Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-91/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice TN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Marko Bebek, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek, Sisak, S. i A. Radića 32, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 19. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužiteljici TN iznos od 3.396,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 10. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose od:

1,07 eur počevši od 10.10.2008.

10,37 eur počevši od 10.11.2008.

1,59 eur počevši od 10.12.2008.

19,98 eur počevši od 12.1.2009.

22,98 eur počevši od 10.2.2009.

30,07 eur počevši od 10.3.2009.

18,23 eur počevši od 10.4.2009.

18,87 eur počevši od 11.5.2009.

15,98 eur počevši od 10.6.2009.

18,55 eur počevši od 10.7.2009.

15,50 eur počevši od 10.8.2009.

16,72 eur počevši od 10.9.2009.

13,45 eur počevši od 12.10.2009.

15,99 eur počevši od 10.11.2009.

15,51 eur počevši od 10.12.2009.

22,76 eur počevši od 11.1.2010.

26,27 eur počevši od 10.2.2010.

24,72 eur počevši od 10.3.2010.

29,93 eur počevši od 12.4.2010.

35,82 eur počevši od 10.5.2010.

41,70 eur počevši od 10.6.2010.

49,51 eur počevši od 12.7.2010.

41,07 eur počevši od 10.8.2010.

65,10 eur počevši od 10.9.2010.

53,22 eur počevši od 11.10.2010.

59,64 eur počevši od 10.11.2010.

69,26 eur počevši od 10.12.2010.

84,62 eur počevši od 10.1.2011.

67,95 eur počevši od 10.2.2011.

72,93 eur počevši od 10.3.2011.

66,57 eur počevši od 11.4.2011.

80,42 eur počevši od 10.5.2011.

93,30 eur počevši od 10.6.2011.

96,69 eur počevši od 11.7.2011.

152,21 eur počevši od 10.8.2011.

100,07 eur počevši od 12.9.2011.

93,61 eur počevši od 10.10.2011.

94,03 eur počevši od 10.11.2011.

94,05 eur počevši od 12.12.2011.

101,26 eur počevši od 10.1.2012.

105,49 eur počevši od 10.2.2012.

106,01 eur počevši od 12.3.2012.

103,16 eur počevši od 10.4.2012.

104,61 eur počevši od 10.5.2012.

107,74 eur počevši od 11.6.2012.

104,11 eur počevši od 10.7.2012.

104,41 eur počevši od 10.8.2012.

98,18 eur počevši od 10.9.2012.

100,23 eur počevši od 10.10.2012.

104,69 eur počevši od 12.11.2012.

103,32 eur počevši od 10.12.2012.

105,53 eur počevši od 10.1.2013.

99,77 eur počevši od 11.2.2013.

98,12 eur počevši od 11.3.2013., sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice TN u dijelu koji glasi: "Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužitelju TN iznos od 9.666,85 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tužiteljici TN da tuženiku OTP banka d.d. naknadi parnični trošak u iznosu od 360,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica TN podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika OTP banka d.d., radi isplate.

2. U tužbi tužiteljica navodi da je Ugovorom o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 51416/06 od 02. listopada 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenom u [adresa] između RN (pokojni brat tužiteljice) kao korisnika kredita i prednika tuženika HVB Splitska banka d.d., kao kreditora, korisniku kredita odobren kredit za kupnju nekretnine u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 80.413,41 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate od 300 mjeseci. Člankom 5. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,20 % godišnje, koja je promjenjiva. U pogledu načina i roka isplate, sredstva osiguranja i načina i roka otplate Ugovor o kreditu, je prije nego što je kredit isplaćen, izmijenjen s dva dodatka i to dodatkom broj I. od 08. prosinca 2006. i dodatkom broj II. od 13. prosinca 2006. Korisnik kredita RN je preminuo **.**.2011., a naslijedila ga je sestra TN, ovdje tužiteljica, koja je kao novi korisnik kredita sklopila s tuženikom Sporazum o konverziji ugovora o kreditu br. 51416/06 od 22. kolovoza 2016. (dalje: Aneks) kojim je učinjena konverzija kredita u valutu euro te je navedenim Aneksom utvrđena preostala tražbina koja je na dan izvršenja konverzije iznosila 50.430,65 eura. Time je tužitelju odmjerena glavnica 9.666,85 eura veća od glavnice koja je trebala biti utvrđena imajući u vidu posljedice ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Predmetna razlika nastala na štetu tužitelja nedvojbeno dokazuje kako tužitelj konverzijom kredita nije obeštećen dok osobito nema govora o punoj restituciji za posljedice ništetnih ugovornih odredbi CHF kredita. Tužitelj ovom tužbom potražuje vraćanje iznosa koje je tuženik primio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), su ništetne jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Štoviše, tuženik je tužitelju ugovor sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak prezentirao kao najpovoljniji, najbolji i najisplativiji, ne upozorivši ga pri tome na sve rizike takvog kredita. Pri tome je tuženik postupio nepošteno i nesavjesno budući je za razliku od tužitelja, čije je znanje u kreditnom poslovanju neznatno, tuženik ipak institucija koja se bavi plasmanom kredita na tržište, stoga je mogao i morao znati koji su rizici ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak. Ovo tim više što je tečaj švicarskog franka u trenutku nuđenja kredita bio na povijesno minimalnim iznosima, a to znači da je predstojao neizbježan rast vrijednosti te valute u odnosu na druge valute. S navedenim je tuženik kao financijska institucija bio upoznat. Ništa od navedenog nije bilo objašnjeno tužitelju kod ugovaranja kredita. Jedina činjenica koja je bila jasna je da će se primjenjivati ugovoreni tečaj valute na dan plaćanja kreditne rate. To samo po sebi nije sporno, međutim prešućivanje posebnog rizika koji predstavlja ugovaranje valutne klauzule vezane za švicarski franak itekako je bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja. O ništetnosti ugovornih odredbi, kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te konačno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev2221/2018-11 od 03. rujna 2019. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev2868/2018 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) – znači izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR- kojom su se odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je do 25. veljače 2016. kao dana kada je konverzija efektivno provedena, primio na osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je temeljem odredbi Ugovora o kreditu bio dužan otplaćivati kredit u iznosu od 80.413,41 CHF koji mu je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a otplaćivati ga u anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Radi utvrđenja visine potraživanja tužitelja u postupku se predlaže izvesti knjigovodstveno-financijsko vještačenje na način da se za anuitete dospjele do 11. ožujka 2013. izračuna pozitivna razliku između mjesečnih iznosa anuiteta u kunama koje je tuženik stvarno naplaćivao od tužitelja i između mjesečnih iznosa anuiteta koje bi tužitelj plaćao da su mu mjesečni anuiteti obračunavati po tečaju CHF po kojemu je kredit tužitelju isplaćen. Pod pozitivnom razlikom misli se na razliku za one mjesece u kojima je tužitelj plaćao anuitete obračunom tečaja CHF koji je bio veći od tečaja CHF po kojemu je kredit isplaćen tužitelju. Također, radi ocjene učinaka efekata konverzije vještačenjem se predlaže se predlaže utvrditi i postojanja razlike između glavnica tj. je li provedenom konverzijom ostatak utvrđene glavnice sveden na iznos glavnice koju je tužitelj trebao vratiti, a da tijekom trajanja ugovora nisu primijenjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15 ) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita koja je na dan 30. rujna 2015. koja je iznosila 50.430,65 eura. Međutim, kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubila pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019.g., slučaj T. Prema tome, a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije tj. dan 30.09.2015.g. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početni tečaj ( na dan isplate kredita ) što je iznosilo 40.763,80 eura, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita koja je na dan konverzije 50.430,65 eura. Prema tome, nastala je razlika u glavnicama u iznosu od 9.666,85 eura.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužba u cijelosti neosnovana i predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev. Nije sporno da je prednik tužitelja sa prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 51416/06 (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“). Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te ističe prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo 13. lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Primjenom navedenog shvaćanja, a uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS- a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.), a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Tuženik ukazuje na općepoznatu činjenicu da je 30.9.2015. godine stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: „ZPK“) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je postupio sukladno gore citiranoj zakonskoj obvezi te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom Dodatka br. 1. Ugovoru o kreditu. Prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK potrošač je imao 30 dana da obavijesti banku o prihvatu konverzije i u navedenom razdoblju, sve do isteka zakonom propisanog roka za prihvaćanje konverzije, imao mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije, obratiti se tuženiku u slučaju bilo kakvih pitanja ili nejasnoća te eventualno izjaviti prigovor na izračun konverzije u slučaju da bi takvih prigovora imao. Tužitelj je prihvatio ponudu te su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak 1. Ugovoru o kreditu, dok je Sporazumom o korištenju preplate utvrđeni iznos preplate tužitelja. Navedenim Dodatkom stranke su sporazumno izmijenili kreditnu obvezu tužitelja čija je glavnica bila vezana za valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa također je i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije kao i daljnja otplata duga. Tako, navedenim Dodatkom 1. Ugovora o kreditu tuženik je pristao: - na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza i novoutvrđena visina ugovorenih kamatnih stopa s pravnim učinkom ex tunc, odnosno s učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu i pravnom fikcijom izjednačenosti tužitelja s potrošačem koji je od prvog dana koristio kredit s valutnom klauzulom vezanom za EUR, - da se iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSRH“) je na sjednici vijeća održanoj 4.3.2020. donio rješenje, poslovni broj: Gos-1/19 (dalje u tekstu: „Rješenje“) kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U prvom redu treba naglasiti kako Rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“), moraju slijediti. VSRH u obrazloženju Rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi ZPK, koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije. Posljedično, kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne, a bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Dodatno, VSRH daje posebno obrazloženje glede postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa za zahtjeve kojima se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji. Naime, VSRH ističe kako opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti. Tako VSRH ističe da se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog zakona. Argumentum a contrario, u slučajevima konverzija koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošači nemaju pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom. U tom smislu, uredno provedena konverzija isključuje i pravnu mogućnost potrošača za podnošenjem tužbe sa zahtjevom za isplatu bilo kakve razlike (obeštećenja) po osnovi ranijeg pravnog posla - Ugovora o kreditu uslijed provedene konverzije. Sve prethodno navedeno potvrdila je i sudska praksa različitih drugostupanjskih sudova koji su, uz slične ili gotovo iste argumente koje u ovoj žalbi navodi tuženik, odbijali tužbene zahtjeve tužitelja čiji su krediti bili predmetnom CHF konverzije. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je tuženik već detaljno elaborirao, Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“). Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti. Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: „Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.“ Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Tuženik predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. Naime, tijekom otplate kredita u određenim razdobljima tečaj CHF prema kuni bio je niži od onog koji je vrijedio na dan isplate ugovorenog iznos kredita. Također, u određenim razdobljima plaćena kamatna bila je ništa niža od kamate prvotno ugovorene. U prilogu shvaćanja tuženika o relevantnosti negativnih razlika u donošenju odluke suda o sporu, Županijski sud u Bjelovaru Rješenjem poslovni broj Gž-911/2021. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u dopis Splitske banke d.d. od 9. 11. 2015. (str. 8 i 9 spisa), I. Dodatak Ugovoru o kreditu od 2. 10. 2006. (str. 10-15 spisa), pregled uplata (str. 16 spisa), II. Dodatak ugovoru o kreditu od 2. 10. 2016. (str. 17-20 spisa), Sporazum o konverziji ugovora o kreditu (str. 21 i 22, 138-144 spisa), otplatni plan (str. 23 spisa), ugovor o kreditu (str. 25-31 spisa), rješenje o nasljeđivanju (str. 32 i 33 spisa), izračun EKS-a i otplatni plan (str. 34-40 sisa), sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita (str. 128 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Dragani Bubalo, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Tužiteljica TN iskazala je da je korisnik kredita koji je predmet ovog spora bio RN koji je bio njezin brat, a preminuo je nakon što je ugovorio navedeni kredit. Navela je da su brat i ona cijeli život živjeli zajedno, obzirom da se on nije oženio, a ona se nije udala te se 2004. razboljela i s obzirom na to da su živjeli u neadekvatnim uvjetima i bez kupaonice on je odlučio podići kredit kako bi kupio nekretninu i to kuću za njihov zajednički život. Spornim kreditom je kuća kupljena i to u Galdovu te su ugovorom o kupoprodaji brat i ona postali suvlasnici iste. Ističe da je njezin brat htio podići kredit u valuti euro, no u banci su ga djelatnici nagovarali da podigne kredit u valuti CHF, obzirom da su rate tog kredita u to vrijeme bile povoljnije i to nagovaranje je trajalo oko 2 tjedna te je on u konačnici na to pristao. Isti je preminuo **.**.2011. Njezin brat je plaćao navedeni kredit do svoje smrti, a potom je isti nastavila otplaćivati ona i to u njegovo ime, obzirom da ona sa bankom nije sklopila nikakav ugovor. Ističe da su brat i ona bili dosta povezani te su zajedno odlazili u banku prilikom pregovaranja oko sklapanja spornog ugovora o kreditu kao i vezano za sklapanje istog. Ističe da djelatnici banke nisu pojašnjavali bilo što vezano za otplatu kredita u valuti CHF. On je čitao ugovor o kreditu prije potpisivanja. U to vrijeme nije bilo govora između njega i djelatnika banke o tome kako bi ta ugovorena valuta mogla utjecati na buduću ratu otplate kredita, a niti pod kojim utjecajem bi ista mogla varirati. Ističe da ne poznaje ČN, te uopće ne zna tko je to. Ona osobi tog imena i prezimena nije nikada dala punomoć niti ju je ovlastila za bilo što. Moguće je da se, vezano za navedenu preplatu i zabunila jer njezin mozak zbog bolesti baš dobro ne funkcionira. Ima tumor na malom mozgu, a imala je i aneurizmu. Ističe da je u banci potpisala dokument vezano za konverziju, obzirom da su joj na to iz banke pozvali. Ističe da ju u banci nisu zapravo ništa objasnili vezano za tu konverziju već su joj rekli da to mora potpisati. Ona je znala da je tom prilikom utvrđena neka preplata, a rečeno joj je da će se od tog iznosa dalje otplaćivati kredit. 2017. ju je zvao netko iz banke i predložio joj da izađe iz kuće i da će joj iz banke platiti neki novčani iznos za to, no ona nema kuda otići i nakon toga ju nitko više nije zvao. Taj kredit je sada zatvoren, bar ona to tako misli jer je kuća od strane banke prodana, obzirom da je bilo fiducijarno vlasništvo banke, no ona nije u tom postupku sudjelovala. Nju o toj prodaji nitko nije od strane banke nije niti obavijestio već je jednom prilikom došao novi vlasnik kuće i rekao joj je da je kupio kuću. Ističe da je njezin brat bio po struci strojarski tehničar, a ona je ekonomski tehničar. Niti brat niti ona u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu imali obrt niti trgovačko društvo. Njezin brat je gledao kredite i kod drugih banaka, no oboje su bili klijenti Splitske banke, te su u toj banci imali račune na koje su primali plaću te su toj banci vjerovali.

6. Podneskom od 1. 8. 2023. tužiteljica je, nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule zahtijeva isplatu iznosa od 3.396,25 eur, sa zateznim kamatama, te na ime razlike iznosa glavnice isplatu iznosa od 9.665,85 eur, sa zateznim kamatama .

7. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

8. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju br. O-1124/11 od 27. 10. 2011. utvrđeno je da je zakonskom nasljednicom iza pok. ostavitelja KN utvrđena TN, sestra ostavitelja, u cijelosti.

9. Nadalje, uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 51416/06 od 2. 10. 2006. (dalje: Ugovor) koji je sklopljen između prednika tužiteljice RN, kao korisnika kredita i Societe generale - SPLITSKA BANKA d.d., prednika tuženika, kao kreditora, te NN i PN, kao protivnika osiguranja-prodavatelja, utvrđeno da kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 80.413,41 CHF, da se kredit isplaćuje prema prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora), zatim, da se odobreni kredit koristi isključivo za kupnju nekretnine (čl. 3. Ugovora), da je ugovoren rok otplate od 300 mjeseci (čl. 4. Ugovora), da je ugovorena nominalna kamatna stopa koja iznosi 4,20 %, promjenjiva (čl. 5. Ugovora), te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima, odnosno u 300 mjesečnih anuiteta i to u 299 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 436,34 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 438,59 CHF, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća (čl. 10. Ugovora).

10. Između stranka nije sporno da je između prednika tužiteljice RN, kao korisnika kredita i Societe generale - SPLITSKA BANKA d.d., prednika tuženika, kao kreditora, te NN i PN, kao protivnika osiguranja-prodavatelja 8. 12. 2006. sklopljen I. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 51416/06 od 2. 10. 2006. (dalje: I. Dodatak), kojim se mijenja rok korištenja kredita (čl. 7. Ugovora) te odredba čl. 10. Ugovora na način da ugovorne strane ugovaraju da se kredit otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima, odnosno u 300 mjesečnih anuiteta i to u 299 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 435,93 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 437,06 CHF, a u preostalom dijelu Ugovor ostaje nepromijenjen (čl. 3. I. Dodatka).

11. Nije sporno niti da je između prednika tužiteljice RN, kao korisnika kredita i Societe generale - SPLITSKA BANKA d.d., prednika tuženika, kao kreditora, te TN, kao protivnika osiguranja, **.**.2006. sklopljen II. Dodatak Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 51416/06 od 2. 10. 2006. (dalje: II. Dodatak), kojim se mijenja rok korištenja kredita (čl. 7. Ugovora), ugovara se sredstvo osiguranja tražbine – prijenosom prava vlasništva na nekretnini protivnika osiguranja (čl. 2. II. Dodatka) te se mijenja odredba čl. 10. Ugovora na način da ugovorne strane ugovaraju da se kredit otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima, odnosno u 300 mjesečnih anuiteta i to u 299 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 435,73 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 435,40 CHF (čl. 3. II. Dodatka), a u preostalom dijelu Ugovor ostaje nepromijenjen (čl. 4. II. Dodatka).

12. Nadalje, nije sporno niti da je između tužiteljice, kao nasljednice /fiducijarnog dužnika i prednika tuženika kao kreditora 22. 8. 2016. sklopljen Sporazum o konverziji Ugovora o kreditu br. 51416/06 (dalje: Sporazum o konverziji), kojim ugovorne strane suglasno utvrđuju da su 2. 10. 2006. zaključile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva/zasnivanjem založnog prava broj 51416/06 kojim je korisniku kredita odobren kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 80.413,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz valutnu klauzulu, s rokom otplate od 300 mjeseci i promjenjivom kamatnom stopom od 4,20 % godišnje, da je tražbina bane temeljem navedenog ugovora o kreditu dospjela u cijelosti na naplatu otkazom ugovora o kreditu/protekom vremena, da je korisnik kredita temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, Narodne novine br. 102/2015) pristao na konverziju kredita radi promjene valute (kredit denominiran u CHF ili denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u EUR odnosno u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR), i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, te je slijedom toga došlo do promjene valute ugovora, te izračuna obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu (čl. I. Sporazuma o konverziji).

13. Prema odredbi čl. II. Sporazuma o konverziji ugovorne strane suglasno utvrđuju da dospjela neplaćena tražbina kreditora temeljem Ugovora nakon izvršenja konverzije iznosi 50.430,65 eur, u kunskoj protuvrijednosti koji iznos se ima uvećati za troškove nastale zbog neuredne otplate kredita.

14. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

15. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

16. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je ovdje tužiteljica, kao pravni sljednik pojedinačnog potrošača, pokrenula protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 51416/06 od 2. 10. 2006., u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite pojedinačnog interesa potrošača povrijeđenog postupanjem prednika tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu prednika tužiteljice, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je odnesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

17.Utoliko što je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužiteljica u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

18. U odnosu na odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 51416/06 od 2. 10. 2006., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te imajući u vidu iskaz tužiteljice, sud zaključuje da prednik tuženika nije na transparentan način informirao prednika tužiteljice odnosno korisnika kredita o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

19. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika, na koju prednik tužiteljice nije imao mogućnost utjecaja, te prednik tuženika koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je prednik tužiteljice bio u „slabijem“ položaju, nije prednika tužiteljice informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

20. Naime, pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim prednik tuženika je bio dužan, nudeći svoj proizvod predniku tužiteljice, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

21. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 51416/06 od 2. 10. 2006., u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bila sastavni dio ugovora sastavljenog od strane prednika tuženika, da o tim odredbama između ugovornih stranaka nije bilo pregovora, niti je prednik tužiteljice utjecao na sadržaj iste, čime je predniku tužiteljice, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da je takve odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetna, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZPP i čl. 102. ZZP/07.

22. Nadalje, činjenica što je između tužiteljice i prednika tuženika sklopljen Sporazum o konverziji kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule te iznosa preostale glavnice nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 51416/06 od 2. 10. 2006., konkretno u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018- 2 od 26. 5. 2020.).

23. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 T od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).

24. Dakle, činjenica da je između tužiteljice i prednika tuženika provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

25.Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica, temeljem nepoštene i ništetne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 51416/06 od 2. 10. 2006., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem takve odredbe.

26. Sud je na prijedlog tužiteljice izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo te iz pismenog nalaza i mišljenja iste od 4. 4. 2024. proizlazi da pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita sveukupno iznose 3.396,95 €. Tijekom utuženog razdoblja nije bilo smanjenja tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, stoga nije postojala negativna razlika. Tužitelj je dana 22.08.2016. sklopio s tuženikom Sporazum o konverziji ugovora o kreditu br. 51416/06 (dokaz strana 21 u spisu). Navedeni dodatak Osnovnom ugovoru sklopio se između ugovornih strana radi provedbe postupka konverzije denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015). Navedenim ugovorom prema izračunu konverzije na dan 30.09.2015. utvrđeno je slijedeće: - neotplaćena glavnica kredita u EUR iznosi 50.430,65 (384.890,65 HRK). Sukladno originalnom otplatnom planu, vrijednost neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015., u slučaju da nije bilo promjene kamatnih stopa po predmetnom kreditu iznosila bi 67.461,30 CHF što je na navedeni datum iznosilo 312.055,74 HRK. Sukladno navedenome, tražena razlika u glavnicama iznosila je 72.834,91 HRK (9.666,85 € preračunato prema fiksnom tečaju konverzije, 1€=7,5345 HRK). Zakon o potrošačkom kreditiranju, čl. 19.d., propisuje da za potrebe provjere izračuna konverzije vjerovnik je dužan izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ovoga Zakona, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. Prije objave kalkulatora iz stavka 1. ovoga članka na mrežnoj stranici vjerovnik je dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Sukladno navedenom, vještakinja zaključno ističe da je konverzija provedena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, uzimajući u obzir sve do tada izvršene uplate tužitelja, a što je u slučaju svake pojedine banke potvrdio neovisni revizor odnosno sudski vještak.

27. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 19. 5. 2025. vještakinja Dragana Bubalo u cijelosti je ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja, tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju i u skladu s istim je precizirao tužbeni zahtjev dok se tuženik o nalazu i mišljenju vještaka nije određeno izjasnio niti je predložio kakvu dopunu ili provođenje drugog vještačenja, te ga sud stoga prihvaća u cijelosti kao stručno i obrazloženo.

28. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita odnosno preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 51416/06 od 2. 10. 2006., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, iznosi 3.396,95 eur, te da, prema sadržaju Sporazuma o konverziji, u odnosu na kredit koji je predmet ovog spora nema utvrđene preplate u postupku konverzije.

29. Za istaknuti je i da se spisu priloženi Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 15. 2. 2016. odnosi na korisnika kredita ZN i na ugovor o kreditu br. 16079/06, pa stoga nije od utjecaja na odluku suda u ovom sporu.

30. Ujedno, Sporazumom o konverziji nema utvrđene preplate po ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora pa nema mjesta zaključku da bi tužiteljica provođenjem konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015) bila obeštećena te, suprotno navodima tuženika, tužiteljica sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO ima pravo na povrat iznosa utužene razlike po osnovi preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 51416/06 od 2. 10. 2006., u iznosu od ukupno 3.396,95 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužiteljici temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta, također sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka u kojem dijelu nalaza i mišljenja nije bilo prigovora stranaka.

31. Nadalje, prijedlog tuženika da sud uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz ugovora o kreditu (koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom) neutemeljen je i u konačnici bespredmetan jer iz nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo proizlazi da tijekom utuženog perioda nije bilo smanjenja tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

32. Prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi isplate podnesena sudu 13. 6. 2023., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene preplate po osnovi valutne klauzule, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

33. Konačno, iako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da, uzimajući u obzir Sporazum o konverziji, neotplaćena glavnica u CHF u prvotnoj ugovorenoj, početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita iznosi manje od neotplaćene glavnice konvertiranog kredita na dan konverzije (za iznos od 72.834,91 kn odnosno 9.666,85 eur), tužiteljica i tuženik su sklapanjem Sporazuma o konverziji utvrdili svoja prava i obveze, i ubuduće, pa tako i u odnosu na iznos preostale glavnice za otplatu, a koji Sporazum o konverziji je u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), sklopljen i izvršen te izaziva pravne učinke.

34. Zakonitost i provedba konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., stranke niti ne osporavaju valjanost Sporazuma o konverziji, tužiteljica je prihvatila ponudu tuženika i navedeni sporazum je zaključen i izaziva pravne učinke te, po mišljenju ovog suda, nema pravnog temelja po kojem bi tuženik bio u obvezi isplatiti tužiteljici utuženi iznos od 9.666,85 eur, sa zateznim kamatama, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan (čl. 221.a ZPP).

35.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka odlučeno je da je tužiteljica dužna tuženiku nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

36. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno tome, tužiteljica je po osnovi i visini uspjela s 26 % dok je tuženik uspio u omjeru od 74 %, te u konačnici uspjeh tuženika iznosi 48 %.

37. Tuženiku su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sukladno vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 31. 1. 2024. i 19. 5. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), te PDV u iznosu od 150,00 eur, ukupno 750,00 eur, no obzirom na uspjeh tuženika u sporu od 48 % dosuđen mu je parnični trošak u iznosu od 360,00 eur.

38. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 18. lipnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku