Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-1031/19

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari 1-tužiteljice LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2-tužitelja SĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Ivoni Rus, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Leko&partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 07. travnja 2025., u prisutnosti pun. 1 i 2-tužitelja te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 18. lipnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 9012109931 od 21.11.2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak te dio odredbe članka 7 istog kredita, a koje glase:

"…iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 63.858,00 CHF (slovima: šezdesettritisućeosamstopedesetosam CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita."

"Kredit u iznosu od 63.858,00 CHF (slovima: šezdesettritisućeosamstopedesetosam CHF)……plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…"

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljima iznos od 7.616,60 EUR preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 13,84 € od 05.11.2008 do isplate,

- na iznos od 5,55 € od 05.12.2008 do isplate,

- na iznos od 24,78 € od 05.01.2009 do isplate,

- na iznos od 23,85 € od 05.02.2009 do isplate,

- na iznos od 26,05 € od 05.03.2009 do isplate,

- na iznos od 18,85 € od 05.04.2009 do isplate,

- na iznos od 20,63 € od 05.05.2009 do isplate,

- na iznos od 15,34 € od 05.06.2009 do isplate,

- na iznos od 12,86 € od 05.07.2009 do isplate,

- na iznos od 13,72 € od 05.08.2009 do isplate,

- na iznos od 15,99 € od 17.09.2009 do isplate,

- na iznos od 13,44 € od 05.10.2009 do isplate,

- na iznos od 12,28 € od 05.11.2009 do isplate,

- na iznos od 15,31 € od 19.12.2009 do isplate,

- na iznos od 20,82 € od 05.01.2010 do isplate,

- na iznos od 25,15 € od 17.02.2010 do isplate,

- na iznos od 25,06 € od 13.03.2010 do isplate,

- na iznos od 32,43 € od 05.04.2010 do isplate,

- na iznos od 37,86 € od 25.05.2010 do isplate,

- na iznos od 37,06 € od 05.06.2010 do isplate,

- na iznos od 56,19 € od 28.07.2010 do isplate,

- na iznos od 46,74 € od 07.08.2010 do isplate,

- na iznos od 69,55 € od 08.09.2010 do isplate,

- na iznos od 59,58 € od 24.10.2010 do isplate,

- na iznos od 72,08 € od 17.12.2010 do isplate,

- na iznos od 75,61 € od 17.12.2010 do isplate,

- na iznos od 82,44 € od 25.02.2011 do isplate,

- na iznos od 77,81 € od 13.04.2011 do isplate,

- na iznos od 72,63 € od 13.04.2011 do isplate,

- na iznos od 72,68 € od 13.04.2011 do isplate,

- na iznos od 94,85 € od 12.07.2011 do isplate,

- na iznos od 112,10 € od 16.07.2011 do isplate,

- na iznos od 135,07 € od 20.08.2011 do isplate,

- na iznos od 149,06 € od 02.10.2011 do isplate,

- na iznos od 116,89 € od 05.10.2011 do isplate,

- na iznos od 111,93 € od 16.11.2011 do isplate,

- na iznos od 109,17 € od 16.11.2011 do isplate,

- na iznos od 113,65 € od 21.12.2011 do isplate,

- na iznos od 121,39 € od 27.01.2012 do isplate,

- na iznos od 125,03 € od 25.02.2012 do isplate,

- na iznos od 121,74 € od 29.03.2012 do isplate,

- na iznos od 120,80 € od 05.04.2012 do isplate,

- na iznos od 124,27 € od 14.06.2012 do isplate,

- na iznos od 124,79 € od 14.06.2012 do isplate,

- na iznos od 121,72 € od 05.07.2012 do isplate,

- na iznos od 119,15 € od 16.10.2012 do isplate,

- na iznos od 121,22 € od 28.10.2012 do isplate,

- na iznos od 122,00 € od 15.11.2012 do isplate,

- na iznos od 122,93 € od 15.11.2012 do isplate,

- na iznos od 113,65 € od 23.01.2013 do isplate,

- na iznos od 115,37 € od 09.03.2013 do isplate,

- na iznos od 119,00 € od 31.03.2013 do isplate,

- na iznos od 121,24 € od 03.05.2013 do isplate,

- na iznos od 114,62 € od 17.05.2013 do isplate,

- na iznos od 109,06 € od 17.05.2013 do isplate,

- na iznos od 110,78 € od 06.06.2013 do isplate,

- na iznos od 109,41 € od 20.09.2013 do isplate,

- na iznos od 115,23 € od 20.09.2013 do isplate,

- na iznos od 119,39 € od 24.09.2013 do isplate,

- na iznos od 118,75 € od 14.01.2014 do isplate,

- na iznos od 118,37 € od 14.01.2014 do isplate,

- na iznos od 118,45 € od 14.01.2014 do isplate,

- na iznos od 118,53 € od 14.01.2014 do isplate,

- na iznos od 123,12 € od 15.02.2014 do isplate,

- na iznos od 128,08 € od 13.03.2014 do isplate,

- na iznos od 125,12 € od 05.04.2014 do isplate,

- na iznos od 123,00 € od 10.05.2014 do isplate,

- na iznos od 120,28 € od 06.06.2014 do isplate,

- na iznos od 124,08 € od 11.07.2014 do isplate,

- na iznos od 128,19 € od 28.08.2014 do isplate,

- na iznos od 128,70 € od 04.10.2014 do isplate,

- na iznos od 129,52 € od 05.10.2014 do isplate,

- na iznos od 132,79 € od 17.12.2014 do isplate,

- na iznos od 134,38 € od 25.01.2015 do isplate,

- na iznos od 134,84 € od 24.02.2015 do isplate,

- na iznos od 134,84 € od 14.03.2015 do isplate,

- na iznos od 134,84 € od 01.04.2015 do isplate,

- na iznos od 134,84 € od 23.07.2015 do isplate,

- na iznos od 134,84 € od 01.08.2015 do isplate,

- na iznos od 134,84 € od 12.08.2015 do isplate,

- na iznos od 134,84 € od 15.08.2015 do isplate,

- na iznos od 134,83 € od 05.09.2015 do isplate,

i to po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023.godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II.1. Odbijaju se tužitelji s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 268,52 eura.

III. Utvrđuju se ništetnom dio odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj 9012109931 od 21.11.2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, odnoseći na redovnu kamatu koja glasi:

"…..sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana…."

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljima iznos od 3.100,17 EUR preplaćen s osnova ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 28,60 € od 05.08.2007 do isplate,

- na iznos od 28,58 € od 05.09.2007 do isplate,

- na iznos od 28,14 € od 05.10.2007 do isplate,

- na iznos od 28,08 € od 05.11.2007 do isplate,

- na iznos od 28,18 € od 05.12.2007 do isplate,

- na iznos od 28,26 € od 05.01.2008 do isplate,

- na iznos od 50,59 € od 05.02.2008 do isplate,

- na iznos od 51,59 € od 05.03.2008 do isplate,

- na iznos od 51,19 € od 05.04.2008 do isplate,

- na iznos od 49,67 € od 05.05.2008 do isplate,

- na iznos od 49,86 € od 05.06.2008 do isplate,

- na iznos od 49,53 € od 05.07.2008 do isplate,

- na iznos od 48,53 € od 05.08.2008 do isplate,

- na iznos od 48,50 € od 05.09.2008 do isplate,

- na iznos od 49,33 € od 05.10.2008 do isplate,

- na iznos od 52,08 € od 05.11.2008 do isplate,

- na iznos od 50,60 € od 05.12.2008 do isplate,

- na iznos od 53,24 € od 05.01.2009 do isplate,

- na iznos od 52,85 € od 05.02.2009 do isplate,

- na iznos od 52,93 € od 05.03.2009 do isplate,

- na iznos od 51,61 € od 05.04.2009 do isplate,

- na iznos od 51,62 € od 05.05.2009 do isplate,

- na iznos od 50,59 € od 05.06.2009 do isplate,

- na iznos od 49,97 € od 05.07.2009 do isplate,

- na iznos od 49,84 € od 05.08.2009 do isplate,

- na iznos od 49,91 € od 17.09.2009 do isplate,

- na iznos od 49,28 € od 05.10.2009 do isplate,

- na iznos od 48,85 € od 05.11.2009 do isplate,

- na iznos od 49,01 € od 19.12.2009 do isplate,

- na iznos od 49,51 € od 05.01.2010 do isplate,

- na iznos od 49,83 € od 17.02.2010 do isplate,

- na iznos od 49,53 € od 13.03.2010 do isplate,

- na iznos od 50,26 € od 05.04.2010 do isplate,

- na iznos od 50,69 € od 25.05.2010 do isplate,

- na iznos od 50,28 € od 05.06.2010 do isplate,

- na iznos od 52,55 € od 28.07.2010 do isplate,

- na iznos od 50,95 € od 07.08.2010 do isplate,

- na iznos od 53,65 € od 08.09.2010 do isplate,

- na iznos od 52,00 € od 24.10.2010 do isplate,

- na iznos od 53,29 € od 17.12.2010 do isplate,

- na iznos od 42,89 € od 17.12.2010 do isplate,

- na iznos od 43,29 € od 25.02.2011 do isplate,

- na iznos od 45,48 € od 13.04.2011 do isplate,

- na iznos od 44,60 € od 13.04.2011 do isplate,

- na iznos od 44,29 € od 13.04.2011 do isplate,

- na iznos od 46,32 € od 12.07.2011 do isplate,

- na iznos od 40,05 € od 16.07.2011 do isplate,

- na iznos od 41,75 € od 20.08.2011 do isplate,

- na iznos od 42,64 € od 02.10.2011 do isplate,

- na iznos od 31,95 € od 05.10.2011 do isplate,

- na iznos od 31,35 € od 16.11.2011 do isplate,

- na iznos od 30,90 € od 16.11.2011 do isplate,

- na iznos od 30,94 € od 21.12.2011 do isplate,

- na iznos od 31,19 € od 27.01.2012 do isplate,

- na iznos od 31,16 € od 25.02.2012 do isplate,

- na iznos od 30,68 € od 29.03.2012 do isplate,

- na iznos od 30,35 € od 05.04.2012 do isplate,

- na iznos od 30,28 € od 14.06.2012 do isplate,

- na iznos od 30,04 € od 14.06.2012 do isplate,

- na iznos od 29,57 € od 05.07.2012 do isplate,

- na iznos od 29,13 € od 16.10.2012 do isplate,

- na iznos od 28,96 € od 28.10.2012 do isplate,

- na iznos od 28,73 € od 15.11.2012 do isplate,

- na iznos od 28,49 € od 15.11.2012 do isplate,

- na iznos od 27,65 € od 23.01.2013 do isplate,

- na iznos od 27,45 € od 09.03.2013 do isplate,

- na iznos od 27,38 € od 31.03.2013 do isplate,

- na iznos od 27,21 € od 03.05.2013 do isplate,

- na iznos od 26,54 € od 17.05.2013 do isplate,

- na iznos od 25,92 € od 17.05.2013 do isplate,

- na iznos od 25,71 € od 06.06.2013 do isplate,

- na iznos od 25,34 € od 20.09.2013 do isplate,

- na iznos od 25,36 € od 20.09.2013 do isplate,

- na iznos od 25,27 € od 24.09.2013 do isplate,

- na iznos od 24,93 € od 14.01.2014 do isplate,

- na iznos od 24,59 € od 14.01.2014 do isplate,

- na iznos od 24,28 € od 14.01.2014 do isplate,

- na iznos od 23,96 € od 14.01.2014 do isplate,

IV.1. Odbijaju se tužitelji s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 0,02 eura.

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 958,70 EUR na ime razlike glavnice utvrđene na 30.09.2015. godine zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023.godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.305,90 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 18. lipnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi od 24. svibnja 2019. navode da su sa tuženikom dana 21. studenog 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012109931 i to 1-tužiteljica u svojstvu korisnika kredita, a 2-tužitelj u svojstvu založnog dužnika sa namjenom kupovine stambenog objekta, uz valutnu klauzulu, u iznosu od 63.858,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom u čl. 4. da je ugovorena kamatna stopa s 4,30% godišnje kao promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana. Naveli su da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica-CHF te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Naveli su da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u predmetnoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 04. srpnja 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač protiv 8 banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj između ostalog i tuženika. Naveo je da su odredbe čl. 1. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe jer da je prilikom ugovaranje valutne klauzule u CHF tuženik ih propustio informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu pa da je navedeno za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Naveli su da je banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF međutim on kao potrošač da nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Naveli su da prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla da je banka sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji. Također da tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR tako da oni nisu imali na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogli procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji. Naveli su da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama nisu raspolagali sa svim informacijama koje su im bile potrebne kako bi donijeli informiranu odluku. Naveli su da smatraju da je primjena valutne klauzule u CHF u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune nepoštena i nedopuštena jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na EUR. Dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena. Naveli su da se preplaćeni iznosi s osnova povećanja anuiteta traže sa zakonskom zateznom kamatom od siječnja 2009. uslijed promjene tečaja u odnosu na tečaj CHF kod isplate kredita. Ugovor o kreditu da su oni i tuženik sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu pa da nisu imali nikakvog utjecaja na njegov sadržaj. Naveli su da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba koja je ništetna te da visina kamatne stope nije određena niti odrediva budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika tj. jedne od ugovornih strana. Naveli su da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom tuženika, a o čemu isti da nije tražio njegovu suglasnost i zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji on nije mogao utjecati. Navedena odredba da također ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te kao takva da nije uočljiva prosječnom potrošaču. Naveli su da je nesporno da se pravilnost promjene kamatne stope ne može provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, matematičkih, a posebno ne pravnih koji bi mogli dati okvir i smjer takvoj provjeri. Naveli su da je svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika pa da potražuje od tuženika povrat iznosa kojeg je pretplatio uslijed povećane kamatne stope. Naveli su da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa bila 4,30% godišnje te da preplaćene iznose potražuje sa zakonskom zateznom kamatom od kolovoza 2007. kao datuma prve promjene kamatne stope. Naveli su da su dana 16.12.2015. sa tuženikom sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sa učincima od 30. rujna 2015. te da im se istim izmijenjena obveza preuzeta osnovnim ugovorom na način da valuta ugovora više nije CHF već EUR. Naveli su da novoutvrđena obveza odnosno stanje glavnice na dan 30. rujna 2015. je iznosila 13.805,27 EUR te da su imali pretplatu u vidu razlike nastale kod izjednačavanja kreditnih obveza po CHF kreditu i simuliranom EUR kreditu. Naveli su da konverzija predmetnog kredita nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi te da ugovorne strane mogu svojom voljom konvalidirati ništetne odredbe ugovora niti obnovom niti nagodbom pa da nedvojbeno postoji pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora i prava koja iz te ništetnosti proizlaze. Naveli su da imaju pravo potraživati razlike koje su do dana izvršene konverzije nastale uslijed primjene nezakonitih odredbi. Naveli su da iz dostavljenog obračuna razlika nastalih kao posljedica primjene ništetnih odredbi ugovora da je jasno vidljivo da nisu bili obeštećeni konverzijom. Naveli su da je nedospjela glavnica kredita CHF na taj dan znatno veća od preračunate nedospjele glavnice kredita konvertiranog u EUR pa da se sasvim pogrešno učinak konverzije za njih smatrao povoljnim. Međutim da je takva glavnica neosnovano napuhana budući je primijenjen tečaj na dan 30. rujna 2015., a ne početni tečaj koji je potrebno primijenit kod obračuna glavnice, a temeljem utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

1.1. Tužitelji su podneskom od dana 05. veljače 2025. konačno precizirali tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu br. 9012109931 te na isplatu iznosa od 89.730,31 kn sve na ime preplaćenog iznosa po osnovi povišenja kamatne stope odnosno na ime promjene tečaja vezano za valutnu klauzulu sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos. Naveo je kako je sklapanjem novog ugovora prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao postojati pa da korisnik kredita na temelju tog ugovora ne može osnovano potraživati bilo što od banke, a niti tuženik od njega uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Naveo je da iz Zakona jasno proizlazi da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što naravno da uključuje i kamate. Naveo je da budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka Ugovora na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF to da je očito kako s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj više nema, a ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak predmetnog postupka. Naveo je da što se tiče same pretplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojima se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao pretplata. Pretplata da se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice te da se preplata može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućih obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti pretplatom sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Naveo je da budući potpisom Dodatka Ugovora o kreditu nesporno je izvršena konverzija ugovora time da je tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava koje je do tada tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate, a što da nesporno proizlazi iz čl. 3. i 4. Dodatka Ugovora o kreditu te da nakon ovako izvršene konverzije usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj zapravo znači dvostruku naplatu (na temelju konverzije da je priznao i obračunao uplate – pretplatu, a na temelju ovako donijete presude tužitelj da bi ponovno naplatio taj isti iznos s osnova kamate). Naveo je da valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima nije nečija špekulacija već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša te da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu pa ako je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati. Naveo je da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Naveo je da u konkretnom slučaju stranke su potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok je pitanje spora nastalog u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Naveo je da tužitelj utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl.4. predmetnog Ugovora o kreditu povlači za sobom utvrđenje ništetnosti i početno ugovorene kamatne stope čime se njegov izračun razlike preplaćene kamate u cijelosti ukazuje neosnovanim. Naveo je da iz ponašanja tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu se razumno može zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Naveo je da je nesporno da je slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom no pri tome da je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, a što da je on nesporno učinio te da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata da svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti banke da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Naveo je kako je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštivao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja Ugovora o kreditu očito pogrešna i promašena pri čemu tužitelj da implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Naveo je da je njegovo postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a te da je usklađena sa zahtjevima Zakona o potrošačkom kreditiranju te da je očito da u tom smislu nema protupravnosti u njegovom postupanju kao i da promjenama kamatne stope nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Naveo je kako ih svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima Direktive 93/13 jasno proizlazi da ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamatna stopa niti ne može biti ništetna. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru da su određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa da se ne može reći da kamatna stopa nije odrediva. Ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa da ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorene kamate te da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula. Naveo je da završno ističe prigovor zastare u odnosu na sve potraživane iznose s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 9012109931, Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012109931, otplatni plan, otplatni plan, ostalu dokumentaciju koju je tuženik, saslušana je 1-tužiteljica te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke i to 1-tužiteljica kao korisnik kredita, 2-tužitelj kao solidarni dužnik i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu br. 9012109931 i to dana 21. studenog 2006. u iznosu od 63.858,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita u tečaj i to za kupnju stambenog objekta, s rokom vraćanja od 144 mjeseca.

4.1. Između stranaka su sporni dijelovi odredbe čl.1, čl.4 i čl.7 Ugovora o kreditu 9012109931 od dana 21. studenog 2006.

5. Između stranaka nije sporno, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naniže pa naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,30%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 01.06.2007 do 01.07.2007 iznosila 4,25% od 01.07.2007 do 01.01.2008 iznosila je 5,25%, od 01.01.2008 do 01.11.2010 iznosila je 6,00%, od 01.11.2010 do 01.01.2011 iznosila je 5,65%, od 01.01.2011 do 01.05.2011 iznosila je 5,75%, od 01.05.2011 do 01.08.2011 iznosila je 5,50%, od 01.08.2011 do 01.01.2014 iznosila je 5,25% te je od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23%.

6. U svom nalazu i mišljenju od 27. siječnja 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić je naveo da sukladno navedenim utvrđenjima i izračunima vještaka opisanim u samom nalazu da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 3.100,17 €. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatila 347,64 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika do konverzije više uplatila 7.616,60 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika do konverzije manje uplatila 234,46 €. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. da iznosi 958,70 € . Dakle, tuženik da je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije u odnosu na zatečenu glavnicu po početnom tečaju. Tužiteljica da je sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te da tako utvrđena preplata iznosi 6.202,47 € na dan 30.09.2015.Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) te da je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir da su uzete sve uplate tužiteljice pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 3 i 5 .

6.1. Tužitelji nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 04. ožujka 2025., međutim nije tražio da se vještak na iste očituje jer smatra da su i zadatak i vještački nalaz zasnovani na pogrešnoj premisi te kao takav da nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari.

7. Saslušana tijekom postupka 1-tužiteljica je navela da su 2006.g. ona i bivši suprug u početku htjeli dignuti stambeni kredit te da se radilo o nekakvom iznosu od maksimalnih 40.000,00 EUR s obzirom da je toliko mogla dobiti s obzirom na svoju tadašnju plaću. Navela je da je bila klijent PBZ-a te joj je bilo logično da tamo podigne kredit pa kako joj nije trebao cijeli iznos istog da su uzeli na 12 godina s time da je početni anuitet bio 2.500,00 kn međutim nakon nekog vremena početna kamata s 4,30% da je počela rasti te je bila i preko 6%, a također da je i sam tečaj švicarskog franka varirao tako da im je u konačnici anuitet bio i 3.800,00 kn. Navela je da također kada su bili u banci da im je bankarica rekla da im je maksimum 40.000,00 EUR, a na što da je pitao da li može kredit biti plaćen u kunama te da mu je ista odgovorila da ne može i da je bolje da uzmu u švicarskim francima, da svi tako uzimaju te da je u konačnici ostalo sve kako je trebalo biti odnosno kako je početno ugovoren anuitet da bi bili bolje počeli. Navela je da su im u banci samo rekli da je kamata promjenjiva te da su znali da se kamata može mijenjati međutim ne toliko i da nisu u banci pročitali ugovor te da im ni kod bilježnika nitko nije pročitao ugovor. Navela je da ih od strane banke nisu kontaktirali za kakav reprogram kredita kada su ti anuiteti počeli rasti te da nisu ni oni kontaktirali banku jer da su čuli od drugih da to baš i nema smisla. Navela je da su konvertirali predmetni kredit međutim da su dobili samo jednu opciju izračuna koju su mogli ili prihvatiti ili ne prihvatiti i da joj je u tom trenutku to bio spas, da je isto prihvatila te da su prilikom sklapanja ugovora dobili gotov ugovor. Navela je da bi dobili u pošti obavijest o promjeni anuiteta s novim otplatnim planom. Navela je da im je ovo bio prvi kredit te da su vjerojatno dobili obavijest o snižavanju kamatne stope, kao i da su solemnizirali predmetni ugovor.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev 1 i 2-tužitelj djelomično osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da je između 1-tužiteljice, kao korisnika kredita, 2-tužitelja kao solidarnog dužnika i tuženika, kao davatelja kredita 21. studenog 2006. zaključen ugovor o kreditu br. 9012109931 predmet kojeg je iznos od 63.858,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 144 mjeseci.

10. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 4,30% godišnje te nije sporno da je u odredbi čl.4 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

11. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od srpnja 2007. pa do rujna 2015. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 4,30% povisivao tako da je kamatna stopa od 01.07.2007 do 01.01.2008 iznosila je 5,25%, od 01.01.2008 do 01.11.2010 iznosila je 6,00%, od 01.11.2010 do 01.01.2011 iznosila je 5,65%, od 01.01.2011 do 01.05.2011 iznosila je 5,75%, od 01.05.2011 do 01.08.2011 iznosila je 5,50%, od 01.08.2011 do 01.01.2014 iznosila je 5,25% te je ista intervencijom zakonodavca od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23% godišnje.

12. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.1, čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu 9012109931 od dana 21.11.2006. ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti 1 i 2-tužitelju one novčane iznose koje je u razdoblju srpnja 2007. pa do rujna 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule, s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg 1 i 2-tužitelji od tuženika zahtijevaju povrat iznosa od 3.100,17 EUR-a, iznosa od 7.616,60 EUR-a te iznosa od 958,70 EUR-a također sporna.

13. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 21. studenog 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje 1 i 2-tužitelji iznose u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

14. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

17. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

18. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

19. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

21. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja Ugovora o kreditu 9012109931 od dana 21.11.2006. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.1, čl.4 i čl.7 nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

22. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

23. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom, 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

25. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 2-tuženik Privredna banka d.d. Zagreb od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 2- tuženik Privredna banka d.d. Zagreb postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

27. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelji su sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužiteljima daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuli ovaj postupak kojim zahtijevaju ostvarenje prava koja im pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

29. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.1, čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 21. studenog 2006. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

30. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

31. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

32. O sadržaju odredbi čl.1, čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 21. studenog 2006 kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba u čl.1, čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 21. studenog 2006. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužiteljice kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

33. Naime sporna odredba čl.4 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,30% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi 1-tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,30%, a o kojima bi 1-tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost 1-tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.7 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također 1-tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Navedeno vrijedi i za čl.1 Ugovora o kreditu 9012109931 od dana 21.11.2006.

34. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je 1-tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.1, čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 21. studenog 2006 isto konkretno nije slučaj jer 1-tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze ugovaranjem odredbe čl.1, čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 21. studenog 2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 21. studenog 2006. u donošenju kojih 1-tužiteljica nije sudjelovala niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.1, čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 21. studenog 2006. ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

35. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

36. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.1, čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 21. studenog 2006. među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

37. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl.3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl.4 ZOO-a.

38. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.1, čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 21. studenog 2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

39. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

40. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

41. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.4 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu 1-tužiteljice kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj odredbe čl.1 i čl.7 Ugovora o kreditu 9012109931 od dana 21.11.2006.

42. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredbe čl.1, čl.4 i čl.7 Ugovora o kreditu od 21. studenog 2006. predstavljaju u smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

43. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.1, čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 21. studenog 2006. kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev 1-tužiteljice i 2-tužitelja u dijelu u kojem zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u toč. I. i III. izreke presude.

44. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.1, čl.4. i čl.7 Ugovora o kreditu od 21. studenog 2006 ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 21. studenog 2006. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.1, čl.4 i čl.7 Ugovora, time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan 1 i 2-tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

45. Kako je tuženik u razdoblju od srpnja 2007. pa do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 3.100,17 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te iznos od 7.616,60 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz 1 i 2-tužitelji ne osporavaju, dok tuženik u svom podnesku od dana 04. ožujka 2025. navodi da ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer da je i zadatak i vještački nalaz zasnovan na pogrešnoj premisu i kao takav da nije primjenjiv u konkretnoj pravnoj stvari te ne predlaže da se vještak očituje, valja odgovoriti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku, a pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 4,30% godišnje, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO- a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa 1 i 2-tužitelju i odlučiti kao u toč. II., II.1. i IV., IV.1. izreke presude uz obvezu da 1 i 2-tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

46. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.1, čl.4 i čl.7 Ugovora o kreditu od 21. studenog 2006. kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa 1 i 2-tužitelj imaju pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od srpanj 2007. pa do rujna 2015.

47. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Dodatak Ugovor o kreditu br. 9012109931, dalje Aneks.

48. Uvidom u Aneks utvrđeno je da je isti sklopljen dana 16. prosinca 2015. između 1-tužiteljice, 2-tužitelja i tuženika. Utvrđeno je da je čl.1 st.3 ugovoreno da ugovorne strane suglasno konstatiraju da se taj Dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe zajedničkog postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz stavka prvog tog članka u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Utvrđeno je da je čl.5 između ostalog ugovoreno da preostali iznos pretplate nakon namirenja manje plaćenog iznosi 6.063,76 eura te da će se preostali iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja tog Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz članka šest toga Dodatka namirivati pretplatom sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi, s time da za to razdoblje za preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita. Utvrđeno je da je čl.6 st.1 ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da na dan sklapanja Dodatka, a nakon obračuna učinaka konverzije uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju iz članka četvrtog Dodatka preostali iznos neotplaćene dospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 12.829,43 EUR. Utvrđeno je da je Aneks potpisani po 1- tužiteljici, 2-tužitelju i tuženiku.

49. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

50. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

51. Naime, 1-tužiteljica i 2-tužitelj su potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržali pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak 1-tužiteljice i 2-tužitelja na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i njihovo odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

52. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između 1-tužiteljice i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

53. Stoga, kako iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića proizlazi da je tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Suština konverzije da je da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita, koji za pretpostavku ima slijedeće: početni iznos jest stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita, tj. 295.162,28 kn, odnosno 40.212,84 €, ročnost, odnosno trajanje kredita je ista kao i kod CHF kredita, banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite. Sa takvim pretpostavkama simulirani EUR kredit da postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je 1-tužiteljica izvršila u periodu otplate, do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30.09.2015.godine, naveden u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. da je 13.805,27 eura odnosno 105.437,75 kn po primijenjenom tečaju 7,637500 kn za 1 €. Navedeni iznos ostatka glavnice da je neovisan o uplatama tužiteljice, već predstavlja stanje glavnice po simuliranom € kreditu. Preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu 21.248,58 CHF, odnosno primjenom tečaja CHF/kn na dan isplate kredita 98.214,46 kn. Razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita stoga je jednaka razlici 105.437,75 kn – 98.214,46 kn, što iznosi 7.223,29 kn / 958,70 € na dan 30.09.2015 i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik da je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 43.142,97 kn (sa 148.580,72 kn na 105.437,75 kn), no sa pretpostavkom da je valutna klauzula ništava, potrebno da je bilo glavnicu umanjiti za dodatnih 7.223,29 kn / 958,70 € kao što da je navedeno u tablici 8. Naveo je da želi još jednom istaknuti da je slijedom svega navedenoga tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) te da je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. No svakako da valja istaknuti da je to usporedba sa simuliranim EUR kreditom, tj. to da nije matematičko izjednačavanje koje bi bilo jednako onome kada bi ga usporedili sa kreditom sa valutnom klauzulom u CHF, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, a čega da je predmet prethodna točka zadaće vještačenja. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točki V. izreke presude.

54. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, 1-tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatila 347,64 € te pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika do konverzije manje uplatila 234,46 €.

54.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema 1-tužiteljici kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od 1-tužiteljice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta 1-tužiteljica ništa nije primila pa ne postoji ni njezina obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

54.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita 1-tužiteljica ništa nije primila od tuženika već je tuženiku izvršila plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine 1-tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu 1-tužiteljice da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od 1-tužiteljice primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

54.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stopi umanjivati pretplate 1-tužiteljice.

54.4. Podredno valja navesti da iako tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja, stav je ovoga suda da tuženik niti ne može izjaviti prigovor prijeboja u ovoj fazi postupka jer se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. (VSRH Rev 549/23).

55. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

55.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

55.2. Kako su 1-tužiteljica i 2-tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijeli 24. svibnja 2019. kojom zahtijevaju povrat plaćenog u razdoblju od srpnja 2007. pa do rujna 2015., to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

55.3. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je 1-tužiteljica kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonijela nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužiteljice u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

56. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani 1- tužiteljice i 2-tužitelja, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Dodatka ugovora o kreditu broj 9012109931 nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

57. Također valja navesti da tuženik 1-tužiteljici nije osporavao status potrošača te da je na ročištu dana 27. rujna 2023. odustao od saslušanja osobnog bankara tužiteljice te javnog bilježnika.

58. Što se tiče navoda tuženika da se oni protive djelomičnom povlačenju iz podneska tužitelja od 05. veljače 2025. godine te da traži da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu, valja navesti da su tužitelji sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka precizirali tužbeni zahtjev sadržaja kao u točki II. i IV. izreke presude, dok su s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, a čijem se povlačenju tuženik protivio, odbijeni kao u točki II.1. i IV.1 Izreke presude. Međutim što se tiče troškova postupka valja navesti da je odredbom članka 154 stavak 2 između ostalog propisano da omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, slijedom čega je i ovaj sud uzeo u obzir upravo tužbeni zahtjev kojeg su tužitelji konačno postavili podneskom od 05. veljače 2025.

58.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak 1 i 2-tužitelja sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 220,00 eura (T.br. 7 t.1 i Tbr.40 Tarife), zastupanja po odvjetniku na pet ročišta i to tri u iznosu od 220,00 eura za svako i dva u iznosu od 110,00 eura za svako (T.br.9.t.1. i t.2 i Tbr.40 Tarife), sastavljanja dva podneska u iznosu od 220,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 i Tbr.40 Tarife), kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 600,00 eura te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 165,90 eura, dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 2.305,90 eura.

58.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki V. izreke ove presude.

U Rijeci, 18. lipnja 2025.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. 1 i 2-tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte