P-2956/2019-19

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužiteljice: DP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Joško Jurašin, odvjetnik iz Splita, Starčevićeva 7, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta, Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 14. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice DP, punomoćnika tužiteljice Joška Jurašina, odvjetnika iz [adresa] i zamjenika punomoćnika tuženika Đive Buconića, odvjetnika iz Splita, 18. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 418-50-4290464 zaključen između tužiteljice i tuženika 30. srpnja 2007. na ime obračunatih anuiteta primjenom kamatne stope i valutne klauzule.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici:

- s osnova razlike kamata iznos od 1.847,67 CHF sa zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe, dakle od 7. lipnja 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine

- s osnova promjene valutne klauzule ukupan iznos od 6.844,37 eura sa zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koje teku kako slijedi:

- na iznos od 8,71 eura od 30. studenog 2007. do isplate

- na iznos od 7,33 eura od 31. prosinca 2007. do isplate

- na iznos od 12,13 eura od 31. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 14,77 eura od 29. veljače 2008. do isplate

- na iznos od 19,30 eura od 31. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 12,50 eura od 30. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 12,20 eura od 31. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 15,54 eura od 30. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 10,64 eura od 31. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 10,88 eura od 31. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 13,79 eura od 30. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 35,80 eura od 31. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 21,05 eura od 30. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 39,80 eura od 31. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 42,69 eura od 31. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 43,99 eura od 28. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 48,21 eura od 31. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 48,91 eura od 30. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 43,28 eura od 31. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 39,13 eura od 30. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 40,24 eura od 31. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 42,42 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 42,23 eura od 30. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 40,02 eura od 31. listopada 2009 do isplate

- na iznos od 44,16 eura od 30. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 47,49 eura od 31. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 52,22 eura od 31. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 51,14 eura od 28. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 57,55 eura od 31. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 56,74 eura od 30. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 58,71 eura od 31. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 79,25 eura od 30. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 75,02 eura od 31. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 87,94 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 83,48 eura od 30. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 76,30 eura od 31. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 91,45 eura od 30. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 110,72 eura od 31. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 97,21 eura od 31. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 101,48 eura od 28. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 95,78 eura od 31. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 96,87 eura od 30. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 122,70 eura od 31. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 125,22 eura od 30. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 145,25 eura od 31. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 134,21 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 122,11 eura od 30. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 116,760 eura od 31. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 115,84 eura od 30. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 121,54 eura od 31. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 126,52 eura od 31. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 127,18 eura od 29. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 123,74 eura od 31. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 126,07 eura od 30. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 127,56 eura od 31. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 124,98 eura od 30. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 125,68 eura od 31. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 123,68 eura od 31. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 119,35 eura od 30. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 123,96 eura od 31. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 2.562,95 eura od 30. studenog 2012. do isplate

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.

II. Dopušta se objektivna preinaka tužbe iz podneska od 7. svibnja 2020.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.568,00 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dakle od 18. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 2.593,00 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 7. lipnja 2019., tužitelj navodi kako su 30. srpnja 2007. u Splitu tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-4290464 na iznos od 30.431, 80 CHF koji je u cijelosti isplaćen. Tužitelj je u cijelosti redovito isplaćivao svoje obveze, koje su znatno povećane te plaćene kao i neosnovana tečajna razlika. Ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,49 % koju je tuženik samoinicijativno i bez upozorenja tužitelju zaračunavao kroz veće kamatne stope te neosnovane tečajne razlike. Iz tog osnova tužitelj je više isplatio tuženiku iznos od 45.000,00 kuna što se i potražuje. Tuženik je u prethodno navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u članku 1., članku 2. i članku 7. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarskih franaka te je otplatu kredita Ugovora vezao uz ovu valutu i naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,49% godišnje ugovorivši kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke ("Odlukom o kamatnim stopama tuženika") bez navođenja preciznih, jasnih i tužitelju provjerljivih parametara na koji način će se kamatna stopa mijenjati. Postupajući na ovakav način a to je da je u Ugovoru ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarskog franka a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, odnosno odredbu o jedinstvenoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovor nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio precizne i egzaktne parametre te metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorne kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZPP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), Načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnog načela obveznog prava te nadalje protivno zakonodavstvu Europske Unije ugrađeno u ZPP prouzročio neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Radi ovakvog protupravnog postupanja vođeni su sudski postupci kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa tužitelja pod brojem P1401/12- Trgovački sud Zagreb.

Tuženik nije spreman spor riješiti mirnim putem pa tužitelj ima pravo povrata više isplaćenih novčanih sredstava te se predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi da su ništetne odredbe članka 1. članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 418-50-4290464 na ime obračunatih anuiteta primjenom kamatne stope i valutne klauzule te nalažiti tuženiku u doku od 15 dana isplatiti tužitelju iz osnova pretplaćenih iznosa po predmetnom kreditu ukupan iznos od 45.000,00 kuna zajedno sa zakonskim kamatama koje teku počevši od 1. rujan 2007. do konačne isplate prema mjesečnim izračunima.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 1. veljače 2021., tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Parnične stranke su člankom 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan.

Nadalje, tuženik ističe da je tužiteljica podneskom od 7. svibnja 2020. preinačila tužbu sukladno članku 191. ZPP-a. na način da je istovremeno promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva, povećala tužbeni zahtjev u pogledu glavnice te postavila novi tužbeni zahtjev u pogledu kamata. Tužiteljica tužbu može preinačiti prije dostave tužbe tuženiku na odgovor neovisno o pristanku ili protivljenju tuženika, stoga se tuženik preinaci ne može protiviti. Međutim, neovisno o nemogućnosti protivljenja tuženika, nedvojbeno se radi o preinaci tužbe te stoga tuženik predlaže da naslovni sud o istoj odluči rješenjem. Ističe prigovor zastare u odnosu na tužbene zahtjeve sadržane u podnesku od 7. svibnja 2020. obzirom da se zastarni rok ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe jer se ranija tužba smatra povučenom. Tuženik ističe da je zahtjev za utvrđenje pod točkom I postavljen protivno odredbama članka 187. ZPP- a. Tužiteljica navodi kako smatra da su ništetne odredbe iz članak 1., 2. i 7. ugovora o kreditu. Usvajanjem takvog postavljenog tužbenog zahtjeva dovelo bi do toga da uopće nije određen iznos kredita, kamatna stopa, ni otplata u jednakim mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu koji je korisniku kredita uručen po isplati kredita. Dakle, ne bi se radilo o ugovoru o kreditu u smislu odredbe članka 1021. ZOO-a. Također, zahtjev za isplatu i zahtjev za utvrđenje međusobno su kontradiktorni jer tužiteljica zahtjevom za utvrđenje ugovorne odredbe predlaže utvrditi ništetnima, a zahtjev za isplatu temelji na njihovoj valjanosti. Tuženik smatra da se po tužbi u tom dijelu ne može postupati i predlaže sudu da istu odbaci.

Ako Naslovni sud smatra da se po istoj može postupiti, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužiteljica smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe da se zaključiti kako je tužiteljica stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Pored navedenog, tužiteljica je predmetni ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite. Kako je tužiteljica predmetni ugovor uzela radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužiteljica poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužiteljica mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama članka 96. st. 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužiteljica prvotno mora dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužiteljica mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u članku 81. stavak 1. i članak 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužiteljici bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužiteljici su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužiteljici, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužiteljici nisu namjerno uskraćene. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužiteljice i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti same tužiteljice. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužiteljici, ako ju se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužiteljici je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će joj visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužiteljici dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužiteljica i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužiteljica je tako mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužiteljica tijekom pregovora mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužiteljice u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav ekstra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužiteljica:

- imala mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje

- dobio nišu kamatnu stopu nego da je ugovorila neku drugu valutu Ono što je objektivno tužiteljicu kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika.

Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u članku 2. Ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u članku 9. stavak 3. Ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužiteljici ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužiteljici promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužiteljica neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH poslovni broj Pž7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužiteljica u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužiteljici nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u članku 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13. listopada 2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju ( donesen 30. lipnja 2009. s kasnijim izmjenama), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13mEEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, propisao je opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01. siječnja 2011. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje:

- 6-mjesečnog Libor-a za CHF,

- 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i

- 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. ("Narodne novine" broj: 112/2012.) koji je u članku 11. stavak 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužiteljica je unaprijed dala suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozorena i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužiteljica ne spori), tužiteljica ne može zahtijevati da joj se vrate iznosi koje je platila kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužiteljice kao potrošača.

Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva.

Ističe prigovor zastare.

Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužiteljici naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Podneskom od 7. svibnja 2020. i konačno podneskom od 14. listopada 2024. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci.

4. Na ročištu od 25. rujna 2024. tuženik je izjavo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

5. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj 418-50- 4290464, solemniziran kod javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita pod poslovnim brojem OV-7889/07. 30. srpnja 2007., plana otplate, mišljenja sudskog vještaka Zlatka Cvitanovića od 17. ožujka 2020 kojeg je tužitelj dao izraditi., saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke.

6. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet ove parnice je zahtjev:

– za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

– za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

9. Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu na temelju kojeg je odobrena isplata 30.431,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 84 mjeseci

– da je člankom 2. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,49 % i da je promjenjiva

– da je ugovor o kreditu zatvoren

10. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku.

11. Istaknut je i prigovor zastare.

12. Čitanjem ugovora o kreditu broj 418-50-4290464, solemniziran kod javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita pod poslovnim brojem OV-7889/07. 30. srpnja 2007. utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između Raiffeisenbank Austrija d.d. i DP kao korisnika kredita

– da se kredit odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita za kupnju vozila iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 30.431,80 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita

– da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,49 % godišnje,

– da rok otplate kredita iznosi 84 mjeseca

13. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

14.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 57/2011., 25/2013.; dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017- 2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

14.3. Tuženik u ovom sporu tvrdi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. pružena samo apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača pa da i u ovom postupku potrošač nastoji ostvariti pojedinačni interes naspram tuženika. Kako se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.).

Slijedom iznesenog sud je prihvatio dokazni prijedlog za saslušanjem tužiteljice.

14.4. Iz iskaza tužiteljice DP od 14. svibnja 2025. proizlazi da je 2007. sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu u CHF radi kupnje automobila za osobne potrebe. Iz auto kuće su je uputili na Raifesenbank banku gdje su joj predložili uz obrazloženje da se radi o najpovoljnijem kreditu u tom trenutku da podignem kredit u CHF. Nakon nekog vremena rata je počela skakati i to tako da je u konačnici narasla više nego duplo zbog čega je u konačnici bila primorana snaći se i isti zatvoriti negdje 2012. Nije mogla utjecati na niti jednu stavku ugovora, niti su joj od strgane djelatnika banke objašnjeni mogući rizici podizanja takvog kredita, značenje pojma valutne klauzule. Naglasila je da je medicinska sestra te da se svakako ne razumije u ekonomske ni pravne izraze i značenja, bilo joj je bitno samo da može podignuti kredit i platiti auto. Njezin suprug zove se D te on zna isto što i ona. Nije tražila pojašnjenje pojmova koje nije razumjela u ugovoru ali je osoba s kojom je razgovarala s njom listala ugovor i ponavljala da se radi o najpovoljnijim uvjetima u ovom trenutku. Nije joj ponuđen kredit u kunama ili eurima. Ona osobno je plaćala mjesečne anuitete u Raiffeisenbank banci, Split.

14.4.1. Tužiteljica, potrošač, tvrdi da nije bila obaviješten o naravi, rizicima spornih ugovornih odredbi, dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora. S obzirom na poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kako u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP- a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama, a sam tužitelj tvrdi da nije dobio odgovarajuće obavijesti.

15. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

16. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.

17. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO -a.

17.1. Tuženik je na raspravi od 25. rujna 2024. izjavio da se ne protivi visini tužbenog zahtjeva radi čega je sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa kako je to navedeno u izreci presude pod točkom II.

18. Prigovor zastare nije osnovan.

18.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 7129/13. od 13. lipnja 2014. i od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018.

Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora od 30. srpnja 2007.

18.2. U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (Revd-1038/2023. od 5. lipnja 2024.)

Navedeno znači da bi i po ovoj osnovi prigovor zastare bio neosnovan.

19. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).

Dakle, tužiteljici pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja, kako je to navedeno i izreci i proizlazi iz nalaza i mišljenja Zlatka Cvitanovića na temelju kojeg je tužiteljica precizirala konačni tužbeni zahtjev, a čemu se tuženik nije protivio. Zatezne kamate po osnovi promjene kamatne stope su dosuđene kako je i zatraženo jer iste tužiteljici i pripadaju najkasnije kako je zatraženo, dakle od podnošenja tužbe.

20. S obzirom da se tuženik poziva na Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2013. ističe se i sljedeće:

S obzirom da se na predmetni ugovor o kreditu primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju, prema članku 11. a) stavak 5. navedenog Zakona za sve postojeće ugovore u kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog Zakona, u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, propisana je obveza vjerovnika definirati parametre promjene kamatne stope, fiksni dio kamatne stope te razdoblja promjena kamatnih stopa. Sukladno odredbama spomenutog Zakona o potrošačkom kreditiranju (Prijelazne i završne odredbe "Narodne novine" broj: 143/13.) tuženik je bio obvezan o tome izvijestiti dužnika te spomenute parametre uskladiti s dužnikom, a što je tuženik u ovom slučaju očito propustio učiniti. Iz navedenog jasno proizlazi kako je tuženik jednostranim određivanjem parametara i načina promjene kamatne stope, postupio suprotno zakonskim odredbama te je u ovom slučaju očigledno kako je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe. Dodatno se napominje kako je pitanje kamatnih stopa nakon 2013. već riješeno revizijom VSRH-a Rev-1172/18., a u kojoj je jasno rečeno da običnim slanjem obavijesti tužitelja tuženiku nije s istim ugovoreno na pravilan način izmjene kamatnih stopa, odnosno da se na takav način ne može ispraviti nepoštena i ništetna ugovorna odredba.

21. Tuženik se poziva na članak 12. ugovora o kreditu br. 418-50-4290464 kojim su stranke ugovorile nadležnost suda u Zagrebu. Sjedište tuženika je nesporno u Zagrebu.

U konkretnom slučaju radilo se o tipskom ugovoru u pogledu kojeg je tužiteljica nije imala nikakvu mogućnost pregovaranja. Stoga je ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (članak 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03.; kao i članak 49. i 50. alineja 19. te članak 51. i 55. ZZP/14.). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužiteljica nije mogla utjecati, tužiteljici je otežala pravo na ostvarivanje njenih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužiteljice je u [adresa], Općina i mjesto u Splitsko-dalmatinskoj županiji, pored Splita, dok je sjedište kreditora u Zagrebu.

Sud Europske unije u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98. do C- 244/98.) i Penzugyi Lizing (C-137/08.) utvrdio je da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. U odluci Sud Europske unije C-243/08., Pannon GSM Zrt c/a protiv Erszebet Sustikne Gyorfi, od 4. lipnja 2009. navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba.

Ovu ustaljenu praksu Suda Europske unije kod potrošačkih ugovora preuzeli su i naši sudovi u nizu odluka (npr. Županijski sud u Splitu Gž-393/18. od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž-1621/2016-1 od 25. travnja 2016., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-393/2018-2 od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž 1354/2019-2 od 19. ožujka 2019., Županijski sud u Rijeci Gž-2066/2017-2 od 15 studenog 2018., Županijski sud u Rijeci, poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3. prosinca 2018., Županijski sud u Slavonskom brodu, poslovni broj Gž 136/2019-2 od 28. siječnja 2019.).

Mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovom postupku proizlazi iz odredbe članka 1. stavak 3. Direktive Vijeća 93/13. EEZ-a od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog, i u Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje ZZP/03.) i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.; dalje: ZZP/14.).

22. U naprijed navedenim pravomoćno okončanim postupcima je utvrđeno da tijekom solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni spornih odredbi, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenja iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. Isto tako, sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/1993., 29/1994., 162/1998., 16/2007. i 75/2009.; dalje: ZJB) javni bilježnici koji solemniziraju ugovor potpisnicima obrazlažu smisao i posljedicu ugovora, a ne smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi te da javni bilježnik stranke upozorava samo na nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave stranaka (članak 58. ZJB), a ne ugovorne odredbe. Osim toga, takva ugovorna odredba utvrđena je ništetnom ranije navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. U tom pogledu nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu koji je tužiteljica sklopila s tuženikom obuhvaćen razdobljem iz pravomoćnih presuda u citiranom kolektivnom sporu te da je u predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik koristio odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj na temelju jednostrane odluke tuženika i valutnoj klauzuli u CHF, za koje je pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđeno da su ništetne i nepoštene. Radi iznesenog sud je odbio prijedlog za saslušanje javno bilježničke prisjednice JP.

23. Sud je dopustio objektivnu preinaku tužbe iz podneska od 7. svibnja 2020. Prema članku 190. stavak 1. ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Prema članku 190. stavak 2. ZPP/2019. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje za preinaku je potreban pristanak tuženika (3.). Člankom 117. ZID ZPP/2019. propisano je da se navedena odredba primjenjuje na sve postupke u tijeku.

Iako se tuženik usprotivio preinaci, preinaka je učinjena prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje radi čega njegov pristanak nije bio potreban, a sud je na temelju članka 190. ZPP-a istu dopustio.

24. Kako je tužiteljica ukupno potraživala 6.844,37 eura, a sud je vezan tužbenim zahtjevom, to je zadnji anuitet na koji se potražuju zatezne kamate dosuđen u iznosu od 2.562.95 eura, umjesto 2.567,62 eura.

25. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP-a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 25. rujna 2024. i 14. svibnja 2024. po 100 bodova, za sastav podnesaka od 1. travnja 2021., 14. listopada 2024. i 4. svibnja 2025. po 100 bodova, odnosno ukupno 600 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 2,00 eura daje iznos od 1.200,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 300,00 eura pa se dolazi do iznosa od 1.500,00 eura. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 68,00 eura pa se dolazi do ukupnog iznosa od 1.568,00 eura.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 2.593,00 eura, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan ( nije priznat trošak objave jer isti nije bio nužan za vođenje postupka pozivom na članka 155 ZPP-a, trošak vještačenja kao nedokazan, trošak zastupanja na ročištu od 27. studenog 2024 jer isto nije održano i trošak sudske pristojbe presude jer je tužiteljica oslobođena iste u potrošačkom sporu).

26. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu sa članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022.; dalje: ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22.).

27. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 18. lipnja 2025.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis