Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-1267/2019-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Ljiljani Košić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari stvari tužitelja ĆI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Nataši Lisac, odvjetnici iz Dugog Sela, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. (OIB: 92963223473) iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne, javne, neposredne i usmene rasprave dana 6. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, dana 18. lipnja 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan članak 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209987756 od 27. lipnja 2007. zaključenog između tužitelja ĆI iz [adresa] i tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 u dijelu u kojem je ugovoreno: ''Ugovorne strane su suglasne da se po isteku razdoblja iz prethodnog stavka, od 1. siječnja 2008. godine pa do konačne otplate kredita obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa u visini sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama Kreditora.''

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju ĆI iz [adresa] isplati iznos od 6.212,43 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima:

- na iznos od 52,75 eura od 2. veljače 2008. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. studenog 2008. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 66,61 eura od 2. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 85,42 eura od 2. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 85,42 eura od 2. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 85,42 eura od 2. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 85,42 eura od 2. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 85,42 eura od 2. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 85,42 eura od 2. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 85,42 eura od 2. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 85,42 eura od 2. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 85,42 eura od 2. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 85,42 eura od 2. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 76,34 eura od 2. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 76,34 eura od 2. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 76,34 eura od 2. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 76,34 eura od 2. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 76,34 eura od 2. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 76,34 eura od 2. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 85,20 eura od 2. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 85,20 eura od 2. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 85,20 eura od 2. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 85,20 eura od 2. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 85,20 eura od 2. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 85,20 eura od 2. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 85,20 eura od 2. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 85,20 eura od 2. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,63 eura od 2. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,63 eura od 2. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,63 eura od 2. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,63 eura od 2. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,63 eura od 2. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,63 eura od 2. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,63 eura od 2. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,63 eura od 2. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,63 eura od 2. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,63 eura od 2. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,63 eura od 2. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,63 eura od 2. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,63 eura od 2. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 66,83 eura od 2. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 66,83 eura od 2. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 66,83 eura od 2. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 66,83 eura od 2. studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 66,83 eura od 2. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 66,83 eura od 2. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 61,96 eura od 2. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 61,96 eura od 2. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 61,96 eura od 2. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 61,96 eura od 2. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 61,96 eura od 2. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 61,96 eura od 2. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 55,99 eura od 2. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 55,99 eura od 2. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 55,99 eura od 2. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 55,99 eura od 2. studenog 2014. pa do isplate,

- na iznos od 55,99 eura od 2. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 55,99 eura od 2. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 51,45 eura od 2. veljače 2015. pa do isplate,

- na iznos od 51,45 eura od 2. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 51,45 eura od 2. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 51,45 eura od 2. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 51,45 eura od 2. lipnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 51,45 eura od 2. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 47,41 eura od 2. kolovoza 2015. pa do isplate,

- na iznos od 47,41 eura od 2. rujna 2015. pa do isplate,

- na iznos od 47,41 eura od 2. listopada 2015. pa do isplate,

- na iznos od 47,41 eura od 2. studenog 2015. pa do isplate,

- na iznos od 47,41 eura od 2. prosinca 2015. pa do isplate,

- na iznos od 47,41 eura od 2. siječnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 43,28 eura od 2. veljače 2016. pa do isplate,

- na iznos od 43,28 eura od 2. ožujka 2016. pa do isplate,

- na iznos od 43,28 eura od 2. travnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 43,28 eura od 2. svibnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 43,28 eura od 2. lipnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 43,28 eura od 2. srpnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 37,88 eura od 2. kolovoza 2016. pa do isplate,

- na iznos od 37,88 eura od 2. rujna 2016. pa do isplate,

time da kamate u razdoblju od 2. veljače 2008. do 31. srpnja 2015. teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. teku po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. kamate teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate teku po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 2.115,45 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 18. lipnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV Odbija se tužitelj s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 450,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim.

V Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.066,36 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj ĆI je dana 12. lipnja 2019. protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom i to u dijelu u kojemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostranih Odluka o kamatnim stopama banke ili drugim aktom banke. U tužbi tužitelj traži isplatu iznosa od 77.743,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana dospjelosti pojedinog iznosa pa do isplate.

2. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja i obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena valuta u Republici Hrvatskoj, u podnesku od 29. travnja 2025. tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 6.212,43 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana dospjelosti pojedinog iznosa pa do isplate na način kao što je to pod točkom II izreke navedeno.

3. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. kako kreditorom sklopio dana 27. lipnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209987756 (dalje: Ugovor) koji je dana 10. srpnja 2007. solemniziran pod poslovnim brojem OV-15361/2007 kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz [adresa]. Tužitelj u tužbi nadalje navodi da mu je tuženik Ugovorom o kreditu stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 67.000,00 eura prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Tužitelj se obvezao vratiti kredit uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama.

4. Tužitelj u tužbi nadalje ističe da su stranke ugovorile da će tužitelj plaćati tuženiku redovnu kamatu, sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, te interkalarnu kamatu po jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Tužitelj u tužbi nadalje ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojemu strane nisu pregovarale pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj.

5. Tužitelj nadalje navodi da je predmetnim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 15 godina te da tražbina tuženika po predmetnom ugovoru dospijeva najkasnije 27. lipnja 2023. Kao početnu kamatnu stopu stranke su ugovorile stopu od 4,90% godišnje, a koju stopu je tuženik već 1. siječnja 2008. povisio na 6,15%, 1. veljače 2008. na 6,5%, 1. srpnja 2009. na 7,00%, 1. svibnja 2010. snizio na 6,7%, pa ponovno 1. studenog 2010. podigao na 7%. Od 1. srpnja 2011. kamata je iznosila 6,75%, 1. srpnja 2013. 6,71%, 1. siječnja 2014. 6,51%, 1. srpnja 2014. 6,25%, 1. siječnja 2015. 6,05%, 1. srpnja 2015. 5,84%, 1. siječnja 2016. 5,62% i 1. srpnja 2016. 5,31%.

6. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je dogovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača.

7. Tužitelj u tužbi nadalje ističe da je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje tuženik je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96 i čl. 97.

8. Tužitelj navodi da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača, odnosno korisnika kredita i to tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je stoga ista ugovorna odredba ništetna. Visina kamatne stope je bitan element ugovora o kreditu pa je za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih elemenata kod svih vrsta ugovora potrebno sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovno potrebna suglasnost i volja obiju ugovornih strana. Tužitelj navodi da iz svega navedenog jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora tako i za vrijeme njegovog trajanja, postupao na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužitelja.

9. U odgovoru na tužbu tuženik naveo da su u vrijeme sklapanja Ugovora na snazi bili Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999., a koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999. te se banka obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama, donosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu sa promjenom tržišnih uvjeta. Tekst ugovorne odredbe u čl. 2. st. 2. Ugovora govori o tome da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima, a takav se modus promjenjivosti temelji na materijalnom pravu kakvo je važilo u vrijeme sklapanja Ugovora i on nije istovjetan modusu jednostrane izmjene redovne kamate od strane banke po nahođenju banke. Jednostrana promjenjivost kamatne stope nema materijalnopravno isti termin kao i promjenjivost kamatne stope zbog valjanog razloga predviđenog u Ugovoru.

10. U odgovoru na tužbu tuženik nadalje navodi da visina i promjene kamatnih stopa ovise prvenstveno o visini i promjenama tržišnih parametara koji određuju uvjete pod kojima se Banka može zadužiti na domaćem ili inozemnom tržištu kapitala, a koji se odnosi na referentne kamatne stope za pojedinu valutu i kreditni rizik Republike Hrvatske.

11. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Tuženik navodi da podnošenje tzv. kolektivne tužbe ne prekida zastaru za konkretno potraživanje. Tuženik je istaknuo i prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer su kredit otplaćivale i druge osobe.

12. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka izvršio uvid u tužbu (list 1-8), ugovor o kreditu (list 10-16), izvadak iz zemljišne knjige (list 17), otplatni plan (list 20-24), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 25), promet po kreditu (list 26-34), izračun razlike (list 35-38), odgovor na tužbu (list 42-48), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope (list 50), opće uvjete poslovanja (list 51-63), nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka mr. sc. Ante Mrčela, dipl. oec. (list 92-97), dopunski nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka mr. sc. Ante Mrčela, dipl. oec. (list 160-161), dopunski nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka mr. sc. Ante Mrčela, dipl. oec. (list 183-188), iskaz tužitelja kao stranke (list 196-197) i specificirani tužbeni zahtjev (list 201-204).

13. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP)) ovaj sud nalazi da je konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

14. Tužitelj ĆI u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 27. lipnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 3209987756. Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Ignaca Vugera pod poslovnim brojem OV-15361/2007 dana 10. srpnja 2007. Tužitelju je Ugovorom o namjenskom kreditu tuženik stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 67.000,00 eura na rok otplate od 15 godina. Kako je tuženik tijekom kreditne obveze tužitelja nekoliko puta jednostrano mijenjao kamatnu stopu tužitelj je podnio tužbu sudu u kojoj traži da se tuženiku naloži da vrati sve iznose preplaćenih kamata, a to su iznosi koji se dobiju ako se od plaćene povećane kamate oduzme iznos početne kamate iz početnog otplatnog plana, a koji iznosi su stečeni bez osnove, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od dospijeća pa do isplate.

15. Vrhovni sud je u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. iznio stajališta da nižestupanjski sudovi nisu dužni izvoditi dokaze u smislu da li se radi o prosječnom potrošaču u svakom pojedinom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP/03 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/03 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14 te da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a te obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu nije potrebno ponovno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i vezivanja glavnice za valutu CHF, jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

16. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 114/19; dalje ZZP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, te posebno određenog čl. 1a), taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i s aktom Europske unije i to Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja. Citirana Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav u ZZP- u u kojem je u čl. 49 st. 1 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17. Uvidom u priloženi Ugovor (list 10-16) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj o ugovornoj klauzuli (čl. 2 – promjenjiva kamatna stopa) pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljem, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

18. Nesporno je da je tužitelj s tuženikom sklopio dana 27. lipnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu, broj 3209987756, koji je potvrđen 10. srpnja 2007. pod poslovnim brojem OV-15361/2007 kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz [adresa], u kojem je u čl. 1 ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 67.000,00 eura po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, u čl. 2 ugovorena je redovna kamatna stopa na kredit sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90% koja se obračunava mjesečno i sadržana je u anuitetima, te dospijeva na naplatu zajedno s njima, dok je u čl. 3 ugovoren rok otplate kredita od 15 godina, s time da se kredit od 67.000,00 eura i kamata iz članka 2. ugovora otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta.

19. U ovom postupku sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je također je li u konkretnom slučaju nastupila zastara obzirom da je tuženik tijekom postupka navodio da tužitelj ne može svoj zahtjev zasnivati na presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa, već da tužitelj treba u konkretnom predmetu dokazati da su mu povrijeđena ili ugrožena prava koja dovode do eventualne ništetnosti, a što on u ovom postupku ne dokazuje.

20. Što se tiče promjenjive kamatne stope sud je uzeo u obzir postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Navedene presude potvrđene su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH-a Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

21. Bitno za ovaj postupak je to što je prije citiranom presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da se kamatna stopa (i utužene banke) mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranim obavijestima tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakovrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr., radi se o nerazumljivoj, nejasnoj i apstraktnoj ugovornoj odredbi o promjeni kamatne stope koja je kao takova ništetna.

22. Prema čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

23. Prema odredbama čl. 82 prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 81 istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

24. Prema odredbi čl. 87 citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

25. Odredbom čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502c ZPP-a propisan je obvezujući učinak presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

26. Potrošač, odnosno tužitelj od samog početka ugovornog odnosa doveden je u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti, zašto, kako i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Takva ugovorna obveza uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama kredita potrošača nasuprot banke – trgovca kao druge ugovorne stranke, a što je suprotno načelima ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

27. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina dobivanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.

28. Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu su nepoštene u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP-a iz 2003. i čl. 102. ZZP-a te su takove ugovorne odredbe ništave.

29. Prema čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 47/14, 110/15 i 114/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

30. Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

31. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

32. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena, te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

33. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što podrazumijeva tumačenje u skladu s praksom Suda, u čijoj je isključivoj nadležnosti kroz institut prethodnog tumačenja (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije) tumačiti pravo Europske unije, a na koji je način, imajući u vidu kolektivni spor zaštite potrošača i obrazloženje sudova u navedenim odlukama te postojanje vezanosti u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, za odlučivanje i pravna shvaćanja u kolektivnim sporovima radi zaštite potrošača.

34. Prema tome, odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti, niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO), koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

35. Uz navedeno takva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi suprotna je odredbi čl. 4. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. (čl.10. ZOO).

36. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO, propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37. Iz iskaza tužitelja kao stranke (list 196-197) proizlazi da je 2007. odlučio podići stambeni kredit jer je imao namjeru kupiti stan. Kako je bio klijent Zagrebačke banke otišao je u njihovu poslovnicu u [adresa] kako bi se informirao o uvjetima kredita i iznosu novca koji mu je bio potreban. Proizlazi nadalje da je postojala mogućnost podizanja kredita ili u CHF ili u eurima, dok u to vrijeme nije mogao podići kredit u kunama. Naveo je kako nije odlazio u druge banke i raspitivao se o uvjetima koje oni imaju jer je bio klijent Zagrebačke banke. Pristao je na uvjete navedene u Ugovoru o kreditu jer mu je u ono vrijeme bilo bitno da se kredit dobije jer je imao potrebu kupiti stan kako bi riješio svoje stambeno pitanje. Referentica u banci govorila mu je o uvjetima ugovora te je on ugovor i osobno pročitao, ali nije sve detaljno razumio. Nije tražio pojašnjenje od službenice banke o onome što mu nije bilo jasno obzirom da mu je odgovarao iznos kredita koji je mogao dobiti sukladno svojim mogućnostima. Podigao je iznos od 67.000,00 eura. Prilikom zaključenja ugovora uručen mu je otplatni plan u kojemu je bila navedena mjesečna rata za cjelokupno razdoblje od 15 godina, na koji rok je kredit podigao. Početna rata bila mu je oko 450,00 eura, a vrlo brzo mu je rata porasla za oko 150,00 eura mjesečno zbog porasta kamatne stope. Nakon 15 dana na kućnu adresu stigla mu je prva obavijest banke o promjeni kamatne stope te su kasnije dolazile i druge obavijesti kada se kamatna stopa mijenjala. Nakon svake dostavljene obavijesti rata mu je ponovno rasla što mu je otežavalo podmirenje mjesečnih obveza. Svoje obveze prema banci uspijevao je plaćati otprilike 6-7 godina, a nakon toga nije više mogao pa je prodao stan, a kupac je preuzeo i otplatu preostalog duga prema banci jer on više nije bio u mogućnosti otplaćivati kredit za stan. Prodaja stana izvršena je u suradnji sa Zagrebačkom bankom jer je novi kupac bio također klijent te banke. Tužbu je podnio iz razloga što smatra da mu je rata trebala cijelo vrijeme biti onakva kako je navedeno u otplatnom planu jer kako je podizana kamata tako mu je rasla i mjesečna rata. Naveo je da o promjeni kamatne stope nije razgovarao s nikim u banci, niti je imao mogućnost utjecati na to, već su mu samo na kućnu adresu o tome stizale obavijesti.

38. Iskaz tužitelja sud smatra istinitim i točnim te mu u cijelosti poklanja svoju vjeru iz razloga što je tužitelj iskazivao logično i životno uvjerljivo, a njegov iskaz podudara se sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

39. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke mr. sc. Ante Mrčela (list 92-97) proizlazi da razlike anuiteta po osnovi povećanih kamatnih stopa za utuženo razdoblje od 1. rujna 2007. do 2. rujna 2016. iznose 10.370,86 eura, odnosno 77.704,54 kuna.

40. Tužitelj nije imao primjedaba na nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka, dok je tuženik prigovarao nalazu i mišljenju vještaka navodeći da je simulaciju inicijanog otplatnog plana napravio sukladno načinu otplate kredita te je predložio da se sudski vještak dodatno očituje.

41. U svom dopunskom nalazu i mišljenju od 23. veljače 2022. (list 160-161) financijsko knjigovodstveni vještak je naveo da u cijelosti ostaje kod osnovnog nalaza i mišljenja.

42. Tuženik je i dalje prigovarao nalazu i mišljenju financijsko knjigovodstvenog vještaka navodeći da je zanemario da je tužitelj ugovorio kredit sa ostatkom vrijednosti u kojem slučaju se dinamika otplate kamate razlikuje u odnosu na onu kako je vještak računao.

43. Sud je financijsko knjigovodstvenog vještaka još jednom pozvao da se dodatno očituje na primjedbe tuženika, te je financijsko knjigovodstveni vještak u svom dopunskom nalazu i mišljenju od 10. listopada 2023. (list 183-188) naveo kako je iskazao razlike anuiteta po osnovi povećanih kamatnih stopa za utuženo razdoblje od 1. rujna 2007. do 2. rujna 2016. a koje razlike predstavljaju ugovorne kamate, a koje kamate je tužitelj tuženiku platio više i to u eurima iznos od 6.212,43 eura, a u kunama iznos od 46.171,64 kuna.

44. U podnesku od 29. travnja 2025. tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem financijsko knjigovodstvenog vještaka.

45. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka iz razloga što je isti izrađen objektivno i stručno u skladu sa pravilima struke te ima uporište u dokumentaciji koja se nalazi u spisu.

46. Prema čl. 323. st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

47. Kako je sud utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna usvojio je konačno specificirani tužbeni zahtjev u cijelosti i naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos naveden pod točkom I. izreke zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

48. Sud je tužitelju dosudio zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog preplaćenog pojedinog anuiteta do isplate ( čl.1115. ZOO-a) obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatne stope rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a i točke I Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke ("Narodne novine" broj: 132/07).

49. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Radi se o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača koji se temelji na odluci donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Nesporno je da su presudama Visokog trgovačkog suda Pž-7129/14 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno okončani predmetni sporovi, čl. 215 ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu.

50. Osim toga, građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. donio je stajališta da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO/05, odnosno čl. 104 st. 1 ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti, jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću gore citiranih odluka, dakle od 13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. Tužba u ovom postupku podnesena je 12. lipnja 2019., dakle prije proteka zastarnog roka od 5 godina obzirom da je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu zastara počela teći 13. lipnja 2014.

51. Isto tako ne može se prihvatiti stav tuženika da činjenica što je predmeti ugovor solemniziran i potvrđen kod javnog bilježnika govori u prilog tome da je ugovor bio jasan i razumljiv i da su ugovorne strane bile u potpunosti svjesne obveza koje preuzimaju u smislu jasnoće ugovorenih obveza. Naime, po stavu ovog suda opisana okolnost ne može ići na štetu tužitelja, a u korist tuženika, jer javni bilježnici prilikom solemnizacije i potvrde ugovora obrazlažu smisao i posljedicu ugovora ugovornim strankama uz upozorenje samo na nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene ugovorne klauzule (čl. 58 Zakona o javnom bilježništvu), a ne obrazlažu smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi.

52. Prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije na strani tužitelja nije osnovan iz razloga što nije bitno tko je vršio uplate po predmetnom kreditu, već je bitno da su uplate vršene u ime i za korist tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu.

53. Neosnovano tuženik tijekom postupka navodi kako se presude na koje se tužitelj poziva u ovom postupku odnose samo na ugovore o kreditu ugovorene u valuti CHF te da se ne mogu primijeniti na kredite ugovorene u eurima ili kunama. Ovaj sud smatra kako valuta u kojoj je kredit ugovoren ne utječe na valjanost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se nije mijenjala na zakonom propisani način. Tužitelj je tužbu podnio iz razloga što smatra da se kamatna stopa nije mijenjala na zakonom propisani način te iz razloga što tužitelj kao druga ugovorna strana nije imao nikakvog utjecaja na promjenu kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja. Štoviše, zbog promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika tužitelj je doveden u neravnopravan položaj te mu je otplata kredita postala vrlo otegotna te je na kraju prodao stan koji je kupio na kredit jer više nije mogao otplaćivati mjesečne rate. Dakle, u ovom sporu odlučno je to je li tuženik mijenjao kamatne stope svojim jednostranim odlukama na koje tužitelj nije imao nikakvog utjecaja, a to je u ovom postupku na nedvojben način utvrđeno. Nije dakle, odlučno to što je kredit bio ugovoren u valuti euro, već je odlučno što je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo ravnopravnosti ugovornih strana te je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravni položaj prema tuženiku kao jačoj ugovornoj strani. Upravo to je smisao presuda Trgovačkog suda Republike Hrvatske i brojnih presuda suda Europske Unije kojima se štite potrošači neovisno o tome u kojim valutama su podizani krediti. Odlučno je to jesu li potrošači bili dovedeni u neravnopravni položaj prema bankarskim institucijama, a što je u konkretnom slučaju dokazano.

54. Kako je tužitelj uspio u ovom postupku dosuđen mu je i trošak postupka. Odluka o troškovima postupka u skladu je sa odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužitelju je dosuđen trošak postupka u iznosu od 2.115,45 eura (točka III. izreke), a koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 117/96 i 91/04, 148/09, 142/12,103/14, 118/14, 104/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Tužitelju je dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 25. studenog 2019., 30. studenog 2021., 25. siječnja 2023., 11. rujna 2024. i 6. svibnja 2025. , svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr 9/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 19. siječnja 2021., 24. siječnja 2023. i 29. travnja 2025., svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr 8/1 Tarife) i trošak sastava podneska od 29. travnja 2020. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/3 Tarife). Tužitelju je nadalje priznat trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura.

55. Kamate na trošak parničnog postupka u skladu su sa odredbom čl. 151. st. 3. ZPP.

56. Tužitelj je odbijen s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 450,00 eura (točka IV izreke). Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu 27. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eura jer navedeno ročište nije niti održano. Nadalje mu nije priznat trošak sastava podneska od 10. prosinca 2019. u iznosu od 100,00 eura pozivom na odredbu čl. 155. ZPP-a jer u tom podnesku tužitelj samo obavještava sud da je uplatio predujam za financijsko knjigovodstveno vještačenje, a što bi sud utvrdio i uvidom u financijsko knjigovodstvenu karticu predmeta. Za sastav podneska od 29. travnja 2020. tužitelju je dosuđen trošak u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/3 Tarife) umjesto zatraženih 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) jer se radi o kategoriji ostalih podnesaka.

57. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.066,36 eura zajedno sa kamatama na taj iznos pa je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

58. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 18. lipnja 2025.

Sudac

Ljiljana Košić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u 3 istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. presuda nepravomoćna

4. vidi upisnik 'P'

5. kal. 15 dana