REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Čazmi

Trg Čazmanskog kaptola 20

43240 Čazma

Poslovni broj: P-69/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sutkinji Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 08. svibnja 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) dana 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu broj 219451 od 26. kolovoza 2008. godine zaključenog između tužitelja ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB: 87939104217 (kao pravnog sljednika društva Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, odnosno Sberbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, odnosno Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595) kao kreditora koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,25% (jedancijeladvadesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.332,27 eura, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekuću od 18. lipnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.332,27 eura do zatraženog iznosa od 1.677,73 eura, odnosno za iznos od 345,46 eura, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekuću od 18. lipnja 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako su dana 26. kolovoza 2008. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 219451, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Slavke Marković iz Bjelovara, dana 26. kolovoza 2008. pod brojem Ov-5872/2008, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.476,77 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 84 (osamdesetčetiri) mjeseca.

1.1. Člankom 6.1. Naknade, Ugovora o kreditu, ugovoreno je da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,25% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, naplaćuje neposredno prije isplate kredita, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužitelju je naplaćena u iznosu od 3.592,49 HRK. Spornim člankom 6.1. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita. Tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik tužitelju nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna. Da je riječ o tipskom ugovoru otisnutom na unaprijed pripremljenom obrascu, a na odredbe ugovora na koje tužitelj nije imao nikakvu mogućnost utjecaja, dokazuje pravomoćna presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, Posl.br.: P-440/2021 od 21. travnja 2022. godine koja je donesena povodom tužbe tužitelja protiv tuženika, a kojom je tužitelj potraživao naknadu više plaćenog s osnove ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivosti kamatne stope, kao i pravomoćna presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, Posl.br.: P-112/24 od 03. siječnja 2025. godine koja je donesena povodom tužbe tužitelja protiv tuženika, a kojom je tužitelj tražio utvrđenje ništetnosti odredbe o prijevremenoj otplati predmetnog Ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor zastare obrazlažući kako je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 27.01.2025., pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja.

2.1. Tuženik ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,25% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Člankom 6. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 6.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,25% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. 2.2. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu odgovarale.

2.3. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 219451 od 26. kolovoza 2008.

4. Među strankama nije sporno da su dana 26. kolovoza 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj 219451, kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.476,77 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja, na rok otplate od 84 (osamdesetčetiri) mjeseca.

5. Među strankama je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva te prigovor zastare.

6. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: Dopis tuženika tužitelju (list 14), Ugovor o kreditu broj 219451, od 26. kolovoza 2008. (list 16-23),

7. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 259).

8. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

10. Uvidom u dopis koji je tuženik uputio tužitelju 25. siječnja 2024. proizlazi kako istim tuženik na zahtjev dostavlja traženi podatak o naplaćenim naknadama po kreditu 219451 na ime ČK, OIB: [osobni identifikacijski broj] te kako je naplaćena administrativna naknada 27.08.2012. u iznosu od 3.592,49 HRK i naknada za zatvaranje kredita 02.06.2014. u iznosu od 1.213,57 HRK.

11. Iz Ugovora o kreditu broj 219451, od 26. kolovoza 2008. Iz Ugovora o kreditu broj 219451 proizlazi da su tuženik (prije Volksbank d.d.) kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 26. kolovoza 2008. sklopili isti te je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju vozila u iznosu od 21.476,77 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize važećem na dan isplate, na rok otplate 84 mjeseca, uz redovnu kamatu 5,90% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Člankom 8 ugovora propisano je kako korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 312,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu počevši od 01. listopada 2008. Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Slavki Marković pod posl.broj Ov-5872/08, dana 26. kolovoza 2008. Člankom 6.1. Ugovora propisano je kako se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje neposredno prije isplate kredita jednokratno 1,25% (jedancijeladvadesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn.

12. Tužitelj, saslušan kao stranka u postupku iskazao je kako je zaključio ugovor o kreditu sa tuženikom 26.08.2008. koji je ovjeren istog dana kod javne bilježnice u Bjelovaru Slavke Marković. Novac mu je bio potreban za kupnju osobnog automobila marke Kia Ceed kojeg je koristio isključivo za osobne potrebe i to vožnje na posao. Nije bilo mogućnosti da pregovara o pojedinim odredbama kredita, jer je ugovor u banci već bio pripremljen i on ga je samo trebao ovjeriti. U trenutku zaključenja tog ugovora nije shvaćao da plaća naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita bez obzira što je ugovor pročitao. Nitko niti u banci, a ni javna bilježnica nisu mu to rekli. Nije imao mogućnosti nikakve da pregovara o ugovornim odredbama jer inače ne bi mogao podići kredit. Kako mu je auto bio potreban, a novac nije imao, on je na to pristao.

13. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8 ZPP.

14. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

15. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari.

16. Sukladno odredbi čl.53.st.1.Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53.st.2. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53.st.4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

17. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da prednik tuženika sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (čl. 6.1. Naknade) pa tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužitelja, pa je samim time prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan.

18. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

19. Navedena odredba iz čl. 6.1. predmetnog ugovora u kojoj je samo navedeno da: “Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,25%

(jedancijeladvadesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i prednik tuženika.

20. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da je navedena odredba ugovora u kojoj se navodi da je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,25% (jedancijeladvadesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita- članak 6.1. Ugovora o kreditu; ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.

21. Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba čl.6.1. Ugovora o kreditu 219451 od 26. kolovoza 2008. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

22. Prigovor zastare tuženika nije osnovan. U ovom konkretnom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 26. kolovoza 2008. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj upravo ovom tužbom tražio utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Takav stav je osim VSRH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja. (Gž-2406/18 ŽSZG).

23. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi čl. 155 ZPP.

24. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.677,73 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate. Tužitelju je kao nužan i opravdan priznat parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.332,27 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sastoji se od troška sastava dopisa tuženiku u iznosu od 52,10 eura, troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, troška sastava podneska od 29. siječnja 2025. u iznosu od 50,00 eura, sastava podneska od 14. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura, sastava podneska od 11. travnja 2025., u iznosu od 200,00 eura, troška zastupanja na ročištu dana 08. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura te troška zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV 25%, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, dalje: Tarifa), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23, dalje: ZSP), sve kako je navedeno u toč. II. izreke ove presude.

24.1. Tužitelju nije priznat trošak prijevoza njegovog punomoćnika - odvjetnika na relaciji Bjelovar - Čazma i natrag, radi pristupa na održana ročišta, kao ni trošak izbivanja iz pisarnice za to vrijeme, iz razloga jer okolnost da se postupak vodio pri stalnoj službi istog općinskog suda gdje punomoćnik tužiteljice ima sjedište, nije opravdan trošak budući se radi o području istog općinskog suda. Tako se i u odluci VS RH broj Rev 652/2023-2 od 12. lipnja 2024., u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, navodi: "Prema pravnom shvaćanju revizijskog suda zauzetom u više odluka (Rev 501/2023-2 od 30. kolovoza 2023., Revr-340/14 od 29. rujna 2015.), u pravilu, trošak zastupnika odvjetnika, čije sjedište je izvan područja suda pred kojim se vodi parnica, može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, dakle ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja niti trošak putovanja. S kojim stajalištem se slaže i ovo vijeće i smatra da postojeće pravno shvaćanje nije potrebno mijenjati." Navedeno dodatno potvrđuje i najnovija sudska praksa u odluci VS RH Rev-145/2024.

Tužitelju nije priznat puni zatraženi iznos pristojbe na tužbu, budući je tužitelj sukladno čl. 7. st. 1. ZSP-a uplatio 50% iznosa pristojbe, odnosno iznos od 26,55 eura.

25. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

26. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Čazmi, 18. lipnja 2025.

Sutkinja:

Alma Horvatinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka Županijskom sudu, putem ovog suda.

Naredba:

I Presuda nepravomoćna

II. DNA -punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

U Čazmi, 18. lipnja 2025.