Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj P-162/2024-21

(P-518/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah - Stojan, a na prijedlog više sudske savjetnice Irene Hoblaj u pravnoj stvari tužiteljice ČOG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Slavici Orehovec, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz OD Glamuzina&Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave 28. svibnja 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice Slavice Orehovec, odvjetnice u Čakovcu, te punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o. iz Zagreba, 18. lipnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj kreditu broj 218-50- 3233590 od dana 19.01.2006., solemniziran od strane javnog bilježnika Ivana Marodija iz Čakovca, broj: OU-117/06-1 od dana 27.01.2006., u dijelu u kojem je utvrđena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj kreditu broj 218-50- 3233590 od dana 19.01.2006, solemniziran od strane javnog bilježnika Ivana Marodija iz Čakovca, broj: OU-117/06-1 od dana 27.01.2006., u dijelu u kojem je utvrđeno plaćanje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, da tužiteljici ČOG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.854,50 eura (četiri tisuće osamsto pedeset četiri eura i pedeset centi) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, od 01. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, u roku od 15 dana, kako slijedi:

- na iznos od 0,27 € od dana 01.10.2008.

- na iznos od 41,35 € od dana 01.11.2008.

- na iznos od 28,71 € od dana 01.12.2008.

- na iznos od 44,77 € od dana 01.01.2009.

- na iznos od 47,24 € od dana 01.02.2009.

- na iznos od 48,36 € od dana 01.03.2009.

- na iznos od 45,28 € od dana 01.04.2009.

- na iznos od 45,87 € od dana 01.05.2009.

- na iznos od 41,17 € od dana 01.06.2009.

- na iznos od 37,71 € od dana 01.07.2009.

- na iznos od 38,63 € od dana 01.08.2009.

- na iznos od 40,45 € od dana 01.09.2009.

- na iznos od 40,29 € od dana 01.10.2009.

- na iznos od 38,45 € od dana 01.11.2009.

- na iznos od 41,91 € od dana 01.12.2009.

- na iznos od 44,69 € od dana 01.01.2010.

- na iznos od 48,63 € od dana 01.02.2010.

- na iznos od 47,73 € od dana 01.03.2010.

- na iznos od 53,08 € od dana 01.04.2010.

- na iznos od 52,07 € od dana 01.05.2010.

- na iznos od 54,05 € od dana 01.06.2010.

- na iznos od 71,19 € od dana 01.07.2010.

- na iznos od 67,66 € od dana 01.08.2010.

- na iznos od 52,62 € od dana 01.09.2010.

- na iznos od 49,23 € od dana 01.10.2010.

- na iznos od 43,78 € od dana 01.11.2010.

- na iznos od 55,28 € od dana 01.12.2010.

- na iznos od 69,92 € od dana 01.01.2011.

- na iznos od 59,56 € od dana 01.02.2011.

- na iznos od 63,19 € od dana 01.03.2011.

- na iznos od 58,57 € od dana 01.04.2011.

- na iznos od 59,40 € od dana 01.05.2011.

- na iznos od 79,02 € od dana 01.06.2011.

- na iznos od 73,81 € od dana 01.07.2011.

- na iznos od 89,80 € od dana 01.08.2011.

- na iznos od 81,59 € od dana 01.09.2011.

- na iznos od 72,59 € od dana 01.10.2011.

- na iznos od 71,63 € od dana 01.11.2011.

- na iznos od 70,94 € od dana 01.12.2011.

- na iznos od 75,22 € od dana 01.01.2012.

- na iznos od 78,96 € od dana 01.02.2012.

- na iznos od 79,47 € od dana 01.03.2012.

- na iznos od 76,88 € od dana 01.04.2012.

- na iznos od 78,62 € od dana 01.05.2012.

- na iznos od 79,82 € od dana 01.06.2012.

- na iznos od 77,81 € od dana 01.07.2012.

- na iznos od 78,34 € od dana 01.08.2012.

- na iznos od 76,83 € od dana 01.09.2012.

- na iznos od 73,57 € od dana 01.10.2012.

- na iznos od 77,05 € od dana 01.11.2012.

- na iznos od 78,71 € od dana 01.12.2012.

- na iznos od 76,22 € od dana 01.01.2013.

- na iznos od 70,99 € od dana 01.02.2013.

- na iznos od 76,56 € od dana 01.03.2013.

- na iznos od 77,05 € od dana 01.04.2013.

- na iznos od 74,86 € od dana 01.05.2013.

- na iznos od 68,08 € od dana 01.06.2013.

- na iznos od 67,91 € od dana 01.07.2013.

- na iznos od 69,57 € od dana 01.08.2013.

- na iznos od 72,25 € od dana 01.09.2013.

- na iznos od 75,95 € od dana 01.10.2013.

- na iznos od 74,04 € od dana 01.11.2013.

- na iznos od 75,39 € od dana 01.12.2013.

- na iznos od 76,92 € od dana 01.01.2014.

- na iznos od 39,34 € od dana 01.02.2014.

- na iznos od 41,09 € od dana 01.03.2014.

- na iznos od 40,52 € od dana 01.04.2014.

- na iznos od 38,59 € od dana 01.05.2014.

- na iznos od 37,97 € od dana 01.06.2014.

- na iznos od 38,25 € od dana 01.07.2014.

- na iznos od 40,44 € od dana 01.08.2014.

- na iznos od 42,28 € od dana 01.09.2014.

- na iznos od 41,90 € od dana 01.10.2014.

- na iznos od 44,82 € od dana 01.11.2014.

- na iznos od 44,57 € od dana 01.12.2014.

- na iznos od 43,94 € od dana 01.01.2015.

- na iznos od 44,81 € od dana 01.02.2015.

- na iznos od 44,81 € od dana 01.03.2015.

- na iznos od 44,81 € od dana 01.04.2015.

- na iznos od 44,80 € od dana 01.05.2015.

- na iznos od 44,80 € od dana 01.06.2015.

- na iznos od 44,80 € od dana 01.07.2015.

- na iznos od 44,80 € od dana 01.08.2015.

- na iznos od 44,80 € od dana 01.09.2015.

- na iznos od 44,80 € od dana 01.10.2015.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, da tužiteljici ČOG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupaka postupka u iznosu od 2.437,50 eura (dvije tisuće četiristo trideset sedam eura i pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja presude, odnosno od 18. lipnja 2025. sve do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužiteljica je 12. lipnja 2019. podnijela tužbu radi isplate u kojoj navodi kako je s tuženikom 19. siječnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 218-50-3233590, a radilo se o stambenom kreditu, u iznosu glavnice od 61.975,20 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize kreditora važećem na dan isplate, a koji je tužiteljica otplatila. Navodi kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje, kao i otplata kredita na rok od 360 mjeseci. Tužiteljica je 04. veljače 2016. sklopila i Dodatak ugovoru o kreditu broj KONV-01/2016 kojim je proveden postupak konverzije kredita u valutu euro. U tužbi navodi kako je odredbom članka 2.1. Ugovora o kreditu utvrđeno da redovna kamatna stopa iznosi 4,50%, te kako je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Tuženik nije informirao tužiteljicu, niti prije niti u vrijeme zaključenja Ugovora o riziku ugovaranja promjenjive kamatne stope. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, tuženik je bez pristanka tužitelja i bez prethodnog pregovaranja, mijenjao visinu ugovorne kamatne stope i povećavao obveze tužiteljice. Takva ugovorna odredba ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već samo apstraktnu formulaciju, bez navođenja referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, pa je stoga nerazumljiva i neodređena. Tuženik je jednostrano određivao visinu kamatne stope, koju promjenu tužitelj ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija, pa se iz tog razloga radi o neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužiteljice. Budući da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim, odredbu koju koristi tuženik u Ugovoru u svezi promjenjivosti kamate, a na temelju koje se određuje cijena prema odluci banke bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja. Nadalje navodi kako je u odnosu na valutnu klauzulu, odredbom članka 7. Ugovora o kreditu utvrđeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća. Ističe kako tužiteljica kao prosječni potrošač nije imala saznanja o riziku ugovaranja kredita u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak vezano za intervalutarne promjene, zbog čega joj je bila nerazumljiva ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Tuženik u vrijeme i prije zaključenja Ugovora nije informirao tužiteljicu o općem riziku vezanim za valutnu klauzulu kao ni o činjenici da je veći rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak odnosno da je izvjestan rast švicarskog franka.

1.2. Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 140/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014, Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09.04.2015. i odluku Ustavnog suda posl.br. U-III-2521/2015 od 13.12.2016., Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018 pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prva potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-140/12 od 04.07.2013., utvrđuje se da je između ostalih tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača i korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorimo o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90, a od 01.08.2007. do 31.08.2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79707, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sukladno čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st.1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, tužiteljica se poziva na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku te ističe kako je sud u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora. Zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužiteljica je preplatila iznos od 68.644,75 kuna, te stoga tužbom traži isplatu navedenog iznosa.

1.3. Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu, tužiteljica nadalje navodi kako je neosnovan prigovor zastare, te se poziva na shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženom u presudi broj Rev-2245/17- 2 od 20. ožujka 2018.g. u kojoj je pojašnjeno kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem odredbe čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje kako provedenom konverzijom tužiteljica nije u cijelosti obeštećena za preplaćenu kamatu, već je samo riješeno ekonomsko pitanje konverzije valute CHF u valutu euro. Utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva su upravo na ugovor koji je predmet ovog spora, te se o spomenutim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, pa su stoga iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

2.Tužiteljica je tužbeni zahtjev uredila nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 05. listopada 2024., kojim potražuje isplatu iznosa od ukupno 4.854,50 eura zajedno sa zateznim kamatama od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate.

3. U odgovoru na tužbu i daljnjim podnescima tuženik se očitovao na navode tužiteljice, ističe prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor zastare, te u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana, te kako utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Ističe kako ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Navodi kako ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te ističe kako je potraživanje tužiteljice u zastari.

3.1. Tuženik navodi kako je konverzija za tuženika bila prisilna, a za tužiteljicu dobrovoljna, te je na nju tužiteljica izričito pristala. Tuženik smatra kako se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti u ovom postupku jer se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik navodi kako su sporne odredbe tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o istima pojedinačno pregovaralo te da nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio je na tzv.predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe tužiteljici bile jasne, lako uočljive i razumljive i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužiteljici su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužiteljica pristala te podnio zahtjev za kredit u CHF.

3.2. Navodi kako u postupku kolektivne zaštite nije utvrđeno da nisu postojale takve okolnosti koje bi upućivale na posebni rizik ili naznake na globalnom ili domaćem tržištu vezano za rast tečaja CHF spram kune, te da je tuženik korisnicima dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Ističe kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, čime je javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužiteljici, ako je se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužiteljici je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužiteljici dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao

3.3.Tuženik navodi kako su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati ugovor o kreditu. Tužiteljica je tako mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljica je tijekom pregovora mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Prema tome, tuženik je tužiteljicu informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja. Smatra kako u tužbi nije navedeno u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, te tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Predlaže da se u postupku saslušaju kao svjedoci gđa. ČO, te javni bilježnik Ivan Marodi

3.2. Navodi kako je konverzija provedena retroaktivno, odnosno računajući od dana zaključenja ugovora o kreditu. Provedbom konverzije tužitelju je neotplaćena glavnica smanjena za 12.565,86,85 eura. Ujedno tuženik ističe prigovor radi prebijanja kojeg je specificirao u podnesku od 16. listopada 2024. u iznosu od 12.728,60 eura.

3.3. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici naknaditi parnični trošak tuženiku.

4. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, rješenjem broj P-518/19 od 17. ožujka 2020. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Navedeno rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1557/2020-2 od 5. lipnja 2020.

5. U ovom predmetu je rješenjem broj P-518/2019-12 od 22. veljače 2021. određen prekid postupka, te je određeno kako će s postupak nastaviti nakon donošenja odluke Suda Europske unije povodom zahtjeva za prethodnu odluku zavedenog pod brojem C-474/20, ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njihov završetak. Potom je rješenjem broj P-518/2019-17 od 14. ožujka 2024. postupak nastavljen jer je rješavanje u navedenom predmetu Suda Europske unije okončano.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, ugovor o kreditu broj 218-50-3233590 od 19. siječnja 2006. na listovima 9-12 spisa, u sudski registar trgovačkih društva u Republici Hrvatskoj na listovima 13-19 spisa, u otplatni plan na listovima 21-32 spisa, u dodatak broj KONV-01/2016 ugovoru o kreditu br. 218-50-3233590 od 04. veljače 2016. na listovima 33-35 spisa, u dopis Raiffeisenbank od 15. siječnja 2016. na listovima 36-39 spisa, u prijepis knjigovodstvene kartice na listovima 40-43 spisa, u izračun više plaćenih anuiteta po kreditu od strane Centra poslovnih analiza d.o.o. [adresa] od 10. lipnja 2019. na listovima 44-46 spisa, u priloženu sudsku praksu, u otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF na listovima 66-70 spisa, u novi otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u EUR na listovima 71-75 spisa, u pregled izvršenih uplata na listovima 76- 78 spisa, u izjavu o prihvatu izračuna konverzije od 09. prosinca 2015. na listovima 79- 80 spisa, u otplatni plan na listovima 83-88 spisa, u prijedlog zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, s konačnim prijedlogom zakona od strane Vlade Republike Hrvatske na listovima 91-97 spisa, u priloženu sudsku praksu, u ponudu stambenih kredita uz valutnu klauzulu u EUR, CHF i USD na listovima 129- 133 spisa, u članak iz Obveznog prava "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli" mr. sc. ŠO na listovima 134-140 spisa, u članak iz Potrošačkog prava "Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse" prof. dr. sc. SO i doc. dr. sc. LO na listovima 141-145 spisa, u sudski registar na listovima 151-156 spisa, u centre poslovanja s poslovnim subjektima na listovima 157-159 spisa, u priloženu sudsku praksu, u izvještaj ovlaštenog revizora – nadopuna od 13. siječnja 2016. na listovima 182-185 spisa, u priloženu sudsku praksu, pročitan je nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo Olđa od 18. rujna 2024. na listovima 240-270 spisa, te je saslušana tužiteljica.

7. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika Ivana Marodija iz [adresa], s obzirom na to da isti nije neposredno sklapao s tužiteljicom predmetni ugovor o kreditu, niti je prilikom sklapanja ugovora tužiteljica s istim posebno pregovarao o uvjetima kredita i pravnim posljedicama koje iz njega proizlaze, posebice vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i rizik kojeg takva ugovorna odredba sa sobom nosi. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je u vezi realizacije kredita bila u banci i razgovarala s više osoba, te joj ti djelatnici banke, kao niti javni bilježnik, nisu pojasnili ugovornu odredbu vezanu za promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF. Stoga sud smatra kako bi iskaz javnog bilježnika bio irelevantan za donošenje odluke u ovom postupku, jer isti nema neposrednih saznanja o uvjetima sklapanja kredita i o načinu pregovora tužiteljice i tuženika vezano za realizaciju kredita, a sve sukladno stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama broj U-III-4613/21, U-III-4372/21, U-III-3581/21, U-III-3540/21 od 30. lipnja 2022. Ujedno se ističe kako je tuženik na ročištu 13. lipnja 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje ČO.

8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 184/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.

9. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

10. Nesporno je da su tužiteljica, kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor, 19. siječnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-3233590– dalje: Ugovor o kreditu, koji je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Marodiju iz [adresa] pod brojem OU-117/06-1 od 27. siječnja 2006., a koji je ugovoren na iznos od 61.975,20 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate, sa rokom otplate od 360 mjeseci, te kako je tužiteljica kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatila.

11. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,50 % godišnje, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

12. Nesporno je kako su tužiteljica i tuženik 4. veljače 2016. sklopili Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu kojim su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015. - dalje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju).

13. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

14. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

15. Prema čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

16. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.; dalje: Zakon o obveznim odnosima) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

17. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

19. Tužiteljica je saslušana u ovom postupku, te je u svom iskazu navela kako je Ugovor o kreditu s tuženikom sklopila radi kupnje stana kojeg je koristila isključivo za svoje osobne potrebe. Na adresi stana nikad nije imala prijavljen obrt niti firmu. Po zanimanju je spremačica u bolnici u [adresa] gdje je radila i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Ranije nije imala kreditnih zaduženja jer je živjela kao podstanar. Tu zgradu u kojoj je bio stan gradio je Stanorad i oni su uvjetovali da ugovor o kreditu uzme kod Raiffeisen banke jer su bili u takvom poslovnom odnosu s njima. Zbog toga se nije interesirala vezano za sklapanje ugovora o kreditu kod drugih banaka. Vezano za sklapanje ugovora u banci je bila nekoliko puta i razgovarala s više djelatnika banke. Ugovor je bio unaprijed pripremljen i nije mogla mijenjati pojedine ugovorne odredbe. Raspitivala se o kreditu u eurima, ali joj je rečeno da nije kreditno sposobna za takav kredit već samo za kredit u švicarskim francima. Njezin otac bio je jamac, a suprug sudužnik. U banci joj nisu posebno pojašnjavali ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti joj je poznat pojam valuta utočišta. Ugovor je pročitala i nije tražila posebna pojašnjenja pojedinih ugovornih odredbi. Bilo joj je samo važno da zna koliko iznosi mjesečna rata kredita. Kod javnog bilježnika isto tako nije dobila nikakva posebna pojašnjenja vezano za ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već joj je ugovor ukratko pročitan. Za vrijeme otplate kredita banka je slala obavijesti kad je rasla kamatna stopa, ali se ne sjeća da bi u obavijestima bilo nekakvih posebnih pojašnjenja. Pošto je rata rasla otišla se raspitivati u banku i rečeno joj je da tečaj švicarca raste i da se tu ništa ne može promijeniti. Tražila je izmjenu ugovora odnosno sklopila je Aneks ugovora kojim se izvršila konverziju u valutu euro jer je to bilo povoljnije za nju i mjesečna rata joj je bila manja. Prilikom sklapanja aneksa ispalo je da je banci više dužna nego što je u zadnjih deset godina otplatila. Prilikom sklapanja aneksa nisu joj posebno pojašnjavane ugovorne odredbe niti je pojašnjeno što je točno uračunato u konverziju. Mjesečne rate otplaćivala je ona i kredit je otplaćen prije otprilike deset godina. Rata je na početku iznosila 1.500,00 kn, a porasla je na 2.300,00 kn. Nakon izvršene konverzije rata se smanjila na iznos od 1.600,00 kn. Prilikom potpisivanja ugovora kod javnog bilježnika, bili su prisutni jamac, sudužnik, ona i javni bilježnik, s time da je ugovor čekao kod javnog bilježnika. Prije zakonske konverzije nije zatražila izmjenu ugovora na način da bi promijenila valutu u euro, bila je u banci i raspitivala se zbog toga što je rata rasla, ali joj nisu ponudili takvu mogućnost.

20. Nije sporno da je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis tužiteljici dao tuženik.

21. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice, pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, da li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetne.

22. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.

23. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

24. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, jer je tužiteljici postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.

25. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, i to na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

26. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

27. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

28. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika neosnovan, budući da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, te se smatra kako tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012.god., tužiteljica je još uvijek otplaćivala sporni kredit, te je za nju zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020. Stoga je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka od pet godina jer je ovaj postupak pokrenut 12. lipnja 2019.

29. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

30. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

31. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, jer predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljicom, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.

32. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

33. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužiteljici trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužiteljici da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

34. Osim toga, tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

35. Prigovor tuženika kako tužiteljica u situaciji kada je potpisan Aneks ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15 nema pravni interes tražiti sudsku zaštitu, sud smatra neosnovanim. Presudom Europskog suda u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da: ''ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva'' već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. I prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu broj C- 186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju a niti je tuženik dokazao da je tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

36. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

37. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

38. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnima i nepoštenima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.

39. Tužiteljica se sklapanjem aneksa ugovora nije odrekla tog prava niti je mogla dati slobodan i informiran pristanak, te se nije odrekla svojih prava na obeštećenje, niti je takvo odricanje u istome sadržano. Sve i da je dala takav pristanak, ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku, s obzirom na to da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom. Stoga konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz euro, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro i utvrđen iznos preplate ne znači kako je tužiteljici doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

40. Stoga je utvrđeno kako su ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetne jer su nerazumljive, te je odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke. Tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, te je na strani tuženika prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008.,125/2011., 78/2015. i 29/2018. – dalje u tekstu Zakon o obveznim odnosima) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

41. Na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasni Santo Olđa temeljem ovosudnog rješenja broj P-162/2024-3 od 13. lipnja 2024., koje je dopunjeno rješenjem broj P- 162/2024-3 od 5. srpnja 2024. na okolnost utvrđenja preplate između izvršenih uplata po tužiteljici i uplata koje bi tužiteljica bila dužna izvršiti od dana dospijeća svake pojedine obveze do dana izračuna konverzije, a koja razlika proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjeno na dan plaćanja svake pojedine obveze i tečaja za valutu CHF u vrijeme isplate kredita, kao i postoji li razlika između preostale glavnice kredita koju je utvrdio tuženik prilikom konverzije kredita i preostale glavnice kredita po početnom otplatnom planu uzimajući samo CHF tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i prvotno ugovornu kamatnu stopu, te ako postoji koliko iznosi navedena razlika, s time da je naloženo vještaku da prilikom izračuna uzme u obzir i negativne tečajne razlike, te da uzme u obzir iznos za koji je tužiteljici konverzijom umanjena preostala glavnica, te utvrđenja preplate između izvršenih uplata po tužiteljici i uplate koju bi tužiteljica bila dužna vršiti od dana dospijeća svake pojedine obveze do dana izračuna konverzije, a koja razlika proizlazi iz promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je bila poznata i navedena u vrijeme samog sklapanja ugovora o kreditu.

42. Vještakinja Vlasta Santo Olđa je dostavila svoj nalaz i mišljenje 18. rujna 2024. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi kako je tokom razdoblja otplate kredita korisnica uslijed promjena kamatne stope i tečaja preplatila iznos od 4.854,50 eura u odnosu na iznos koji bi platila da navedenih promjena nije bilo, a vještak je datume nastanka pojedinih razlika specificirao po datumima uplata. U pogledu zadatka vještaku određeno je kako vještak treba utvrditi izračun preplate za svaki mjesečni anuitet, a koji u sebi sadrži i kamatu i glavnicu, pa se stoga preplata po osnovi razlike glavnice, zapravo svodi na preplatu dijela anuiteta. Stoga su navodi tuženika glede postavljenog zadatka vještaku neosnovani, te se tuženik takvom zadatku neosnovano protivi. Na isti nalaz i mišljenje tužitelj, niti tuženik nisu stavili nikakav prigovor vezano za matematički izračun vještaka. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudske vještakinje Vlaste Santo Olđa jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja. Datumi nastanka pojedinih razlika specificirani su po datumima uplata, te su navedeni iznosi su istovjetni iznosima kako su sada navedeni u izreci ove presude.

43. Prigovor prebijanja tuženika sud smatra neosnovanim. Kao što je ranije navedeno, izvršenom konverzijom kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, ne znači kako je tužiteljici doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Navedeno je utvrđeno i vještačenjem kojim je utvrđena visina preplate tužiteljice. Stoga, kako je u postupku utvrđeno kako su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužiteljica osnovano potražuje preplaćene iznose po navedenoj osnovi za utuženo razdoblje, dok je prigovor tuženika u cijelosti neosnovan.

44. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 4.854,50 eura, a navedeni iznos tuženik je dužan temeljem čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti tužiteljici s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Mjesečni iznosi u izreci presude navedeni su po datumima kako je tužitelj plaćao pojedine anuitete, a kako je vještakinja i obrazložila u svom nalazu.

45. Temeljem svega iznijetog, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.854,50 eura, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen.

46. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022., 138/2023.; dalje: Tarifa).

47. Prema čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku uspjeh u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a sa kojim je tužiteljica uspjela u cijelosti, slijedom čega pravo na naknadu troškova ovog postupka u cijelosti pripada tužiteljici.

48. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 12. lipnja 2019. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava ukupno četiri obrazložena podneska i to od 28. listopada 2019. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 5. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 4. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife) sastava podneska od 25. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 6. studenog 2019. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 14. siječnja 2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 13. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sve uvećano za pripadajući PDV po Tbr.42 Tarife u iznosu od 400,00 eura, zatim trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 137,51 eura eura.

49. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.437,50 eura.

50. Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

Čakovec, 18. lipnja 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah - Stojan

Viša sudska savjetnica:

Irena Hoblaj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.

O tom obavijest:

1. tužiteljica po punomoćniku

2. tuženik po punomoćnicima