REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-945/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja ALLEGRIAN d.o.o., Zagreb, Reljkovićeva ulica 2, OIB: 86904330721, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Matić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika AGENCIJA ZA PRAVNI PROMET I POSREDOVANJE NEKRETNINAMA, Savska Cesta 41, Zagreb, OIB: 69331375926, kojeg zastupa punomoćnik Željka Karlović, odvjetnik iz Odvjetničkog ureda Karlović, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i isplate, zaključio je glavnu raspravu 19. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika PK i tužiteljevog zastupnika po zakonu VK, te tuženikovog punomoćnika HK, te donio i objavio presudu 18. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Proglašavaju se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava s tužiteljevog računa na temelju tuženikovog zahtjeva za izravnu naplatu podnesenog Financijskoj agenciji 6. veljače 2024. na temelju zadužnice izdane 18. travnja 2023. i solemnizirane istog dana kod javnog bilježnika Bože Svedrec iz Zagreba poslovni broj OV-2458/2023.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.001,26 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 8. svibnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 1.001,26 EUR po stopi koja prelazi stopu određenu u točki II. izreke presude, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 1.017,32 EUR sa zateznim kamatama od 18. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 80,18 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 18. lipnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj je objektivno kumulirao tužbene zahtjeva za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava s tužiteljevog računa temeljem tuženikovog Zahtjeva za izravnu naplatu podnesenog Financijskoj agenciji 6. veljače 2024. na temelju Zadužnice izdane 18. travnja 2023. i solemnizirane istog dana kod javnog bilježnika Bože Svedrec iz Zagreba poslovni broj OV-2458/2023 i za isplatu iznosa od 1.001,26 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U tužbi u bitnome navodi kako je zaključkom suda poslovni broj Ovr- 1340/2024 od 16. travnja 2024., koji je punomoćnik tužitelja kao ovršenika primio 29. travnja 2024., tužitelj kao ovršenik upućen u roku do 15 dana od dana zaprimanja zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom temeljem zadužnice izdane 18. travnja 2023. i solemnizirane istog dana kod javnog bilježnika Bože Svedrec iz Zagreba poslovni broj OV-2458/2023 iz razloga propisanih odredbom članka 50. stavka 1. točke 7. i točke 9. Ovršnog zakona; da je predmetni Zaključak donesen u povodu Prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim podnesenim Sudu od strane tužitelja kao ovršenika 3. travnja 2024., u povodu kojeg se postupak vodi pod poslovnim brojem Ovr-1340/2024, da tužitelj kao ovršenik, postupajući po navedenom Zaključku, podnosi tužbu radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa po Zahtjevu za naplatu podnesenog Financijskoj agenciji 6. veljače 2024. temeljem zadužnice izdane 18. travnja 2023. i solemnizirane istog dana kod javnog bilježnika Bože Svedrec iz Zagreba poslovni broj OV-2458/2023, te da tuženik kao ovrhovoditelj nije bio ovlašten zahtijevati izravnu naplatu iz Zadužnice protiv tužitelja kao ovršenika slijedom čega je nedopuštena pljenidba i prijenos temeljem predmetnog Zahtjeva za izravnu naplatu. Nadalje navodi da su 7. travnja 2023. tuženik kao naručitelj i tužitelj kao izvršitelj sklopili Ugovor o pružanju usluga procjena tržišne vrijednosti nekretnina na području Republike Hrvatske – Grupa 2., broj ugovora 30-03-UV-2023, kojim se tužitelj obvezao tuženiku pružati usluge procjene tržišne vrijednosti nekretnina, da se odredbom članka 8. stavka 1. predmetnog Ugovora tužitelj obvezao tuženiku izdati zadužnicu kao sredstvo osiguranja urednog ispunjenja obveza po Ugovoru u visini od 10% vrijednosti Ugovora bez PDV-a, koju je tužitelj izdao 18. travnja 2023., da odredba članka 9. stavka 1. predmetnog Ugovora propisuje ugovornu kaznu za slučaj da izvršitelj kasni s ispunjenjem (penal za slučaj zakašnjenja) svoje ugovorne obveze, na način da Naručitelj može naplatiti ugovornu kaznu do potpunog ispunjenja, u visini od 0,2 promila po danu, a najviše 10% ukupne vrijednosti usluge koja je predmet isporuke, bez PDV-a, da stavak 3. istog članka propisuje način naplate ugovorne kazne za zakašnjenje u ispunjenju, i to kroz dvije mogućnosti: umanjenjem iznosa koji će naručitelj platiti izvršitelju po fakturi koju mu isti izda temeljem ugovora i dostavom odluke o naplati ugovorne kazne, da imajući u vidu tuženikov dopis od 17. siječnja 2024. upućen tužitelju kojim izjavljuje jednostrani raskid Ugovora zbog kašnjenja u ispunjenju, nedvojbeno je kako je tuženik predmetnu Zadužnicu podnio na izravnu naplatu radi naplate ugovorne kazne za zakašnjenje, da tuženik nije izvršio naplatu ugovorne kazne za neispunjenje kroz umanjenje iznosa koji plaća po fakturi, niti je tužitelju dostavio odluku o naplati ugovorne kazne, kako to propisuje odredba članka 9. stavka 3. Ugovora, već protivno toj odredbi, ugovornu kaznu radi ispunjenja naplaćuje putem Zadužnice, te da se iz citiranih odredbi Ugovora zaključuje kako je Zadužnica izdana radi osiguranja urednog ispunjenja obveza izvršitelja iz Ugovora, te se ne može koristiti radi naplate ugovorne kazne za slučaj zakašnjenja. Poziva se na odredbe Zakona o obveznim odnosima prema kojima se ugovorna kazna (penal) može ugovoriti za slučaj neurednog ispunjenja i zakašnjenja u ispunjenju, što su dva različita slučaja, te ističe da je sukladno odredbama Ugovora tuženik putem Zadužnice ovlašten zahtijevati prisilnu naplatu ugovorne kazne isključivo za slučaj neurednog ispunjenja, ali ne i ugovorne kazne za slučaj zakašnjenja zbog čega tuženik nije bio ovlašten putem Zadužnice zahtijevati izravnu naplatu navodnog potraživanja s osnove penala za slučaj zakašnjenja, jer je predmetna Zadužnica izdana isključivo za slučaj naplate ugovorne kazne radi neurednog ispunjenja, kako to propisuje odredba članka 8. Ugovora. Slijedom navedenog, tužitelj navodi da tuženik ne može zahtijevati ovrhu na temelju ovršne isprave – Zadužnice protiv tužitelja, pa je predmetna pljenidba i prijenos nedopuštena jer je ispunjen žalbeni razlog iz odredbe članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona. Tužitelj nadalje ističe kako čak i u situaciji da je tuženik bio ovlašten naplatiti ugovornu kaznu za zakašnjenje putem predmetne Zadužnice, tuženik kao ovrhovoditelj je podnio zahtjev za izravnu naplatu na prekomjerno visok novčani iznos jer je tužitelj tuženiku u skladu s člankom 8. stavkom 1. Ugovora izdao Zadužnicu na iznos od 948,17 EUR, koji odgovara 10 % iznosa vrijednosti Ugovora, da nije sporno kako se u konkretnom slučaju radi o tzv. okvirnom ugovoru kojim su predviđene okvirne količine usluga, po točno definiranoj jediničnoj cijeni, a stvarno nabavljene količine na temelju predmetnog Ugovora mogu biti veće ili manje od predviđenih količina, kako je tuženik za vrijeme dok je predmetni Ugovor bio na snazi, od tužitelja naručio usluge u vrijednosti od 6.299,44 EUR, bez PDV-a, što predstavlja tek 66,44% ugovorenog okvirnog iznosa (9.481,62 EUR bez PDV-a), da uzimajući u obzir odredbu članka 9. stavka 1. Ugovora prema kojoj ugovorna kazna zbog zakašnjenja po pojedinoj narudžbi može iznositi najviše 10% te narudžbe, da vrijednost naručenih usluga iznosi tek dvije trećine okvirne vrijednosti Ugovora, nije pravno niti stvarno moguće da ukupni iznos ugovorne kazne iznosi 948,17 EUR, na koji iznos je predmetna Zadužnica izdana i za koji je iznos tuženik zahtijevao izravnu naplatu, te da iz dokumentacije koja je dostupna tužitelju nije jasno za koje točno narudžbe i u kojem iznosu tuženik tereti tužitelja za ugovornu kaznu zbog zakašnjenja. Osim toga navodi kako je temeljem navedenog Zahtjeva za izravnu naplatu tužitelju kao ovršeniku ustegnut iznos od 948,17 EUR (ustegnuto djelomično s računa u Erste& Steiermarkische bank d.d. i djelomično s računa u Raiffeisenbank Austria d.d.) po osnovi glavnog potraživanja te iznos od 53,09 EUR po osnovi troška izravne naplate (ustegnut s računa tužitelja u Erste& Steiermarkische bank d.d.), te da su zaplijenjena sredstva 8. travnja 2024. prenesena na račun tuženika kao ovrhovoditelja, te kako tuženik nije imao osnove staviti Zadužnicu na izravnu naplatu, budući da putem nje naplaćuje navodno potraživanje koje sukladno odredbama osnovnog pravnog posla – Ugovora nije ovlašten naplatiti Zadužnicom, a u svakom slučaju, tuženik je nedvojbeno podnio Zahtjev za naplatu za suviše visok iznos, ne uzimajući u obzir odredbe Ugovora o ugovornoj kazni zbog zakašnjenja.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbeni zahtjev. U bitnome je naveo kako se Ugovorom o pružanju usluga procjena tržišne vrijednosti nekretnina na području Republike Hrvatske, Grupa 2. broj ugovora 30-03-UV-2023 od 7. travnja 2023. sklopljenim između tuženika kao naručitelja i tužitelja kao izvršitelja, tužitelj obvezao tuženiku pružati usluge procjena tržišne vrijednosti nekretnina sukladno Ponudi, oznaka ponude: 1, izvršitelja od 13. veljače 2023., koja je sastavni dio Ugovora. Poziva se na odredbu članka 5. stavka 2. navedenog Ugovora kojom je ugovoreno da će naručitelj, sukladno svojim potrebama, naručivati usluge temeljem naloga (pisanog zahtjeva odnosno narudžbenice) koji će se dostavljati putem elektroničke pošte, pri čemu se rok isporuke računa od trenutka zaprimanja pisanog zahtjeva odnosno narudžbenice putem e-maila, te odredbu stavka 3. istog članka Ugovora ovršenik obvezao isporučiti naručene elaborate u roku od 30 kalendarskih dana od dana izdavanja naloga, u mjesto sjedišta naručitelja, uz mogućnost produljenja roka iz točno određenih razloga navedenih u članku 5. stavku 4. Ugovora. Nadalje navodi da je procjembene elaborate (procjene kuća, zemljišta i procjena visine ulaganja / kuće) naručene od strane Odjela za gospodarenje, u smislu odredbe članka 5. stavka 5. Ugovora, tužitelj bio dužan dostavljati u roku od 90 kalendarskih dana od dana izdavanja naloga naručitelja, koji se rok ne može produljiti, te da unatoč tome što je uredno zaprimio narudžbenice tuženika, tužitelj nije ispunio svoje ugovorne obveze iz odredbe članka 5. Ugovora i to niti u naknadno ostavljenim rokovima, uslijed čega je tuženik kao ovrhovoditelj u skladu s odredbom članka 9. stavka 4. Ugovora raskinuo ugovor i naplatio jamstvo za uredno ispunjenje ugovora, imajući pritom u vidu da je takvim (ne)postupanjem izvršitelj ozbiljno prekršio ugovorne obveze. Također je naveo kako tužitelj neutemeljeno osporava visinu iznosa koji je tuženik želio naplatiti u postupku izravne naplate pokrenutom pred Fina-om, pozivajući se pritom na odredbu članka 9. stavka 1. Ugovora jer sukladno specifikaciji izvršenja osnove za plaćanje OV- 2458/23-1 od 28. ožujka 2024. zaplijenjeni iznos putem zadužnice iznosi 948,17 EUR što je upravo 10% od ugovorene vrijednosti posla bez PDV-a, sukladno članku 4. Ugovora, dok je preostali iznos od 53,09 eura naknada Fine.

4. U nastavku postupka tužitelj je osporio tvrdnje iz odgovora na tužbu te je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik kod navoda iz odgovora na tužbu.

5. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: specifikacije izvršenja osnove za plaćanje poslovni broj OV-2458/2023 (str. 9. spisa), prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim od 3. travnja 2024. (str. 10. – 13. spisa), tuženikovog dopisa od 17. siječnja 2024. o jednostranom raskidu Ugovora (str. 15. i 58. spisa), zahtjeva za izravnu naplatu (str. 16. – 18. spisa), zadužnica od 18. travnja 2023., ovjerene pod poslovnim brojem OV-2458/2023 (str. 20. – 24. spisa), zaključka Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr- 1340/2024 od 16. travnja 2024. s potvrdom o zaprimanju (str. 28. – 31., te 14. spisa), Ugovora o pružanju usluga procjena tržišne vrijednosti nekretnina na području Republike Hrvatske – Grupa 2., broj ugovora 30-03-UV-2023 od 7. travnja 2023. (str. 32. – 39. spisa), potvrda banke (str. 40. – 41. spisa), detaljnog prikaza transakcije (str. 43. spisa), te izvoda iz prometa po računu (str. 45. – 46. spisa).

Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljevog zastupnika po zakonu VK i svjedoka ĐK.

6. U skladu s odredbom članka 265. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP) nije izveden dokaz saslušanjem tuženikovog zastupnika po zakonu jer mu nisu poznate sporne činjenice.

7. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

8. Predmet spora su objektivno kumulirani tužbeni zahtjevi za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava s tužiteljevog računa na temelju tuženikovog zahtjeva za izravnu naplatu podnesenog Financijskoj agenciji 6. veljače 2024. na temelju zadužnice izdane 18. travnja 2023. i solemnizirane istog dana kod javnog bilježnika Bože Svedrec iz Zagreba poslovni broj OV-2458/2023, te za isplatu iznosa od 1.001,26 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama naplaćenog po osnovi navedenog zahtjeva.

9. Nije sporna činjenica da je zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1340/2024 od 16. travnja 2024. (str. 28. – 31. spisa; dalje: zaključak), tužitelj kao ovršenik upućen u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa tog zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava ovršenika nedopuštenim u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom na temelju zadužnice izdane 18. travnja 2023. i solemnizirane istog dana kod javnog bilježnika Bože Svedrec iz Zagreba poslovni broj OV-2458/2023 iz razloga propisanih odredbama članka 50. stavka 1. točkama 7. i 9. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22; dalje: OZ), a ta činjenica proizlazi i iz zaključka, koju parnicu je tužitelj je pravovremeno pokrenuo podnošenjem predmetne tužbe što nije sporno, a proizlazi i iz isprava u spisu. Naime, uvidom u potvrdu o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena (str. 14. spisa), utvrđeno je kako je tužitelj kao ovršenik primio zaključak, po svom punomoćniku, 29. travnja 2024., dok je tužba u ovom postupku podnesena 8. svibnja 2024., dakle, unutar prekluzivnog roka iz zaključka.

10. Tužitelj kao ovršenik je zaključkom upućen pokrenuti parnicu iz razloga iz članka 50. stavak 1. točka 7. OZ-a, dakle, iz razloga što tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika. Osim toga, tužitelj kao ovršenik je zaključkom upućen pokrenuti parnicu i iz razloga iz članka 50. stavak 1. točka 9. OZ-a, dakle, iz razloga što je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

Odredbom članka 55. stavka 3. OZ-a propisano je da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu. Budući da je tužitelj kao ovršenik upućen pokrenuti parnicu iz razloga propisanih odredbama članka 50. stavka 1. točaka 7. i 9. OZ-a, sud je u ovoj parnici sud vezan razlozima zbog kojih je tužitelj kao ovršenik upućen na ovu parnicu.

11. Nisu sporne sljedeće odlučne činjenice:

- da su tuženik kao naručitelj i tužitelj kao izvršitelj sklopili Ugovor o pružanju usluga procjena tržišne vrijednosti nekretnina na području Republike Hrvatske – Grupa 2., broj ugovora 30-03-UV-2023 od 7. travnja 2023. (dalje: Ugovor);

- da je tužitelj kao dužnik 18. travnja 2023. izdao zadužnicu radi naplate tražbine tuženika kao vjerovnika po osnovi glavnice u iznosu od 948,17 EUR i zateznih kamata po stopi od 10,50% promjenjiva, koja je istoga dana solemnizirana kod javnog bilježnika Bože Svedrec iz Zagreba poslovni broj OV-2458/2023 (dalje: zadužnica),

- da je tuženik kao ovrhovoditelj, 6. veljače 2024., podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu (dalje: zahtjev) na temelju zadužnice radi naplate tražbine u cijelom iznosu od 948,17 EUR i zateznih kamata u cijelosti,

- da je tuženik jednostrano raskinuo Ugovor dopisom od 17. siječnja 2024.,

- da je na temelju zahtjeva tužitelju kao ovršeniku ustegnut iznos od 948,17 EUR po osnovi glavne tražbine (glavnice) i iznos od 53,09 EUR po osnovi troška izravne naplate, te da su zaplijenjena sredstva 8. travnja 2024. prenesena na račun tuženika kao ovrhovoditelja.

Sve navedene odlučne činjenice proizlaze i iz isprava u spisu.

12. Sporno je je li tuženik kao ovrhovoditelj bio ovlašten zahtijevati izravnu naplatu po zadužnici protiv tužitelja kao ovršenika, te je li tuženik kao ovrhovoditelj bio ovlašten zahtijevati izravnu naplatu po zadužnici protiv tužitelja kao ovršenika upravo u iznosu od 948,17 EUR.

13. U parničnom postupku svaka stranka je dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju (članak 7. stavka 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-a).

14. Uvidom u Ugovor (str. 32. – 39. spisa) utvrđeno je da se tužitelj kao izvršitelj obvezao pružati tuženiku kao naručitelju usluge procjena tržišne vrijednosti nekretnina na području Republike Hrvatske (procjena tržišne vrijednosti stanova, kuća, zemljišta i procjena visine ulaganja/kuće), za županije: Virovitičko-podravska, Osječko- baranjska, Vukovarsko-srijemska, Brodsko-posavska, Požeško-slavonska, sukladno Ponudi, oznaka ponude: 2, tužitelja kao izvršitelja od 13. veljače 2023., koja je sastavni dio Ugovora (članci 2. i 3. Ugovora).

Člankom 4. Ugovora je određeno da vrijednost ulaganja prema ponudi tužitelja kao izvršitelja od 13. veljače 2023., oznaka ponude: 2, koja se odnosi na 2. grupu, iznosi 9.481,62 EUR (bez PDV-a), odnosno 11.852,03 EUR (s PDV-om). Člankom 5. stavkom 2. Ugovora je određeno da će tuženik kao naručitelj naručivati usluge temeljem naloga (pisanog zahtjeva odnosno narudžbenice) koji će se dostavljati putem elektroničke pošte, sukladno svojim potrebama, te da se rok isporuke računa od trenutka zaprimanja pisanog zahtjeva odnosno narudžbenice putem e-maila. Člankom 5. stavkom 3. Ugovora tužitelj kao izvršitelj se obvezao isporučiti naručene elaborate u roku od 30 kalendarskih dana od dana izdavanja pisanog zahtjeva odnosno narudžbenice, u mjesto sjedišta tuženika kao naručitelja, sukladno Dokumentaciji o nabavi, s time da se, u skladu s člankom 5. stavkom 4. Ugovora, taj rok može produljiti za vrijeme koje je potrebno za pribavu podataka nadležnog upravnog tijela županije, odnosno grada koji vodi zbirku kupoprodajnih cijena za svoje područje temeljem evidentiranih podataka iz isprava o prodaji ili drugom načinu raspolaganja nekretnina naplatnim putem, koji podaci su potrebni za izradu istog elaborata, na koje vrijeme niti izvršitelj niti naručitelj neće moći utjecati pri čemu se pisanim putem mora dokazati njihovo trajanje (npr. dostava naručitelju potvrde o predaji zahtjeva nadležnom tijelu). Člankom 5. stavkom 5. Ugovora je određeno da je procjembene elaborate (procjena kuća, zemljišta i procjena visine ulaganja/kuće), koje će biti naručene od strane Odjela za gospodarenje, tužitelj dužan dostaviti u roku od 90 kalendarskih dana od dana izdavanja pisanog zahtjeva odnosno narudžbenice, koji rok se ne može produljiti. Dakle, citiranim odredbama članka 5. Ugovora određeni su i rokovi za ispunjenje obveze tužitelja kao izvršitelja za izradu i dostavu (isporuku) naručenih procjembenih elaborata.

15. Uvidom u tuženikov dopis od 17. siječnja 2024. (str. 15. spisa) utvrđeno je da je tuženik kao naručitelj raskinuo Ugovor iz razloga neispunjenja ugovorne usluge tužitelja kao izvršitelja prema odredbama članka 5. Ugovora, a u skladu s člankom 9. Ugovora. Nadalje je utvrđeno da je tim dopisom tuženik kao naručitelj pridržao pravo naplate jamstva za uredno ispunjenje ugovora sukladno odredbama Ugovora. Iz navedene isprave dakle proizlazi kako je tuženik kao naručitelj jednostrano raskinuo Ugovor iz razloga što tužitelj kao izvršitelj nije ispunio ugovorne usluge prema odredbama članka 5. Ugovora, kojim su određeni rokovi za ispunjenje tužiteljeve obveze izrade i dostave (isporuke) naručenih procjembenih elaborata. Iz navedenog proizlazi zaključak kako je tuženik raskinuo Ugovor zbog toga što tužitelj nije ispunio svoje ugovorne obveze u ugovorenim rokovima, dakle, zbog zakašnjenja tužitelja u ispunjenju ugovornih obveza. Iz navedene isprave nadalje proizlazi kako je tim dopisom tuženik kao naručitelj pridržao pravo naplate jamstva za uredno ispunjenje ugovora sukladno odredbama Ugovora. Međutim, upravo iz razloga što je tim dopisom tuženik raskinuo Ugovor zbog zakašnjenja, sud je utvrdio neosnovanim tuženikove tvrdnje kako je tuženik podnio zadužnicu na izravnu naplatu iz razloga što tužitelj nije ispunio, odnosno što je neuredno ispunio svoju obvezu iz Ugovora i to obvezu izvedbe procjembenog elaborata, a ne iz razloga što je zakasnio s ispunjenjem obveze, dok tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno.

16. Navedeno tim više što je sam tuženik u odgovoru na tužbu (kod koje tvrdnje je ostao u daljnjem tijeku postupka) tvrdio kako je tuženik kao ovrhovoditelj u skladu s odredbom članka 9. stavka 4. Ugovora raskinuo ugovor i naplatio jamstvo za uredno ispunjenje ugovora, imajući pritom u vidu da je takvim (ne)postupanjem izvršitelj ozbiljno prekršio ugovorne obveze. Dakle, tuženik se poziva na odredbu članka 9. stavka 4. Ugovora kojom je ugovoreno da tuženik kao naručitelj nije obavezan odobriti produljenje rokova na temelju kašnjenja i uz naplatu ugovorne kazne, već će svaku situaciju kašnjenja ocijeniti ovisno o potrebama u kontekstu isporuke traženih rezultata ugovora (posebice u kontekstu konačnog roka izvršenja), te je, sukladno tome, raskid ugovora i naplata jamstva moguća u svakom trenutku neizvršavanja ugovornih obaveza, odnosno ozbiljnog kršenja ugovornih obaveza.

17. Člankom 8. stavkom 1. Ugovora tužitelj kao izvršitelj se obvezao dostaviti jamstvo za uredno ispunjenje ugovora u visini od 10% vrijednosti ugovora bez PDV-a za slučaj povrede ugovornih obveza istodobno s potpisom ugovora, odnosno najkasnije u roku od 15 dana od dana obostranog potpisa ugovora o javnoj nabavi. Člankom 8. stavkom 2. Ugovora je određeno da se jamstvo za uredno ispunjenje ugovora podnosi u obliku bankarske garancije u iznosu od 10% vrijednosti ugovora bez PDV-a, da će se jamstvo za uredno ispunjenje ugovora naplatiti u slučaju povrede ugovornih obveza, te da ukoliko nije naplaćeno, jamstvo za uredno ispunjenje ugovora će se vratiti po isteku ugovora izvršitelju u roku od 30 dana. Člankom 8. stavkom 4. Ugovora je određeno da kao jamstvo za uredno ispunjenje Ugovora, tužitelj kao izvršitelj može dostaviti garanciju banke ili može dati novčani polog ili zadužnicu ili bjanko zadužnicu (izvršitelj odabire vrstu jamstva). Dakle, citiranim odredbama članka 8. Ugovora tužitelj kao izvršitelj se obvezao izdati jamstvo za uredno ispunjenje ugovora, s time da se to jamstvo može dati, kao u konkretnom slučaju, u obliku zadužnice.

18. Člankom 9. stavkom 1. Ugovora ugovoreno je da ako tužitelj kao izvršitelj kasni u ispunjenju svoje ugovorne obveze, tuženik kao naručitelj može naplatiti ugovornu kaznu za svaki dan zakašnjenja do potpunog odnosno urednog ispunjenja usluge, u visini 0,2‰ od ukupne vrijednosti pojedinačnog pisanog zahtijeva odnosno narudžbenice bez PDV-a, s time da ukupni iznos ugovorne kazne ne može prijeći 10% od ukupne vrijednosti usluge koja je predmet isporuke bez PDV-a. Ukoliko ugovorna kazna po pojedinom zahtjevu odnosno narudžbenici dostigne maksimalni iznos, tuženik kao naručitelj ima pravo raskinuti ugovor i naplatiti jamstvo za uredno ispunjenje ugovora (članak 9. stavak 2. Ugovora). Člankom 9. stavkom 3. Ugovora je ugovoreno kako tuženik kao naručitelj ima pravo raskida ugovora i naplate jamstva i prije dostizanja vrijednosti ugovorne kazne u iznosu od 10% od ukupne vrijednosti usluge koja je predmet isporuke bez PDV-a te da je tužitelj kao izvršitelj dužan ugovornu kaznu platiti u roku od 7 dana od dana zaprimanja zahtjeva za plaćanje od strane naručitelja. Člankom 9. stavkom 4. Ugovora je ugovoreno da tuženik kao naručitelj nije obavezan odobriti produljenje rokova na temelju kašnjenja i uz naplatu ugovorne kazne, već će svaku situaciju kašnjenja ocijeniti ovisno o potrebama u kontekstu isporuke traženih rezultata ugovora (posebice u kontekstu konačnog roka izvršenja), te je, sukladno tome, raskid ugovora i naplata jamstva moguća u svakom trenutku neizvršavanja ugovornih obaveza, odnosno ozbiljnog kršenja ugovornih obaveza. Člankom 9. stavkom 5. Ugovora je ugovoreno da tuženik može naplatiti ugovornu kaznu na način da prilikom plaćanja računa iznos dostavljenog računa umanji za iznos ugovorne kazne, o čemu je prethodno dužan obavijestiti tužitelja pisanim putem ili pisanim putem tužitelju dostaviti odluku o naplati ugovorne kazne temeljem koje je tužitelj dužan uplatiti iznos ugovorne kazne na račun tuženika u roku od 7 dana. Citiranim odredbama članka 9. Ugovora je dakle ugovorena ugovorna kazna zbog zakašnjenja u ispunjenju tužiteljevih ugovornih obveza, pravo raskida Ugovora od strane tuženika kao naručitelja, uvjeti raskida Ugovora te pravo, uvjeti i način naplate ugovorne kazne.

19. Prema stajalištu suda, iz citirane odredbe članka 9. stavka 4. Ugovora, na koju se tuženik poziva u tijeku ovoga postupka, proizlazi kako se ona odnosi na tužiteljevo zakašnjenje s ispunjenjem njegovih ugovornih obveza, te da je njome ugovoreno tuženikovo pravo raskida ugovora i naplata jamstva, koje se, kao što je prethodno obrazloženo, može, kao u konkretnom slučaju, izdati i u obliku zadužnice jer je tako ugovoreno prethodno citiranom odredbom članka 8. stavka 4. Ugovora, "u slučaju neizvršavanja ugovornih obaveza, odnosno ozbiljnog kršenja ugovornih obaveza", kao što je to ugovoreno citiranom odrednom članka 9. stavka 4. Ugovora.

20. Međutim, na temelju iskaza svjedoka ĐK sud nije mogao utvrditi odlučne sporne činjenice koje se odnose na neizvršavanje ugovornih obaveza, odnosno ozbiljno kršenje ugovornih obaveza, kao što je to određeno člankom 9. stavkom 4. Ugovora, niti odlučne činjenice koje se odnose na uredno ispunjenje Ugovora od strane tužitelja, zakašnjenje u ispunjenju, te posljedično i na tuženikovo pravo naplate po zadužnici. Naime, nakon što mu je predočen Ugovor, navedeni svjedok je jasno iskazao kako osim što je dostavio potrebu za procjenu, da nije ni na koji drugi način sudjelovao u pripremi i sklapanju tog ugovora. Stoga, prema stajalištu suda, navedeni svjedok nema neposrednih saznanja o odlučnim spornim činjenicama. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu VK koji je jasno iskazao da je u odnosu na Ugovor ista osoba koja je ispred tuženika bila ovlaštena za provedbu javne nabave preko elektronskog oglasnika Narodnih novina ujedno ispostavljala sve narudžbenice u tuženikovo ime, a to je bio gospodin JK, dakle, treća osoba, a ne svjedok ĐK. Osim toga, navedeni svjedok je iskazao kako su možda bila i dva (2) ugovora koji se odnose na procjenu nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske, ali da je s prvim bila velika većina nekretnina, dok je s drugim možda bila neka dopuna o čemu više saznanja imaju kolege koje provode javnu nabavu, te da je njegov zadatak bio samo da dostavi količinu potreba za procjenu, dok kolege koje provode javnu nabavu imaju više saznanja. S obzirom na navedeno, sud nije prihvatio iskaz navedenog svjedoka jer njegov iskaz nije jasan niti uvjerljiv, dok navedeni dio iskaza upućuje na zaključak kako navedeni svjedok nije sa sigurnošću iskazivao o odlučnim činjenicama.

21. Na temelju iskaza tužiteljevog zastupnika po zakonu VK je utvrđeno kako je 2023. godine bila javna objava od strane tuženika gdje je teritorij Republike Hrvatske podijeljen na 3 područja temeljem kojih se sa svakim odabranim izvršiteljem sklapa po jedan (1) ugovor za svako područje, neovisno o vrsti nekretnina, da je tužitelj u 2023. godini za tuženika procijenio oko 100 stanova u [adresa], u [adresa] oko 160 komada, u Prelogu oko 140 komada, u Solinu gotovo 30 komada, na Krku 14 komada, da je bilo nekretnina i u Osijeku i na nekim drugim područjima koji su dislocirani od Zagreba. Nadalje je utvrđeno da narudžbenice nisu bile sortirane po ugovorima prema nekom tuženikovom kriteriju što je izazivalo probleme i u knjigovodstvu, da Ugovor, niti ostala 2 ugovora, nisu niti približno ispunjena po broju narudžbenica, niti prema broju nekretnina, na temelju čega su cijene određivane putem javne nabave, da tuženik nije naručio sve nekretnine, a po zadužnici je naplatio kao da je naručio sve, da se Ugovor odnosi na županije navedene u tom ugovoru bez obzira na vrstu nekretnine, da što se tiče broja procjena, da je jedno bila brojka koja je tražena u javnoj nabavi što je rezultiralo iznosom navedenim u Ugovoru, a tijekom godine je značajno manji broj nekretnina naručen preko narudžbenica od strane tuženika, a time je ostvarena značajno manja realizacija po Ugovoru. Osim toga je utvrđeno da što se tiče onih procjena za koje su dane narudžbe, da su sve ispunili u roku, da je tuženik bio detaljno upućen o svim problemima koji su se pojavili vezano uz rokove izdavanja, izvadaka iz zbirke kupoprodajnih cijena, da je bio sastanak, u prvoj polovici prosinca 2023., s KK i LK, na kojem je dogovorena dinamika dostave predmeta kako bi tuženik mogao objaviti javni poziv, imajući u vidu probleme vezano za količinu i vrijeme dostave izvadaka, da su u Ugovoru navedene dvije točke, i to ugovorna kazna i umanjenje fakture, da su sve fakture koje su plaćene i nakon raskida Ugovora plaćene u potpunosti i nisu umanjene ni za kakav iznos na ime kašnjenja kao i one fakture koje su bile izdane i naplaćene prije raskida ugovora, da tužitelj nije nikada dobio odluku o naplati ugovorne kazne, da tužitelj nije nikada dobio nikakvu opomenu o zakašnjenju ispunjenja Ugovora niti poziv na ispunjenje za ispunjenje u naknadnom roku, da je tužitelj više puta obavijestio, usmeno i pismeno obavijestio nadležne osobe tuženika o problemima u ishođenju izvadaka iz zbirke kupoprodajnih cijena, te je bio održan i sastanak na tu temu u Ministarstvu graditeljstva, odjel vezan uz procjene, da tuženik nije nikada rekao tužitelju razlog raskida Ugovora, te da je u odnosu na drugu grupu po Ugovoru od ukupnog iznosa naručeno otprilike nešto iznad 50%. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljevog zastupnika po zakonu jer je dan jasno, uvjerljivo, bez kontradiktornosti i u skladu s Ugovorom i ostalim ispravama u spisu. Iz navedenog iskaza proizlazi da tuženik nije od tužitelja naručio procjenu za sve nekretnine po Ugovoru, već je naručio procjenu za manji broj nekretnina čime je ostvarena značajno manja realizacija po Ugovoru u kojemu je iznos određen prema broju procjena koji je tražen u javnoj nabavi, dok je po zadužnici naplaćeno kao da je tuženik naručio procjene za sve nekretnine iz Ugovora. Nadalje proizlazi da su sve procjene za koje je tuženik dao narudžbe ispunjene u roku. Slijedom navedenog sud je utvrdio kako je za sve narudžbe koje je tuženik naručio od tužitelja, tužitelj izradio procjembene elaborate bez zakašnjenja, te da je, suprotno tuženikovoj tvrdnji, tužitelj ispunio ugovorne obveze, odnosno da tužitelj nije ozbiljno kršio ugovorne obveze u smislu članka 9. stavka 4. Ugovora, te da nije bilo zakašnjenja u ispunjenju tužiteljevih ugovornih obveza, dok tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, predložio niti predočio dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno.

22. Osim toga, tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, tvrdio niti dokazao da je raskinuo Ugovor i naplatio zadužnicu u skladu s citiranom odredbom članka 9. stavka 2. Ugovora (kojom je ugovoreno da ukoliko ugovorna kazna po pojedinom zahtjevu odnosno narudžbenici dostigne maksimalni iznos, tuženik kao naručitelj ima pravo raskinuti ugovor i naplatiti jamstvo za uredno ispunjenje ugovora). S tim u svezi tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao da je u skladu s citiranom odredbom članka 9. stavka 2. Ugovora ugovorna kazna po pojedinom zahtjevu odnosno narudžbenici dosegnula maksimalni iznos u kojem slučaju bi tuženik kao naručitelj imao pravo raskinuti ugovor i naplatiti jamstvo za uredno ispunjenje ugovora, dok iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je taj uvjet ispunjen, odnosno da je ugovorna kazna po pojedinom zahtjevu odnosno narudžbenici dosegnula maksimalni iznos.

23. Isto tako, tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, tvrdio niti dokazao da je raskinuo Ugovor i naplatio zadužnicu u skladu s citiranom odredbom članka 9. stavka 3. Ugovora. Osim toga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je, u skladu s odredbom članka 9. stavka 5. Ugovora, tuženik pisanim putem obavijestio tužitelja o umanjenju iznosa dostavljenog računa za iznos ugovorne kazne, niti da je tuženik dostavio tužitelju odluku o naplati ugovorne kazne, dok tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno.

24. Slijedom navedenog sud je utvrdio da tuženik kao ovrhovoditelj nije bio ovlašten zahtijevati izravnu naplatu po zadužnici protiv tužitelja kao ovršenika čime je ostvaren razlog iz članka 50. stavak 1. točka 7. OZ-a. Zbog toga je sud prihvatio dio tužbenog zahtjeva za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa na temelju zadužnice jer tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno.

25. Uzevši u obzir navedeno, kao i nespornu činjenicu da je na temelju zahtjeva tužitelju kao ovršeniku ustegnut iznos od 948,17 EUR po osnovi glavne tražbine (glavnice) i iznos od 53,09 EUR po osnovi troška izravne naplate, te da su zaplijenjena sredstva 8. travnja 2024. prenesena na račun tuženika kao ovrhovoditelja, sud je na temelju odredbe članka 210. stavka 4. OZ-a u vezi s odredbama članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) obvezao tuženika na povrat neosnovano naplaćenog iznosa od 948,17 EUR.

26. U skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a tuženik je dužan platiti i zatezne kamate od 8. svibnja 2024., dakle, od dana podnošenja tužbe, kao što je to tužitelj zatražio u tužbenom zahtjevu (članak 2. stavak 1. ZPP-a), do isplate.

27. Stopa zatezne kamate je određena u visini propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne u visini propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora odnosno iz ugovora između trgovaca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. To iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o ispunjenju obveze iz trgovačkog ugovora niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, već o izvanugovornom odnosu povrata stečenog bez osnove.

28. Uzevši u obzir navedeno sud je odbio tužiteljeve dokazne prijedloge za dostavu podataka od strane tuženika o naručenim uslugama na temelju Ugovora, za provođenje financijsko knjigovodstveno vještačenje radi utvrđivanja visine naručenih usluga po Ugovoru i visine potraživanja tužitelja prema tuženiku po osnovi stečenog bez osnove te za uvid u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr- 1340/2024 radi utvrđivanja pretprocesnog troška jer izvođenje tih dokaza nije bilo potrebno radi utvrđivanja odlučnih spornih činjenica koje je bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu te iskaza svjedoka i tužiteljevog zastupnika po zakonu. Tužiteljev dokazni prijedlog za dostavu podataka od strane tuženika o naručenim uslugama na temelju Ugovora sud je odbio i iz razloga što iz prethodno citiranih odredaba članka 5. Ugovora u bitnome proizlazi kako će tuženik kao naručitelj naručivati usluge temeljem naloga (pisanog zahtjeva odnosno narudžbenice) koji će se dostavljati putem elektroničke pošte, da se rok isporuke računa od trenutka zaprimanja pisanog zahtjeva odnosno narudžbenice putem e-maila, te da se tužitelj kao izvršitelj obvezao isporučiti naručene elaborate u roku od 30 kalendarskih dana od dana izdavanja pisanog zahtjeva odnosno narudžbenice. Budući da se tužitelj kao izvršitelj obvezao izraditi i dostaviti procjembene elaborate na temelju tuženikovog naloga (pisanog zahtjeva odnosno narudžbenice), tužitelj kao izvršitelj je zaprimio sve tuženikove narudžbenice zbog čega sam tužitelj raspolaže navedenim podacima pa ih je sam tužitelj trebao dostaviti u skladu s odredbom članka 232. stavka 1. ZPP-a.

29. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. – III. izreke presude.

30. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovoj parnici u odnosu na odluku o glavnoj stvari zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a. Tužitelju su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: OT) i obrazloženog podneska od 12. studenoga 2024. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), te zastupanja na ročištima od 21. studenoga 2024. i 19. svibnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 600,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 750,00 EUR.

U skladu s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a, tužitelj ima pravo i na naknadu troška sastavljanja prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u iznosu od 150,00 (Tbr. 13. točka 1. u vezi s Tbr. 7. točkom 1. OT), što uvećano za PDV od 25% u iznosu od 37,50 EUR, ukupno iznosi 187,50 EUR, te sudske pristojbe za prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u plaćenom iznosu od 19,91 EUR jer se radi o troškovima učinjenim u povodu ovog postupka. Tužitelj ima pravo na naknadu troška sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 19,91 EUR i za presudu u zatraženom iznosu od 40,00 EUR. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 1.017,32 EUR.

Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, i to po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose.

31. Tužitelj nema pravo na naknadu troška sudske pristojbe za tužbu u preostalom iznosu od 20,09 EUR i za prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u preostalom iznosu od 20,09 EUR jer je za svaku od tih radnji tužitelj platio sudsku pristojbu u iznosu od 19,91 EUR, a ne sudsku pristojbu u zatraženom iznosu od 40,00 EUR. Tužitelj nema pravo na naknadu troška sudske pristojbe za rješenje u iznosu od 40,00 EUR jer taj trošak za tužitelja nije niti nastao (članak 151. stavak 1. ZPP). Stoga tužitelj nema pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 80,18 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pa je u tom dijelu odbijen tužiteljev zahtjev kao neosnovan.

32. Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točkama IV. i V. izreke.

Zagreb, 18. lipnja 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.