REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Keneddeyev trg 11

P-459/24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu mr. sc. Maji Josipović, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika DORA KOD d.o.o. [adresa], OIB: 65877312498, kojeg zastupa punomoćnik ŽB, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik u Odvjetničkom društvu Penezić i partneri d.o.o., Zagreb, Strojarska 22, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 28. svibnja 2025. godine u prisutnosti zakonskog zastupnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 18. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I/ Utvrđuje se postojanje tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 68.222,52 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 42.258,68 € od 25. kolovoza 2017., a na iznos od 25.963,84 € od 16. studenoga 2018. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5% poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II/ Utvrđuje se nepostojanje tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 1.563,04 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 1.560,16 € od 25. kolovoza 2017., a na iznos od 2,88 € od 16. studenoga 2018. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5% poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III/ Utvrđuje se postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 45.565,76 €.

IV/ Prebijaju se tražbine utvrđene u točkama I/ i III/ izreke ove presude u iznosu od 45.565,76 € te se u tom dijelu odbija djelomično tužbeni zahtjev kao neosnovan.

V/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelja iznos od 22.656,76 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 42.258,68 € od 25. kolovoza 2017., a na iznos od 25.963,84 € od 16. studenoga 2018. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5% poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

VI/ Nalaže se tužitelju u roku 8 dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.266,01 € sa zateznom kamatom od 18. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VII/ Odbija se djelomično zahtjev tuženika radi naknade troškova parničnog postupka u iznosu od 9.251,00 € zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba u dijelu kojim je tuženiku naloženo u roku 8 dana platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu

- na iznos od 997,60 kn od 27. studenog 2016. do 24. kolovoza 2017.;

- na iznos od 55.666,01 kn od 27. studenog 2016. do 24. kolovoza 2017.;

- na iznos od 68.036,24 kn od 27. studenog 2016. do 24. kolovoza 2017.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 23. ožujka 2017. do 24. kolovoza 2017.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 21. travnja 2017. do 24. kolovoza 2017.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 21. svibnja 2017. do 24. kolovoza 2017.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 22. lipnja 2017. do 24. kolovoza 2017.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 01. kolovoza 2017. do 15. studenog 2018.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 01. rujna 2017. do 15. studenog 2018.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 01. listopada 2017. do 15. studenog 2018.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 01. studenog 2017. do 15. studenog 2018.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 01. prosinca 2017. do 15. studenog 2018.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 01. siječnja 2018. do 15. studenog 2018.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 01. veljače 2018. do 15. studenog 2018.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 01. ožujka 2018. do 15. studenog 2018.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 01. travnja 2018. do 15. studenog 2018.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 01. svibnja 2018. do 15. studenog 2018.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 01. lipnja 2018. do 15. studenog 2018.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 01. srpnja 2018. do 15. studenog 2018.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 01. kolovoza 2018. do 15. studenog 2018.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 01. rujna 2018. do 15. studenog 2018.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 01. listopada 2018. do 15. studenog 2018.;

- na iznos od 6.185,11 kn od 01. studenog 2018. do 15. studenog 2018.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 08. studenog 2018. podnio tužbu u kojoj je naveo da je tužitelj vlasnik prostora površine 114,60 m2 koji se nalazi u prizemlju ulične zgrade u [adresa], izgrađene na zk. čbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška]. Tuženik je koristio poslovni prostor u površini 109,46 m2, a temeljem Ugovora o zakupu poslovnog prostora zaključenog s Gradom Zagrebom od 01. lipnja 2011. i Dodatka ugovora od 04. travnja 2012. kojim je bila ugovorena zakupnina za 109,46 m2 tog prostora u visini od 9.000,00 kn mjesečno. Ugovor o zakupu je raskinut 27.03.2015. nastupom pravomoćnosti rješenja Grada Zagreb, Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu Grada od 24.02.2015., stoga je tuženik neovlaštenim korištenjem poslovnog prostora u površini od 114,60 m2, stekao korist u visini od 9.000,00 kn za svaki mjesec korištenja, a koji se iznos uvećava za PDV, sukladno čl. 6. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj 73/13, 99/13, 148/13 i 153/13) i odredbom čl. 5. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine 79/13, 85/13 i 160/13 ) pa ukupno iznosi 11.250,00 mjesečno. Tuženik je koristio prostor u periodu od 27.03.2015. do 30.06.2017. pa je stekao korist sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima u tom periodu od 149.440,29 kn.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu potvrdio je da je predmetni prostor koristio prvotno temeljem Ugovor o zakupu sklopljenog sa Gradom Zagrebom, no da je prilikom primopredaje 13.06.2011. konstatirana znatna oštećenja, curenja i kvarovi u poslovnom prostoru što je predmet zakupa činilo neupotrebljivim te je traženo od njih dostavu troškovnika radi sanacije prostora. Svi radovi u prostoru izvršeni su sukladno troškovniku društva Zagreb Projekt d.o.o. od 27.09.2011. te su iznosili 342.292,33 kn koje je u cijelosti podmirio tuženik. Suglasnost na navedeni troškovnik je dana 11.11.2011. dao Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada. Dana 04.04.2012. sklopljen je dodatak Ugovoru o zakupu. Potvrdio je da je tužitelj postao vlasnikom prostora rješenjem Klasa: UP/I-942-02/06-13/114, Urbroj: 251-14-11/202- 15-51 od 24.02.2015. te da je pravomoćnošću tog rješenja raskinut ugovor o zakupu, no napomenuo je kako prema točki III/ izreke predmetnog rješenja tuženik nije u obvezi vratiti u posjed predmetni poslovni prostor sve dok mu tužitelj ne vrati uložena sredstva, a tuženiku je utvrđena obveza nastaviti plaćati zakupnine novom vlasniku. Ugovor o zakupu između tužitelj i tuženika nije sklopljen. Smatra kako tuženik stoga ima pravnu osnovu za korištenje prostora budući se nalazi u zakupu poslovnog prostora i za to Državne nekretnine d.o.o. uredno isporučuju račune za zakupninu. Spori visinu utužene tražbine kao i tijek zakonskih kamata. Spori da tužitelj ima pravo naplatiti PDV.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj se pozvao na odluku Vrhovnog suda RH Rev- 333/07-2 od 05.11.2008. u kojem je zauzet stav da tužitelj nije ovlaštenik naknade prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 31/00, 27/01, 34/01, 65/01,118/01, 80/02, 81/02). Također je naveo kako se tuženik sukladno čl. 10. Ugovora o zakupu sklopljenog s Gradom Zagrebom odrekao prava potraživanja za uložena sredstva, kao i da tužitelj i tuženik nisu sklopili ugovor o zakupu jer nisu postojali uvjeti za to te se pozvao na čl. 15. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (kao i Zakona o izmjenama i dopunama istog Narodne novine 112/18).

4. Nadalje, valja navesti kako je ovdje tužitelj dana 13. lipnja 2019. također podnio tužbu s istog osnova, ali za drugi period korištenja predmetnog prostora i to od 01. srpnja 2017. do 30. listopada 2018., za što tužitelj potražuje iznos od 98.961,76 kn te povodom kojeg se vodio predmet pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-1249/19, u koje je tuženik u odgovoru na tužbu osporio i istaknuo isto što i u odgovoru na tužbu u ovom predmetu, a i tužitelj se na odgovor na tužbu očitovao isto kao u ovom predmetu.

5. Kako se radi o sporu između istih stranaka, koji se tiče iste pravne osnove samo se odnosi na korištenje prostora u drugom vremenskom periodu sud je radi ekonomičnosti i smanjenja troškova postupka rješenjem od 25. lipnja 2020. spoji predmete P-1249/19 na predmet P-2670/18, koji je kasnije dobio novi broj spis P- 459/2024.

6. U daljnjem tijeku postupka tuženik je učinio nespornim da se tuženik i dalje nalazi u posjedu predmetnog prostora. Nadalje, predložio je da je tužba odbaci jer da je zahtjev za mirno rješenje spora podnijelo društvo Državne nekretnine d.o.o., a ne ovdje tužitelj pa je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Istaknuo je da tuženik plaća sve račune za zakup koje je zaprimio od Državnih nekretnina d.o.o. Istaknuo je prigovor radi prijeboja u odnosu na utužene tražbine te da stavlja u prijeboj svoju tražbinu koju ima u odnosu na ulaganja koje je imao u predmetni prostor, a da za preostali dio podnosi protutužbu, obzirom da je njegovo potraživanje veće od potraživanje tužitelja. Također je istaknuo prigovor zastare.

7. Tužitelj je u odnosu na aktivnu legitimaciju naveo kako Državne nekretnine d.o.o. su registrirane za upravljanje pojedinim pojavnim oblikom imovine u vlasništvu RH te obavlja poslove upravljanja i raspolaganja fondom stanova i poslovnih prostora od komercijalne vrijednosti te održavanja rezidencijalnih objekata koji su preuzeti na temelju Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 21. 02.2024. s Državnim uredom za upravljanje državnom imovinom odnosno temeljem Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji sklopljenog 21.05.2018. s Ministarstvom državne imovine. Napominje da sa tuženikom nije sklopljen ugovor o zakupu jer nije riješeno dugovanje te da se tuženiku naplaćuje korištenje nekretnine, a ne zakupnina. U odnosu na tražbinu tuženika istaknuo je prigovor zastare.

8. Na ročištu dana 16. prosinca 2020. tuženik je podnio prigovor radi prebijanja kao i protutužbu.

9. Na ročištu dana 30.03.2021. uredno pozvane stranke nisu pristupile pa je sud donio rješenje u koje je utvrđeno da se smatra da je povučena tužba podnesena 08.11.2018., tužba podnesena 13.06.2019. kao i protutužba podnesena na ročištu dana 16.12.2020.

10. U odnosu na navedeno rješenje tužitelj je podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje povodom kojeg je sud donio rješenjem kojim se dopušta povrat u prijašnje stanje te ukida ranije navedeno rješenje u odnosu na točku I/ i II/ izreke rješenja, a koje točke se odnose na povlačenje tužbe podnesene 08.11.2018. i tužbe podnesene 13.06.2019., a koje rješenje je potvrđeno od strane VTS RH rješenjem Pž-3870/21 od 08.09.2021. U odnosu na povlačenje protutužbe rješenje je postalo pravomoćno.

11. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka te je potraživao za korištenje predmetnog prostora u period u od ožujka 2015. do listopada 2018. ukupan iznos od 69.785,56 € za 43 mjeseca.

12. Tuženik smatra da je tužitelj time preinačio tužbeni zahtjev te se takvoj preinaci protivio, a obzirom da je tužitelj prvotnim tužbama utužio tražbinu od 149.440,29 kn odnosno 19.834,14 € (P-2670/18) te tražbinu od 98.961,76 kn odnosno 13.134,48 € (P-1249/19), što nakon spajanja postupak ukupno iznosi 248.402,05. kn odnosno 32.968,62 €, a nakon vještačenja tužitelj potražuje iznos od 69.785,56 €. Također je odredio svoj prigovor radi prebijanja na način da se tužiteljeva tražbina prebije s tražbinom tuženika u iznosu od 45.565,76 € (zajedno s PDV-om).

13. Sukladno čl. 191. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) povećanje tužbenog zahtjeva je preinaka tužbenog zahtjeva. Za preinaku tužbenog zahtjeva potreban je pristanak tuženika, sukladno čl. 190. ZPP-a. Tuženik tijekom postupka nije pristao na preinaku tužbenog zahtjeva, no unatoč tome ovaj sud je mišljenja kako je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među stranka pa je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva te odlučio kao u rješenju od 07. travnja 2025.

14. Nadalje, valja napomenuti kako je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev u odnosu na zatezne kamate te ih je potraživao za manji period, što predstavlja smanjenje tužbenog zahtjeva odnosno djelomično povlačenje tužbe. Budući da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe to je slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a riješiti kao u izreci rješenja.

15. Sukladno odredbi čl. 186.a ZPP-a osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna je prije podnošenja tužbe obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba. Stavkom 8. tog članka je propisano da će se odredbe prethodnih stavaka ovog članka na odgovarajući način primjenjivati i u slučajevima u kojima Republika Hrvatska namjerava tužiti neku osobu s prebivalištem ili sjedištem u [adresa]. Iz navedene odredbe proizlazi da sadržaj tužbe mora odgovarati sadržaju zahtjeva za mirno rješavanje spora da bi se ispunile procesne pretpostavke za podnošenje tužbe.

16. Iz zahtjeva za mirno rješenje spora razvidno je kako je Županijsko državno odvjetništvo poslala prijedlog od 23. kolovoza 2017. tuženiku u smislu odredbe čl. 186.a ZPP-a radi namirenja iznosa u visini od 149.440,29 kn zajedno sa zakonskim kamatama te je pozvalo tuženika da isti iznos doznače društvu Državne nekretnine d.o.o. Zagreb u roku od 90 dana uz prilog istog prijedloga dostavljena je tužba iz koje je razvidno da je isti iznos odnosi na naknadu za korištenje predmetnog prostora i to za razdoblje koje obuhvaća period od 27. ožujka 2015. do 30. lipnja 2017., s time da u taj period nije obuhvaćen u cijelosti mjesec ožujka 2015.

17. Tuženik je naveo kako tužbu treba odbaciti obzirom da su zahtjevi za mirno rješenje spora podneseni od strane Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu u ime i za račun Državnih nekretnina d.o.o. Nadalje navodi kako je predmet zahtjeva bila isplata i predaja prostora u posjed, no predaja prostora u posjeda nije dio ovog predmeta pa stoga ne može biti ni isplata.

18. Uvidom u zahtjeva za mirno rješenje spora nije razvidno da su isti podneseni u ime i za račun Državnih nekretnina d.o.o. Naime, u prilog istih zahtjeva su podneseni i nacrti tužbi koji su kasnije podneseni u predmetu pred ovim sudom P-2670/2018 (novi broj P-459/2024) i predmetu P-1249/2019 koji je spojen na predmet P-2670/2018. Sama činjenica što je tuženik u zahtjevu za mirno rješenje spora pozvan da se utuženi iznosi uplate na račun Državnih nekretnina d.o.o. ne znači da je isti zahtjev podnesen u ime i za račun tog društva. Naime, iz Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 21. svibnja 2018. razvidno je kako je ugovoreno da su zakupnine za nekretnine u vlasništvu tužiteljice prihod Državne nekretnine d.o.o., slijedom čega tužitelj ima pravo pozvati tuženika da dužne iznose uplati kako njoj kao vlasniku, tako i Državnim nekretninama d.o.o. s kojim ima sklopljen ugovor o poslovno tehničkoj suradnji. Tuženiku su dostavljeni primjerci tužbi koje su se kasnije podnijele. Isti zahtjevi su tuženiku dostavljeni 25. kolovoza 2017. (za period od ožujka 2015. do lipnja 2018.) i 16. studenog 2018. (za period od srpnja 2017. do listopada 2018.), a tužbe su podnesene 08.11.2018. (za period od ožujka 2015. do lipnja 2018.) i 13.06.2019. (za period od srpnja 2017. do listopada 2018.). Slijedom navedenog tužitelj je u cijelosti postupio sukladno odredbi čl. 186.a ZPP-a pa nema uvjeta za odbacivanje tužbi.

19. U dokaznom postupku ovaj sud izvršio je uvid u rješenje od 24.02.2015. (list 3- 4, 46-49, 127-130 spisa), ugovor o zakupu poslovnog prostora (list 5-6, 21-27, 89-90, 101-107 spisa), Dodatak ugovoru o zakupu poslovnog prostora (list 7, 41-45, 122-126 spisa), zapisnik s fotografijama (list 8-10, 28, 84-88, 108 spisa), zahtjeve za mirno rješenje spora s povratnicama (list 11, 78, 157-160, 163-166, 193-196, 354-359, 360- 365 spisa), zaključak od 26.05.2011. (list 19-20, 99-100 spisa), dopise (list 29, 40, 50, 51, 54-57, 109, 121, 131, 132, 136-140, 161-162, 187, 188-192 spisa), troškovnik (list 30-39, 110-120 spisa), račune (list 52-53, 133-135, 169-186 spisa), sudska praksa (list 65-67, 200-209 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 79-83 spisa),izvod iz otvorenih stavaka (list 167-168 spisa), Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji (list 346-350 spisa), Prilog I Ugovoru o poslovno tehničkoj suradnji (list 373-638 spisa), saslušao je svjedoka LB (list 369-370 spisa), proveo je građevinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Boško Mišlov (list 304-330, 342-344, 162-163 spisa).

20. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud došao je do uvjerenja da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan, a prigovor radi prebijanja osnovan.

21. U ovoj je pravnoj stvari tužitelj potražuje od tuženika isplatu novčanog iznosa s osnove neovlaštenog korištenja poslovnog prostora površine 114,60 m2 koji se nalazi u prizemlju ulične zgrade u [adresa] .

22. Između stranaka nije sporno da je tuženik koristio predmetni poslovni prostor u utuženom razdoblju odnosno u periodu od 27. ožujka 2015. do 30. lipnja 2017. te od 01.07.2017. do 30.10.2018., već je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, tijek zateznih kamata, aktivna legitimacija kao i je li nastupila zastara utužene tražbine. Također je sporna tražbina tuženika za koju je tužitelj istaknuo prigovor radi prijeboja u osnovi i visini kao i je li nastupila zastara iste.

23. Sud je uvidom u Ugovor o zakupu poslovnog prostora utvrdio kako je ovdje tuženik sklopio isti s Gradom Zagrebom dana 01.06.2011. za najam predmetnog poslovnog prostora površine 109,46 m2 te da je ugovorena visina zakupnine od 9.000,00 kn mjesečno, dok je Dodatkom ugovoru od 04.04.2012. izmijenjen čl. 3. Ugovora vezano za obavljanje djelatnosti koje će se obavljati u predmetnom poslovnom prostoru. Člankom 10. Ugovora zakupnik odnosno ovdje tuženik se odrekao prava potraživanja naknade za uložena sredstva u predmetni poslovni prostor s bilo koje osnove, bez obzira da li su sredstva uložena sa ili bez suglasnosti zakupodavca.

24. Sud je uvidom u pravomoćno rješenje Gradskog ureda za imovinskopravne poslove i imovinu grada od 24.02.2015. utvrdio kako je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetnog poslovnog prostora te da se ranije navedeni Ugovor o zakupu poslovnog prostora raskida po sili zakona s danom pravomoćnosti tog rješenja. Isto rješenje postalo je pravomoćno dana 27.03.2015.

25. U istom rješenju je navedeno kako tužitelj ne može tražiti ispražnjenje i predaju u posjed poslovnog prostora prije isteka roka od godine dana od dana pravomoćnosti rješenja, a da tuženik koji je bio zakupnik nije dužan poslovni prostor predati u posjed Republici Hrvatskoj sve dok mu ista ne isplati naknadu za učinjena ulaganja na temelju njihovog međusobnog ugovora ili pravomoćne sudske odluke ako se drugačije ne sporazume. Zakupnik, odnosno ovdje tuženik, je tijekom korištenja poslovnog prostora dužan u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti rješenja plaćati Republici Hrvatskoj naknadu u visini zakupnine utvrđene dosadašnjim ugovorom o zakupu, a Republika Hrvatska ne smije povećati tu naknadu u istom roku.

26. Iz Izvatka iz zemljišne knjige razvidno je da je Republika Hrvatska vlasnik predmetnog poslovnog prostora.

27. Iz zapisnika od 13.06.2011. razvidno je da je tuženiku predan predmetni poslovni prostor na korištenje 13.06.2011. te da je tuženik zamolio urgentno saniranje kvarova i procurenja u prostoru. Vidljiva su procurenja na stropu i zidu u velikoj prostoriji, zid je potpunosti oštećen, oštećene su ploče spuštenog stropa, stropovi i zidovi predprostora i sanitarnog čvora, plafon i zid u maloj prostoriji te je utvrđeno da je neispravna električna instalacija na oštećenim zidovima koji su puni vlage. Tuženik je isti prostor dodijeljen zaključkom Grada Zagreba od 26.05.2011.

28. Iz dopisa od 13.06.2011. razvidno je da je Grad Zagreb od Zagrebačkog holdinga d.o.o. tražio izradu troškovnika za sanaciju predmetnog prostora, dok je dopisom od 11.11.2011. Grad Zagreb dao naknadu suglasnost za izvođenje radova sanacije sukladno troškovniku koji obuhvaća radove sanacije.

29. Iz zapisnika od 29.03.2017. je razvidno kako predmetni poslovni prostor koristi tuženik, što potvrđuju i fotografije. Tuženik u postupku ne spori da i dalje koristi predmetni prostor.

30. Dopisom od 21.07.2015. Državne nekretnine su pozvale tuženika da dostavi važeći ugovor s Gradom Zagrebom, izvadak iz sudskog registra, OIB, potvrdu o zadnjoj plaćenoj zakupnini Grada Zagrebu te kontakt podatke odgovorne osobe tuženika. Također se podsjeća da je Republika Hrvatska postala vlasnik prostora te da zakupninu koju je tuženik plaćao do sada Grada Zagrebu da će se plaćati Republici Hrvatskoj. Dopisom od 08.11.2016. Državne nekretnine d.o.o. su obavijestile tuženika kako će mu dostavljati račune s osnova korištenja nekretnine od 27.03.2015. Iz računa dostavljenih u spis razvidno je da su Državne nekretnine d.o.o. ispostavile iste tuženiku s osnova zakupa-ugovora za 12/2016, 03/2015, 04/2015, 05/2015, 01/201702/2017, 03/2017, 04/2017, 05/2017, 06/2017, 07/2017, 08/2017, 09/2017, 10/2017, 11/2017, 12/2017, 01/2018, 02/2018, 03/2018, 04/2018, 05/2018.

31. Iz dopisa od 15.09.2017. razvidno je da se tuženik obratio Državnim nekretninama d.o.o. s prijedlogom za održavanja sastanka u vezi zakupa predmetnog poslovnog prostora i rješavanja drugih otvorenih pitanja glede korištenja predmetnog prostora, a u kojem se navodi da je tuženik uložio određena sredstva u sanaciju prostora, da još uvijek između tužitelj i tuženik nije sklopljen ugovor o zakupu iako je postignut dogovor o tome, da tuženik u razdoblju od svibnja 2015. do prosinca 2016. nije plaćao redovno zakupninu jer mu vlasnik nije dostavio broj transakcijskog računa na koji bi se zakupnina trebala uplaćivati.

32. Iz dopisa Županijskog državnog odvjetništva od 22.01.2018. razvidno je da se odgovara na dopis od 27.11.2017. te da se ukazuje u odnosu na eventualni prigovor prijeboja s osnove ulaganja kako Republika Hrvatska nije ovlaštenik prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine te da je za sklapanje ugovora o zakupu preduvjet podmirenje svih obaveza s osnove korištenja poslovnog prostora te da se protiv korisnika ne vodi postupak radi iseljenja i isplate, da su suglasni da je Grad Zagreb obračunavao naknadu u visini od 6.185,11 kn, što uvećano za PDV iznosi 7.731,38 kn mjesečno te da pozivaju tuženika da podmiri iznos od 208.747,46 kn za korištenje prostora od travnja 2015. do zaključno lipnja 2017.

33. Iz Izvoda otvorenih stavki Državnih nekretnina d.o.o. razvidno je kako za tuženika stoji otvoreno dugovanje u ukupnom iznosu od 276.059,61 kn.

34. Iz Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 21.05.2018. razvidno je kako je isti sklopljen između Republike Hrvatske i Državnih nekretnina d.o.o. te da je njime raskinut ranije sklopljen Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji od 21.02.2014. Istim ugovorom Republika Hrvatska predaje na upravljanje Državnim nekretninama d.o.o. nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske i to stanove i poslovne prostore od komercijalne vrijednosti te rezidencijalne objekte kojima će Državne nekretnine d.o.o. upravljati u ime Republike Hrvatske, a za svoj račun. Popis nekretnina kojim upravljaju Državne nekretnine d.o.o. čine Prilog I koji je sastavni dio ugovora. Iz Priloga I razvidno je da se predmetni poslovni prostor nalazi na popisu nekretnina (list 403 spisa) koje su dane Državnim nekretninama d.o.o. na upravljanje. Sukladno čl. 5. ugovora Državne nekretnine d.o.o. su ovlaštene i dužne u poslovima upravljanja i raspolaganja nekretninama u vlasništvu RH između ostalog slati pisane ponude za zakup korisnicima poslovnih prostora kojim društvo upravlja, a koji ispunjavaju uvjete čl. 6. Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, nakon prihvata ponude sklapati ugovore o najmu, zakupu i korištenju stanova poslovnih prostora i rezidencijalnih objekata kojima upravlja (kao i druge vrste ugovora), pratiti izvršenje sklopljenih ugovora te raskidati odnosno otkazivati iste, vršiti naplatu zakupnine odnosno naknade za korištenje poslovnih prostora u ime RH, pokretati odnosno inicirati pokretanje pred nadležnim državnim odvjetništvo te sudjelovati u odgovarajućim sudskim, izvansudskim, upravnim i drugim postupcima radi zaštite interesa RH u svezi s nekretninama prenesenim na upravljanje društvo, a osobito postupke radi isplate, iseljenja i predaje u posjed nekretnine, smetanja posjeda i sl. 35. Iz iskaza svjedoka LB razvidno je kako je isti u predmetnom periodu bio jedan od više članova uprave društva Državne nekretnine d.o.o. te da je on potpisivao dopise u trenutku kada bi neka nekretnina postala njihovo vlasništvo pa bi oni tim dopisima obavještavali korisnike nekretnina da će oni od određenog trenutka početi naplaćivati naknadu za korištenje. Vezano za predmetni prostor i tuženika isti je naveo kako nema nikakvih saznanja. On se konkretno nije bavio poslom vezano za nekretnine, ali zna da kad bi neka nekretnina ušla u vlasništvo RH, a koja je njima dana na upravljanje da bi oni korisnike obavještavali da će naplaćivati naknadu za korištenje.

36. Iz ovako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio kako je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora te da s tuženikom nije sklopio pravni posao kojim bi tuženika ovlastio da koristi poslovni prostor. Naime, sukladno Zakonu o naknadi za oduzetu imovinu doneseno je rješenje kojim je tužitelj utvrđen vlasnikom predmetnog poslovnog prostora te je to rješenje postalo pravomoćno 27. ožujka 2015. Također tijekom postupka je utvrđeno kako je tuženik i dalje u posjedu navedenog poslovnog prostora te da je tužitelj podnio 14.11.2023. tužbu radi predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora, a koji predmet se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem P- 3148/2023 te je u istom ovdje tuženik podnio protutužbu 20.12.2023. u kojem potražuje isplatu iznosa od 46.093,61 € s osnova ulaganja u predmetni poslovni prostor.

37. Sukladno odredbi čl. 194. st. 3. ZPP-a propisano je da dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.

38. Kako je u ovom predmetu prigovor radi prebijanja podnesen na ročištu dana 16. prosinca 2020. te se isti odnosi na iznos od 45.565,76 €, dok je protutužba podnesena dana 20.12.2023. u predmetu P-3148/23 za istu tražbinu u iznosu od 46.093,61 €, tako je u ovoj parnici prigovor prijeboja istaknut ranije, pa u ovom predmetu nisu ispunjeni uvjet za postupanje sukladno odredbi čl. 194. st. 3. ZPP-a.

39. Tužitelj je aktivno legitimiran voditi ovu parnicu, a sve sukladno članku 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98/, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15; 94/17; dalje u tekstu: ZV), s obzirom na to da je vlasnik poslovnog prostora ovlašten potraživati sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojeg posjedovanja, iako je Ugovorom o poslovno-tehničkoj suradnji prenio dio ovlasti na društvo Državne nekretnine d.o.o., koje je tužitelj osnovao radi lakšeg upravljanja nekretninama u svom vlasništvu.

40. Prema članku 164. stavka 1. ZV-a, pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koju je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

41. Prema članku 165. stavku 1. ZV-a, nepošteni posjednik tuđe stvari mora ju predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koju su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

42. Naime, ako je određena stvar u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) bila u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbu članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZV-a, a prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Tek ukoliko je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet radi čega nije moguće ili gospodarski opravdano vraćanje te stvari, valja primijeniti odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), a kojim odredbom je regulirana uporaba tuđe stvari u svoju korist, prema kojoj odredbi je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje. Takav stav je zauzet i u na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009.

43. Tuženik je s Gradom Zagrebom imao sklopljen ugovor o zakupu predmetnog prostora, no primitkom rješenja Grada Zagreba saznao da mu je raskinut ugovor o zakupu koji je bio osnov temeljem kojeg se isti nalazio u posjedu predmetnog poslovnog prostora.

44. Međutim tuženik je u pravu kada navodi kako prema točki III/ izreke rješenja Grada Zagreba nije u obvezi vratiti u posjed predmetni poslovni prostor sve dok mu tužitelj ne vrati uložena sredstva u predmetni poslovni prostor, no s druge strane tuženiku je nametnuta obveza nastaviti plaćati zakupnine novom vlasniku, dok je tužitelju nametnuta obveza da ne može tražiti ispražnjenje i predaju u posjed poslovnog prostora prije isteka roka od godine dana. Navedeno rješenje doneseno je temeljem odredi Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/01, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02; dalje: Zakon o naknadi), čime je tuženik stekao pravo retencije.

45. Odredbom čl. 41. Zakona o naknadi određeno je da se Ugovori o zakupu poslovnog prostora raskidaju po sili zakona danom pravomoćnosti rješenja o utvrđivanja prava vlasništva te da ako je ugovor o zakupu poslovnog prostora sklopljen na neodređeno vrijeme vlasnik ne može tražiti ispražnjenje i predaju u posjed poslovnoga prostora prije isteka roka od godine dana računajući od dana pravomoćnosti rješenja. Zakupnik nije dužan poslovni prostor predati u posjed vlasniku, neovisno o tome da li je ugovor o zakupu sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme, sve dok mu vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja, na temelju njihovog međusobnog ugovora ili pravomoćne sudske odluke, ako se drukčije ne sporazume.

46. Jednako navedenoj zakonskoj odredbi, i točkom III. izreke rješenja Grada Zagreba je propisano da zakupnik nije dužan poslovni prostor predati u posjed vlasniku, neovisno o tome da li je ugovor o zakupu sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme, sve dok mu vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja, na temelju njihovog međusobnog ugovora ili pravomoćne sudske odluke, ako se drukčije ne sporazume.

47. Iz navedene zakonske odredbe i iz navedenog rješenja proizlazi da je jedan od razloga zbog kojih tuženik kao raniji zakupnik ima pravo odbiti predati poslovni prostor tužitelju jeste da je tuženik ulagao u predmetni poslovni prostor i da mu tužitelj nije isplatio naknadu za učinjena ulaganja. Međutim predaja u posjed nije predmet ovog spora.

48. Odredbom čl. 42. st. 1. Zakona o naknadi propisano je da je zakupnik tijekom korištenja poslovnoga prostora dužan u roku od godine dana plaćati vlasniku naknadu u visini zakupnine utvrđene ugovorom o zakupu, a stavkom 2. istog članka je propisano da vlasnik ne smije povećati naknadu utvrđenu u stavku 1. ovog članka. Stoga, s obzirom da su pitanja isplate naknade za učinjena ulaganja i predaje u posjed poslovnog prostora (za koji je ugovor o zakupu raskinut po sili zakona danom pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prava vlasništva) regulirana odredbom čl. 41. Zakona o naknadi, a pitanje plaćanja zakupnine vlasniku poslovnog prostora odredbom čl. 42. Zakona o naknadi, koje odredbe Zakona o naknadi su jasne i nedvosmislene, te ne ostavljaju prostora za drugačije tumačenje (tako u odluci VSRH Revd-4215/2021).

49. Međutim tužitelj tijekom postupka navodi kako tužitelj nije ovlaštenik naknade prema Zakonu o naknadi te se poziva na odluku VSRH Rev-333/07. Uvidom u istu odluku razvidno je da se radi o predmetu između dva društva, da se isti tiče tužbe radi predaje u posjed te da je tuženik istaknuo prigovor da ima pravo zadržati poslovni prostor u posjedu sve dok mu tužitelj ne vrati sredstva uložena za uređenje spornog poslovnog prostora. Tužitelj je vlasništvo stekao od RH temeljem ugovora o zamjeni nekretnina. VSRH u odluci navodi kako ni tužitelj, a niti njegov prednik (RH) nisu ovlaštenici naknade prema Zakonu o naknadi pa se pravni odnos stranaka ne može prosuđivati prema odredbama Zakona o naknadi koje reguliraju pitanje naknade za oduzeti poslovni prostor (čl. 40. – 43. Zakona).

50. Nadalje, i u odluci VSRH Rev-2981/2014-4 je iznesen stav "kako je odredbom čl. 49. Zakona o naknadi kojom su propisana opća pravila naknade uređen samo odnos prijašnjeg i sadašnjeg vlasnika prilikom povrata imovine koja je predmetom naknade i koja se daje prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se imovina nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju prava vlasništva u slučaju postojanja razlike između prijašnje i sadašnje vrijednosti nekretnine.

51. Na osnovu rečenog odredbama Zakona o naknadi nije propisano pravo na troškove učinjenih ulaganja zakupoprimcu u odnosu na osobu kojoj se nekretnina treba vratiti u vlasništvo. Zakonom o naknadi su uređeni uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u tom Zakonu kako to proizlazi iz odredbe čl. 1. st. 1. Zakona.

52. Tužitelj nije prijašnji vlasnik, a niti pravni slijednik pravne osobe kojoj je imovina bila oduzeta na temelju propisa čl. 2. Zakona o naknadi, niti je Republika Hrvatska prijašnji vlasnik već je vlasništvo tih poslovnih prostora stekla prema odredbi čl. 77. Zakona o naknadi (niti Republike Hrvatska nije prijašnji vlasnik već je vlasništvo poslovnog prostora stekla prema odredbi čl. 77. Zakona o naknadi), budući je očito zahtjev bivših vlasnika za povrat navedenih nacionaliziranih nekretnina pravomoćno odbijen ili zahtjev za naknadu nije ni podnesen. Tužitelj je samo bio pošteni posjednik poslovnog prostora čija prava i dužnosti se procjenjuju u odnosu na zakupodavca, a na temelju njihovog ugovora o zakupu.

53. Stoga je drugostupanjski sud pravilno zaključio da se Zakon o naknadi ne može primjenjivati u konkretnom slučaju, pa je materijalno pravo pravilno primijenjeno.", a s kojim stavom se slaže i ovaj sud.

54. Međutim ovdje valja napomenuti kako je tužitelju rješenjem Grada Zagreba od 24.02.2015. naloženo da ne može tražiti ispražnjenje i predaju u posjed poslovnog prostora prije isteka roka od godine dana od dana pravomoćnosti tog rješenja te mu je naloženo da u tom periodu ne smije povećati naknadu odnosno da ista iznosi u visini zakupnine utvrđene dosadašnjim ugovorom o zakupu između tuženika i Grada Zagreb. S druge strane istim rješenjem je tuženik dano pravo retencije, no međutim nametnulo mu je obvezu plaćati naknadu u visini zakupnine utvrđene dosadašnji ugovorom o zakupu. Kako je navedeno rješenje pravomoćno tako isto rješenje obvezuje i tužitelja i tuženika.

55. Slijedom navedeno tuženik je dužan platiti tužitelju za utuženi period naknadu za korištenje predmetnog poslovnog prostora i to u periodu od 27.03.2015. do 26.03.2016. u visini dosadašnje zakupnine, a u daljnjem periodu u iznosu tržišne zakupnine (tako i u odluci VTS RH Pž-3962/2018).

56. Ovdje valja napomenuti kako je po proteku jednogodišnjeg roka iz članka 41. stavka 2. Zakona o naknadi (dakle, nakon 27.03.2016.) tuženik postao nepošten posjednik predmetne nekretnine u smislu članka 18. stavka 3. ZV-a jer tužitelj kao vlasnik nekretnine nije mogao tražiti ispražnjenje poslovnog prostora od tuženika kao posjednika tog prostora. Ako je tuženik smatrao da je tužitelj kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora dužan s njim sklopiti ugovor o zakupu tog prostora u kojem bi stranke, između ostalog, odredile i visinu zakupnine, ovaj sud napominje da je tuženik putem suda mogao tražiti od tužitelja sklapanje takvog ugovora. Međutim, budući da tuženik nakon 26.03.2016. nema nikakvo pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje predmetnog poslovnog prostora u smislu članka 163. stavka 1. ZV-a isti je postao nepošteni posjednik. Stoga je tuženik kao nepošteni posjednik, u smislu citirane odredbe članka 165. stavka 1. ZV-a, dužan naknaditi tužitelju koristi koje je imao za vrijeme posjedovanja.

57. Iz računa (list 135) razvidno je da je Grad Zagreb naplatio tuženiku zakupninu za veljaču 2015. u iznosu od 6.301,55 kn, dok je za ožujak 2015. naplatio zakupninu u iznosu od 5.285,15 kn (od 01.03. do zaključno 26.03.2015, obzirom da je s 27.03.2015. rješenje postalo pravomoćno i od tada je tužitelj vlasnik predmetnog prostora).

58. Međutim iz Uvidom u ugovor o zakupu razvidno je da je između tuženika i Grada Zagreba bila ugovorena zakupnina u iznosu od 9.000,00 kn. Iz dodatka ugovoru nije razvidno da je zakupnina smanjivana, slijedom čega nije jasno na temelju čega je Grad Zagreb izdavao tuženiku račun za zakupninu u manjem iznosu.

59. Kako je tuženiku rješenjem Grada Zagreba naloženo plaćanje naknadu u visini zakupnine utvrđene dosadašnji ugovorom o zakupu, tako tužitelj ima pravo potraživati od tuženika za period od 27.03.2015. do 26.03.2016. ukupno iznos od 108.000,00 kn (9.000,00 mjesečno), što je 14.334,06 €.

60. Prema mišljenju ovog suda tužitelj ima pravo i na PDV na ovako obračunatu naknadu. Naime, uvidom u ugovor od 21. svibnja 2018. sklopljenim između tužiteljice i Državne nekretnine d.o.o., Zagreb, razvidno je kako je ugovoreno da su zakupnine za nekretnine u vlasništvu tužiteljice prihod Državne nekretnine d.o.o., a što tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije osporavao. Budući da je čl. 1. tog Ugovora određeno da su Državne nekretnine d.o.o. trgovačko društvo posebne namjene za upravljanje i raspolaganje fondom stanova i poslovnih prostora od komercijalne vrijednosti te održavanje rezidencijalnih objekata, to trgovačko društvo se smatra poreznim obveznikom u smislu odredbe čl. 5. st. 3. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 79/13, 85/13, 160/13, 35/14 i 157/14) u vezi s čl. 6. st. 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13 i 143/14). Stoga pri utvrđivanju visine naknade na iznos zakupnine je tužitelj prema mišljenju ovog suda ima pravo obračunati i PDV po stopi od 25%. Pritom valja istaknuti da tuženik za iznos obračunatog PDV ima pravo na odbitak pretporeza.

61. Stoga je tuženik za period od 27.03.2015. do 26.03.2016. dužan isplatiti tužitelju iznos od 17.917,58 €.

62. Nadalje, u periodu od 27.03.2016. do zaključno listopada 2018. tužitelj ima pravo od tuženika potraživati protuvrijednost tržišne zakupninu koju bi predmetni poslovni prostor mogao ostvarivati.

63. Sud je radi utvrđenja istog proveo građevinsko vještačenje po vještaku Bošku Mišlovu koji je u svojem nalazu i mišljenju naveo kako je izvršio pregled nekretnine, da je izmjeren prostor, da prostor ima 116,99 m2, no da je za utvrđenje visine zakupa koristio površinu navedenu u zemljišnim knjigama odnosno 114,60 m2. Visinu tržišne zakupnine vještak je utvrdio poredbenom metodom te je u tu svrhu pribavio izvadak iz zbirke kupoprodajnih cijena-zakupa poslovnog prostora, koje podatke je analizirao. Naveo je kako se predmetna nekretnina nalazi u cjenovnom bloku Hebrangova te da izvadak zbog nedovoljnog broja zakupa poslovnih prostora zatražene namjene sadrži i ostale namjene. Isti je uključio u obradu poslovne prostore: na adresi [adresa], sa ugovorenom zakupninom od 8,16 €/m2, na adresi [adresa] sa ugovorenom zakupninom od 14,51 €/m2, na adresi [adresa], sa ugovorenom zakupninom od 12,19 €/m2, na adresi [adresa], sa ugovorenom zakupninom od 17,69 €/m2, na adresi [adresa], sa ugovorenom zakupninom od 8,50 €/m2, na adresi [adresa], sa ugovorenom zakupninom od 20,70 €/m2, na adresi [adresa], sa ugovorenom zakupninom od 12,79 €/m2, na adresi [adresa], sa ugovorenom zakupninom od 8,32 €/m2 i na adresi [adresa], sa ugovorenom zakupninom od 10,54 €/m2. Isti je isključio iz obrade Savska cesta 23a jer se radi o posebno uređenom prostoru, različite namjene, prostor na adresi [adresa] jer se radi o strogom centru, gdje je veća frekvencija ljudi i prostoru na adresi [adresa] obzirom da se radi o kratkoročnom najmu s većom frekvencijom ljudi. Uzevši u obzir navedene nekretnine vještak je izračunao srednju vrijednost od 12,60 €/m2 te sukladno tako dobivenoj srednjoj vrijednosti izračunao je za predmetni poslovni prostor mjesečnu vrijednost najma u visini od 1.443,96 € mjesečno, odnosno za period od 43 mjeseca ukupno iznos od 61.920,00 €.

64. Tužitelj na nalaz i mišljenje nije imao prigovora, ali je tražio da se utvrđena vrijednost uveća za iznos PDV-a, dok je tuženik imao prigovora.

65. Vještak je na prigovore stranaka i pitanja odgovorio na ročištu dana 06. ožujka 2025. godine navodeći kako ispravlja svoj nalaz i mišljenje i to stranu 12. svog nalaza i mišljenja (list 315 spisa), gdje u prvoj tablici kod jedinične cijene po m2 pod stavkama rednom broju 1. i 2. nema podataka da li ti iznosu uključuju ili ne uključuju PDV, dok podaci pod rednim brojem 3., 6., 10. i 12. u sebi uključuju PDV, a podaci o cijeni na m2 pod rednim brojem 4., 5. i 11. su izraženi bez PDV-a. Uključivanjem PDV-a u sve ove vrijednosti dolazi se do srednje vrijednosti 127,45 € po m2, a koji se odnosi na devet prostora pa bi srednja vrijednost za jedan prostor iznosio 14,16 €/m2 što u sebi ima uključen PDV. Mjesečna vrijednost najma prostora procjenjuje se na 1.622,92 € s uključenim PDV-om te da za period od 43 mjeseca vrijednost zakupa za poslovni prostor veličine od 114,60 m2 bi iznosio 69.785,56 €. U odnosu na prigovor tuženika naveo je kako za izračun procjene vrijednosti zakupa koristio službeno dostupne podatke na propisani način. Iz analizom podataka iz dostupnih podataka isključio je prostore koji u potpunosti ne odgovaraju situaciji predmetnog prostora u smislu izgleda, ulaza u prostor i slično, ostale podatke je uprosječio i tako je dobio prosječnu cijenu. Činjenica je da u dostavljenim službenim podacima od strane Grada Zagreba postoje poslovni prostori koji osim zatražene namjene sadrži i ostale namjene. S obzirom na nedovoljno podataka i samo povjerenstvo je proširilo opseg i interpretaciju poslovnog prostora drugačije namjene. Naveo je da kada govori da nije imao dovoljno podataka pri tome misli da nisu postojali podaci za poslovne prostore koji su se koristili iste namjene kao prostor koje je koristio tuženik. Primjerice pekare su proizvodni pogon, ali isto tako se prodaju i pekarski proizvodi, no međutim njih se tretira kao poslovne prostore ili trgovine. Kako bi izvršio obračun prosječne tržišne cijene zakupa za određeni poslovni prostor on traži podatke od konkretno u ovom slučaju Grada Zagreba te je prilikom traženja podataka opisao nekretninu o kojoj se ovdje radi te je zatražio da mu se dostave podaci o zakupima odnosno najmovima poslovnih prostora na području predmetne nekretnine odnosno u cjenovnom bloku te predmetne nekretnine, a koji bi odgovarali njezinoj namjeri. Nakon što je zatražio ovakve podatke on je od Grada Zagreba dobio podatke koje je prikazao u nalazu i mišljenju i iz tih podataka je izbacio tri najskuplja iznosa zakupa odnosno najamnine. Ostale prostore za koje je dobio podatke od Grada Zagreb izašao je na teren te obišao kako bi utvrdio o kakvim se prostorima radi. Na strani 11. nalaza i mišljenja su prikazani poslovni prostori koje je isključio iz poredbene metode te se radi o poslovnim prostorima navedenim u tablici pod brojevima 7., 8. i 9. Poslovni prostor pod brojem 4. je ostao iako se radi o prostoru sa mjesečnom zakupninom od 2.500,00 €, no uključio ga je iz razloga što se radi o prostoru koji se nalazi u podrumu, a konkretan predmetni prostor u kojem se nalazi tuženik se nalazi u prizemlju i on je ostavljen iz razloga kako bi se pokazala različitost cijena svih tih prostora. Ovaj prikaz različitih cijena je jako bitan jer se ne nalazi svaki poslovni prostor na jednako frekventnom mjestu i kao što se vidi neki su u prizemlji, neki su u podrumu, a to sve utječe na tržišnu vrijednost najma odnosno zakupa. On je ovdje računao prosječnu tržišnu vrijednost zakupa odnosno najamnine za utuženi period. Nije računao točno cijenu zakupa za prostor u kojem se nalazi tuženik nego prosječnu tržišnu vrijednost zakupa koja se može postići u prostorima na tom području, a koji bi odgovarali ovom prostoru. Nadalje, napomenuo je kako osim poredbene metode, postoji još i prihodovna metoda. Njome se analizira promet i profit točno određenog prostora i uspoređuje se sa ostalim sličnim nekretninama slične namjene odnosno uspoređuju se njihovi prometi i profiti. U izradi nalaza i mišljenja koristio je sve dostupne i dostavljene podatke u periodu od 27.03.2015. do 30.10.2018. godine. Za taj period je tražio podatke od Grada Zagreba te je dobio ove sve podatke koji su uključeni i prikazani u nalazu i mišljenju. Od Grada Zagreba je dobio službene podatke iz Porezne uprave koji se tiču cijena zakupa odnosno najma određenih prostora i napomenuo je da na području ove predmetne nekretnine nije bilo dovoljno trgovina odnosno poslovnih prostora iste namjene kao i predmetni prostor pa je Grad Zagreb uključio druge prostore i dostavio takve podatke njemu. On je iz tih podataka kao što je naveo u nalazu i mišljenju isključio tri prostora za koje se ispostavilo da su najskuplji i točno je opisao iz kojih je razloga iste isključio. Ostale prostore on nema pravo selektivno birati obzirom da ne postoje najmanje tri poslovna prostora koja bi bila iste namjene kao predmetni prostor koji koristi tuženik. Sukladno takvim podacima on je izračunao prosječnu tržišnu vrijednost zakupa prostora.

66. Nakon ovakvog očitovanja vještaka, tužitelj nije imao prigovore, dok je tuženik naveo da ostaje kod svojih prigovora jer smatra da ih vještak nije otklonio.

67. Suprotno navodima tuženika prema mišljenju suda vještak je u cijelosti otklonio prigovore tuženika u svojem očitovanju. Naime, prema mišljenju suda vještak je nalaz i mišljenje kao i svoje očitovanje iznio savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

68. Sud je prihvatio nalaz i mišljenja vještak u dijelu gdje navodi kako srednja vrijednost zakupnina za 9 prostora s uključenim PDV-om iznosi 127,45 € po m2, a da srednja vrijednost za jedan prostor s uključenim PDV-om iznosi 14,16 €/m2. Sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka da se mjesečna vrijednost najma prostora procjenjuje na 1.622,92 € s uključenim PDV-om, obzirom da je sud provjerom temeljem jednostavne matematičke metode množenja utvrdio kako bi mjesečna vrijednost predmetnog prostora sa uključenim PDV-om iznosila 1.622,74 € (14,16 €/m2 x 114,60 m2=1.622,74 €) pa se radi o očitoj omašci u računanja vještaka. Sud je smatrao kako nije bilo potrebno ponovno pozivati vještaka da otkloni navedenu nelogičnost u nalazu i mišljenju obzirom da bi to dovelo do nepotrebno produljenja trajanja postupka kao i povećanja troškova, a očito je da se radi u pogrešci prilikom izvođenja operacije množenja.

69. Temeljem nalaz i mišljenja vještaka te njegova očitovanja na ročištu, tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev te je potraživao za utuženi period iznos od 69.785,56 €, a koji je vještak izračunao za period od 43 mjeseca.

70. Kako tužitelj prvih 12 mjeseci ima pravo na naknadu u visini zakupnine utvrđene dosadašnji ugovorom o zakupu, tako je tuženik za taj period dužan tužitelj isplatiti iznos u visini od 17.917,58 € (zajedno s PDV-om), dok je za preostalih 31 mjesec valjalo tužitelju dodijeliti naknadu u iznosu od 50.304,94 € (mjesečno 1.622,74 €/mjesečno x 31 mjesec= 50.304,94 €).

71. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio kako je osnovano potraživanje tužitelja u ukupnom iznosu od 68.222,52 € (zajedno s PDV-om) pa je u tom dijelu odlučio kao pod točkom I/ izreke ove presude.

72. Ovdje valja napomenuti kako je tužitelj konačno specificirani tužbenim zahtjevom potraživao naknadu na način kako je to vještak izračunao i to u ukupnom iznosu od 69.785,56 € koji se odnosi na 43 mjeseca po 1.622,92 € mjesečno, a sukladno nalaz i mišljenju vještaka, kako u tom dijelu sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te kako za prvih 12 mjeseci tužitelj ima pravo na naknadu u visini zakupnine iz ugovora o zakupu, valjalo je sud utvrdio da ne postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u tom dijelu previsoko zatražene naknade za utuženi period zajedno sa zateznim kamatama te je odlučeno kao pod točkom II/ izreke ove presude. Naime, ovdje valja napomenuti kako vještak nije izračunao u svojem nalazu i mišljenju naknadu i za dodatna 5 dana koje tužitelj potražuje tužbom u predmetu P-2670/2018 (utuženi period od 27.03.2015. do zaključno lipnja 2018.). Tužitelj nije tražio dopunu nalaz i mišljenja niti je sam izračunao naknadu za ta dodatna 5 dana već je potraživao konačno postavljenim tužbenim zahtjevom naknadu izračunatu za 43 mjeseca.

73. U odnosu na sporedno potraživanje s osnove zakonskih zateznih kamata, tužitelj nema pravo na zatezne kamate za razdoblje prije podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora tuženiku. Prema pravnom shvaćanju koje je prihvaćeno na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 16. lipnja 2021., tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovi naknade koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja stvari dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadu. U konkretnom slučaju, tužitelj je uz tužbe priložio i zahtjeve za mirno rješenje spora iz kojeg proizlazi da je prije pokretanja predmetnog postupka sukladno odredbi članka 186.a ZPP-a dostavio tuženiku taj zahtjev kojim potražuje isplatu utuženog iznosa. Stoga je valjalo zaključiti da je predmetna tražbina dospjela danom podnošenja tuženiku zahtjeva za mirno rješenje spora. Iz dostavljene dokumentacije razvidno je kako je tuženiku dostavljen zahtjev za mirno rješenje spora dana 25. kolovoza 2017. (za period od ožujka 2015. do lipnja 2018.), a dana 16. studenog 2018. (za period od srpnja 2017. do listopada 2018.) pa je tih dana tuženik došao u zakašnjenje (članak 183. stavak 2. ZOO-a). Stoga je ovaj sud dosudio tužitelju zakonske zatezne kamate na mjesečne iznose naknade od 25. kolovoza 2017. (za period od 27. ožujka 2015. do lipnja 2018.) i od 16. studenog 2018. (za period od srpnja 2017. do listopada 2018.) pa do isplate. Odluka o visini zatezne kamate temeljem čl. 29. st. 2. ZOO-a uz uvećanje stope za ostale odnose. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I/ izreke presude.

74. U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako je isti neosnovan. Naime, čl. 165. st. 1. ZV propisuje kako nepošteni posjednik tuđe stvari mora stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, dok je stavkom 6. propisano da od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada. Stavak 2. istog članka propisuje kako vlasnikovo traženje naknade zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana.

75. Budući da je utvrđeno kako je tuženik nepošteni posjednik i da je i dalje u posjedu predmetnog poslovnog prostora, tako je sud utvrdio da utuženo potraživanje nije u zastari.

76. U odnosu na tražbinu tuženika koju je tuženik stavio u prijeboj s tražbinom tužitelja valja navesti kako isti potražuje od tužitelja iznos od 45.565,76 € (zajedno s PDV-om) s osnova ulaganja u predmetni poslovni prostor.

77. Tuženik se poziva na odredbe Zakona o naknadi, za koje tužitelj navodi da se na njega ne primjenjuju, no međutim valja navesti kako i odredbe ZV-a istu materiju propisuju pa tako odredba čl. 165. st. 3. ZV-a propisuje kako nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku te da mu to pravo zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari.

78. Iz provedenog dokaznog postupka razvidno je kako je prilikom ulaska tuženika u prostor, sam prostor bio u lošem stanju. Naime, na zapisniku o primopredaji od 13.06.2011. razvidno je da je tuženiku predan predmetni poslovni prostor u kojem su vidljiva procurenja na stropu i zidu u velikoj prostoriji, da je zid potpunosti oštećen, oštećene su ploče spuštenog stropa, stropovi i zidovi predprostora i sanitarnog čvora, plafon i zid u maloj prostoriji te je utvrđeno da je neispravna električna instalacija na oštećenim zidovima koji su puni vlage. Navedeni prostor je potom saniran sukladno troškovniku koji je Grad Zagreb odobrio. Sud je cijenio kako su izvedeni radovi bili nužni kako bi se prostor mogao koristiti, stoga je cijenio da su troškovi za izvođenje tih radova također nužni.

79. Također valja napomenuti kako i iz općih odredaba stjecanja bez osnove, posebice odredbe čl. 1111. ZOO-a proizlazi da je propisano kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Naime, u ovom slučaju, zakupnik je izvršenim ulaganjima, bez pravne osnove povećao imovinu vlasnika odnosno ovdje tužitelja.

80. Tuženik se ranije dopisom od 15.09.2017. razvidno obratio Državnim nekretninama d.o.o. s prijedlogom za održavanja sastanka u vezi zakupa predmetnog poslovnog prostora i rješavanja drugih otvorenih pitanja pa između ostalog i vezano za ulaganja određenih sredstva u sanaciju prostora.

81. U odnosu na utvrđivanje jesu li izvršeni radovi ulaganja u predmetnu nekretninu od strane tuženika te utvrđenja visine ulaganja proveo vještačenje po vještaku Bošku Mišlovu koji je u svojem nalazu i mišljenju naveo kako je iz zapisnik o primopredaji prostora između Grada Zagreb i zakonskog zastupnika tuženika jasno utvrđeno prilikom primopredaje da je prostor bio u stanju koje je trebalo sanirati, da je Grada Zagreb zatražio 13.06.2011. od Zagrebačkog holdinga hitnu izradu i dostavljanje troškovnika potrebnih radova na sanaciji oštećenja zidova i stropa, izmjene prozora na istočnoj strani prozora, kao i troškovnik uređenja elektroinstalacija u prostoru. Troškovnik za uređenje poslovnog prostora izradio je Zagreb projekt d.o.o. 27.09.2011. za naručitelja ovdje tuženika. Naveo je kako je dana 05.11.2024. obavio pregled nekretnine te je provjerio opise izvedenih radova i količine za stavke iskazane u troškovniku za uređenje poslovnog prostora te da je pregledom utvrdio da su sve stavke specificirane troškovnikom izvedene. Izmjerom na licu mjesta utvrdio je količine izvedenih radova koje se razlikuju od količina specificiranih u troškovniku. Uz to utvrdio je da su u prostoru izvedene stavke koje nisu bile predviđene troškovnikom. To se odnosi na jednostranu oblogu zidova na u dijelu prodajnog salona, radionice i kuhinje te na ugradnju dva klima uređaja. Jedinične cijene iskazane u troškovniku odgovaraju vrijednostima, odnosno bile su tržišne za vrijeme izvođenja radova (2011. godine). Vještak je u tablici svog nalaza i mišljenja prikaza troškovnik s prikazom provjerenih količina izvedenih radova te je označio stavke koje je utvrdio razliku u količini kao i stavke koje nisu bile u troškovniku, a bile su izvedene. Sukladno toj tablici vještak je zaključio kako je pregledom prostora, izmjerom na licu mjesta te izradom usporedne tablice utvrdio da su radovi ulaganja u predmetnu nekretninu od strane tuženika izvršeni te da vrijednost tih radova iznosi 274.652,22 kn odnosno 36.452,61 €, a sve bez PDV-a.

82. Na tako sačinjen nalaz i mišljenje stranke nisu imale prigovora te je tuženik postavio svoje prigovor radi prijeboja sukladno nalazu i mišljenju uvećavši utvrđeni iznos od strane vještaka za PDV, odnosno u visini od 45.565,76 €.

83. S obzirom na to da je nalaz i mišljenje sačinjen stručno, detaljno i obrazloženo, dok istovremeno stranke na predmetni nalaz i mišljenje nisu imali prigovora, to je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje u tom dijelu.

84. Slijedom ovako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio kako je postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 45.565,76 € s osnova ulaganja u predmetni prostor, a obzirom da su ista ulaganja bila nužna i da je tim ulaganjima tuženik zapravo povećao vrijednost imovine tužitelja odnosno povećao vrijednost predmetne nekretnine, stoga je odlučno kao pod točkom III/ izreke ove presude.

85. Ovdje valja napomenuti kako nije odlučno to što je u ugovoru o zakupu navedeno kako se tuženik odriče prava na traženje povrata ulaganja u prostor, obzirom da je tuženik to obvezao prema Gradu Zagrebu i predmetni ugovor se ne odnosi na ovdje tužitelja.

86. Navedeno potraživanja nije u zastari obzirom da sukladno čl. 165. st. 3. ZV-a nije nastupila zastara, a obzirom da je tuženik i dalje u prostoru pa zastara nije ni počela teći.

87. Kako je tijekom postupka utvrđeno postojanje tužiteljeve tražbine u ukupnom iznosu od 68.222,52 € te postojanje tražbine tuženika u iznosu od 45.565,76 €, tako je sud izvršio prijeboj tražbine tužitelja i tražbine tuženika u iznosu od 45.565,76 € te odbio tužitelja u tom dijelu s tužbenim zahtjevom obzirom da je tuženik u tom dijelu uspio s prigovorom radi prebijanja pa je sud odlučio kao pod točkom IV/ izreke ove presude.

88. U odnosu na neprebijeni dio tužbenog zahtjeva sud je odlučio kao pod točkom V/ izreke ove presude te je naložio tuženiku da podmiriti tužitelju tražbinu u preostalom iznosu od 22.656,76 €.

89. Prilikom odlučivanja o trošku sud je uzeo u obzir da je tužitelj uspio u sporu s 22.656,76 € što predstavlja 32,47 %, dok je tuženik uspio s 47.125,92 € što predstavlja 67,53 %.

90. Odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a propisuje kako će u slučaju kad su stranke djelomično uspjele u parnici, sud najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Slijedom navoda, a obzirom da je tuženik uspio u sporu s 67,53 %, a tužitelj s 32,47%, tuženiku je odmjeren trošak koji odgovara postotku od 35,06%.

91. Sukladno čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne Novine», broj 138/2023, dalje u tekstu Tarifa) te konačno postavljenoj vrijednosti spora sud je u odnosu na trošak tuženika našao potrebnim za vođenje parnice trošak zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 1.000,00 € (Tbr. 32., Tbr. 7/1 i Tbr. 54 Tarife), trošak sastava odgovora na tužbu u predmetu P- 2670/2018 u iznosu od 500,00 € (Tbr. 7/1 i Tbr. 54 Tarife), trošak sastava odgovora na tužbu u predmetu P-1249/2019 u iznosu od 200,00 € (Tbr. 7/1 i Tbr. 54 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 24.01.2020. u iznosu od 100,00 € (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 16.12.2020., 23.11.2021., 06.03.2025. svaki u iznosu od 500,00 € (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife), trošak podnesaka od 09.03.2021., 20.01.2025. svaki u iznosu od 500,00 € (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife), trošak žalbe na rješenje u iznosu od 26.01.2022. u iznosu od 250,00 € (Tbr. 10/4, Tbr. 7 i Tbr. 54 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 07.04.2025. i 28.05.2025. svaki u iznosu od 1.000,00 € (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife), što ukupno iznosi 6.550,00 €, a što uvećano za PDV sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi 8.187,50 €. Nadalje, osnovan je i trošak vještačenja u iznosu od 1.128,00 €, što sveukupno iznosi 9.315,50 €.

92. Tuženik je odbijen za trošak odgovora na zahtjeva za mirno rješenje spora od 17.11.2017. kao i od 13.02.2019. obzirom da sud uvidom u spis nije mogao utvrdio da su isti podneseni pa da je sukladno tome tuženik imao taj trošak. Također je tuženik odbijen za trošak podneska od 09.01.2019. kojim se u spis dostavlja povratnica da je uručen podnesak tužitelju kao i za trošak podneska od 30.03.2021. kojim se podnosi troškovnik vezano za povlačenje tužbe, za podnesak od 04.03.2024. kojim se dostavlja uplatnica o uplati predujma i za trošak podneska od 09.04.2024. u kojem navodi da je suglasan da se uputi u postupak mirenja, obzirom da prema mišljenju ovog suda navedeni troškovi sukladno čl. 155. ZPP-a nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Nadalje, tuženik je odbijen za trošak žalbe od 08.08.2022. obzirom da je žalba tuženika odbijena. Također je tuženik odbijen za podnesak od 31.03.2025. u kojem se ponavljaju već raniji navodi izneseni tijekom postupka te navodi kako se protivi preinaci tužbenog zahtjeva. Valja napomenuti kako je isti predan sudu 7 dana prije održavanja ročišta dana 07.04.2025. za koje ročište je tuženiku priznato pravo na naknadu troška u punom iznosu. Tuženik je, po ocjeni ovog suda, s istim učinkom mogao sve navode iz predmetnog podneska iznijeti na samom ročištu za glavnu raspravu pa je njegov sastav, po ocjeni ovog suda, bio nepotreban za vođenje parnice sukladno čl. 155. ZPP- a.

93. Slijedom svega navedenog tuženiku je priznat trošak u iznosu od 9.315,50 €, no obzirom da je tuženiku valjalo odmjeriti trošak sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a s 35,06 % tako je tuženiku dosuđen parnični trošak u iznosu od 3.266,01 € sa zakonskim zateznim kamatama počevši od presuđenja do isplate. Odluka o visini zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose obzirom da se radi o troškovima postupka te je stoga odlučeno kao pod točkom VI/ izreke ove presude, dok je u odnosu na trošak za koji je tuženik odbijen odlučeno kao pod točkom VII/ izreke presude.

U Zagrebu 18. lipnja 2025. godine

S u d a c:

mr. sc. Maja Josipović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od osam dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju po ŽDO U ZAGREBU

2. Tuženiku po pun.