Republika Hrvatska

Općinski Sud u Splitu

Gundulićeva 27

S p l i t

Pr- 209/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Katici Bojčić Vidović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boris Bulj, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bulj & Srdelić d.o.o., protiv tuženika Casa Solis d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB:56201434976, kojeg zastupa direktor GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], a on po punomoćnicima IR, Andriji Jakšiću i Marini Sladoljev, odvjetnicima u Odvjetničkom uredu Ivan Krželj u Splitu, radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na posao, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene dana 2. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dne 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je nedopuštena i bez pravnog učinka Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 17. lipnja 2014. godine zajedno s pripadajućim Aneksom od dana 30. rujna 2020. godine, kojim se tužiteljici otkazuje ugovor o radu na radnom mjestu Projekt managera te se utvrđuje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku tužiteljicu vratiti na rad na radno mjesto Projekt managera ili drugo odgovarajuće radno mjesto kod tuženika i priznati tužiteljici sva prava iz radnog odnosa te joj omogućiti radno-pravni status sukladno sklopljenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu Projekt managera, sve u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici u roku od 15 dana troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 18. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dana 1. ožujka 2024.. podnijela pred ovim sudom tužbu protiv tuženika radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na posao. U tužbi se navodi kako je tužiteljica kao radnik s tuženikom kao poslodavcem dana 17. lipnja 2014. zaključila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto Projekt managera, a dana 30. rujna 2020. tužiteljica i tuženik sklopili su Aneks Ugovora o radu na neodređeno vrijeme kojim su izmijenili odredbe članka II. koji se odnosi na osnovnu bruto plaću tužiteljice kao radnice. Tuženik je dana 17. siječnja 2024. donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu kojom se tužiteljici izvanredno otkazuje Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od dana 17. lipnja 2014. zajedno s pripadajućim Aneksom od 30. rujna 2020., zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa uslijed čega da nastavak radnog odnos više nije moguć, a iz obrazloženja proizlazi da dana 17. siječnja 2024. uvidom u evidenciju utvrdio da se tužiteljica nije pojavila na radnom mjestu neprekidno duže od jedan mjesec, a da izostanak nije opravdala ni privremenom nesposobnošću za rad putem potvrde nadležnog liječnika niti da je njena odsutnost opravdana na bilo koji drugi način pa kako se tužiteljica prema svom radnom mjestu odnosi nemarno te se na istu ne može osloniti zbog čega nastavak radnog odnosa više nije moguć.

Međutim, tužiteljica ističe kako je pobijana Odluka o otkazu nezakonita i u suprotnosti sa zakonskim odredbama kojima se regulira postupak i prava radnika prilikom otkazivanja ugovora o radu, bilo redovitim ili izvanrednim putem, a pogotovo člancima 116. i 119. Zakona o radu. Tužiteljica u opisanom razdoblju navodnog izostanka s radnog mjesta nije bila prisutna u poslovnim prostorijama tuženika samo zato što je prethodno tome imala dogovor s tuženikom o načinu obavljanja poslova njenog radnog mjesta, a sama činjenica izostanka tužiteljice iz poslovnih prostorija poslodavca ne znači ujedno da tužiteljica ne bi obavljala poslove svog radnog mjesta od kuće ili drugih za rad prikladnih mjesta, a što se sve odvijalo prema dogovoru i uputama koje je zaprimila od tuženika i koje su mu nesumnjivo bile poznate u vrijeme donošenja pobijane Odluke o otkazu. Tijekom vremena za koje tuženik u pobijanoj Odluci o otkazu netočno navodi da bi tužiteljica neopravdano izostala s radnog mjesta, tužiteljica je savjesno i uredno obavljala sve poslove svog radnog mjesta na jednako kvalitetan i redovit način kako je to činila i za cijelo vrijeme svog radnog staža kod tuženika, a postupanje tuženika u smislu donošenja Odluke o otkazu predstavlja nezakoniti i prijevarni čin kojim se anuliraju svi dogovori postignuti između tužiteljice i tuženika, a koje su od strane tužiteljice nastali kao rezultat dobre vjere i međusobnog povjerenja. U prilog navodima tužiteljice govori i činjenica da poslovni udio nominalne vrijednosti 2.650,00 eura koji predstavlja 100% temeljnog kapitala tuženika jest bračna stečevina tužiteljice i direktora tuženika, gospodina GR, a koja bračna stečevina do današnjega dana nije podijeljena između tužiteljice i direktora tuženika kao bivših bračnih drugova. Neživotno je i nelogično da bi tužiteljica zanemarivala svoje radne obaveze te time postupala na štetu tuženika uzevši u obzir da je tužiteljica suvlasnica istog. Osim toga, navodi kako je pobijana Odluka o otkazu nezakonita i zbog nepoštivanja obveze propisane odredbom članka 119. Zakona o radu jer tuženik nije proveo postupak prije otkazivanja s obzirom na to da nije pozvao tužiteljicu na iznošenje obrane premda nisu postojale okolnosti zbog kojih bi bilo opravdano očekivati od tuženika da to ne učini. Tuženik se nije obratio tužiteljici za vrijeme navodnog izostanka s radnog mjesta kako bi se tužiteljici pružila mogućnost iznošenja obrane koju bi u potpunosti potkrijepila i opravdala činjenicom ranije postignutog dogovora s poslodavcem.

1.1.Temeljem prednjeg, tužiteljica predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je nedopuštena i bez pravnog učinka Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 17. lipnja 2014. zajedno s pripadajućim Aneksom od dana 30. rujna 2020., kojim se tužiteljici otkazuje ugovor o radu na radnom mjestu Projekt managera te se utvrđuje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao; da se naloži tuženiku tužiteljicu vratiti na rad na radno mjesto Projekt managera ili drugo odgovarajuće radno mjesto kod tuženika i priznati tužiteljici sva prava iz radnog odnosa te joj omogućiti radno-pravni status sukladno sklopljenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu Projekt managera, sve to uz potraživanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu od 11. travnja 2024., tuženik osporava sve navode tužbe i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te ističe kako je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu u cijelosti zakonita, donesena je sukladno članku 116. Zakona o radu iz jednostavnog razloga što se tužiteljica više od mjesec dana nije pojavila na radnom mjestu niti je svoj izostanak s radnog mjesta opravdala, bilo putem potvrde liječnika ili na bilo koji drugi način pa s obzirom na neopravdanu odsutnost s radnog mjesta, tuženik prije donošenja Odluke, sukladno članku 119. stavka 2. ZOR-a, nije omogućio radniku (ovdje tužiteljici) da iznese svoju obranu/očitovanje s obzirom na to da iz navedenih okolnosti jasno proizlazi kako nije opravdano očekivati od tuženika da isto uradi. Odluka donesena uslijed neopravdane odsutnosti tužiteljice duže od mjesec dana, nesporno se ukazuje kao zakonita i logična. Nadalje, navodi kako se u Odluci jasno navodi kako je radni odnos izvanredno otkazan uslijed neopravdanog izostanka (više od mjesec dana) s radnog mjesta, te navodi tužiteljice o nekakvom usmenom dogovoru s tuženikom o načinu obavljanja poslova njenog radnog mjesta, kao i o suvlasništvu u temeljnom kapitalu tuženika, su u cijelosti neosnovani, neistiniti i bespredmetni.

Navodi, kako nije sporno da su tužiteljica i direktor tuženika bili u bračnoj i obiteljskoj zajednici, a koja zajednica je faktički prekinuta uslijed teško i trajno poremećenih odnosa u braku pa tužiteljica i direktor tuženika dana 23. veljače 2021. zaključili Sporazum o diobi bračne stečevine, a nakon zaključenja Sporazuma, strane su se putem svojih punomoćnika usuglasile da će pristupiti članku 10. („Opciji B“) Sporazuma, s obzirom na to da tužiteljica nije bila spremna podmiriti ugovoreni iznos (250.000,00 €) za prijenos poslovnih udjela u trgovačkom društvu Casa Solis d.o.o. Nadalje ističe kako je tužiteljica osnovala trgovačko društvo Domus Sapiens d.o.o. (OIB: 25822262996), a na koje društvo je, bez ičije prethodne suglasnosti, odnosno prije zaključenja relevantnog ugovora sukladno članku 12. Sporazuma, prenijela pretežiti dio poslovanja Casa Solis d.o.o. pa je tijekom prenošenja i načina na koji je tužiteljica prenijela poslovanje tuženika na svoje novoosnovano društvo, tužiteljica nesporno nanijela štetu tuženiku, kako imovinsku tako i neimovinsku. Tužiteljica je odlučila svojevoljno istupiti iz cjelokupne vlasničke strukture tuženika te je pritom nanijela i veliku materijalnu štetu tuženiku pa je samim time sasvim razvidno i logično da je tužiteljica zanemarivala svoje radne obveze, kao što je između ostalog i neopravdano izostala sa svog radnog mjesta duže od mjesec dana. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obvezati tužiteljicu na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaze pregledom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 17. siječnja 2024., zahtjeva za zaštitu prava od 1. veljače 2024., povratnice-obavijesti o prijemu od 2. veljače 2024., sporazuma o diobi bračne stečevine od 23. veljače 2021., izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu za tvrtku Domus Sapiens d.o.o. od 11. 4. 2024., spisa Trgovačkog suda u Splitu pod br. 8P-144/2024, saslušanjem svjedoka MR i ZRI, te saslušanjem tužiteljice i zz tuženika kao parničnih stranaka pa je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga.

4. Neprijeporno je između parničnih stranaka:

- da su tužiteljica i tuženik dne 17. lipnja 2014. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova Projekt managera, a dana 30. rujna 2020. aneks ugovora o radu na neodređeno vrijeme kojim je izmijenjena odredba čl. II. ugovora glede osnovne bruto plaće tužiteljice,

- da je odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 17. siječnja 2024. tužiteljici otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme zajedno s aneksom ugovora o radu od 30. rujna 2020. zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa uslijed čega nastavak radnog odnosa više nije moguć,

- da je tužiteljica dne 1. veljače 2024. podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava radnika, kojeg je isti zaprimio 2. veljače 2024.

- da tuženik nije odgovorio na tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava radnika,

- da je tužba podnesena u zakonskom roku.

5. Prijeporna je između parničnih stranaka osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno prijeporno je je li tuženik imao opravdani razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici.

6. Ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem nedopuštenom i bez pravnog učinka Odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od na neodređeno vrijeme 17. lipnja 2014. zajedno sa aneksom od 30. 9. 2020., te da tužiteljici radni odnos kod tuženika nije prestao, kao i zahtjev za vraćanje tužiteljice na radno mjesto Projekt managera ili drugo odgovarajuće radno mjesto uz priznanje svih prava iz radnog odnosa i omogućavanje radno-pravnog statusa sukladno sklopljenom ugovoru o radu.

8. Odredbom članka 116. stavka 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14,127/17, 98/19, 151/22, 64/23; dalje - ZR) poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć, a stavkom 2. tog članka ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

9. U smislu odredbe članka 119. stavka 2. ZR-a određeno je kako prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

10. U konkretnom slučaju, tužiteljica je bila radnica tuženika na radnom mjestu Projekt managera temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 17. lipnja 2014., uz aneks ugovora o radu od 30. rujna 2020., međutim, tuženik je zaključio kako je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa uslijed čega nastavak radnog odnosa nije više moguć, zbog čega joj se otkazuje ugovor o radu, bez otkaznog roka, bez prava na otpremninu, a radni odnos prestaje danom dostave odluke.

10.1. Iz obrazloženja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 17. siječnja 2014. proizlazi kako je tužiteljici otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 17. lipnja 2014. zajedno s pripadajućim aneksom od 30. lipnja 2020. iz razloga što se tužiteljica, što je utvrđeno uvidom u evidenciju rada, nije pojavila na radnom mjestu neprekidno duže od jednog mjeseca, a o izostanku s radnog mjesta nije obavijestila poslodavca, niti je opravdala izostanak potvrdom nadležnog liječnika niti je odsutnost s radnog mjesta opravdana na drugi način iz čega proizlazi nemarno postupanje tužiteljice na koju se tuženik kao poslodavac ne može osloniti pri izvršavanju obveza iz radnog odnosa.

10.2. Dakle, tuženik je izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici obrazložio teškim povredama obveza iz radnog odnosa.

11. Izvanredni otkaz je predviđen kao izvanredno pravno sredstvo okončanja ugovora o radu kada zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka daljnji nastavak radnog odnosa nije moguć. U smislu odredbi članka 135. stavka 3. ZR-a u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

12. Imajući u vidu sve provedene dokaze, iskaze parničnih stranaka, svjedoka, kao i materijalnu dokumentaciju, ovaj sud je mišljenja kako tužiteljica postupcima koji joj se u otkazu ugovora o radu stavljaju na teret nije počinila osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa zbog kojih bi tuženik izgubio povjerenje u nju.

12.1. Naime, da tužiteljica u razdoblju od jednog mjeseca nije obavljala poslove svog radnog mjesta, te da je neopravdano izostala sa svog radnog mjesta jedan mjesec, a o tome nije obavijestila poslodavca, relevantne dokaze na tu okolnost tuženik nije priložio niti predložio pa ni evidenciju rada na koju se poziva u svojim podnescima. Jedini dokaz da tužiteljica nije mjesec dana dolazila na posao je svjedokinja MR, koja je u tvrtki Špina XXL d.o.o. voditelj financija i računovodstva i koja je odluku o otkazu poslala tužiteljici poštom i po njezinom primitku odluke, odjavila ju s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja (koja je iskazala da se tužiteljica nije pojavljivala na poslu što zna jer je tvrtka Casa Solis d.o.o. imala na adresi [adresa] u [adresa] izložbeni salon gdje je bio i tužiteljičin ured i ona nije mjesec dana dolazila u taj salon, a to zna jer je ona u uredu na katu, a tužiteljičin ured je ispod njezinog), kao i iz iskaza zz tuženika (koji je iskazao kako je odluku o izvanrednom otkazu donio zbog preko mjesec dana nedolaska na posao, koji je jedini i isključivi razlog otkaza, da je imao potpuno povjerenje u nju tako da rastava nije utjecala na njegovo poslovno odlučivanje. Nema terenskog rada koji nije povezan s dolaskom u ured jer je u uredu bila baza i svi klijenti su dolazili u [adresa] u tu bazu, te mu nije poznato što je preko mjesec dana radila na terenu jer takav terenski rad ne poznaje).

12.2. Međutim, iskaz svjedokinje MR, kao i iskaz zz tuženika sud nije mogao prihvatiti kao iskren i vjerodostojan, jer u opisu poslova svjedokinje MR nije kontrola dolazaka i odlazaka djelatnika tuženika, već djelatnika Špine XXL, tako da ista nije mogla kontrolirati je li tužiteljica dolazi ili ne dolazi u ured (osim toga, tužiteljicu ni ne može vidjeti u uredu jer je njezin ured na katu ispod njezinog i fizički ga ne može vidjeti) ili pak radi terenski, a zz tuženika koji ni ne vodi evidenciju dolazaka i odlazaka s radnog mjesta uočio je nedolazak tužiteljice u ured mjesec dana i više (a primijetio je da tužiteljice od polovice 11. mjeseca 2023. nema u uredu, niti je vidio službeni automobil koji ona vozi) pa je čekao da prođe Božić, Božićni praznici pa sve do Tri kralja i tek onda daje izvanredni otkaz ugovora o radu zbog neopravdanog nedolaska na posao.

12.3. Da je tužiteljica obavljala svoj posao u vrijeme kada tuženik navodi da nije dolazila na posao proizlazi ne samo iz njezinog iskaza (koja je iskazala kako joj je GR rekao da je tvrtka Casa Solis d.o.o. pod njezinom nadležnosti s obzirom na to da su imali više tvrtki u njihovom vlasništvu. Njih dvoje su imali, i to nekoliko puta, usmeni dogovor o načinu na koji bi tvrtka trebala funkcionirati u skladu s tada važećim njezinim ugovorom o radu na nekoliko sati mjesečno i usmeni dogovor vezano za posao je bio da ga ona može obavljati odakle god želi i da se ne mora fizički pojavljivati u prostorijama tvrtke, što znači da njezinoga izostanka s posla nikada nije ni bilo jer ga je mogla obavljati i izvan tvrtke), već i iskaza svjedoka ŠR (koji je iskazao kako je radio skupa s tužiteljicom kod tuženika, oboje su obavljali poslove za tuženika na terenu, on je pratio svoj dio, a tužiteljica svoj i nije im bilo bitno biti u uredu, osim kada su sastanci ili kada dođu stranke, više su po terenu. Da tužiteljičin posao može biti terenski proizlazi i iz iskaza svjedokinje MR (koja je iskazala da tužiteljičin posao može biti terenski, te da tužiteljica obveze iz radnog odnosa može obavljati izvan ureda).

12.4. Da je postojao dogovor između tužiteljice i zz tuženika o načinu rada u tvrtki od strane tužiteljice, odnosno da ne mora fizički dolaziti u ured, proizlazi ne samo iz iskaza tužiteljice, već i svjedoka ŠR koji je za taj dogovor čuo od GR, zz tuženika, koji mu je i rekao da se obrati tužiteljici za posao u Casa Solis d.o.o, zato što je ona odlučivala o svemu što je vezano za posao i kakva je vrsta posla. Činjenica da tužiteljica nema u pisanom obliku dogovor sa zz tuženikom o načinu rada kod tuženika samim time ne znači da dogovora nije bilo, kako to nastoji prikazati tuženik.

12.5. Naime, stranke su bivši bračni drugovi koji su tijekom trajanja njihove bračne zajednice stekli zajedničku imovinu, između kojih i tvrtku Casa Solis d.o.o., koju su osnovali 29. svibnja 2005. i koje su oboje bili direktori, a nakon prestanka njihove bračne zajednice sporazumom o diobi bračne stečevine od 23. veljače 2021. raspodijelili su svoju imovinu i zbog ne ispunjenja obveza preuzetih po tom sporazumu od strane zz tuženika tužiteljica je pred Trgovačkim sudom u Splitu pokrenula postupak radi utvrđenja i diobe poslovnih udjela trgovačkog društva Casa Solis d.o.o. [adresa], što je i sud utvrdio uvidom u spis pod br. P-144/2024.

12.6. Stoga, u situaciji kada se radi o bivšim bračnim drugovima i radu u zajedničkoj tvrtki Casa Solis d.o.o. koje su oboje bili direktori, postojanje pisanog traga o dogovoru između parničnih stranaka o načinu rada kod tuženika od strane obiju stranaka, posebice tužiteljice pisani trag nije bio ni potreban, jer su o svemu odlučivali njih dvoje zajednički i nije bilo potrebe stavljati na papir da će npr. tužiteljica raditi od kuće, da će biti više na terenu nego u uredu i dr., jer zasigurno tužiteljici nije u interesu da nema saznanja što se radi, te kako se radi u njezinoj tvrtki i da tvrtka ne napreduje. Stoga navodi tuženika kako tužiteljica preko mjesec dana uzevši u obzir Božić i praznike, te još 10 dana iza Božićnih praznika sve do Tri Kralja, osobno uvidom u njene radne prostorije, odnosno njegove radne prostorije, a što je utvrdio osobnim nadzorom, nije pojavljivala na poslu (od polovine 11. mjeseca 2023. nije vidio njezino službeno auto koje koristi i sl.) su neutemeljeni i ničim dokazani.

13. Slijedom prednjeg, a kako tuženik nije na konkretan i argumentiran način dokazao da je tužiteljica počinila osobito teške povrede radne obveze zbog kojih nastavak radnog odnosa nije moguć, to je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, po mišljenju ovog suda, nedopuštena, radi čega se ukazuje osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici zajedno s aneksom ugovora i da radni odnos tužiteljici nije prestao. S obzirom na to da je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, to je osnovan i tužiteljičin zahtjev za vraćanje na posao na poslove Projekt manager ili druge odgovarajuće poslove pa je odlučeno kao u točki I. i II. izreke presude.

14. Osim toga, za navesti je kako se tuženik kao poslodavac ogriješio i o zakonsku obvezu iz čl. 119. ZR da tužiteljici omogući obranu pa se i iz tog razloga odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu smatra nezakonitom.

14.1. Naime, svrha obveze poslodavca da zaposleniku prije otkazivanja ugovora o radu omogući iznošenje obrane (čl. 119. st. 2. ZR) je omogućavanje radniku da utječe na namjeravanu odluku poslodavca o otkazivanju ugovora o radu na način da se poslodavcu ukaže na okolnosti koje ne opravdavaju otkazivanje ugovora o radu, u ovom slučaju da tužiteljica tuženiku ukaže na činjenicu postojanja dogovora između njih dvoje i obavljanja poslova na terenu vezano za tvrtku.

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) pa je tužiteljici, a u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje: Tarifa) te popisu troška, priznat sljedeći trošak: jednokratna nagrada za 4 radnje (sastav tužbe, sastav podneska od 31. 7. 2024. i 8.10.2024., zastupanje na ročištu od 4. 9. 2024.) 250 bodova, te zastupanje na ročištima od 16.10.2024., 4.12.2024., 19. 2. 2025. 2. 4. 2025. po 50 bodova, za sastav podneska od 4. 3. 2025. 50 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 1.000,00 eura, uvećano za PDV u iznosu od 250,00 eura, ukupno 1.250,00 eura. Na dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene i zakonske zatezne kamate počevši od dana 18. lipnja 2025., kao dana presuđenja, do isplate.

Split, 18. lipnja 2025.

S u t k i n j a

Katica Bojčić Vidović

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

-pun. tužiteljice

-pun. tuženika