Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž -2456/2021-7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćnicima Jeleni Matulić, Borisu Biliću, i Vani Vrsalović, odvjetnicima u Odvjetničkom društva Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-3237/2019-30 od 28. listopada 2021., na sjednici vijeća 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni P-3237/2019-30 od 28. listopada 2021. u točki 1. izreke i u dijelu točke 2. izreke kojom je utvrđeno da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu, broj: [broj kredita] koji su stranke zaključile dana 15. siječnja 2007. slijedom čega da tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 15. siječnja 2007. pa nadalje.

r i j e š i o  j e

Ukida se citirana prvostupanjska presuda u preostalom dijelu točke 2. izreke i u točki 3. izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki 1. izreke odbijen je kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj traži da se utvrdi da je Ugovor o kreditu, broj: [broj kredita] zaključen između tužitelja i tuženika dana 15. siječnja 2007.godine, ništetan te da kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti - vratiti tužitelju iznos od 711.114,70 kn/ 93.967,75 eura[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate pobliže opisanim u toj točki izreke.

1.1. Točkom 2. izreke djelomično je usvojen podredni tužbeni zahtjev tužitelja te je utvrđeno da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu, broj: [broj kredita] koji su stranke zaključile dana 15.siječnja 2007. slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 15.siječnja 2007. pa nadalje; istom točkom izreke djelomično je odbijen podredni tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu glavnice na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjena tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 15. siječnja 2007.godine u pojedinačno naznačenim iznosima plaćanja od 29. veljače 2008. do zaključno 11. studenog 2013., sve pobliže opisano u toj točki izreke te je usvojen dio podrednog tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na pojedinačno naznačene iznose s dospijećem od 29. veljače 2008. do zaključno 11. studenog 2013. pa sve do isplate, pobliže označene u istoj točki izreke, te je usvojen podredni tužbeni zahtjev za isplatu pojedinačno naznačenih iznosa sa zakonskom zateznom kamatom na te iznose počevši od 11. studenog 2013. do zaključno 30. rujna 2015. pa do isplate, pobliže opisanim u toj točki izreke.

1.2. U točki 3. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2. Protiv te presude žalbu podnose obje stranke.

2.1. Tužitelj pobija točku 1. izreke, odbijajući dio točke 2. izreke i točku 3. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tuženik pobija dosuđujući dio točke 2. izreke i točku 3. izreke zbog svih žalbenih razloga i predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe stranaka su djelomično osnovane.

5. Predmet spora je glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti u cijelosti Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 15. siječnja 2007. te restitucijski zahtjev za povrat svih plaćenih iznosa na temelju tog kreditnog odnosa u iznosu od 711.114,70 kn/ 93.967,75 eura te eventualno kumulirani zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli te restitucijski zahtjev za isplatu novčane razlike nastale primjenom te ništetne ugovorne odredbe.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud prvog stupnja utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 15. siječnja 2007. Ugovor o kreditu za iznos od 96.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,35% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora. Utvrđuje da je tužitelj predmetni kredit koristio za adaptaciju stana, za stambeno zbrinjavanje tužitelja i njegove obitelji te da je tužitelj predmetni kredit sklopio u svojstvu potrošača. Budući da se kamatna stopa mijenjala jednostranim odlukama banke na štetu potrošača, cijeneći da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, ujedno imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u smislu odredbe čl. 502. c. ZPP-a, pozivom na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03, 46/07-dalje: ZZP/03) sud prvog stupnja utvrđuje da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su izazvale znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača. Prvostupanjski sud je pritom shvaćanja da ništetnost predmetnih ugovornih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora i da ugovor može opstati.

7. Slijedom toga, prvostupanjski sud odbija glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti u cijelosti predmetnog ugovora o kreditu i povrat svih plaćenih iznosa, u visini utvrđenoj rezultatima financijskog vještačenja, dok prihvaća eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i zaključuje da bi tužitelju posljedično tome pripadao iznos od 51.393,99 kn koji je preplatio po tom osnovu. Pri tom otklanja prigovor zastare istaknut po tuženiku cijeneći da bi zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23-dalje:ZOO) iznosio 5 godina i da zastara restitucijskih zahtjeva ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018., te da je tužba od 6. prosinca 2019. podnesena unutar tog roka.

8. S obzirom da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu broj [broj kredita] 16. prosinca 2015. radi postupka konverzije kredita, prvostupanjski sud utvrđuje da je iznos preplate po tom ugovoru od 35.045,20 kn iskorišten i potrošen za plaćanje budućih rata te stoga za taj iznos odbija kao neosnovan podredni kondemnatorni tužbeni zahtjev, pozivom na čl. 171. ZOO-a, dok je tužbeni zahtjev usvojen za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu na te iznose i preostalu razliku glavnice (do iznosa 51.393,99 kn) sa zateznom kamatom, a odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 4. ZPP-a.

9. U odnosu na glavni tužbeni zahtjev i eventualni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda u tom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9.1. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe ukazuje da bi u postupku bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 213. st. 2. toč. 2. ZPP-a jer da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prijedlog tuženika za prekid parnice do okončanja postupka pred Sudom EU broj C-567/20 koji je vezan uz pitanje konverzije kredita, jer to nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude budući da je Sud EU donio presudu u tom predmetu 5. svibnja 2022. i odlučio da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

10. Nastavno, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u tom dijelu te je prvostupanjski sud pravilno odbio glavni tužbeni zahtjev tužitelja i prihvatio podredni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

11. U žalbenom stadiju postupka sporna je ništetnost cijelog ugovora o kreditu zbog utvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli s obzirom da tužitelj u žalbi ustraje kod tvrdnji da su te odredbe ugovora o kreditu bitni sastojci ugovora bez kojih ugovor ne može opstati.

12. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a ništetan je onaj ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi čl. 324. st. 1. i 2. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s time da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

13. Prema odredbi čl. 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

14. U konkretnom slučaju, banka se obvezala staviti na raspolaganje tužitelju ugovoreni iznos kredita u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan korištenja kredita, dok je visina anuiteta ovisila o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamatnoj stopi.

15. Kada obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO). Odredbom čl. 22. ZOO-a predviđena je mogućnost sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

16. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena, odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom na temelju posebne odredbe i to odredbe čl. 81. i 87. ZZP/03, međutim unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe i dalje postoje ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti.

17. U tom smislu treba navesti da se ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. ZOO u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Pritom odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka, stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

18. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je pravilno prvostupanjski sud sadržajno primijenio materijalno pravo iz čl. 21. ZOO i čl. 22. ZOO u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO, te čl. 324. st. 2. ZOO, kada je glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu ocijenio neosnovanim.

19. Pri tom treba navesti da takvo pravno shvaćanje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu C-118/17 (IS protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207), predmetu broj C-932/19 (JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt.,ECLI:EU:C:2021:673), predmetu C- 19/20 (I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., ECLI:EU:C:2021:341,) i predmetu C-453/10 ( P i I, EU:C2012:144). Naime, sukladno pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u odlukama donesenim u navedenim predmetima, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena ugovorna odredba nije postojala.

19.1. Prema praksi Suda Europske unije (presuda broj C-19/20), što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst čl. 6. st. 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljno za potrošača (tako i u presudi od **.**.2012., P i I, C-453/10, EU:C2012:144). Slično pravno shvaćanje Sud Europske unije ponavlja i u presudi u predmetu C-932/19 od 24. travnja 2020. u kojoj, u skladu s objektivnim pristupom Suda u njegovoj sudskoj praksi u tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora jer volja koju je izrazio dotični potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda o pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio.

19.2. Dakle, sukladno mjerodavnim odredbama ZOO-a tumačenih u duhu prava Europske unije, prema pravnom shvaćanju ovog suda u situaciji utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, takav ugovor nije ništetan u cijelosti ako je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odnosno ništetna ugovorna odredba nije postojala, osobito kada postoji pravo potrošača na povrat koristi koju je banka stekla na temelju nepoštene ugovorne odredbe te da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između prava i obveza potrošača i banke kao trgovca.

20. Takvo pravno shvaćanje u skladu je s pravnim shvaćanjem koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-259/2022 od 9. listopada 2024., Rev- 820/2023-2 od 23. travnja 2024. i Rev-274/2023-2 od 22. siječnja 2025.

21. Nastavno, neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da tužitelj koji je korisnik konvertiranog kredita ne bi imao pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, smatrajući da je njegova pravna argumentacija utemeljena na pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019. Naime, točno je da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15-dalje:ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK, zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu odnosno određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (odredbe o valutnoj klauzuli i dr.), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banke kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

22. U odnosu na pitanje pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose valutnu klauzulu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su te odredbe ništetne, pri tom uvažavajući i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i čl. 118. ZZP/14 te čl. 502.c ZPP-a.

23. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik Privredna banka Zagreb d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

24. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

25. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule te su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik u postupku i prema ocjeni ovog suda nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

26. Također, suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

27. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.s toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

28. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

29. S obzirom na prethodno navedeno, prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza proizlazi da bi se tužitelj dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

30. U vezi toga potrebno je ukazati i na pravno shvaćanje Suda Europske unije izraženo u presudi od 14. ožujka 2019., ČN protiv Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK- a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga ugroženosti vlastite egzistencije.

31. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

32. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

33. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

34. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru te novčane tražbine tužitelja.

35. Međutim, stranke žalbom osnovano prigovaraju pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja kod odlučivanja o zahtjevu tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje je rezultat pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda.

36. Naime, u situaciji kada je provedena konverzija, po ocjeni ovoga suda u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je provedenim vještačenjem utvrdio iznose preplata na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli do izvršene konverzije, dok je iznos preplate po konverziji utvrdio na temelju sadržaja Dodatka ugovora o kreditu, koji je vještak u svom nalazu i mišljenju samo reproducirao, međutim provedenim vještačenjem nije se utvrđivalo jesu li i u kojem opsegu ti iznosi uzeti u obzir prilikom konverzije kredita te da li unatoč konverziji postoji razlika na štetu tužitelja kao potrošača i to između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti valutne klauzule do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je banka tužitelju uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu s čl. 19.c ZID ZPK. Naime, ako bi bilo utvrđeno da je iznos preplate iz konverzije iskorišten u otplati budućih mjesečnih anuiteta, tada je taj iznos potrebno uračunati u preplaćeni iznos na temelju ništetnih ugovornih odredbi i to prema pravilima o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a.

37. Slijedom navedenog, prvostupanjsku presudu je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a trebalo potvrditi u odnosu na točku 1. izreke i u točki 2. izreke u dijelu utvrđenja ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli, kao u izreci ove presude, dok je prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu točke 2. izreke u odluci o podrednom kondemnatornom tužbenom zahtjevu i u odluci o trošku trebalo ukinuti na temelju čl. 370. i čl. 166. st. 3. ZPP-a te pedmet vratiti prvostupanjskom sud na ponovno suđenje.

38. U ponovnom postupku, prvostupanjski sud će upotpuniti činjenično stanje sukladno sadržaju obrazloženja u toč. 36. i nakon toga donijeti na zakonu osnovanu odluku, te će odlučiti o cjelokupnom parničnom trošku.

U Rijeci 18. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović