za npr. jedan printer u odnosu na jedan zahtjev za kredit, amortizacija itd.

49. Prema stavu ovog suda, tuženik je eventualno obradom kreditnog zahtjeva mogao imati troškove nastale uporabom papira (neutvrđenog broja), amortizacijom kompjutora i printera (neutvrđeno), trošenjem tonera (neutvrđeno), eventualnog uredskog materijala (neutvrđeno), unošenja zahtjeva u automatsku obradu HROK-a te besplatnu obradu podataka u sustavu e-Građani. Međutim, tuženik, kao što je više puta navedeno, uopće ni ne pokušava navesti što predstavlja njegove troškove da bi ih mogao od pojedinih korisnika kredita naplatiti u vidu naknade za obradu kreditnog zahtjeva (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a), a sasvim sigurno takvo što nije obrazložio, niti ugovorio s korisnikom kredita.

50. Valja navesti da su naknade i troškovi u ovom predmetu plaćeni u iznosu od 251,71 EUR dok je prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenima u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj za siječanj 2007. iznosila 628,97 EUR / 4.739,00 kn, čime u ovom predmetu plaćen iznos na ime bankovnih naknada i troškova od 251,71 EUR predstavlja 40 % prosječne mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

51. Pritom je stav ovog suda da iznos od 251,71 EUR nikako za prosječnog potrošača (korisnik kredita je prosječni potrošač, tako što proizlazi i iz njegovog iskaza, a suprotno tuženik nije dokazao) ne može predstavljati zanemariv iznos, odnosno iznos koji ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu korisnika kredita.

52. Valja navesti da je sud ujedno uzeo u obzir i da je ugovor o kreditu iz ovog predmeta stambeni kredit te da je korisnik kredita njime rješavao svoje stambeno pitanje za kuću u kojoj živi i u vrijeme davanja iskaza pred ovim sudom (2025.).

53. Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz dijela čl. 2. ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

54. Neosnovano upire tuženik na primjenu odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer da je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit.

55. Također, nema mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015, 78/2015., 102/2025., 52/2016., 128/2022. i 156/2023.) jer je navedeni zakon donesen 2009. dok je ugovorni odnos, u odnosu na navedenu odredbu, nastao prije stupanja na snagu navedenog Zakona (studeni 2006.).

56. Ujedno, iz istog razloga nema mjesta ni primjeni odredbi Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014.).

57. Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz dijela čl. 2. ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. nepoštena ugovorna odredba ništava.

58. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

59. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

60. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnom dio odredbe čl. 2. ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

61. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

62. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

63. Kako visina nije sporna, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 251,71 EUR.

64. Prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

65. S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, kao banka i time profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, to tuženiku pripadaju zatezne kamate na iznos od 251,71 EUR počev od 27. veljače 2007. (dan nakon plaćanja koje je izvršeno 26. veljače 2007. – list 175. spisa, a koja činjenica plaćanja, kao i iznos i dan plaćanja nisu sporni) do isplate, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

66. Valja navesti da tužitelj neosnovano potražuje zatezne kamate na iznos glavnice po stopi iz trgovačkih ugovora. Kao što je već obrazloženo ovdje se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno ne radi se o potraživanju proizašlom iz trgovačkih ugovora (čl. 14. st. 2. ZOO-a). Zbog navedenog, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos glavnice po stopi iznad stope koja se primjenjuje u ostalim ugovorima do tražene stope iz trgovačkih ugovora (točka II. izreke).

67. Neosnovan je prigovor zastare jer zastara počinje teći od trenutka donošenja ove presude kojom se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba iz čl. 2. ugovora o kreditu, suprotno upiranju tuženika, sve primjenom odredbe iz čl. 215. st. 1. ZOO-a.

68. Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke.

69. U ovoj pravnoj stvari tužitelj u tužbi traži isplatu iznosa od 360,51 EUR. Po dostavi potvrde o plaćanju naknada i troškova od strane tuženika u podnesku od 25. travnja 2025. tužitelj u podnesku od 13. svibnja 2025. djelomično povlači tužbu na način da potražuje isplatu iznosa od 251,71 EUR. U podnesku od 29. svibnja 2025. tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Stoga je sud na temelju čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučivao o cjelokupno prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu za platež iznosa od 360,51 EUR.

70. Kako visina plaćene naknade nije sporna te iznosi 251,71 EUR, to je preostali dio tužbenog zahtjeva od 108,80 EUR sa zateznim kamatama valjalo odbiti kao neosnovan. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke.

71. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

72. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 1.687,74 EUR (list 1. spisa). Tuženik se protivio previsoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora (posebice list 70. spisa). Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi (točka I. petita) i nalaganje plaćanja iznosa od 360,51 EUR (točka. II. petita). Dakle, radi se o dva različita tužbena zahtjeva usmjerena prema istom tuženiku, a na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Prema odredbi iz čl. 37. st. 1. ZPP-a ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Međutim, u konkretnom predmetu prvi tužbeni zahtjev odnosi se na deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom jedne od odredaba ugovora, dok se drugi tužbeni zahtjev odnosi na kondemnatorni, odnosno restitucijski tužbeni zahtjev u slučaju kada se ugovorna odredba iz prvog tužbenog zahtjeva utvrdi ništetnom. Stoga je, prema stavu ovog suda, vrijednost predmeta spora trebalo odrediti u iznosu od 360,51 EUR, a koji iznos odgovara kondemnatornom, dijelu tužbenog zahtjeva jer u konkretnom predmetu deklaratorni dio služi kao prethodno pitanje za osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjev. Naime, deklaratornim tužbenim zahtjevom ne nastaje još jedna dodatna i/ili veća obveza za tuženika, već postoji samo obveza na činjenje i to vraćanje preplaćenog iznosa po ništetnoj odredbi. Stoga nije u pravu tužitelj kada navodi da je vrijednost predmeta spora daleko veća od samog restitucijskog tužbenog zahtjeva. Slijedom iznesenog, sud je raspravnim rješenjem od 14. travnja 2025. (listovi 172. i 173. spisa) riješio da je vrijednost predmeta spora iznos od 360,51 EUR, sve na temelju odredbi iz čl. 40. st. 3. i 4. ZPP-a. Ujedno valja navesti da se tužitelj poziva na odredbu iz čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/2018. i 51/2023. – dalje u tekstu: ZSP) kojom je propisano da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1327,22 eura. Međutim, navedena odredbama primjenjuje se kod određivanja vrijednosti predmeta spora u odnosu na obvezu plaćanja sudskih pristojbi, a sve primjenom odredbe iz čl. 14. ZSP-a.

73. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, troškove sastava podneska od 10. travnja 2025. i 13. svibnja 2025., za svaki iznos od 100,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 14. travnja 2025. i 11. lipnja 2025., za svako ročište iznos od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, sve uvećano za PDV. Također, tužitelju pripada trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i presudu u iznosu od 13,27 EUR. Slijedom iznesenog, tužitelju je valjalo priznati troškove parničnog postupka u iznosu od sveukupno 671,45 EUR. Međutim, kako je tužitelj uspio u sporu od oko 70 %, dok je tuženik uspio u sporu u omjeru od oko 30 %, to je veći uspjeh tužitelja valjalo umanjiti za manji uspjeh tuženika te je na temelju čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelju u konačnici valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u omjeru od 40 %, odnosno u iznosu od 268,58 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZPP-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki IV. izreke.

74. Međutim, valjalo je odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.080,96 EUR sa zateznim kamatama. Navedeno stoga jer je tužitelj previše potraživao na ime sudske pristojbe za presudu. Također, tužitelj je potraživao troškove na način da je za svaku radnju za koju je tražio puni trošak tražio 200,00 EUR, dok mu pravilno pripada 100,00 EUR, sve primjenom Tbr. 7.1. Tarife. Nadalje, a kako je tužitelj uspio u omjeru od 70 %, dok je tuženik uspio u omjeru od 30 %, to je valjalo primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a, što je već prethodno obrazloženo. Stoga je valjalo odlučiti u točki V. izreke.

U Zagrebu 18. lipnja 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 13,27 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana