P-3012/2019-23

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužiteljice: OĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik iz Splita, Trg Hrvatske bratske zajednice 8/II, protiv tuženika:

Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 12. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice OĆ, punomoćnika tužiteljice Srđana Kelbote, odvjetnika iz [adresa] i punomoćnice tuženika Azre Ćustović, odvjetnice iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o, 18. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-2619345 od 10. siječnja 2005., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 15.140,49 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-2619345 od 10. siječnja 2005., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici u roku 15 dana iznos od 854,39 eura sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatoj od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, na iznos:

- od 4,05 eura od 31. listopada 2008.

- od 5,91 eura od 31. prosinca 2008.

- od 7,26 eura od 31. siječnja 2009.

- od 7,86 eura od 28. veljače 2009.

- od 8,22 eura od 31. ožujka 2009.

- od 8,54 eura od 30. travnja 2009.

- od 5,94 eura od 31. svibnja 2009.

- od 3,17 eura od 30. lipnja 2009.

- od 4,54 eura od 31. srpnja 2009.

- od 5,55 eura od 31. kolovoza 2009.

- od 5,46 eura od 30. rujna 2009.

- od 4,44 eura od 31. listopada 2009.

- od 6,35 eura od 30. studenog 2009.

- od 7,89 eura od 31. prosinca 2009.

- od 10,06 eura od 31. siječnja 2010.

- od 9,56 eura od 28. veljače 2010.

- od 12,52 eura od 31. ožujka 2010.

- od 11,96 eura od 30. travnja 2010.

- od 13,06 eura od 31. svibnja 2010.

- od 22,52 eura od 30. lipnja 2010.

- od 20,57 eura od 31. srpnja 2010.

- od 26,53 eura od 31. kolovoza 2010.

- od 24,47 eura od 30. rujna 2010.

- od 21,16 eura od 31. listopada 2010.

- od 28,14 eura od 30. studenog 2010.

- od 37,03 eura od 31. prosinca 2010.

- od 30,74 eura od 31. siječnja 2011.

- od 32,94 eura od 28. veljače 2011.

- od 30,14 eura od 31. ožujka 2011.

- od 30,64 eura od 30. travnja 2011.

- od 42,55 eura od 31. svibnja 2011.

- od 43,71 eura od 30. lipnja 2011.

- od 53,65 eura od 31. srpnja 2011.

- od 48,54 eura od 31. kolovoza 2011.

- od 42,95 eura od 30. rujna 2011.

- od 42,35 eura od 31. listopada 2011.

- od 41,92 eura od 30. studenog 2011.

- od 44,59 eura od 31. prosinca 2011.

- od 46,91 eura od 31. siječnja 2012

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.

II. Smatra se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtijeva koji se odnosio na isplatu iznosa od 8,91 eura.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.850,00 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dakle od 18. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 100,00 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 10. lipnja 2019., se navodi kako je tužiteljica 10. siječnja 2005. s tuženikom kao kreditorom, zaključila Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 418- 50-2619345, temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 15.140,49 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik je u unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to u članku 1. Ugovora ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak te je otplatu kredita, u članku 7. Ugovora, vezao uz ovu valutu te je u članku 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 3,55 % godišnje ugovorivši u istom da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke ("odlukom o kamatnim stopama Kreditora") bez navođenja egzaktnih, jasnih i povjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovoru ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorne kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZPP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZPP, prouzročio neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012. U navedenom postupku Visoku trgovački sud u RH je 13. lipnja 2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, kojom se utvrđuje da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (kao četvrtotuženik u ovom postupku) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017.-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012, kojom se utvrđuje da je tuženik Raiffesenbank Austria d.d.. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003.) i to člancima 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 89/2009., i 133/2009.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita izrađen je izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita, iznos 6.504,52 kuna. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužiteljica ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, članak 502. c ZPP-a te članak 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstva a što ih je banka stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes i predlaže donošenje presude sadržaja navedenog u izreci i isplatu iznosa od 863,30 eura.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 1. veljače 2021., tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan.

Tuženik ističe da je zahtjev za utvrđenje pod točkom 1 i 2. postavljen protivno odredbama članka 186. i 187. ZPP-a. Tužiteljica navodi kako smatra da su ništetne odredbe članaka 1., 7. i 2. ugovora o kreditu, a da pritom ne navodi koje to dijelove smatra ništetnim. Tuženik smatra kako se po takvom zahtjevu ne može postupiti i predlaže tužbu u tom dijelu odbaciti.

Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kao prenisko određenim. Tužitelj je vrijednost predmeta spora odredio isključivo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a iako pored njega postoji dva deklaratorna zahtjeva. Tuženik stoga predlaže da Naslovni sud utvrdi vrijednost deklaratornih zahtjeva i to svakog pojedinačno u iznosu 10.000,00 kuna te da, sukladno odredbi članka 37. ZPP-a, vrijednost predmeta spora utvrdi u iznosu 26.504,52 kn.

Tužiteljica smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe zaključuje se kako je tužiteljica stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužiteljice je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Pored navedenog, tužiteljica je predmetni ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi poslovni broj Pž-6632/17: " Ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije", „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora." Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužiteljica mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama članka 96. stavak 1. i članak 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužiteljica prvotno mora dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužiteljica mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u članku 81. stavak 1. i članak 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

Tuženik ističe da je sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji se isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Predmetna odredba tužiteljici je bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužiteljici su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužiteljici je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužiteljici prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Također, osim što je tuženik tužiteljici prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužiteljice, a kako bi se utvrdilo da li ista ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci poslovni broj Revt-575/16. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužiteljice i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njene otplate, odnosno ispitati udovoljava li njeno postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti same tužiteljice. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužiteljici, ako ju se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužiteljici je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužiteljici dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Ne može se očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužiteljica i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužiteljica je tako mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio takozvani „uzmi ili ostavi“, već je tužiteljica tijekom pregovora mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužiteljici (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi takozvani test poštenosti sporne odredbe. U predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužiteljice u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav ekstra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe članka 98. ZZP-a (2007.), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužiteljica imala mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu, dobiti nižu kamatnu stopu nego da je ugovorila neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“ . Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe).

Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u članku 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u članku 9. stavak 3. ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom ugovora izjavila da je s tekstom istih općih akata upoznata. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužiteljici promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužiteljica neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njen kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH poslovni broj Pž- 7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužiteljica u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužiteljici nastala šteta. Osim toga, odluke donesene u postupku kolektivne zaštite ne mogu se primijeniti na ovaj pojedinačni potrošački spor. Naime, ugovorena stopa od 3,55% u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila redovna tržišna stopa već akcijska stopa. Redovna kamatna stopa u to vrijeme iznosila je 5,85%. Promjena kamatne stope tužiteljici nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u članku 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama12 (donesen 13. listopada 2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30. lipnja 2009. s kasnijim izmjenama), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01. siječnja 2011. godine. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje:

- 6-mjesečnog Libor-a za CHF,

- 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i

- 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. ("Narodne novine" broj: 112/2012.) koji je u članku 11. stavak 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. libor, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište takozvani CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i slično.

Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva.

Ističe prigovor zastare.

Predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužiteljici naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Podneskom od 2. svibnja 2025. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno i izreci.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj 418-50- 2619345, plana otplate, knjigovodstvene kartice za partiju broj 418-50-2619345 od 13. travnja 2019., vještačenjem po sudskom vještaku Anti Mrčeli od 7. ožujka 2024., dopunskim očitovanjem sudskog vještaka Ante Mrčele od 17. prosinca 2024., saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ove parnice je zahtjev:

– za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

– za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

8. Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu na temelju kojeg je odobrena isplata 15.140,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 84 mjeseci

– da je člankom 4. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 3,55 % i da je promjenjiva

– da je ugovor o kreditu zatvoren

9. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku.

10. Istaknut je i prigovor zastare.

11. Čitanjem ugovora o kreditu broj 418-50-2619345od 10. siječnja 2005. utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između Raiffeisenbank Austria d.d. i OĆ kao korisnika kredita te DĆ kao sudužnika

– da se kredit odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita za kupnju vozila iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.140,49 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita

– da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 3,55 % godišnje, a koja kamata se obračunava u CHF sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima

– da rok otplate kredita iznosi 84 mjeseca

– da se kredit i kamata od 3,55 % godišnje otplaćuju u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici

–

12. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Ante Mrčele proizlazi da je u prvom otplatnom planu i ostaloj navedenoj dokumentacije razvidno da je dospijeće prvog anuiteta 28. veljače 2005. U cjelokupnom otplatnom planu i prijepisa knjigovodstvene kartice 13. travnja 2019. razvidno je da je zadnja rata spomenutog kredita otplaćena 31. siječnja 2012. Prema tome, utuženo razdoblje je od 28.veljače 2005. do 31. siječnja 2012., kada je navedeni kredit otplaćen u cijelosti.

Pregled razlike anuiteta iskazanih u kunama i eurima za razdoblje od 28. veljače 2005. do 31. siječnja 2012., odnosno do dana otplate kredita u cijelosti

D Anuiteti uzeti iz cjelokupnog otplatnog plana od Anuiteti po prvom otplatnom planu

Razlika anuiteta iskazano

os

17.03.2021. godine

pij O

Isk  kre eć a

Primijenjeni srednji tečaj  Is 7)  9)  stu -- -

aza aza  dit

(3

e CHF-a RBA-a na dan

na ka (6 ku  pa C

ni

ni  a

dospijeća, odnosno

an dan za na HF c

u  plaćanja anuiteta,

u  12.

uit izr ni ma u

CH

CH

sukladno točki 7.

01.

eta ade

u

F

F  20

predmetnog Ugovora…

prv ku a u  . : 05.  og na

Dat

na Sr 7,

go  otp

m um

da ed (

din  lat a n

nji

e,  no

na teč ko

teč

po  g

da aj riš

aj dac  kre n ni te

Ba

ko

R.b

i  dit

pl ce > nj

nk

r.

nve

uze  a

ać Pri a  tu a e -

fik

ti  (7 an mi RB rzij že  8) sni iz ja je x A  ni e) - otp (3 nj  ce teč lat x en s  Isk aj nih 5) i  int  aza pla sre er  ni eur no dn ne  u va ji im ta  ku i teč  na a aj m C u H F

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11

11.a

1 28.02.05. 203,83 28.02.05. 4,873743 993,42 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00

2 31.03.05. 203,83 31.03.05. 4,794019 977,16 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00

3 30.04.05. 203,83 30.04.05. 4,792060 976,77 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00

4 31.05.05. 203,83 31.05.05. 4,728980 963,91 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00

5 30.06.05. 203,83 30.06.05. 4,728045 963,72 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00

6 31.07.05. 203,83 31.07.05. 4,679202 953,76 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00

7 31.08.05. 203,83 31.08.05. 4,762380 970,72 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00

8 30.09.05. 203,83 30.09.05. 4,773291 972,94 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00

9 31.10.05. 203,83 31.10.05. 4,773772 973,04 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00

10 30.11.05. 203,83 30.11.05. 4,783575 975,04 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00

11 31.12.05. 203,83 31.12.05. 4,744388 967,05 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00

12 31.01.06. 203,83 31.01.06. 4,733603 964,85 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00

13 28.02.06. 203,83 28.02.06. 4,674157 952,73 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 14 31.03.06. 203,83 31.03.06. 4,648695 947,54 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 15 30.04.06. 203,83 30.04.06. 4,638514 945,47 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 16 31.05.06. 203,83 31.05.06. 4,659494 949,74 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 17 30.06.06. 203,83 30.06.06. 4,640012 945,77 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 18 31.07.06. 203,83 31.07.06. 4,617124 941,11 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 19 31.08.06. 203,83 31.08.06. 4,640955 945,97 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 20 30.09.06. 203,83 30.09.06. 4,644380 946,66 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 21 31.10.06. 203,83 31.10.06. 4,636848 945,13 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 22 30.11.06. 203,83 30.11.06. 4,613451 940,36 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 23 31.12.06. 203,83 31.12.06. 4,571248 931,76 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 24 31.01.07. 203,83 31.01.07. 4,541390 925,67 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 25 28.02.07. 203,83 28.02.07. 4,540016 925,39 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 26 31.03.07. 203,83 31.03.07. 4,543615 926,13 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 27 30.04.07. 203,83 30.04.07. 4,486060 914,39 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 28 31.05.07. 203,83 31.05.07. 4,439430 904,89 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 29 30.06.07. 203,83 30.06.07. 4,407494 898,38 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 30 31.07.07. 203,83 31.07.07. 4,435528 904,09 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 31 31.08.07. 203,83 31.08.07. 4,458972 908,87 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 32 30.09.07. 203,83 30.09.07. 4,388906 894,59 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 33 31.10.07. 203,83 31.10.07. 4,380250 892,83 203,83 4,890359 996,80 0,00 0,00

0,00 34 30.11.07. 208,15 30.11.07. 4,435482 923,25 203,83 4,890359 996,80 4,32 0,00

0,00 35 31.12.07. 208,15 31.12.07. 4,412464 918,45 203,83 4,890359 996,80 4,32 0,00

0,00 36 31.01.08. 208,15 31.01.08. 4,492696 935,15 203,83 4,890359 996,80 4,32 0,00

0,00 37 29.02.08. 208,15 29.02.08. 4,536797 944,33 203,83 4,890359 996,80 4,32 0,00

0,00 38 31.03.08. 208,15 31.03.08. 4,612377 960,07 203,83 4,890359 996,80 4,32 0,00

0,00 39 30.04.08. 208,15 30.04.08. 4,498794 936,42 203,83 4,890359 996,80 4,32 0,00

0,00 40 31.05.08. 212,04 31.05.08. 4,453861 944,40 203,83 4,890359 996,80 8,21 0,00

0,00 41 30.06.08. 212,04 30.06.08. 4,509187 956,13 203,83 4,890359 996,80 8,21 0,00

0,00 42 31.07.08. 212,04 31.07.08. 4,427965 938,91 203,83 4,890359 996,80 8,21 0,00

0,00 43 31.08.08. 212,04 31.08.08. 4,431987 939,76 203,83 4,890359 996,80 8,21 0,00

0,00 44 30.09.08. 212,04 30.09.08. 4,480139 949,97 203,83 4,890359 996,80 8,21 0,00

0,00 45 31.10.08. 212,04 31.10.08. 4,844850 1.027,30 203,83 4,890359 996,80 8,21 30,50

4,05 46 30.11.08. 212,04 30.11.08. 4,600512 975,49 203,83 4,890359 996,80 8,21 0,00

0,00 47 31.12.08. 212,04 31.12.08. 4,911107 1.041,35 203,83 4,890359 996,80 8,21 44,55

5,91 48 31.01.09. 212,04 31.01.09. 4,958837 1.051,47 203,83 4,890359 996,80 8,21 54,67

7,26 49 28.02.09. 212,04 28.02.09. 4,980416 1.056,05 203,83 4,890359 996,80 8,21 59,25

7,86 50 31.03.09. 215,14 31.03.09. 4,920977 1.058,70 203,83 4,890359 996,80 11,31 61,90

8,22 51 30.04.09. 215,14 30.04.09. 4,932326 1.061,14 203,83 4,890359 996,80 11,31 64,34

8,54 52 31.05.09. 215,14 31.05.09. 4,841398 1.041,58 203,83 4,890359 996,80 11,31 44,78

5,94 53 30.06.09. 215,14 30.06.09. 4,744461 1.020,72 203,83 4,890359 996,80 11,31 23,92

3,17 54 31.07.09. 215,14 31.07.09. 4,792272 1.031,01 203,83 4,890359 996,80 11,31 34,21

4,54 55 31.08.09. 215,14 31.08.09. 4,827550 1.038,60 203,83 4,890359 996,80 11,31 41,80

5,55

56 30.09.09. 215,14 30.09.09. 4,824479 1.037,94 203,83 4,890359 996,80 11,31 41,14

5,46 57 31.10.09. 215,14 31.10.09. 4,788811 1.030,26 203,83 4,890359 996,80 11,31 33,46

4,44 58 30.11.09. 215,14 30.11.09. 4,855747 1.044,67 203,83 4,890359 996,80 11,31 47,86

6,35 59 31.12.09. 215,14 31.12.09. 4,909420 1.056,21 203,83 4,890359 996,80 11,31 59,41

7,89

60 31.01.10. 215,14 31.01.10. 4,985753 1.072,63 203,83 4,890359 996,80 11,31 75,83

10,06 61 28.02.10. 215,14 28.02.10. 4,968249 1.068,87 203,83 4,890359 996,80 11,31 72,07

9,56

62 31.03.10. 215,14 31.03.10. 5,071847 1.091,16 203,83 4,890359 996,80 11,31 94,36

12,52

63 30.04.10. 215,14 30.04.10. 5,052200 1.086,93 203,83 4,890359 996,80 11,31 90,13

11,96

64 31.05.10. 215,14 31.05.10. 5,090496 1.095,17 203,83 4,890359 996,80 11,31 98,37

13,06

65 30.06.10. 215,14 30.06.10. 5,422066 1.166,50 203,83 4,890359 996,80 11,31 169,70

22,52

66 31.07.10. 215,14 31.07.10. 5,353805 1.151,82 203,83 4,890359 996,80 11,31 155,02

20,57

67 31.08.10. 215,14 31.08.10. 5,562334 1.196,68 203,83 4,890359 996,80 11,31 199,88

26,53

68 30.09.10. 215,14 30.09.10. 5,490283 1.181,18 203,83 4,890359 996,80 11,31 184,38

24,47

69 31.10.10. 215,14 31.10.10. 5,374394 1.156,25 203,83 4,890359 996,80 11,31 159,45

21,16

70 30.11.10. 215,14 30.11.10. 5,618904 1.208,85 203,83 4,890359 996,80 11,31 212,05

28,14

71 31.12.10. 215,14 31.12.10. 5,929961 1.275,77 203,83 4,890359 996,80 11,31 278,97

37,03

72 31.01.11. 215,14 31.01.11. 5,709707 1.228,39 203,83 4,890359 996,80 11,31 231,58

30,74

73 28.02.11. 215,14 28.02.11. 5,786951 1.245,00 203,83 4,890359 996,80 11,31 248,20

32,94

74 31.03.11. 215,14 31.03.11. 5,688709 1.223,87 203,83 4,890359 996,80 11,31 227,07

30,14

75 30.04.11. 215,14 30.04.11. 5,706354 1.227,66 203,83 4,890359 996,80 11,31 230,86

30,64

76 31.05.11. 215,14 31.05.11. 6,123338 1.317,37 203,83 4,890359 996,80 11,31 320,57

42,55

77 30.06.11. 215,14 30.06.11. 6,163961 1.326,11 203,83 4,890359 996,80 11,31 329,31

43,71

78 31.07.11. 215,14 31.07.11. 6,512340 1.401,06 203,83 4,890359 996,80 11,31 404,26

53,65

79 31.08.11. 215,14 31.08.11. 6,333383 1.362,56 203,83 4,890359 996,80 11,31 365,76

48,54

80 30.09.11. 215,14 30.09.11. 6,137481 1.320,42 203,83 4,890359 996,80 11,31 323,62

42,95

81 31.10.11. 215,14 31.10.11. 6,116464 1.315,90 203,83 4,890359 996,80 11,31 319,09

42,35

82 30.11.11. 215,14 30.11.11. 6,101372 1.312,65 203,83 4,890359 996,80 11,31 315,85

41,92

83 31.12.11. 215,14 31.12.11. 6,194817 1.332,75 203,83 4,890359 996,80 11,31 335,95

44,59

84 31.01.12. 215,14 31.01.12. 6,276280 1.350,28 203,83 4,890359 996,80 11,31 353,48

46,91

Ukupno:

- - - - - - - - 6.437,58

854,41

U naslovu, zaglavlju, stupcima i redovima gornje tablice pojasnio je na što se navedeni podatci odnose, od čega se sastoje i temljem koje dokumentacije su iskazani.

- u stupcima 2. i 6. iskazao je iznose anuiteta u CGF i kumama koji su plaćeni tuženici

- u stupcima 7. i 9. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su trebali biti plaćeni tuženoj u predmetnom razdoblju, sve na temelju spomenutog Ugovora o kreditu

- nadalje, u stupcu 10. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u CHF, koje razlike zapravo predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa, korigiranih za razlike smanjene glavnice u svakom anuitetu za to isto razdoblje

- u stupcu 11. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovni navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, sve kako je to zorno iskazano u gornjoj tablici

- u stupcu 11.a navedene tablice iskazao je razlike anuiteta u eurima na način da sam razlike anuiteta iz stupca 11. iskazanih u kunama preračunao u eure po navedenom fiksnom tečaju za konverziju, sve kako je to iskazano u zaglavlju spomenute tablice.

Na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja je bila na raspolaganju i podataka navedenih u gornjoj tablici, iskazane su razlike anuiteta, u kojima su sadržane razlike ugovornih kamata i tečaja, za razdoblje od 28. veljače 2005. do 31. siječnja 2012., tj. do dana otplate navedenog kredita u cijelosti , u ukupnom iznosu iskazanom u kunama od 6.437,58 kuna (stupac 11., red ukupno), što u protuvrijednosti eura iznosi, preračunato po spomenutom fiksnom tečaju za konverziju, 854,41 eura (stupac 11.a, red ukupno).

12.1. Očitujući se na primjedbe tuženika sudski vještak je u cijelosti ostao pri pisanom nalazu i mišljenu naglašavajući da mu sud nije naložio izračun negativnih razlika.

13. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

14.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017- 2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

14.3. Tuženik u ovom sporu tvrdi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. pružena samo apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača pa da i u ovom postupku potrošač nastoji ostvariti pojedinačni interes naspram tuženika. Kako se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.).

Slijedom iznesenog sud je prihvatio dokazni prijedlog za saslušanjem tužiteljice.

14.4. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je 2005. zaključila sa tuženikom ugovor o kreditu radi kupnje osobnog automobila u osobne svrhe. Tužena Raiffeisenbank joj je bila najpovoljnija te je nakon razgovora sa osobnim bankarom shvatila da joj je u tom trenutku bio najpovoljniji kredit u švicarskim francima jer je imao najmanju kamatnu stopu. Pročitala je ugovor međutim nije razumjela sve njegove stavke jer nije stručnjak za izraze koje je ugovor sadržavao uključujući i odredbe. Najvažnije joj je bilo da dobije kredit kojeg će moći otplaćivati u odnosu na svoja primanja. Nije mogla utjecati na bilo koju stavku ugovora mogu reći da nisam. Od strane bilo koga iz banke uključujući i osobnog bankara nije joj objašnjeno što to znači podignuti kredit s valutnom klauzulom, koji su mogući rizici s podizanjem takvog kredita. Ona je otplaćivala anuitete.

14.4.1. Tužiteljica, potrošač, tvrdi da nije bila obaviješten o naravi, rizicima spornih ugovornih odredbi, dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora. S obzirom na poslovnu praksu i obličje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kako u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP- a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama, a sam tužitelj tvrdi da nije dobio odgovarajuće obavijesti.

15. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

16. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.

17. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO -a.

17.1. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po sudskom vještaku Anti Mrčeli koji je izradio pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, temeljit i objektivan, a ni stranke nisu imali primjedbi na isti (tuženik ne osporava računski izračun) te ga u cijelosti kao takvog prihvaća i ovaj sud.

17.2. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 854,39 eura pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.

18. Prigovor zastare nije osnovan.

18.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 7129/13. od 13. lipnja 2014. i od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018.

Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora od 10. siječnja 2005.

19. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).

Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.

20. S obzirom da se tuženik poziva na Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2013. ističe se i sljedeće:

S obzirom da se na predmetni ugovor o kreditu primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju, prema članku 11. a) stavak 5. navedenog Zakona za sve postojeće ugovore u kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog Zakona, u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, propisana je obveza vjerovnika definirati parametre promjene kamatne stope, fiksni dio kamatne stope te razdoblja promjena kamatnih stopa. Sukladno odredbama spomenutog Zakona o potrošačkom kreditiranju (Prijelazne i završne odredbe "Narodne novine" broj: 143/13.) tuženik je bio obvezan o tome izvijestiti dužnika te spomenute parametre uskladiti s dužnikom, a što je tuženik u ovom slučaju očito propustio učiniti. Iz navedenog jasno proizlazi kako je tuženik jednostranim određivanjem parametara i načina promjene kamatne stope, postupio suprotno zakonskim odredbama te je u ovom slučaju očigledno kako je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe. Dodatno se napominje kako je pitanje kamatnih stopa nakon 2013. već riješeno revizijom VSRH-a Rev-1172/18., a u kojoj je jasno rečeno da običnim slanjem obavijesti tužitelja tuženiku nije s istim ugovoreno na pravilan način izmjene kamatnih stopa, odnosno da se na takav način ne može ispraviti nepoštena i ništetna ugovorna odredba.

21. Tuženik se neosnovano poziva na tzv. negativne razlike koje su posljedica promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Tuženik nije iskazao postojanje ikakvog potraživanja, prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev u tom smislu. Sukladno tomu ne postoji nikakav osnov da bi se vršilo umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužitelja. Sve da takav zahtjev i postoji, a ne postoji, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a bi diskvalificirala tuženika u njegovom zahtjevu koji bi proizlazio iz takvog ništetnog ugovora. Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a (tako i Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023).

22. Tuženik se poziva na članak 12. ugovora o kreditu br. 418-50-2619345 kojim su stranke ugovorile nadležnost suda u Zagrebu. Sjedište tuženika je nesporno u Zagrebu.

U konkretnom slučaju radilo se o tipskom ugovoru u pogledu kojeg je tužiteljica nije imala nikakvu mogućnost pregovaranja. Stoga je ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (članak 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03.; kao i članak 49. i 50. alineja 19. te članak 51. i 55. ZZP/14.). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužiteljica nije mogla utjecati, tužiteljici je otežala pravo na ostvarivanje njenih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužiteljice je u [adresa], Općina i mjesto u Splitsko-dalmatinskoj županiji, pored Splita, dok je sjedište kreditora u Zagrebu.

Sud Europske unije u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98. do C- 244/98.) i Penzugyi Lizing (C-137/08.) utvrdio je da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. U odluci Sud Europske unije C-243/08., Pannon GSM Zrt c/a protiv Erszebet Sustikne Gyorfi, od 4. lipnja 2009. navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba.

Ovu ustaljenu praksu Suda Europske unije kod potrošačkih ugovora preuzeli su i naši sudovi u nizu odluka (npr. Županijski sud u Splitu Gž-393/18. od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž-1621/2016-1 od 25. travnja 2016., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-393/2018-2 od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž 1354/2019-2 od 19. ožujka 2019., Županijski sud u Rijeci Gž-2066/2017-2 od 15 studenog 2018., Županijski sud u Rijeci, poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3. prosinca 2018., Županijski sud u Slavonskom brodu, poslovni broj Gž 136/2019-2 od 28. siječnja 2019.).

Mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovom postupku proizlazi iz odredbe članka 1. stavak 3. Direktive Vijeća 93/13. EEZ-a od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog, i u Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje ZZP/03.) i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.; dalje: ZZP/14.).

23. Vrhovni sud RH je 26. travnja 2021. zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a za koje, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) je potreban pristanak tuženika). Tužiteljica je podneskom od 2. svibnja 2025. postavila tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 854,39 eura. Tužbom je potraživala isplatu iznosa od 863,30 eura, što predstavlja djelomično povlačenje tužbe za iznos od 8,91 eura. Tuženik se nije usprotivio s djelomičnim povlačenjem tužbe niti je potraživao trošak za smanjeni dio. Slijedom iznesenog, sud je dužan odlučiti i o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva, radi čega je, a na temelju članka 193. ZPP-a, odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I. (tako i ŽS Pula Gž-1405/2021. i ŽS ZG Gž-1341/2022. od 13. prosinca 2022.).

24. Člankom 40. stavak 2. ZPP-a propisano je da u slučaju kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

Ako je u slučaju iz stavka 2. ovog članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (3.).

24.1. U konkretnom slučaju mjerodavna je vrijednost premeta spora koju je tužitelj označio te nisu ispunjeni uvjeti iz članka 40. stavak 2 ZPP-a, niti u konkretnom slučaju dolazi u obzir primjedba članka 37 ZPP-a, radi čega je navedeni prigovor neosnovan.

25. U naprijed navedenim pravomoćno okončanim postupcima je utvrđeno da tijekom solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni spornih odredbi, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenja iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. Isto tako, sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/1993., 29/1994., 162/1998., 16/2007. i 75/2009.; dalje: ZJB) javni bilježnici koji solemniziraju ugovor potpisnicima obrazlažu smisao i posljedicu ugovora, a ne smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi te da javni bilježnik stranke upozorava samo na nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave stranaka (članak 58. ZJB), a ne ugovorne odredbe. Osim toga, takva ugovorna odredba utvrđena je ništetnom ranije navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. U tom pogledu nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu koji je tužiteljica sklopila s tuženikom obuhvaćen razdobljem iz pravomoćnih presuda u citiranom kolektivnom sporu te da je u predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik koristio odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj na temelju jednostrane odluke tuženika i valutnoj klauzuli u CHF, za koje je pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđeno da su ništetne i nepoštene. Radi iznesenog sud je odbio prijedlog za saslušanje javnog bilježnika.

26. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP-a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 12. veljače 2024.. i 12. svibnja 2025. po 100 bodova, za sastav podnesaka od 25. kolovoza 2021. i 2. svibnja 2025. po 100 bodova, odnosno ukupno 500 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 2,00 eura daje iznos od 1.000,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 250,00 eura pa se dolazi do iznosa od 1.250,00 eura. Tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura te trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 300,00 eura pa se dolazi do ukupnog iznosa od 1.850,00 eura.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 100,00 eura a koji se odnosi na trošak objave, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan pozivom na članka 155 ZPP-a.

27. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. – dalje ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22.).

28. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 12. lipnja 2025.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis