Poslovni broj: P.357/2023-

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Petroneli Jakobušić u pravnoj stvari tužitelja 1. KŠĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelja 2. KŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Nikola Jakšić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, Dropčeva 1, Dubrovnik, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 22. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika, dana 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju KŠĆ u roku od 15 dana iznos od 7.325,28 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate koje se računaju na svaki pojedini mjesečni iznos od po 203,48 eura za razdoblje od listopada 2019. do rujna 2022. od dvadesetog dana u svakom mjesecu pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužiteljici KŠ u roku od 15 dana iznos od 2.200,68 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate koje se računaju na svaki pojedini mjesečni iznos od po 101,74 eura za razdoblje od listopada 2019. do rujna 2022. godine od dvadesetog dana u svakom mjesecu pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III Odbija se tužbeni zahtjev OŠĆ za isplatom iznosa od 2.250,72 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje se računaju na svaki pojedini mjesečni iznos od po 62,52 eura za razdoblje od listopada 2019. do rujna 2022. od dvadesetog dana u svakom mjesecu pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV Odbija se tužbeni zahtjev KŠ za isplatom iznosa od 1.125,36 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje se računaju na svaki pojedini mjesečni iznos od po 31,26 eura za razdoblje od listopada 2019. do rujna 2022. od dvadesetog dana u svakom mjesecu pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti parnični trošak od 2.465,57 eura tužiteljima HŠĆ i KŠ u roku od 15 dana od presuđenja, uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku od dospijeća pa do isplate.

Obrazloženje

1.Tužitelji u tužbi navode da su podnijeli zahtjev za mirno rješenje spora 14. listopada 2022. Odgovorom Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku broj N-DO-47/22 od 18. siječnja 2023. zahtjev je odbijen kao neosnovan. Nadalje navode da su tužitelji su vlasnici cjeline nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica], kat. čest. zgr. [katastarska čestica], z. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], tužitelj pod 1 za 2/3 prava vlasništva, tužiteljica pod 2 za 1/3, uključujući i stan u prizemlju površine 60,98 m2 na adresi [adresa], da je predmetni stan je u režimu zaštićenog najma, a što proizlazi iz pravomoćnih presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-1074/97 od 19. lipnja 1998. i P-591/02 od 15. studenog 2012. i ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom ovjerenog pred Javnim bilježnikom Nikšom Viđenom, OV-5929/15 od 22. rujna 2015, da iz navedenih presuda i ugovora proizlazi da je pok. OŠ imao status zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu, tada u vlasništvu prednice tužitelja ŽŠĆ, a da je njegova supruga HŠ kao članica obiteljskog domaćinstva nastavila koristiti predmetni stan i da je ista sukladno odredbi članka 24 Zakona o najmu stanova postala zaštićeni najmoprimac, kao i da zaštićena najamnina za predmetni stan, sukladno izračunu Dubrovačko-neretvanske županije, Grad Dubrovnik, Upravni odjel za gospodarenje nekretninama klasa: 371-01/15-01/61 od 15. srpnja 2015. iznosi mjesečno 243,73 kuna počevši od 5. rujna 2012. pa nadalje.

Tužitelji smatraju da bi na slobodnom tržištu ostvarili najamninu od najmanje 3.250,00 kuna mjesečno, posebno kad se uzmu u obzir lokacija predmetnog stana, veličina i drugi podaci koji su relevantni za određivanje iznosa najamnine, da im pripada razlika između primljenih iznosa zaštićene najamnine i najamnine koju bi ostvarili na slobodnom tržištu, i to unatrag tri godine od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

Ukazuju da Europski sud za ljudska prava u odlukama Statileo protiv Republike Hrvatske br. 12027/10 i Bego i dr. protiv Republike Hrvatske br. 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12, a u kojim predmetima se radi o slučajevima koji su u potpunosti usporedivi, štovište identični u činjenicama u ovom predmetu, presudio da je Republika Hrvatska Zakonom o najmu stanova (NN 91/96) povrijedila članak 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i drugih sloboda, kao i da je sudska praksa u Republici Hrvatskoj općenitog stava da konačne odluke Europskog suda za ljudska prava imaju učinak ergo omnes, a pogotovo kad se pravni stav Europskog suda za ljudska prava proteže u šest identičnih slučajeva, pa se mora primjenjivati i nadalje na istovjetne slučajeve koji su u postupku pred domaćim sudovima.Sve navedeno potkrepljuje i činjenica da se Europski sud za ljudska prava u svojoj kasnijoj presudi (Bego i dr. protiv RH) poziva na raniju presudu (Statileo protiv RH), a što je sve u interesu pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom.

Pravni stav da se domaće pravo tumači i primjenjuje u skladu s obvezama koje za Republiku Hrvatsku proizlaze iz Konvencije i prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi i iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III-3304/2011 od 23. siječnja 2013. S obzirom na gore navedeno, tužitelji trpe imovinsku štetu kao posljedicu nemogućnosti naplate adekvatne najamnine za svoj stan, pa im pripada pravo na naknadu te štete koja se manifestira kao razlika između iznosa zaštićene najamnine koju su primili i najamnine koju su mogli ostvariti iznajmljivanjem stana na tržištu.

Tužitelji sukladno čl.230 Zakona o obveznim odnosima potražuju iznose koji predstavljaju razliku između iznosa zaštićene najamnine i iznosa kojeg bi ostvarili iznajmljivanjem na tržištu, pri čemu tržišnu najamninu uzimaju kao utvrđenu u iznosu od 3.250,00 kuna za unatrag tri godine od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora zajedno s pripadajućim zateznim kamatama odnosno da tužitelju pod 1 pripadaju mjesečni iznosi za razdoblje od listopada 2019. do rujna 2022. od po 2.004,18 kuna / 266,00 eura, uvećano za pripadajuće zatezne kamate, a tužiteljici pod 2 za isto razdoblje mjesečni iznosi od po 1.002,09 kuna / 133,00 eura, uvećano za pripadajuće zatezne kamate.

2. U odgovoru na tužbu tuženica navodi da zaštićena najamnina za predmetni stan sukladno izračunu Dubrovačko-neretvanske županije, Grada Dubrovnika, Upravnog odjela za gospodarenje nekretninama od 1. prosinca 2012. pa nadalje iznosi 243,73 kn mjesečno. Osporava osnov i visinu tražbine, ističe prigovor zastare. Navodi da je iz zk izvadka za predmetnu nekretninu vidljivo je da stan površine 60.98 m2 nije upisan u zemljišnu knjigu, te da nije razvidno da li isti predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu. Nadalje, navodi da je tužitelj TŠĆ 1/3 dijela prava vlasništva predmetne nekretnine stekao na temelju solemniziranog ugovora o doživotnom uzdržavanju br. Ov. 4297/11 zaključenog između tužitelja kao davatelja uzdržavanja te ŽŠ kao primatelja uzdržavanja odnosno da je tužitelj je 1/3 predmetnog stana stekao na temelju gore navedenog ugovora o doživotnom uzdržavanju, točnije na temelju pravnog posla znajući da se radi o nekretnini u kojoj stanuje zaštićeni najmoprimac, stoga mu zasigurno ne pripada pravo na naknadu štete jer konkretno tužitelju država nije nametnula prekomjerni teret i nemogućnost izbora, već je predlagatelj sam imao izbora hoće li ili ne sklopiti takav ugovor (tako i u presudi Županijskog suda u Zagrebu od Gž-1147/2019 od 16. srpnja 2020).

Osporava visinu tražbine iz razloga što je sporna visina zaštićene najamnine koju su tužitelji imali pravo primati u spornom razdoblju, kao i visina moguće tržišne najamnine. Odnosno da su sporni ključni elementi koji određuju visinu naknade štete. Ističe se da prema odredbi članka 7. stavka 2. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 - dalje: ZNS) visina zaštićene najamnine ovisi, između ostalog, o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca, pa bi izračun zaštićene najamnine trebao sadržavati i podatke o ostvarenim prihodima u prethodnoj godini po članu obiteljskog domaćinstva, da je prema odredbi članka 9. stavka 4. Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine („Narodne novine“ broj 91/96 i 117/05 - dalje: Uredba) najmodavac je ovlašten zatražiti od najmoprimca potvrdu o njegovom imovinskom stanju, što podrazumijeva i članove njegovog obiteljskog domaćinstva, a koju izdaje Porezna uprava.

Također, najmodavac je visinu mjesečnog iznosa zaštićene najamnine dužan izračunati jedanput godišnje, te takav izračun dostaviti najmoprimcu, a isti čini sastavni dio ugovora o najmu stana (čl. 11. Uredbe).

Slijedom navedenog, izračun zaštićene najamnine potrebno je dostaviti za svaku godinu spornog razdoblja, osobito stoga što se u tom razdoblju zaštićena najamnina povećavala prema tada važećim odredbama članka 28.a Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18) po kojem zaštićena najamnina za stan u privatnom vlasništvu povećavala se svakih dvanaest mjeseci, počevši od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023., s time da je iznos za koji se povećavala najamnina na dan 1. rujna tekuće godine bio fiksan i iznosio je 1,20 puta zaštićene najamnine koju je najmoprimac plaćao na dan 31. kolovoza 2018. (st. 1.), te je takvu povećanu najamninu najmoprimac bio dužan plaćati bez izmjene ugovora, na temelju izračuna najmodavca (st. 4.).

Nadalje navodi da je državno odvjetništvo zaprimilo tužbu kojim se tužitelji pozivaju na pravno stajalište koje je zauzeo Europski sud za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske presudom od 10. srpnja 2014. broj: 12027/10 potražujući od Republike Hrvatske isplatu naknade između iznosa zaštićene i tržišne najamnine i to tužitelj IŠĆ u svako mjesečnom iznosu od 2.004,18 HRK/266 EUR- a za razdoblje od listopada 2019. pa do rujna 2022. te tužiteljica KŠ u svakomjesečnom iznosu od po 1.002,09 HRK/133 EUR-A za razdoblje od listopada 2019. pa do rujna 2022. zajedno sa zateznim kamatama, te da tužitelji nisu dostavili izračun visine zaštićene najamnine koji sadrži potpune i točne podatke, što podrazumijeva i platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca, te izračun visine zaštićene najamnine za razdoblje od 1. listopada 2019. do 25. rujna 2020. prema odredbama članka 28.a Zakona o najmu stanova, kako bi se utvrdila točna visina zaštićene najamnine koju su imali pravo primati u spornom razdoblju, neovisno o tome jesu li te iznose zaista i primali.

Prema načelnom stajalištu ESLJP u predmetu Statileo, izraženom u točki 157. presude, naknada štete ne može sadržavati iznos zaštićene najamnine koju je najmodavac imao pravo primati prema domaćim pravnim propisima, bez obzira na to je li on to svoje pravo ostvarivao ili nije. Dakle, ne može se najmoprimca zbog propusta najmodavca u ostvarivanju svoga prava na povećanu najamninu, neopravdano osloboditi njegove obveze plaćanja povećane najamnine za odnosno razdoblje, a istodobno od Republike Hrvatske neopravdano tražiti naknadu te razlike. Stoga smatra da u smislu čl.1092. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 - dalje: ZOO) da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu.

Navodi i da je moguću visinu tržišne najamnine potrebno je utvrđivati prema realiziranim cijenama najma stanova u spornom razdoblju, a koji stanovi se po svojoj površini, lokaciji i položajnim obilježjima u zgradi, godini izgradnje, kao i kakvoći (stanju), mogu usporediti s predmetnim stanom, a kojima raspolaže upravni odjel jedinice lokalne samouprave nadležan za poslove stanovanja, odnosno Upravni odjel za gospodarenje imovinom, opće i pravne poslove Grada Dubrovnika.

Napominje se kako je ESLJP u svim istovrsnim predmetima (Statileo, K i O, H) utvrđivao jesu li tužitelji kao vlasnici stanova koji zahtijevaju pravičnu novčanu naknadu imovinske štete, ispunjavali svoju zakonsku obvezu održavanja stana i zajedničkih dijelova zgrade, te plaćanja poreza na dohodak od zaštićene najamnine, a koje okolnosti su utjecale na visinu dosuđenog iznosa pravične naknade imovinske štete, ali da ti podaci iz dostavljene tužbe ni ti podaci nisu vidljivi.

Nadalje, da prema odredbi članka 7. stavka 2. ZNS zaštićena najamnina ovisi, između ostalog, o opremljenosti stana i iskoristivosti stana, dok iz odredbe članka 10. stavka 2. ZNS proizlazi da slobodno ugovorena najamnina ovisi o lokaciji, površini, opremljenosti i položaju stana (u zgradi). Prema praksi ESLJP sadržanoj u Naputku za postupanje u vezi zahtjeva za pravičnu naknadu (dalje: Naputak), na podnositelju (tužitelju) je teret dokaza da je imovinska šteta nastala kao posljedica istaknute povrede, te podnositelj mora priložiti odgovarajuće dokaze kako bi dokazao, u što većoj mjeri, ne samo osnovu nego i visinu imovinske štete (toč. 11.).

U presudi broj Gž-889/17 od 18. siječnja 2018. Županijski sud u Varaždinu, zauzeo je stajalište prema kojemu je tužitelj dužan dokazati da je s obzirom na stanje i uređenost stana mogao ostvariti tržišnu najamninu u iznosu određenom u zahtjevu. Prema načelnom stajalištu ESLJP izraženom u točki 157. presude u predmetu Statileo protiv Hrvatske: „naknada imovinske štete…treba pokriti razliku između najamnine na koju je tužitelj imao pravo prema domaćim pravnim propisima, a koju Sud smatra neodgovarajućom, i odgovarajuće najamnine.“ (isto u predmetu K i O protiv RH, točka 64., H protiv RH, točka 30., Ž i dr. protiv RH, točka 38.). ESLJP niti jednom presudom vlasnicima nije dosudio zahtijevani iznos naknade štete u visini razlike između zaštićene najamnine na koju su imali pravo i tržišne najamnine usporedivih stanova (niti prosječne a pogotovo one najvišeg iznosa), već je svima dosuđen gotovo dvostruko niži iznos naknade štete od onog traženog iznosa, i to u visini razlike između zaštićene najamnine na koju su imali pravo i odgovarajuće (primjerene) najamnine.

Iz presude ESLJP u predmetu Berger-Krall i drugi protiv Slovenije, br. 14717/04 od 12. lipnja 2014., proizlazi kako je tužena država po ocjeni Suda osigurala pravednu ravnotežu između interesa najmodavaca i interesa najmoprimaca, među ostalim, time što je najmodavcima omogućila ostvarivanje određene dobiti od zaštićene najamnine dostatne za pokriće troškova održavanja stana u prikladnom stanju.

U predmetu Berger-Krall i drugi protiv Slovenije, ESLJP je smatrao opravdanim i razmjernim nekoliko zakonom propisanih mjera usmjerenih na zaštitu zaštićenih najmoprimaca, kojim je, između ostalog, bila predviđena. Naime, u predmetu Berger- Krall i drugi protiv Slovenije, ESLJP je smatrao opravdanim i razmjernim nekoliko zakonom propisanih mjera usmjerenih na zaštitu zaštićenih najmoprimaca, kojim je, između ostalog, bila predviđena zaštićena najamnina znatno niža od tržišne najamnine, ali je obuhvaćala amortizaciju, ulaganje i rutinsko održavanje stana, te upravljanje stanom i trošak uloženog kapitala, a iznosila je od 1,13 do 3,33 eura/m2, dok je tržišna najamnina istovremeno iznosila od 6,00 do 11,00 eura/m2.

S obzirom da je iznos zaštićene najamnine obuhvaćao gospodarske troškove stana, vlasnici su primali određeni iznos za podmirenje svojih troškova održavanja stana, pa njihova obveza održavanja stana u dobrom stanju nije predstavljala nerazmjeran teret. Sud je zaključio kako je prilikom uspostavljanja ravnoteže između interesa vlasnika stanova i zaštićenih najmoprimaca, tužena država

osigurala pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta stambene reforme kojom nije prekoračila svoju slobodu procjene (točke 157., 203., 208., 211.). U točki 199. citirane presude ESLJP je izrazio načelno stajalište prema kojemu kada je u pitanju mjera kojom se kontrolira upotreba vlasništva, izostanak naknade čimbenik je koji se treba uzeti u obzir pri utvrđivanju je li postignuta pravična ravnoteža, no on sam po sebi nije dostatan da predstavlja povredu članka 1. Protokola br. 1. Time je ESLJP ujedno odredio do koje granice su države ugovornice ovlaštene zakonom sniziti najamninu ispod tržišne vrijednosti, i to do mjere koja vlasnicima stanova omogućuje ostvarivanje prihoda dovoljnih za pokriće troškova zajedničke pričuve i troškova na ime održavanja stana kojima su podvrgnuti sukladno mjerodavnim propisima. Drugim riječima, odredio je granicu do koje je državi dopušteno ograničiti pravo vlasništva kada je to ograničenje u cilju općeg interesa i socijalne pravde, a koje ograničenje je predviđeno odredbom članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članka 16. Ustava RH. Konačno navodi da i tužitelji zahtijevaju naknadu štete u vidu izmakle dobiti od godišnjeg, odnosno mjesečnog najma, oni bi sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 138/20) na eventualno dosuđeni iznos naknade na ime godišnjeg najma, nakon odbitka porezno priznatih rashoda u visini od 30%, trebali platiti propisani porez na dohodak od imovine (najamnine) po stopi od 12%, a od 1. siječnja 2021. po stopi od 10%, te prirez po stopi od 10% (Dubrovnik). Takvu praksu primijenio je i Županijski sud u Bjelovaru u presudi broj Gž-633/20 od 9. srpnja 2020. u kojoj je od iznosa tržišne najamnine odbio iznos na ime poreznih davanja i iznos zaštićene najamnine. Smatra da je predmetno potraživanje u zastari podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora zastarijevanje samo zastaje, čl. 186. a st. 3. Zakona o parničnom postupku), te da tužitelji nisu dokazali ni osnov tužbenog zahtjeva kao ni visinu zaštićene najamnine na koju su imali pravo u utuženom periodu pa tako ni visinu tržišne najamnine za koju tvrde da imaju pravo, te da je iz zk izvatka razvidno da je tužitelj stekao pravo vlasništva suvlasničkog dijela stana na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, tužbeni zahtjev je u pogledu osnova i visine u cijelosti neosnovan.

3. Sud je rješenjem od 24. travnja 2025. godine preotvorio glavnu raspravu radi razjašnjenja pojedinih važnih pitanja i dopune sukladno čl.305. ZPP-a.

4. Tijekom postupka pregledane su preslike isprava priloženih spisu

- Dopis Grada Dubrovnika, Upravni odjel za gospodarenje nekretninama od 15. srpnja 2015. (l.s.5-6)

-zapisnik o bodovanju stana Domouprave od 05. lipnja 2015. (l.s.7)

-pravomoćna presuda Općinskog suda u Dubrovniku P-591/02 od 13. studenog 2002. (l.s.8-10)

-zahtjev za mirno rješenje spora od 14. listopada 2022. (l.s.11-13)

-Dopis ODO Dubrovnik GU odjel broj N-DO-47/2022 od 18. siječnja 2023. (l.s.14-18)

-Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom iz kolovoza 2015. ovjeren pred javnim bilježnikom Nikšom Viđenom iz Dubrovnika OV-5889/2015 od 21. rujna 2015. (l.s.19-22)

-zk izvadak z. ul. [broj ZK uloška] od 18. travnja 2023. (l.s.26)

-sudska praksa – Vrhovni sud RH Rješenje Revd-1319/2023 od 28. ožujka 2023., Presuda Rev-271/2023 od 18. travnja 2023. (l.s.48-55)

-sudska praksa-Presuda Županijski sud u Bjelovaru Gž-633/2020 od 09. srpnja 2020. (l.s.56-62)

-Dopis-izračun poreza na dohodak od imovine Ministarstva financija, Porezne uprave središnji ured Klasa:410-01/20-01/2550 UR broj 513-07-21-01-21-2 od 09. ožujka 2021. (l.s.63-64)

-dopis Porezne uprave, Područni ured Dubrovnik Klasa:410-01/24-01/45 UR broj 513-07-19-24-4 od 11.ožujka 2024. (l.s.67)

-sudska praksa Presuda Općinskog suda u Dubrovniku P-357/2023 od 03. listopada 2024. (l.s.73-85). Izvršen je uvid u spis ovog suda P-1074/1997.

5. Sud nije provodio daljnje dokaze već ih je, u smislu odredbe članka 292. stavka 4. ZPP-a u vezi s člankom 220. stavkom 2. ZPP-a, kao nepotrebne odbio iz razloga što su predloženi na okolnosti koje sud, na temelju već provedenih dokaza, smatra dovoljno utvrđenim ili na okolnosti koje nisu sporne ili nisu od utjecaja na rješavanje predmeta spora. Iz istih razloga nije posebno cijenio ni preostale izvedene dokaze.

6. Iz pročitanih i pregledanih isprava proizlazi:

- da su tužitelji dana 14. listopada 2022. godine podnijeli Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku zahtjev za mirno rješenje spora s prijedlogom da se sklopi nagodba kojom bi se Republika Hrvatska obvezala ovdje tužiteljima isplatiti iznose od po 1.602,31 kuna mjesečno, počevši od listopada 2019. pa na dalje za svaki mjesec zaključno sa rujnom 2022. uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedinačni mjesečni obrok od 20.og u mjesecu pa do isplate naime naknade štete, na koji se zahtjev Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku očitovalo dopisom od 18. siječnja 2023. godine da prijedlog nije osnovan osporavajući osnovu i visinu tražbine, te ističući prigovor zastare. (l.s.11-18),

- da su tužitelji dana 19. travnja 2023. godine u roku tri mjeseca od odbitka zahtjeva za mirno rješenje spora kao neosnovanog, podnijeli tužbu ovom sud protiv tuženice radi naknade imovinske štete nastale u razdoblju od listopada 20198. godine pa do rujna 2022. godine i to tužitelj GŠĆ iznos od 9.576,00 kuna (1.270,95 eura),a tužiteljica KŠ iznos od

4.788,00 kuna ( 635,00 eura),

- da su tužitelji sa HŠ kao članom obiteljskog domaćinstva TŠ dana 21. rujna 2015. sklopili ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom pred Javnim bilježnikom Nikšom Viđenom iz Dubrovnika OV- 5929/15 od 22. rujna 2015. godine nakon odluka u P-1074/97 od 19. lipnja 1998. godine i P-591/02 od 15. studenog 2012. godine u iznosu od 243,73 kune mjesečno za stan, na adresi [adresa] u prizemlju obiteljske kuće čest zhr.629 zul 1545 k. o. [katastarska općina], površine 68 m2, koja se sastoji od tri sobe, kuhinje , kupaonice s WC-om i hodnika (l.s.17-18)

- da su tužitelji ĐŠĆ i KŠ suvlasnici čest. zgr. [katastarska čestica]. (kuća sa avlijom) k. o. [katastarska općina] i čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] vrt i to UŠĆ za 2/3, a KŠ za 1/3 vlasništva (l.s.26),

- da je prema dopisu Porezne uprave, Područni uredu Dubrovniku od 11. ožujka 2024. godine prosječna cijena najamnine na adresi [adresa] iznosi 5,66 eura/m2 (l.s.67),

- da prema dopisu Ministarstva financija, Porezna uprava, Središnji ured, klasa:410-01/20-01/2550, urbroj:513-07-21-01-21-2 od 9.ožujka 2021.godine, a vezano za upit o načinu izračuna poreza na dohodak od imovine, proizlazi da je prilikom utvrđivanja iznosa visine mjesečne najamnine koju su dužni isplatiti tužiteljima potrebno iz iznosa koji je presudom već utvrđen kao mjesečna najamnina odbiti obvezu poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, kao i iznos već uplaćene najamnine za svaki mjesec kao i da se iznos priznatih troškova od 30% koristi kako bi se izračunao dohodak od imovine koji je ujedno osnovica za izračun poreza i da se neto iznos najamnine utvrđuje umanjenjem ugovorene mjesečne najamnine za utvrđeni iznos poreza na dohodak i pripadajući prirez, (l.s.63-64).

7. Tuženica u bitnome osporava osnovu i visinu te ističe prigovor zastare tražbine. Osporava tražbinu tužitelja PŠĆ s osnove 1/3 vlasništva kojeg je stekao ugovorom o doživotnom uzdržavanju OV-4297/11 sa pok. IŠ pok. T. Nadalje prigovora da se iz dostavljene dokumentacije ne vidi da stan predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu, visinu zaštićene najamnine, navodi da su tužitelji doprinijeli visini štete.

8. Tijekom postupka na ročištu od 29. veljače 2024. godine i navela da bi primjerena naknada bila 266,00 eura, ali da smatra da je taj mjesečni iznos potrebno umanjiti za iznos zaštićene najamnine, te umanjit i za iznos poreznih davanja.

9. Odredbom čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99,22/00,73/00, 129/00, 114/01,79/06,141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 u daljnjem tekstu ZV-a) propisano je da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.

10. U čl. 31. st. 1. Zakona o najmu stanova (NN br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 u daljnjem tekstu ZNS) propisano je da vlasnik stana i osoba koja je do stupanja toga zakona imala stanarsko pravo na tom stanu, te je stupanjem na snagu toga zakona stekla status najmoprimca, sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu.

11. Člankom 13. ZNS propisano je da je vlasnik stana dužan održavati stan koji se daje u najam dok je člankom 7. ZNS propisano da se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske.

12. Prema čl. 56. i čl. 57. st. 1. Zakona o porezu na dohodak (NN br. 115/16, 106/18 i 121/19) dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra se razlika između primitka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova, primitka od vremenskog ograničenog ustupa autorskog prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava, primitka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava i izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u svezi s tim primitcima. Kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa pokretnina i nekretnina priznaju se izdaci u visini 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine. Prema citiranim odredbama, dohodak od imovine predstavlja razliku između mjesečne najamnine i izdataka u visini od 30% na koji iznos se obračunava porez na dohodak sukladno čl. 62. Zakona o porezu na dohodak i to po stopi od 12% godišnje.

13. Temeljem čl. 1. Odluke o izmjenama i dopunama odluke o gradskim porezima i prirezu porezu na dohodak Grada Dubrovnika ("NN 147/2012) prirez porezu na dohodak plaća sa po stopi od 10%.

14. Člankom 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u daljnjem tekstu ZOO-a) propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje kao i da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

15. Članak 134. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 u daljnjem tekstu Ustav RH) propisuje da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona.

16. Dakle, iz navedenog proizlazi da je uvođenjem ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("NN međunarodni ugovori", br. 18/97. i 6/99, u daljnjem tekstu Konvencija) kojim je miješanjem tužene vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci nametnut nerazmjeran i prekomjeran individualni teret, dok s druge strane u zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca. Dakle, tužitelji kao suvlasnici stana predmetni stan ne mogu iznajmiti na tržištu čime bi ostvarili tržišnu najamninu s obzirom da u njemu živi osoba koja je po propisima bivše države stekla stanarsko pravo, te je Zakonom o najmu stanova utvrđena zaštićenim najmoprimcem s kojim je prednica tužitelja bila dužna zaključiti ugovor o najmu stana, a visinu najamnine ugovoriti u visini zaštićene najamnine kako je to propisivao Zakon o najmu stanova te je takav postupak tužene prilikom donošenja Zakona o najmu stanova Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u dvije svoje presude i to Statileo protiv [adresa] te Ž i drugi protiv Republike Hrvatske, utvrdio kao pretjerano miješanje u pravo vlasništva vlasnika stana, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda iz kojih presuda proizlazi da država ima pravo miješati se u mirno uživanje vlasništva kada su u pitanju stambeni odnosi, međutim zakonsko ograničenje najamnine na način da ona bude 25 puta manja od tržišne predstavlja pretjerano miješanje koje se ne može opravdati i pritom nije postojala pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru te iz navedenih presuda ESLJP u Strasbourgu proizlazi da hrvatske vlasti bez obzira na široku slobodu procjene nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i zbog toga je ESLJP u Strasbourgu u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio materijalnu štetu od 8.200,00 EUR-a koja predstavlja upravo razliku između visine zaštićene najamnine i visine najamnine koju bi ostvario na tržištu. Nadalje, odluke ESLJP kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih Protokola obvezatne su za sve sudove u Republici Hrvatskoj i djeluju prema svima, a ne samo prema podnositelju zahtjeva kako je to jasno izraženo i u odluci broj U-I-745/1999 od 8.11.2000. (NN br. 112/00.) Ustavnog suda RH u kojoj je zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim čl. 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim čl. 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim čl. 134. Ustava RH i koji smatra da izvršenje presuda ESLJP u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije. Kako je presudom Statileo protiv Republike Hrvatske ESLJP zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu materijalne štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje, i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu, a ratifikacijom Konvencije o zaštiti ljudskih prava tužena se obvezala primjenjivati ju, a to znači i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, sukladno čl. 141. Ustava RH koji propisuje da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj su snazi iznad zakona i čija primjena je vidljiva i u stavu Vrhovnog suda RH koji navodi :"Prema pravnom shvaćanju ovog suda zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu i vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu. (Rev 2364/16 od 19. prosinca 2018.).

17. Nije osnovan prigovor tuženice da tužitelj IŠĆ nema pravo na naknadu za 1/3 vlasništva stana koju je stekao temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju. Naime, uvidom u zk izvadak razvidno je da je pod Z-697/12 od 14. veljače 2012. godine i smrtnog lista klasa :223-04/12-04/104 Matičnog ureda Dubrovnik upisano vlasništvo 1/3 čest. zgr. [katastarska čestica] i zem.1473 k. o. [katastarska općina] na ime LŠĆ, pa je isti postao vlasnikom nekretnina za 2/3. Dakle, postao je suvlasnikom za 1/3 još 2012. godine, te i za taj dio vlasništva je aktivno legitimiran za podnošenje tužbe radi naknade imovinske štete prema tuženici.

18. Među strankama je sporno je li od iznosa primjerene najamnine od 3.250,00 kuna (266,00 eura) treba umanjiti za iznos zaštićene najamnine kao i za iznos poreznih davanja. Također, navodi da je potrebno iznos umanjiti i za 1/3 iznosa jer je 1/3 vlasbišptva stana tužitelj GŠĆ stekao s osnove ugovora o doživotnom uzdržavanju s pok. IŠ.

19. Činjenica da se iz dostavljene dokumentacije ne vidi da stan predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu, nije pravno relevantna u ovom postupku, dok je iz presude ovog suda P-591/02 od 13. studenog 2002. godine i ugovora o najmu iz kolovoza 2015. godine vidljivo da se radi o stanu u prizemlju zgrade na adresi [adresa] , kojeg će koristiti HŠ zaštićeni najmoprimac kao i Zapisnika o bodovanju stana od 05. lipnja 2015.godine da se upravo radi o stanu s 3 sobe, kuhinjom, kupaonicom, predsobljem i hodnikom)(l.s7-8), kao i visina mjesečne najamnine od 243,73 kune (l.s.5-6).

20. U odnosu na prigovor tuženice da su tužitelji doprinijeli visini štete jer nisu od najmoprimca tražili povećane iznose zaštićene najamnine od 01. rujna 2018. godine pa do 25. rujna 2020. godine sukladno Zakonu o najmu stanova, pa do ukidanja te odredbe stupanjem na snagu odluke Ustavnog suda broj: U-I- 3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020. godine, radi čega tuženica nije dužna platiti tu razliku, sud nalazi da tuženica u ovom postupku nije dokazala koliko bi iznosio povećani iznos zaštićene najamnine kojeg tuženica ne bi bila dužna platiti, a s obzirom da je na tuženici teret dokazivanja te činjenice u smislu čl.221.a ZPP-a.

21. Prigovor zastare tražbine nije osnovan s obzirom da tužitelji potražuju naknadu imovinske štete za razdoblje tri godine prije podnošenja zahtijeva za mirno rješenje spora 14. listopada 2022. godine u smislu čl. 230. ZOO-a po kojem zastara naknade štete zastarijeva u roku tri godina otkad je oštećenik doznao za štetu i štetnika. Podnošenjem zahtijeva za mirno rješenje spora prekinuta je zastarijevanje u smislu čl.241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

22. Slijedom navedenoga, kako je utvrđeno da je tuženik uvođenjem instituta tzv. zaštićenog najmoprimca kroz odredbe ZNS-a i Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine propustio istim odredbama ostvariti pravednu ravnotežu općeg interesa zajednice i pojedinačnog prava tužitelja, to su tužitelji pretrpjeli imovinsku štetu uslijed činjenice da je u utuženom razdoblju od listopada 2019. do rujna 2022. bili spriječeni naplatiti najamninu za svoj stan u visini slobodno ugovorene, tržišne vrijednosti najamnine u tom razdoblju, dakle tužena je zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenih prava vlasništva dužna tužiteljima u čijem stanu živi zaštićeni najmoprimac naknaditi štetu u iznosu razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine, sve sukladno čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u daljnjem tekstu ZOO-a).

23. U konkretnom slučaju, tužiteljima kao suvlasnicima stana bi prema redovnom tijeku stvari, što je tužena onemogućila, pripadalo pravo na primjerenu naknadu od 266,00 eura, umanjeno za porezna davanja i iznos onoga što na ime zaštićene najamnine tužitelji primaju od zaštićenog najmoprimca. Iako tužitelji tvrde da su traženi iznos naknade već umanjili za zaštićenu najamninu, isto tijekom postupka nisu dokazali niti su u ovaj spis takav izračun dostavili pa taj navod nije bilo moguće provjeriti.

24. Konačno, predmetni iznosi se dobiju kada se od iznosa primjerene najamnine (3.250,00 kuna (431, 34 eura) odnosno 2/3 iznosi 266,00 eura, a 1/3 iznosi 133,00 eura mjesečno)) koji se umanji za iznos poreza i prireza koji se računaju tako da se od porezne osnovice koja se utvrđuje sukladno čl. 57. st.1. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine br. 115/16 i 106/18) i koja iznosi 70% od iznosa najamnine (umanjenje od 30 % odnosi se na priznate izdatke), te se na isti iznos obračuna porez na dohodak po tada važećoj stopi iz čl. 61. st. 2. istog zakona koja je do 31.12.2020. iznosila 12 % a od 01.01.2021. godine ista iznosi 10 % te prirez na isti porez po stopi od 10 %, visina kojeg u tom razdoblju je bila propisana čl. 3. st.3 Odluke o gradskim porezima i prirezu porezu na dohodak Grada Dubrovnika (Narodne novine br. 147/12), a za Grad Split 15 %, pa proizlazi da razlika između primjerene i zaštićene najamnine, uz umanjenje za porezna davanja, predstavlja iznos imovinske štete.

25. Mjesečni iznos koji se dobije temeljem prethodno naznačenog obračuna za razdoblje od listopada 2019. godine do rujna 2022. godine, za 2/3 za tužitelja IŠĆ iznosi 203,48 eura x 36 mjeseci, ukupno 7.325,28 eura koje je sud našao osnovanim (toč. I izreke), dok je tužitelja valjalo za ostatak tražbine od 2.250,72 eura valjalo odbiti (toč. III izreke).

26. Mjesečni iznos koji se dobije temeljem prethodno naznačenog obračuna za tužiteljicu KŠ, sa prebivalištem u [adresa] za razdoblje od listopada 2019. godine do rujna 2022. godine i to za 1/3 iznosi 101,74 eura x 36 mjeseci ukupno 3.662,64 eura (toč. II izreke), dok je odbijen za iznos od 1.125,36 eura (toč. IV izreke).

27. Na tako utvrđeni iznos najamnine tužiteljima pripada i zatezna kamata koja teče na svaki pojedini mjesečni iznos ( jer se šteta sastoji upravo od razlike zaštićene najamnine i tržišne najamnine za svaki pojedini mjesec) i obveza naknade takve štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka te štete, sve na temelju odredbe članka 29. ZOO-a u vezi s čl. 1086. ZOO-a.

. 28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u

svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 88/05, 02/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 u daljnjem tekstu: ZPP), a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, u daljnjem tekstu Tarifa).

S obzirom da su tužitelji uspjeli u cijelosti s osnovom tužbenog zahtjeva, a s visinom 76 %(176:2= 88%).Tuženik nije uspio s osnovom, a uspio je s visinom kod tužitelja 34 % (34:2=17%).

Kada se od uspjeha tužitelja 88% oduzme uspjeh tuženika od 17%, osnovan je trošak tužitelja za 71%.

Stoga, osnovan je trošak za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora 250 bodova (Tbr.7/8 OT-a), za tužbu 250 bodova (Tbr. 7/1 OT-a), za pristup ročištima 29. veljače 2024., 29. listopada 2024., 27. ožujka 2025. za svako po 250 bodova (Tbr.9/1 OT-a) za pristup na ročište od 20. svibnja 2024. 25% od 250 bodova, (Tbr.9/5 OT-a), 1275 bodova x2,00 eura odnosno 2.550,00 eura, sve uvećano za PDV 25%, 3.187,50 eura, te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 190,09 EUR EUR i za presudu 95,05 EUR eura (kao ½ punog iznosa sudske pristojbe od 190,09 eura budući tužitelj ima mogućnost plaćanja ½ iznosa sudske pristojbe na sudsku odluku koja mu se dostavlja e- komunikacijom), u ukupnom iznosu od 3.472,64 eura. Konačno, 71% od 3.472,64 eura iznosi 2.465,57 eura, pa je odlučeno kao u točki V. Izreke.

29. Zatezne kamate na parnični trošak određene su temeljem čl.151. st.3. ZPP-a u vezi s čl.29. st.1-2. ZOO-a

Dubrovnik, 18. lipnja 2025. godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

1. punomoćniku tužitelja 1-2

2. ODO Dubrovnik, GU odjel

*Fiksni tečaj konverzije 1 euro iznosi 7,53450 kuna