REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-3699/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CŠL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Maja Vidaković Sertić, odvjetnica u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja i njegova punomoćnika te z. punomoćnice tuženika CŠ - odvjetničke vježbenice, 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i ne proizvodi učinke odredba članka 3./treće/ naknada Ugovora o kreditu broj 041-50-4241177 od 6. srpnja 2007. zaključenog između tužitelja CŠL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju ŽŠL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 437,36 Eur sa zateznim kamatama tekućim od 12. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 nadoknaditi tužitelju ŽŠL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 1.079,64 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 17. lipnja 2024. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, sklopio 6. srpnja 2007. ugovor kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.662,47 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz rok otplate 60 mjeseci te da je odredbom čl. 3. istog određena tzv. ulazna naknada na koju je on bio primoran pristati kako bi dobio kredit - jednokratna naknada u visini od 3,30 % iznosa kredita, koja mu je naplaćena prilikom prvog korištenja kredita u iznosu 437,36 EUR, pa kako se radi o tipskom ugovoru otisnutom na obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca, o odredbama istog se nije pojedinačno pregovaralo te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, kao potrošača, sve u skladu s čl.81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03; dalje:ZZP), to tužitelj predlaže odlučiti kao u izrekama presude.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i navodi da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, a da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano i općim aktima te je primjena istih između stranaka ugovorena, da tužitelj ničim nije dokazao da bi sporna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio na snazi niti jedan propis koji bi obvezao kreditora da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita te da je ugovor ispunjen i stoga se ništetnost ne može isticati ako se radi o zabrani manjeg značaja.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju, potvrdu i promotivne uvjete te saslušao tužitelja.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje:ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 6. srpnja 2007. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 22.662,47 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita (čl.1.), s namjenom kupnje vozila (čl.6.), uz rok otplate 60 mjeseci (čl.3.) i promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci kreditora (čl.2.), time da se jednokratno naplaćuje naknada 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita, i tužitelj se obvezuje, između ostalog, podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima (čl.9.),

-da je tužitelju 11. srpnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 3.295,30 kn na način da je ustegnuta od iznosa odobrenog kredita,

-da je u promotivnim uvjetima tuženika za odobravanje kredita u trenutku sklapanja predmetnog ugovora bila naznačena obveza plaćanja jednokratne naknade za trošak obrade i osiguranja kredita, ovisno o modelu osiguranja.

6. Iz iskaza tužitelja, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, proizlazi da prije potpisivanja ugovora o kreditu nije išao kod tuženika, već je svu papirologiju pripremala auto kuća u kojoj je kupovao auto i koja je surađivala s tuženikom, da mu je ugovor ponuđen u sadržaju kakav jest i mogao je isti samo prihvatiti ili ne, da nije imao mogućnost utjecati na visinu sporne naknade te mu je rečeno kako se radi o troškovima obrade kredita, bez posebnog objašnjenja zašto je određen upravo u toj visini, da nije postojala mogućnost da dobije kredit bez plaćanja sporne naknade te da je podignuti iznos kredita iskoristio za kupnju automobila te ga vozio za osobne potrebe.

7. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da se s tužiteljem pojedinačno pregovarala o uvjetima - navedenoj spornoj odredbi, pa kako prihvaćeni iskaz tužitelja i stipulacija te odredbe, koja je očito standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi i posljedicama iste.

7.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima tuženika, kojim bi eventualno bila određena visina sporne naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), a isto tako sud nalazi da formulacija "naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena odnosno radi se o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini takvih naknada i troškova, tim više što se u odredbi čl.3. ugovora koja regulira pitanje plaćanja te naknade niti ne spominju kakvi opći akti koji bi regulirali kriterije određivanja visine iste.

7.2. Nadalje, sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba - jer se određuje "jednokratna naplata prilikom prvog korištenja kredita 3,30% od iznosa kredita" – može se zaključiti da je tužitelj, nakon upoznavanja s tom odredbom, mogao steći uopćena saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za njega proizlaze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

7.3. Naime, nadzor nepoštenosti može biti ograničen u smislu čl. 84. ZZP-a samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje određenih naknada i troškova odnosno naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" treba tumačiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, a odredbe akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

7.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP ne može se odrediti pojmom "jednokratne naknade", pa se takva naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

7.5. Slijedom navedenog, a imajući u vidu prirodu predmetnog ugovora odnosno činjenicu da se radi o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženika, koji se otplaćuje 60 mjeseca, kao i činjenicu da sporna odredba nameće obvezu plaćanja izvjesne naknade u trenutku isplate kredita, bez naznake o čemu se konkretno radi, to sud nalazi da se ne radi o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.6. Također valja napomenuti da odredbu čl.84. ZZP-a treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u tome da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Dakle, ugovorne odredbe o troškovima i naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač istom mora platiti načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je kreditor zauzvrat pružio, međutim, u konkretnom se predmetu nepoštenost sporne odredbe o "jednokratnoj naplati naknade prilikom prvog korištenja kredita 3,30% od iznosa kredita" ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu kredita te zauzvrat pruženih usluga.

7.7. Stoga sud nalazi da sporna odredba čl.3. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti i istu je, u skladu s čl.81.st.1. ZZP-a, moguće ispitati u smislu nepoštivanja načela savjesnosti i poštenja te postojanja eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

7.8. Sud je, prilikom ocjene da li je sporna odredba poštena, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir prihvaćeni iskaz tužitelja, činjenica da sporna odredba čl.3. ugovora ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, niti je tužitelju dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

8. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da se isto ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača (postotak od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.1. Odredbe čl. 1065. do čl.1068. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje:ZOO/91), sada čl.1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO/05), ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita niti je to bilo predviđeno tada važećim Zakonom o bankama, međutim, iako ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita nije bilo zabranjeno ili ograničeno, ipak valja zaključiti da je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

8.2. S obzirom da sporna odredba ne sadrži, u skladu s čl. 59. toč.3. ZZP-a, konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu kredita, sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, a isto tako nalazi da nema mjesta zaključku da bi ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužitelja, bili razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir preostala obveza tužitelja da, osim sporne naknade, plati sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima (čl.9.), kao i okolnost da tuženik ničim nije dokazao visinu i opravdanost svojih troškova poslovanja.

8.3. Kako se, prema stajalištu ovog suda, ne radi o samorazumljivim troškovima to proizlazi daljnji zaključak da je na tužitelja spornom odredbom prenesena obveza plaćanja naknade - troška za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima odnosno da je tako formuliranom odredbom u čl.3. ugovora otklonjena obveza tuženika iz čl.59.toč.3. ZZP-a u smislu dokazivanja da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u tamo naznačenoj visini, pa navedeno utječe na pravni položaj tužitelja i stvara značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi čl.3. ugovora nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi i plaćanju naknade istom za obradu kredita, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da je sporna odredba ugovora nepoštena u smislu čl.81. te ništetna u smislu čl.87. ZZP-a u vezi s čl. 11.-12., čl. 46., čl.47., čl.50. i čl.103.-104. ZOO/91, što je sada regulirano odredbama čl. 3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322.-323. te čl.1163. i čl.1164. ZOO/05 te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude s tim u svezi.

10. Također valja napomenuti da okolnost što je sporna naknada plaćena, dakle, obveza ispunjena sama po sebi ne otklanja primjenu gore navedenih propisa niti utječe na pravo tužitelja zatražiti zaštitu u smislu čl.210. st.1. i čl.214. u vezi s čl.104. ZOO/91 odnosno čl.1111.st.1. i čl.1115. u vezi s čl.323.st.1. te čl.1163. i čl.1164.ZOO/05, uz napomenu da nema mjesta niti zaključku, kako tuženik navodi, da se radi o zabrani manjeg značaja.

11. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

11.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

12. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavku I. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.104., čl.210.st.1., 214. i čl.277. ZOO/91 odnosno čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. te čl.1163. i čl.1164.ZOO/05.

13. Tužitelj je imao troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje:OT) i to za sastav tužbe i podneska od 7.1.2025. te pristup na 2 ročišta po 200,00 Eur, uz pdv u iznosu 200,00 Eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 Eur i presudu u iznosu 26,55 Eur (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 1.079,64 Eur s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO/05 i čl.151.st.3. ZPP-a.

13.1. Tužitelju nije priznat trošak ročišta radi objave presude temeljem čl.155.st.1. u vezi s čl. 335.st.9-10. ZPP-a. Naime, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje sud presudu ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, a stranka ovjereni prijepis iste može naknadno preuzeti u sudskoj zgradi, iz čega proizlazi da je presuda stranci dostupna putem interneta istoga dana kada se održava ročište radi objave presude i njezin dolazak na to ročište, a time i trošak, nije potreban za vođenje parnice. Posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 OT-a propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a.

13.2. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka jer je tužitelj uspio u parnici u cijelosti.

U Zagrebu, 18. lipnja 2025.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka