REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-2024/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari I tužitelja ME, OIB: [osobni identifikacijski broj], II tužiteljice SE, OIB: [osobni identifikacijski broj] i III tuženika HE, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], koje zastupa Tomislav Kajkić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Iris Šanjug, odvjetnica u OD Ćurkovć i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. svibnja 2025. godine, u nazočnosti I tužitelja osobno i njegovog punomoćnka, odvjetnika Tomislava Kajkića i punomoćnika tuženika, odvjetnika Krešimira Ćurkovića, dana 18. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti I tužitelju ME, OIB: [osobni identifikacijski broj], II tužiteljici SE, OIB: [osobni identifikacijski broj] i III tuženiku HE, OIB: [osobni identifikacijski broj], na jednake dijelove iznos od 1.740,95 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1,83 EUR od 26.11.2008. do isplate

- 5,99 EUR od 02.02.2009. do isplate

- 8,07 EUR od 02.03.2009. do isplate

- 8,44 EUR od 20.03.2009. do isplate

- 6,37 EUR od 30.04.2009. do isplate

- 6,69 EUR od 01.06.2009. do isplate

- 2,80 EUR od 23.06.2009. do isplate

- 0,76 EUR od 18.09.2009. do isplate

- 1,38 EUR od 18.09.2009. do isplate

- 1,17 EUR od 07.10.2009. do isplate

- 0,89 EUR od 09.11.2009. do isplate

- 3,54 EUR od 30.11.2009. do isplate

- 5,91 EUR od 31.12.2009. do isplate

- 9,27 EUR od 01.02.2010. do isplate

- 8,50 EUR od 28.02.2010. do isplate

- 13,07 EUR od 31.03.2010. do isplate

- 12,25 EUR od 03.05.2010. do isplate

- 13,89 EUR od 31.05.2010. do isplate

- 10,36 EUR od 30.06.2010. do isplate

- 17,92 EUR od 22.07.2010. do isplate

- 18,98 EUR od 02.08.2010. do isplate

- 6,77 EUR od 31.08.2010. do isplate

- 34,34 EUR od 30.09.2010. do isplate

- 11,39 EUR od 01.10.2010. do isplate

- 19,79 EUR od 25.10.2010. do isplate

- 26,40 EUR od 31.10.2010. do isplate

- 37,18 EUR od 30.11.2010. do isplate

- 50,89 EUR od 31.12.2010. do isplate

- 42,00 EUR od 07.02.2011. do isplate

- 44,91 EUR od 28.02.2011. do isplate

- 40,58 EUR od 31.03.2011. do isplate

- 41,37 EUR od 30.04.2011. do isplate

- 59,71 EUR od 31.05.2011. do isplate

- 61,31 EUR od 30.06.2011. do isplate

- 0,20 EUR od 29.07.2011. do isplate

- 76,67 EUR od 31.07.2011. do isplate

- 0,16 EUR od 30.08.2011. do isplate

- 68,96 EUR od 31.08.2011. do isplate

- 60,34 EUR od 30.09.2011. do isplate

- 59,41 EUR od 31.10.2011. do isplate

- 58,75 EUR od 30.11.2011. do isplate

- 62,86 EUR od 31.12.2011. do isplate

- 66,44 EUR od 31.01.2012. do isplate

- 66,92 EUR od 29.02.2012. do isplate

- 64,44 EUR od 31.03.2012. do isplate

- 66,12 EUR od 30.04.2012. do isplate

- 67,26 EUR od 31.05.2012. do isplate

- 65,34 EUR od 30.06.2012. do isplate

- 65,84 EUR od 31.07.2012. do isplate

- 64,40 EUR od 31.08.2012. do isplate

- 64,65 EUR od 31.10.2012. do isplate

- 66,15 EUR od 30.11.2012. do isplate, po stopi koja se do dana 31.7.2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 348,35 eura.

r i j e š i o  j e

I/ Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 2,59 eura.

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.465,45 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ odbijaju se tužitelji sa zahtjevom za naknadom parničnog troška preko iznosa dosuđenog pod toč. II.

Obrazloženje

1.Tužitelji u tužbi navodi da su zakonski nasljednici (bračni drug i djeca) pok. LE, koja je kao potrošač i korisnik kredita sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu broj 306-1010/2005, kojim joj je prednik tuženika odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.254,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a koji je kredit u cijelosti otplaćen.

Navodi da je između ostalog u čl. 7. predmetnog ugovora, ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja. Nadalje navodi da je prednik tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule propustio informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja ugovorene valute, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

Tužitelji se pozivaju na odluke trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, koje su donesene u kolektivnom sporu koju je pokrenula Udruga Potrošač protiv banaka, među kojima je i prednik tuženika, a vezano za kredite ugovorene sa valutnom klauzulom u valuti CHF, kao i na odluku Vrhovnog suda RH vezano za te predmetne, u kojima je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u ugovorima o kreditima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja tih ugovora kreditor nije informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Tužitelji se također pozivaju i na čl. 502 a i c Zakona o parničnom postupku, sukladno kojima se utvrđenja iz kolektivnog spora (u kojem je riješeno o ništetnosti ugovornih odredaba u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF), primjenjuju i na posebne parnice svakog pojedinog potrošača. Dakle, kako je u tom kolektivnom sporu riješeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne i nepoštene, otplatom kredita su plaćane veći iznosi od iznosa koji bi bili plaćani po početnom tečaju, na dan korištenja kredita, pa smatra da je tužitelj preplatio značajan iznos, koji je tuženik primjenom odredbe čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a, u vezi sa čl. 323 ZOO-a dužan vratiti tužiteljima kao zakonskim nasljednicima pok. LE (koja je preminula **.**.2011.) i to na jednake dijelove.

2. Nakon što je tužitelj zaprimio financijsku dokumentaciju za predmetni kredit od tuženika podneskom od 10.7.2024. odredio je tužbeni zahtjev na način da traži od tuženika isplatu iznosa od 1.743,54 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, počevši od 31.10.2008. do 30.11.2012. godine.

2.1. Međutim, nakon provođenja financijskog vještačenja u ovom postupku, tužitelji su podneskom od 19.12.2024. konačno postavili tužbeni zahtjev, na način da od tuženika potražuju isplatu iznosa od 1.740,95 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to navedeno u izreci presude pod I.

Također potražuje i naknadu parničnog troška također sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2.2. Kako je sniženjem tužbenog zahtjeva sa 1.743,54 eura, na 1.740,95 eura, tužitelj povukao tužbu za iznos od 2,59 eura, a kojem povlačenju tužbe se tuženik nije protivio, to je primjenom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), sud odlučio kao u izreci rješenja pod I.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Tuženik također navodi da tužitelji nisu osnovano u tužbi postavili manifestaciji zahtjev, jer da nisu dokazali da im tuženik odbija dati podatke bez kojih nisu bili u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev. Također u odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije u pravnom odnosu na tužiteljima, a da je sva dokumentacija predana predniku tužitelja za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, pa se protivi dostavi dokumentacije. Smatra da se tužitelji neosnovano pozivaju na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, jer da se ne radi o parnici za naknadu štete. Smatra da se u svakom pojedinom slučaju treba procjenjivati da li se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo, odnosno jesu li one nepoštene, odnosno ništetne, a da tužitelji ne iznose činjenične navode u tom smislu, dok odluke iz kolektivnog spora na koje se pozivaju tužitelju pružaju apstraktnu pravnu zaštitu. Također smatra da su sporne ugovorne odredbe jasne, lokao uočljive i razumljive, pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ili ne.

Nadalje tuženik smatra da time što je prednik tužitelja mogao birati između kredita u s valutnom klauzulom EUR, ili CHF su ugovorne strane pregovarale, a tužitelj je izabravši valutnu CHF donio odluku koja je za njega prihvatljiva. Smatra da je prednik tuženika postupio u potpunosti sa odredbom čl. 3011 st. 3. Zakona o kreditnim institucijama. , jer je predniku tužitelja predočio sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih su vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Tuženik nadalje navodi da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno zakonom, pa se ne može ispitivati je li poštena ili ne. Isto tako navodi da je predmetni ugovor javnobilježnički solemniziran. Smatra da je prednik tužitelja dobrovoljno pristao na sklapanje predmetnog ugovora kao i na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, s obzirom da tijekom trajanja ugovora niti u jednom trenutku nije tražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita i sl.

Također tuženik navodi da je potrošače informirao o rizicima koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, pa tako je u glasilu HYPO Times iz 2005. (koje je javno dostupno klijentima dostavom na adresu, u poslovnicama tuženika i na internetu), upozoravao na rizik rasta tečaja. Smatra da okolnost što je tečaj CHF rastao nakon sklapanja ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer da je za ocjenu savjesnosti postupanja mjerodavan trenutak sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje navodi da nije mogao tuženik predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja ugovora, jer je CHF u razdoblju od 50 godina bio stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije, a njegov rasta nije predvidjela niti Centralna banka Švicarske. Iz svega navedenog smatra da odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena.

Tuženost osporava visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovora radi prebijanja s osnova negativnih tečajnih razlika, kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, i to u iznosu od 1.000,00 eura., a koji specificira nakon provedenog financijskog vještačenja, na iznos od 348,35 eura.

Tuženik osporava i tijek kamate, kako istu potražuje tužitelj, navodeći da je postupao savjesno.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

4. Prigovor radi prijeboja, tuženik specificira nakon provedenog financijskog vještačenja, na način da potražuje od tužitelja iznos od 348,35 eura.

Međutim, tuženik se ovom prigovoru protivi, tvrdeći da ne postoji pravni osnov po kojem bi tužitelji tuženiku bili dužan platiti potplaćene razlike tuženiku. Ističe također i prigovor zastare u odnosu na taj zahtjev.

5. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu (list 6-9 spisa), Zahtjev za dostavom dokumentacije (list 10 spisa), Rješenje o nasljeđivanju iza pok. LE (list 279-280 spisa), pregled prometa za klijenta (list 281-291 spisa), specifikacija uplata (list 292-294 spisa), otplatni plan (list 296-298 spisa), financijski izračun utvrđenja duga po kreditu (list 313-314 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (list 324-335 spisa), te je saslušan tužitelj (list 349-350 spisa).

8. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je konačno uređen tužbeni zahtjev osnovan.

9. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa koji je tuženik stekao temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji su sklopili pravni prednici stranaka dana 30.11.2005. u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

11. Prvenstveno valja reći da su tužitelji rješenjem o nasljeđivanju iza pok. LE od 4.3.2011. (korisnice kredita), dokazali da su njeni zakonski nasljednici, te su suprotno tvrdnjama tuženika kao takvi aktivno legitimirani pokrenuti i voditi ovaj postupak i to bez obzira što to potraživanje nije obuhvaćeno tim rješenjem o nasljeđivanju.

12. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje prednika tuženika. Navedenom presudom je utvrđeno da je prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018., kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

13. Uvidom predmetni ugovor o kreditu, sud je utvrdio da isti sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo su navedene odredbe o valutnoj klauzuli bile predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

14. Da je prednica tužitelja sklopila predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača proizlazi iz samog Ugovora o kreditu (kupnja vozila), a i iz iskaza I tužitelja, supruga pok. LE i sudužnika u predmetnom ugovoru.

15. Stoga je sud stava da je na temelju čl. 502.c ZPP-a u ovom predmetu vezan za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. Navedeno vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 1. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. To iz razloga jer općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla.

17. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Međutim, tuženik nije dokazao da su upozorenja tužitelja o riziku valutne klauzule bila odgovarajuća, a upravo je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora. Naime, navodi tuženika u tom smislu su paušalni. Pozivanja tuženika na izvješće podpredsjednika upravnog odbora Švicarske nacionalne banke, te članke u novinama, bilten Hypo times, koje tvrdi da je bilo javno dostupno potrošačima banci i putem Interneta, te medija, ne može se smatrati odgovarajućim upozorenjem i informiranošću koje je dužan dati tuženik u svakom konkretnom slučaju.

17.1. Saslušan je I tužitelj koji je u svom iskazu naveo da iako je njegova supruga bila korisnik kredita, on je bio prisutan kod potpisivanja ugovora kao sudužnik, a isto tako je zajedno sa suprugom išao u auto kuću kada su se interesirali za auto. Navodi da im je u auto kući Autonippon d.o.o. gdje su pronašli auto rečeno da Hypo banka daje kredite za te aute i da je najbrža u rješavanju kredita, pa je njegova supruga otišla u Hypo banku. On tada nije bio prisutan, ali mu je supruga govorila da su joj ponudili samo taj kredit u valuti CHF, u niti jednoj drugoj valuti. Njima je bila poznata valuta CHF, pogotovo njemu jer je radio u jednom ugostiteljskom objektu, pa se susretao i sa tom valutom. Pogledali su ugovor prije potpisivanja i mislili su da je sve u redu. Rata koja im je izračunata od 920,00 kn, im je bila prihvatljiva, ali je ta rata porasla nakon nekog vremena skoru duplo i više. Nikada ne bi uzeli kredit pod tim uvjetima da su mogli pretpostaviti i da ih je netko upozorio da će taj kredit tako porasti. rate kredita su plaćali nekad supruga, nekad on, a nakon smrti supruge rate kredita je plaćao on.

Bio je zajedno sa suprugom kod javnog bilježnika gdje su potpisivali ugovor, ali navodi da im javni bilježnik ništa nije objašnjavao, ali je „masno“ naplatio.

17.2 Sud je stava da iz iskaza I tužitelja, kojeg ocjenjuje životnim, logičnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi tuženik prednici tužitelja u konkretnom slučaju dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

18. Pisanu Izjavu VE djelatnice tuženika na poslovima regionalnog managera za poslove sa građanstvom u vrijeme sklapanja ugovora, sud nje uzeo u obzir u dokaznom postupku pred ovim sudom, jer se sukladno odredbama ZPP-a svjedoci saslušavaju usmeno na ročištu, osim u postupcima pred Trgovačkim sudom.

19. Sud nije pozivao radi saslušanja javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu jer sasvim sigurno sve da je javni bilježnik i objašnjavao tužitelju i njegovoj supruzi pojam valutne klauzule na jednoj općoj razini, nije mu sasvim sigurno govorio o parametrima koji utječu na visinu tečaja i rizicima vezanim uz navedeno, jer se radi o ekonomskim pojmovima o kojima javni bilježnik niti ne mora informirati stranku kod solemnizacije ugovora o kreditu. O tim pojmovima mogao je tužitelja informirati isključivo djelatnik banke koji je sudjelovao kod sklapanja ugovora.

20. Slijedom navedenog, kako tuženik nije dokazao da se o ugovornoj odredbi kojom je određena obveza povrata iznosa kredita plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, važeće na dan plaćanja pojedinačno pregovaralo pa tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što takvu odredbu u potrošačkom ugovoru (kakav je i predmetni ugovor o kreditu), čini ništetnom.

21. Nadalje, odredbom čl. 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO), je propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbi o valutnoj klauzuli.

22. Financijskim vještačenjem po vještaku Mari Taklecu iz Vještak Tkalec d.o.o. je utvrđeno:

- da ukupna razlika između iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku na ime rasta tečaja valute CHF u odnosu na kunu i iznosa koji bi tužiteljica platila tuženiku da do tog rasta nije došlo u odnosu na trenutak stavljanja kredita na raspolaganje, odnosno da je tijekom cijele otplate tečaj CHF prema HRK ostao jednak onome kakav je bio na dan isplate kredita iznosi 13.117,18 kn odnosno protuvrijednost od 1.740,95 eura (samo pozitivne razlike, kada je tečaj bio viši od početno ugovorenog);

- da samo negativne tečajne razlike iznose - 2.624,68 kn, odnosno protuvrijednost – 348,35 eura (sve obračunato prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur = 7,53450 kn).

22.1. Tužitelj nalazu i mišljenju vještaka nije prigovarao, dok tuženik također ne prigovara matematičkom izračunu koji je vještak izradio, već metodologiji, ali je izričito rekao da ne traži da se vještak usmeno očituje, već je ustrajao na osporavanju osnova zahtjeva.

22.2. Vještak je izračun izvršio sukladno zadatku suda, temeljem dokumentacije o kreditu, stručno, detaljno i jasno ga je obrazložio, tako da niti stranke u tom smislu nisu imale daljnje prijedloge.

23. Sud je prihvatio izračun samo pozitivnih tečajnih razlika koje iznose 1.740,95 eura. To stoga što je tužitelj istaknuo prigovor zastare u odnosu na negativne tečajne razlike, koji je osnovan.

Naime, odredbom čl. 226. st. 2. ZOO-a propisano je da anuiteti zastarijevaju u roku od tri godine od dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Budući da je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo u podnesku od 29.2.2024. (odgovor na tužbu), a da je najkasnije potraživanje tuženika dospjelo 2012. godine, osnovan je prigovor zastare koji je istaknuo tužitelj, pa je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju (toč. II izreke).

23.1. Pritom se napominje da se na procesnopravni prigovor radi prebijanja ne primjenjuju odredbe članka 198. ZOO-a (čl. 339. ZOO/91) o materijalno pravnom prijeboju sa zastarjelom tražbinom, prema kojoj se dug može prebiti sa zastarjelim potraživanjem ako ono još nije bilo zastarjelo u času kad su se stekli uvjeti za prijeboj (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rješenju posl. br. Rev-x 966/2015-3 od 23. rujna 2020.).

24. Što se tiče zastare u odnosu na utuženo potraživanje, treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1.3.2022., zastarni rok će početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Prema tome, s obzirom da je tužba podnesena 14.6.2023., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 16.6.2014. (promjenjiva kamatna stopa), odnosno 16.6.2018. (valutna klauzula), zastara u konkretnom slučaju nije nastupila u odnosu na zahtjev tužitelja, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok.

Pri tome valja reći da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta podnošenjem tužbe, a ne tek 10.7.2024. kada je tužitelj nakon što mu je dostavljena dokumentacija od strane tuženika specificirao tužbeni zahtjev u roku koji mu je odredio sud, a imajući u vidu čl. 186b ZPP-a.

25. Slijedom navedenog, sud smatra da bi tužitelju pripadao iznos od 1.740,95 eura koji iznos je tužitelj tuženiku isplatio s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (toč. I. izreke presude).

26. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja (plaćanja), koji tuženik ne spori, a isti proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka (toč. I izreke presude).

Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

24. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 1. i 155 ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023 - dalje: Tarifa) i zahtjevu tužitelja. Tako je tužitelju dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 240,00 EUR (Tbr. 7/1 i 40 Tarife), za sastav podnesaka 11.4.2024., 10.7.2024., 19.12.2024. u iznosu od 240,00 eura za svako (Tbr. 8/1 i 40 Tarife), zastupanja na ročištu 1.7.2024., 29.10.2024. i 22.5.2025. u iznosu od 240,00 eura za svako (Tbr. 9/1 i 40 Tarife), što je ukupno 1.680,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 420,00 eura, te predujma za financijsko vještačenje po vještaku Tkalecu od 265,45 eura, kao i trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 100,00 eura (prema računu). što iznosi ukupno 2.465,45 eura.

24.1. Tužiteljima nije priznat trošak sastava podneska od 12.5.2025., jer u tom podnesku tužitelji ponavljaju već ranije iznesene navode, pa isti nije bio potreban za ovaj postupak. Nije im priznat niti trošak ročišta za objavu presude, jer taj trošak još nije niti nastao u trenutku odlučivanja.

24.2. Zatezna kamata na parnični trošak teče od dana presuđenja do isplate, a imajući u vidu čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 18. lipnja 2025.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste, Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika