Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Pr-2312/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

PRESUDA NA TEMELJU ODRICANJA

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Katici Bojčić Vidović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, OIB:51401063283, 21000 Split, Spinčićeva 1, radi isplate, i po protutužbi tuženika-protutužitelja Kliničkog bolničkog centra Split, OIB:51401063283, 21000 Split, Spinčićeva 1, protiv tužiteljice-protutužene CU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dana 22. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice, a u izočnosti tuženika, dne 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se u cijelosti tužbeni zahtjev, a koji glasi:

"Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.326,00 EUR-a neto za razdoblje od 1. 1. 2016. do 30. 6. 2024., sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 13,00 EUR-a teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1. 1. 2023. pa do 31.12.2023. po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 1. 1. 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke."

II. Odbija se u cijelosti protutužbeni zahtjev, a koji glasi:

"1.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznose isplaćene na ime troškova prijevoza za mjesece kada je tužena pretežito bila na godišnjem odmoru sukladno provedenom financijskom vještačenju, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče od dana isplate.

2. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak s pripadajućom zakonskom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske odluke do isplate."

III. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 781,25 eura na račun punomoćnika tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od 18. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice-protutužene za naknadom troškova postupka u iznosu od 375,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dne 27. siječnja 2021. podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate razlike naknade troškova prijevoza. U tužbi se navodi da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre/tehničara na Klinici za neurologiju, te ima mjesto prebivališta na adresi [adresa], koja je udaljena od mjesta rada više od 2 km. Sukladno tarifnoj zoni trgovačkog društva Promet d.o.o., autobusna postaja koja je najbliža tužiteljičinom mjestu prebivališta pripada I. tarifnoj zoni, za koju prema cjeniku mjesečna pokazna karta iznosi 290,00 kuna mjesečno pa s obzirom na to da tužiteljica ima organizirani javni prijevoz od mjesta prebivališta do mjesta rada, to ima pravo na naknadu troškova prijevoza mjesečne karte za I. tarifnu zonu u mjesečnom iznosu od 290,00 kuna, koji iznos joj nije isplaćivan već je umanjivan od strane tuženika za pojedine mjesece kada je tužiteljica iz opravdanih razloga bila spriječena dolaziti na posao (npr. bolovanje). Stoga tužiteljica ovom tužbom potražuje razliku između onoga što joj je plaćeno i onoga što bi joj trebalo biti plaćeno sukladno odredbama čl. 66. TKU-a. Temeljem prednjeg, tužiteljica predlaže naložiti tuženiku dostavu platnih lista, evidencije rada i raspored rada za tužiteljicu za utuženo razdoblje, a po pribavi dokumentacije i provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja urediti tužbeni zahtjev pa predlaže obvezati tuženika isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u neto iznosu za razdoblje od 1. siječnja 2016. do dana dostave podataka zajedno s pripadajućom zakonskom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do isplate, uz troškove postupka zajedno s pripadajućom zakonskom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

2. U odgovoru na tužbu od 28. listopada 2021. tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva navodeći kako je tužiteljici troškove prijevoza isplaćivao sukladno ugovoru u radu kojeg je s njom sklopio, odredbama Zakona o radu i odredbama kolektivnog ugovora, dok tužiteljica ničim nije dokazala svoje tvrdnje, a financijski vještak može vještačiti samo visinu, a ne i osnovu tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik ističe kako je sukladno čl. 66. točki 16. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama imao pravo tužiteljici umanjiti troškove prijevoza za one dane kada nije došla na radno mjesto. Predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan.

3. Tuženik je, opreza radi, podnio protutužbu zbog stjecaja bez osnove jer je tužiteljici, neosnovano u posljednjih 5 godina isplaćivao troškove prijevoza za one dane u mjesecu kada je ista dolazila na posao iako je u tom mjesecu koristila pretežni dio godišnjeg odmora. Predlaže donijeti presudu kojom će obvezati tužiteljicu isplatiti tuženiku iznose isplaćene na ime troškova prijevoza za mjesece kada je tužiteljica pretežito bila na godišnjem odmoru sukladno provedenom financijskom vještačenju, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče od dana isplate, sve uz potraživanje troškova postupka s pripadajućom zakonskom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

4. U podnesku od 12. studenoga 2021. tužiteljica navodi kako je protutužbeni zahtjev nedopušten i neosnovan, jer ZPP ne dopušta mogućnost postavljanja „uvjetnog“ tužbenog ili protutužbenog zahtjeva, pa je ovako „uvjetno“ postavljeni protutužbeni zahtjev potrebno odbaciti kao nedopušten. Tuženik svoje potraživanje temelji na utvrđenju kako se radi o stjecanju bez osnove s obzirom na činjenicu da je tuženik isplaćivao tužitelju naknadu za prijevoz za one dane u mjesecu kad je koristio pretežiti dio godišnjeg odmora. Tužiteljica ističe da se ona u odnosu na tuženika nalazi u neravnopravnom položaju, jer isključivo tuženik vrši obračun i isplatu naknade troškova prijevoza na što tužiteljica nema nikakvog utjecaja, te je tuženik dužan prilikom utvrđenja naknade pridržavati se važećih odredbi TKU-a, koje očigledno nije poštovao, a odredbom čl.1112.st.1.ZOO-a je propisano tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Prema tome, sve da je tuženik za određene dane kad je korišten pretežiti dio godišnjeg odmora, izvršio isplatu naknade za prijevoz, to ne može ići na štetu tužiteljice primjenom odredbe iz čl.1112.ZOO-a, jer se radi o svjesnom postupanju tuženika koji je izvršio plaćanje svjesno znajući da to nije dužan.

5. Protutužba tuženika podvedena je pod novi posl. br. Pr-282/2024, a koji predmet je pripojen predmetnom spisu i postupak se vodi pod zajedničkim posl. brojem. Pr- 2312/2021.

6. Podneskom od 3. prosinca 2024. tužiteljica je, sukladno rješenju ovog suda od 14. studenoga 2024., uredila tužbeni zahtjev na način da potražuje od tuženika isplatu razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.326,00 eura za razdoblje od 1. 1. 2016. do 30. 6. 2024. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na mjesečni iznos od 13,00 eura teče od 15. u mjesecu za prethodni mjesec do isplate, uz potraživanje troškova postupka s time da isplata ide na račun punomoćnice tužiteljice.

7. Podneskom od 26. ožujka 2025. tuženik ističe kako priznaje osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, međutim, protivi se točki II. petita tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem punomoćnik potražuje isplatu parničnog troška na broj računa odvjetnika- punomoćnice tužiteljice jer nema zakonske osnove za primanje dosuđenih troškova na broj svog računa. Podneskom od 19. svibnja 2025. tuženik se odrekao protutužbenog zahtjeva.

8. Tijekom postupka sud je proveo dokaze pregledom obračunskih isprava za isplatu plaće za prosinac 2019., tarifne zone poduzeća Promet d.o.o. Split, cjenika usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog tarifnog sustava Prometa d.o.o., cjenika pokaznih sportskih i studentskih karata u primjeni od 15. 4. 2012., obavijesti Prometa d.o.o. o cijeni povlaštenih karata, odluke tuženika od 5. 4. 2018., preslika osobne iskaznice tužiteljice, ispisa planera putovanja Hrvatskog autokluba, dopisa tuženika upućenog punomoćnici tužiteljice od 28. ožujka 2024., povratnice od 2. travnja 2024., e mailova (list 50-59 spisa) dopisa punomoćnice tužiteljice upućenog tuženiku 28. ožujka 2024. pa je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga.

9. Neprijeporno je između parničnih stranaka:

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlenica tuženika;

- da tužiteljica ima neprekidno prijavljeno prebivalište na adresi [adresa];

- da je udaljenost od tužiteljičina mjesta prebivališta do mjesta rada više od 2 km, a sve prema planeru putovanja HAK-a.

- da mjesto prebivališta tužiteljice pripada I tarifnoj zoni, za koju je prema cjeniku Prometa d.o.o. mjesečna pokazna karta za građane u visini od 290,00 kn,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

10. Ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovanim.

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza (dolazak na posao i odlazak s posla) u razdoblju od 1. 1. 2016. do 30. 6. 2024.

12. Naime, troškovi prijevoza nisu sastavni dio plaće, već oni predstavljaju materijalno pravo radnika koje nije utemeljeno na odredbama ZR, već na ugovoru o radu i u konkretnom slučaju, Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 143/13), te Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine broj 24/2017, 128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020, 56/2022, 127/22).

13. Odredbom čl. 66. st.1. TKU-a (NN br. 128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), odnosno čl.65.st.1.TKU-a (NN br.56/2022) koji se primjenjuju od 1.12.2017. propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

13.1. Odredbom čl. 66. st. 7. TKU-a (NN br. 128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), odnosno čl.65.st.9.TKU-a (NN br. 56/2022) koji se primjenjuju od 1.12.2017. je propisano ako je od prebivališta odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.

13.2. Odredbom čl. 66. st.17. TKU-a (NN br. 128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), odnosno čl. 65. st.23 TKU-a (NN br. 56/2022) koji se primjenjuju od 1.12.2017., je propisano ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

13.3. Odredbama čl.66.st.14.TKU-a propisano je da se udaljenost između adrese stanovanja i adrese rada utvrđuje prema planeru putovanja Hrvatskog auto kluba.

14. Sukladno tumačenju br.32/18 i 33/18 od 20.6.2018., te br. 32/22 i 34/22 od 13.9.2022. zaposleniku koji ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte odnosno koristi mjesečnu kartu, naknada za trošak prijevoza neće se isplatiti za onaj mjesec u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Naknada troška mjesečne karte odnosno mjesečna karta neće se uskratiti u ostalim mjesecima u kojima zaposlenik koriti godišnji odmor.

15. U provedenom postupku utvrđeno je da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika, da joj je adresa stanovanja [adresa], a mjesto rada u Splitu, te da za relaciju od mjesta prebivališta do mjesta rada postoji organizirani javni prijevoz. S obzirom na činjenicu da tužiteljica ima organiziran javni prijevoz od mjesta prebivališta do mjesta rada, sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a, tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza mjesečne karte za I. tarifnu zonu, u mjesečnom iznosu od po 290,00 kuna, koji iznos nije isplaćivan tužiteljici, već umanjeni. Naime, tuženik je umanjivao tužiteljici troškove prijevoza za one dane u mjesecu kada je bila spriječena doći na posao, što tuženik ni ne osporava, međutim, tužiteljici je naknada mogla biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini kako je to pogrešno tuženik obračunavao i isplaćivao, što tuženik na kraju nije ni osporavao.

16. Imajući u vidu prednje, a kako između stranaka nije bila sporna ni osnova ni visina tužbenog zahtjeva, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.326,00 eura na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1. 1. 2016. do 30. 6. 2024. Na dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa (od po 13,00 eura) do isplate po stopi koja je određena člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 140/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO), te je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

17. Podneskom od 19. svibnja 2025. tuženik-protutužitelj se odrekao tužbenog zahtjeva pa kako se isti odrekao tužbenog zahtjeva, to je na temelju odredbi čl. 331.a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - drugdje u tekstu ZPP) valjalo donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija (presudu na temelju odricanja), a kao u točki II izreke presude.

18. Za istaknuti je kako u vrijeme podnošenja protutužbe tužbeni zahtjev nije preciziran. Naime, tuženik-protutužitelj u tužbi potražuje isplatu iznosa isplaćenih na ime troškova prijevoza za one dane u mjesecu kada je tužena dolazila na posao, iako je u tom mjesecu koristila pretežiti dio godišnjeg odmora, s time da će tužbeni zahtjev urediti nakon provedenog financijskog vještačenja.

19. Odredbom čl. 186.b st. 3. ZPP-a propisano je da u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno, koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

20. Dakle, tuženik-protutužitelj je u protutužbi istakao nespecificirani kondemnatorni zahtjev, a koji će tek naknadno tijekom postupka, kada za to budu ispunjene pretpostavke (kada se provede financijsko vještačenje) određeno i kvalitativno postaviti.

21. Međutim, s obzirom na to da se tuženik-protutužitelj odrekao tužbenog zahtjeva (podnesak od 19. svibnja 2025.) to ga sud nije niti pozivao na specificiranje tužbenog zahtjeva, već je donio presudu na temelju odricanja (sukladno odredbi čl. 331.a. ZPP- a) kojom je u cijelosti odbio tako postavljeni tužbeni zahtjev (točka II izreke presude).

22. Glede troškova postupka u svezi protutužbenog zahtjeva za istaknuti je odredbu čl. 158. st.1. ZPP-a prema kojoj tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka.

22.1. Dakle, imajući u vidu odredbu čl. 158. st.1. ZPP-a, to bi, s obzirom na to da se tuženik-protutužitelj odrekao tužbenog zahtjeva, tužiteljicu-protutuženu pripadali troškovi postupka. U podnesku od 28. travnja 2025. tužena je popisala troškove po protutužbi i to za sastav podnesaka od 15. 3. 2024., 26. 4. 2024., 2.12.2024. i 28. 4. 2024. po 50 eura, te za zastupanje po punomoćniku na ročištima od 20. 3. 2024. i 29. 5. 2024. po 50 eura, uz PDV 75,00 eura, ukupno 375,00 eura sve sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, međutim, zahtjev tužiteljice-protutužene za naknadom troškova postupka po protutužbi sud je odbio.

22.2. Naime, popisani troškovi tužene-protutužiteljice po protutužbi u podnesku od 28. travnja 2025., a koji se odnose na sastave podnesaka od 15. 3. 2024., 26. 4. 2024., 3.12.2024. ne odnose se na protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja, već se odnose na tužbeni zahtjev tužiteljice i tim podnescima tužiteljica očituje se na navode tuženika vezane uz tužiteljičinu tužbu, dok joj za sastav podneska od 28. 4. 2024. ne pripada trošak s obzirom na to da se radi o popisu troškova postupka. Također, tužiteljici-protutuženici nisu priznati ni troškovi zastupanja po punomoćnici na ročištima od 20. 3. 2024. i 29. 5. 2024. jer se na tim ročištima nije raspravljalo o protutužbi tuženika-protutužitelja, već o tužbenom zahtjevu tužiteljice, za koji su joj priznati troškovi. Osim toga, za istaknuti je kako je tuženik-protutužitelj na ročištu od 20. ožujka 2024. povukao protutužbu, kojem povlačenju se tužiteljica-protutužena usprotivila, tako da do povlačenja protutužbe nije došlo, ali je tuženik-protutužitelj odustao od predloženih dokaza vezanih za protutužbu pa se o protutužbi i protutužbenom zahtjevu nije ni raspravljalo, da bi se potom tuženik-protutužitelj odrekao protutužbenog zahtjeva podneskom od 19. svibnja 2025.

22.3. Slijedom prednjeg, valjalo je odbiti zahtjev tužene-protutužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 375,00 eura (glede protutužbe) sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate i odlučiti kao u točki IV. izreke presude.

23. Glede tužbenog zahtjeva, tužiteljica je u cijelosti uspjela u svom tužbenom zahtjevu pa joj je, a u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23; dalje: Tarifa), VPS, priznat sljedeći trošak: za sastav tužbe 50 bodova, za sastav podneska od 12. studenoga 2021. i 15. ožujka 2024. po 50 bodova, 26. travnja 2024. 12,5 bodova, za pristup ročištu od 20. ožujka 2024. 50 bodova, od 29. svibnja 2025. 100 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2 eura iznosi 625,00 eura, na ime PDV-a iznos od 156,25 eura, ukupno iznos od 781,25 eura, koji će se isplatiti na žiro račun punomoćnice tužiteljice s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. lipnja 2025., kao dana presuđenja, do isplate, a kao u točki III. izreke presude.

23.1. Naime, prema odredbi čl. 94. st.1. ZPP-a opseg punomoći određuje stranka, a u smislu odredbe čl. 95. st. 1. toč. 3. ZPP-a punomoćnik poduzima sve radnje za zastupanog pa je tako ovlašten od protivne stranke primati dosuđene troškove u ime i za račun zastupanog. Radi se o ovlaštenju propisanom u zakonu.

23.2. U punomoći od 2. siječnja 2021. stranka (tužiteljica) je izričito ovlastila punomoćnicu da prima novčane tražbine (prima novac i novčane vrijednosti i o tome izdaje potvrde), dakle i dosuđene troškove parničnog postupka na svoj račun.

23.3. Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava podneska od 2. prosinca 2024. kojim je ispravila tužbu postupajući po rješenju ovog suda od 14. studenoga 2024. kojim je tužiteljica pozvana da točno i određeno postavi tužbeni zahtjev, koji nije postavila u tužbi, stoga su troškovi ispravka nastali krivnjom tužiteljice i te troškove nije u obvezi snositi tuženik. Tužiteljici nisu priznati ni troškovi sastava podneska od 28. travnja 2025. jer se radi o popisu troškova postupka.

U Splitu 18. lipnja 2025.

Sutkinja

Katica Bojčić Vidović

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.

DNA: - pun. tužiteljice

- tuženiku