REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. P-2148/2019-41

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti u pravnoj stvari tužitelja 1. MH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. MHD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. CH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], svi zastupani po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici iz Rovinja, Andree iz Bala 2, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupana po punomoćnicima Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 08. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, dana 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 2., članku 3., članku 4. i članku 6. Ugovora o kreditu broj 356-121/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 09. listopada 2006. godine potvrđenog 09. listopada 2006. od strane Javnog bilježnika Željka Krajine u Umagu broj Ou-1530/06 sklopljenog između prvotužitelja MH, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i založnog dužnika drugotužiteljice MHD, OIB: [osobni identifikacijski broj] i trećetužitelja CH, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao sudužnika i tuženika (tada Hypo Alpe Adria Bank d.d. OIB: 14036333877), sa druge strane kao banke, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da prvotužitelju MH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 26.934,65 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, i to:

a) s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu 356-121/2006 od 09.10.2006., kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kako slijedi:

na iznos od 18,90 EUR od 13.11.2008.

na iznos od 1,87 EUR od 11.12.2008.

na iznos od 26,73 EUR od 19.1.2009.

na iznos od 31,48 EUR od 12.2.2009.

na iznos od 34,04 EUR od 13.3.2009..

na iznos od 24,15 EUR od 8.4.2009.

na iznos od 25,88 EUR od 7.5.2009.

na iznos od 18,62 EUR od 12.6.2009.

na iznos od 17,16 EUR od 10.7.2009.

na iznos od 13,41 EUR od 14.8.2009.

na iznos od 18,96 EUR od 14.9.2009.

na iznos od 13,83 EUR od 16.12.2009.

na iznos od 16,82 EUR od 16.12.2009.

na iznos od 16,32 EUR od 16.12.2009.

na iznos od 27,93 EUR od 20.1.2010.

na iznos od 32,66 EUR od 19.3.2010.

na iznos od 34,70 EUR od 30.4.2010.

na iznos od 40,28 EUR od 30.4.2010.

na iznos od 40,29 EUR od 30.4.2010.

na iznos od 57,11 EUR od 23.6.2010.

na iznos od 70,05 EUR od 15.7.2010.

na iznos od 67,52 EUR od 17.8.2010.

na iznos od 94,24 EUR od 29.9.2010.

na iznos od 81,36 EUR od 25.10.2010.

na iznos od 84,22 EUR od 22.11.2010.

na iznos od 101,74 EUR od 15.2.2011.

na iznos od 110,58 EUR od 17.2.2011.

na iznos od 102,21 EUR od 17.2.2011.

na iznos od 108,32 EUR od 15.3.2011.

na iznos od 104,67 EUR od 15.4.2011.

na iznos od 149,90 EUR od 29.12.2011.

na iznos od 157,51 EUR od 29.12.2011.

na iznos od 167,78 EUR od 30.1.2012.

na iznos od 171,27 EUR od 24.2.2012.

na iznos od 165,99 EUR od 29.3.2012.

na iznos od 170,14 EUR od 15.5.2012.

na iznos od 167,73 EUR od 16.5.2012.

na iznos od 169,77 EUR od 18.12.2012.

na iznos od 165,70 EUR od 26.9.2013.

na iznos od 172,16 EUR od 26.9.2013.

na iznos od 172,19 EUR od 26.9.2013

na iznos od 177,37 EUR od 21.12.2013.

na iznos od 177,01 EUR od 21.12.2013.

na iznos od 177,92 EUR od 21.12.2013.

na iznos od 170,87 EUR od 17.1.2014.

na iznos od 186,82 EUR od 8.5.2014.

na iznos od 185,94 EUR od 12.5.2014.

na iznos od 182,87 EUR od 13.5.2014.

na iznos od 182,21 EUR od 19.5.2014.

na iznos od 181,50 EUR od 15.7.2014.

na iznos od 187,52 EUR od 29.7.2014.

na iznos od 194,64 EUR od 31.10.2014.

na iznos od 198,59 EUR od 31.10.2014.

na iznos od 198,94 EUR od 31.10.2014.

na iznos od 198,94 EUR od 31.10.2014.

na iznos od 198,97 EUR od 22.12.2014.

na iznos od 200,23 EUR od 31.12.2014.

na iznos od 200,75 EUR od 31.1.2015.

na iznos od 200,75 EUR od 28.2.2015.

na iznos od 200,75 EUR od 31.3.2015.

na iznos od 200,75 EUR od 30.4.2015.

na iznos od 200,75 EUR od 1.6.2015.

na iznos od 200,75 EUR od 30.6.2015.

na iznos od 200,75 EUR od 11.8.2015.

na iznos od 200,74 EUR od 10.9.2015.

na iznos od 200,74 EUR od 12.10.2015.

b) s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu 356- 121/2006 od 09.10.2006., promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kako slijedi:

na iznos od 62,98 EUR od 30.4.2007.

na iznos od 62,08 EUR od 16.5.2007.

na iznos od 61,56 EUR od 31.5.2007.

na iznos od 61,09 EUR od 2.7.2007.

na iznos od 61,15 EUR od 6.8.2007.

na iznos od 61,27 EUR od 6.9.2007.

na iznos od 94,34 EUR od 1.10.2007.

na iznos od 94,02 EUR od 2.11.2007.

na iznos od 95,13 EUR od 3.12.2007.

na iznos od 94,95 EUR od 2.1.2008.

na iznos od 96,72 EUR od 1.2.2008.

na iznos od 97,36 EUR od 29.2.2008.

na iznos od 185,66 EUR od 1.4.2008.

na iznos od 180,97 EUR od 30.4.2008.

na iznos od 179,12 EUR od 2.6.2008.

na iznos od 181,31 EUR od 30.6.2008.

na iznos od 178,00 EUR od 31.7.2008.

na iznos od 178,21 EUR od 2.9.2008.

na iznos od 180,54 EUR od 6.10.2008.

na iznos od 194,11 EUR od 13.11.2008.

na iznos od 187,11 EUR od 11.12.2008.

na iznos od 216,69 EUR od 19.1.2009.

na iznos od 218,78 EUR od 12.2.2009.

na iznos od 219,89 EUR od 13.3.2009.

na iznos od 215,36 EUR od 8.4.2009.

na iznos od 216,09 EUR od 7.5.2009.

na iznos od 212,75 EUR od 12.6.2009.

na iznos od 212,04 EUR od 10.7.2009.

na iznos od 210,29 EUR od 14.8.2009.

na iznos od 212,73 EUR od 14.9.2009.

na iznos od 210,36 EUR od 16.12.2009.

na iznos od 211,65 EUR od 16.12.2009.

na iznos od 211,36 EUR od 16.12.2009.

na iznos od 216,52 EUR od 20.1.2010.

na iznos od 218,57 EUR od 19.3.2010.

na iznos od 219,42 EUR od 30.4.2010.

na iznos od 221,85 EUR od 30.4.2010.

na iznos od 221,78 EUR od 30.4.2010.

na iznos od 229,25 EUR od 23.6.2010.

na iznos od 234,97 EUR od 15.7.2010.

na iznos od 233,74 EUR od 17.8.2010.

na iznos od 245,63 EUR od 29.9.2010.

na iznos od 239,77 EUR od 25.10.2010.

na iznos od 240,94 EUR od 22.11.2010.

na iznos od 248,69 EUR od 15.2.2011.

na iznos od 225,69 EUR od 17.2.2011.

na iznos od 222,28 EUR od 17.2.2011.

na iznos od 224,57 EUR od 15.3.2011.

na iznos od 223,03 EUR od 15.4.2011.

na iznos od 188,02 EUR od 29.12.2011.

na iznos od 190,16 EUR od 29.12.2011.

na iznos od 193,07 EUR od 30.1.2012.

na iznos od 193,98 EUR od 24.2.2012.

na iznos od 192,30 EUR od 29.3.2012.

na iznos od 193,40 EUR od 15.5.2012.

na iznos od 192,56 EUR od 16.5.2012.

na iznos od 195,88 EUR od 18.12.2012.

na iznos od 198,33 EUR od 26.9.2013.

na iznos od 200,05 EUR od 26.9.2013.

na iznos od 199,92 EUR od 26.9.2013.

na iznos od 201,26 EUR od 21.12.2013.

na iznos od 200,99 EUR od 21.12.2013.

na iznos od 201,10 EUR od 21.12.2013.

na iznos od 198,91 EUR od 17.1.2014.

c) s osnove razlike nedospjele glavnice iznos od 6.466,55 EUR HRK od 1.10.2015.,

d) s osnove utvrđenog manjka u iznosu 632,54 EUR HRK od 1.10.2015.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 5.397,50 eura, u roku 15 dana, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba tužitelja u točkama II, III, i IV tužbenog zahtjeva od 12. lipnja 2019. godine, povučena.

Obrazloženje

1. Tužitelji su dana 12.06.2019. podnijeli tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi tvrde da je između prvotužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika, drugotužiteljice kao sudužnika i trećetužitelja kao sudužnika s jedne strane i pravnog prednika tuženika s druge strane zaključen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine u [adresa], 09.10.2006. potvrđen istog dana kod Javnog bilježnika u [adresa]. Navedenim Ugovorom da je tuženik odobrio prvotužitelju kredit za kupnju stana u iznosu od 175.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tuženik da je kao trgovac sam sastavio tekst Ugovora o kreditu prema unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i kao takvog dao na potpis i potvrdu tužitelju kao potrošaču, a da prethodno se nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora. Predmetnim ugovorom u članku 3. da je ugovorena kamatna stopa, a u članku 6. promjenjivost kamatne stope i to sukladno odluci o kamatnim stopama banke te da je tuženik svojim jednostranim odlukama povisivao kamatu. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu kamatna stopa da je iznosila 3,88 posto dekurzivno godišnje. Dalje navodi da su stranke 18.04.2011. sklopile Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu kojim su mijenjane odredbe članka 3. i 4. osnovnog Ugovora o kreditu te da se na glavnicu kredita obračunavaju kamate od 5,95 posto dekurzivno godišnje i kamatna stopa da je promjenjiva, zatim da su dana 18.05.2012. sklopile Aneks broj 2 osnovnog Ugovoru o kreditu kojim su mijenjane odredbe članka 3. i 4. Ugovora o kreditu te da se na glavnicu kredita obračunavaju kamate 5,45 posto dekurzivno godišnje i kamatna stopa da je promjenjiva. Tužitelji se pozivaju na pravomoćne Presude Trgovačkog suda RH P- 1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. i kojom da je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditu koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tužitelj se nadalje poziva i na pravomoćnu presudu Visokog Trgovačkog suda RH od 04. srpnja 2013. godine posl.br Pž-7129/13 kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Dalje ističe da su parnične stranke dana 29.01.2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu tzv. konverziju, potvrđenu 03.02.2016. od strane Javnog bilježnika u [adresa]. U tužbi je predložio da sud utvrdi ništetnim odredbe osnovnog Ugovora o kreditu od 09.10.2006. u članku 2., 3., 4. i 6., a kojim odredbama da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka. Također su predložili utvrđenje ništetnim Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu sklopljenog 26.04.2011., Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu sklopljenog 22.05.2012. i Aneksa o konverziji od 29.01.2016. i to sve u cijelosti. Konačno su predložili da sud naloži tuženiku da isplati prvotužitelju preplaćeni iznos (neutvrđen) s time da su prema članku 186b. stavak 3. ZPP predložili da sud naloži tuženiku da u spis dostavi potrebnu dokumentaciju kako bi tužitelji mogli urediti tužbeni zahtjev za isplatu prikazom novčanog iznosa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare i prigovor na vrijednost predmeta spora. Također ističe da tužitelj ničime nije dokazao ispunjenje uvjeta za donošenje rješenja po članku 186b. stavak 3. ZPP-a, jer da se tužitelj uopće nije obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije, niti da je bio spriječen pribaviti dokumentaciju. Zato predlaže da se odbije zahtjev tužitelja za donošenje rješenja po članku 186b. stavak 3. ZPP-a. Dalje tvrdi da je protekao opći zastarni rok od 5 godina od kada je tužitelj imao mogućnost potraživati s osnova stjecanja bez osnove. U tom smislu se poziva na odredbu članka 241. i 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Dalje ističe da na strani tužitelja postoji nedostatak pravnog interesa za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, a sve iz razloga jer da su stranke zaključili Aneks kojim su izmijenili odredbe Ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama, tj. da su napravili konverziju kredita, a koji Aneks da je imao retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenim Aneksom. Dalje tvrdi da tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete, te da je pozivanje na obvezatnost presuda Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, u ovom slučaju, potpuno bespredmetno. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja te učinke Ugovora o konverziji tuženik se poziva na odredbe članka 19b i članka 19c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015, dalje: ZID ZPK), te da su sklapanjem Aneksa tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. U tom smislu poziva se na sudsku praksu Županijskog suda u Karlovcu. Dalje tvrdi da odredbe ZPK i ZIDZPK uključivo i odredbe o konverziji imaju prednost pred drugim općim normama hrvatskog pravnog sustava pa tako i općim odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora. Tuženik ističe da u tužbi nedostaju činjenična osnova i teret dokaza. Smatra da nema mjesta primjeni odredbi članka 118. i članka 138a Zakona o zaštiti potrošača, kao i članka 502c ZPP-a. Tvrdi da su neosnovani navodi tužitelja o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora jer tuženik smatra da su obje stranke pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu te da je tužitelj prije sklapanja Ugovora bio upoznat da svim mogućnostima kreditiranja te da je odlučio sklopiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF. U pregovorima prije sklapanja ugovora tuženik da je vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora kako o promjenjivosti kamatne stope tako i o valutnoj klauzuli CHF, a konačno Ugovor da je vrlo jasan, s uočljivim tekstom te da je tužitelj prihvatio sklopiti Ugovor o kreditu upravo onog kojeg je u konačnici i sklopio s tuženikom. Tuženik da je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama i to odredbama članaka 172. stavak 2, članka 173. u svezi s člankom 175., kao i Zakonom o kreditnim institucijama. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula CHF da su zakonom dopuštene prema svim pozitivnim zakonskim propisima koji su postojali u vrijeme sklapanja ugovora. Promjena kamatne stope da je imala svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost i tuženik kao banka da je sukladno Zakonu o zaštiti potrošača imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama. A konačno prema članku 3. Zakona o javnom bilježništvu i članku 230. ZPP-a javno bilježnički akt da ima dokaznu snagu javne isprave, da je istinit i da sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave. Dalje ukazuje da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnosti, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla te im objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se da li je to njihova prava i ozbiljna volja te pročitati strankama pismeno i uvjeriti se da li sadržaj odgovara volji stranaka. I glede valutne klauzule ističe da su bili ispunjeni svi uvjeti i da se nije radilo o nepoštenoj ili nedopuštenoj odredbi i ista da nije protivna načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik tvrdi da u trenutku sklapanja Ugovora nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Ni Centralna banka Švicarske da nije predvidjela rast tečaja švicarskog franka. Tuženik konačno osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te provođenju financijskog vještačenja, a sve iz razloga jer prema odredbi članka 2. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku te da je tužitelj prema odredbi članka 7. ZPP-a dužan iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. A tužitelj sve to da ne navodi. Tuženik osporava i zatraženi tijek kamata osobito onih koji se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva.

3. Tužitelj je podneskom od 24.04.2023. označio vrijednost predmeta spora zasebno za svaku točku tužbenog zahtjeva I, II, III, IV iz tužbe, a u odnosu na točku VI tužbenog zahtjeva da će označiti sukladno članku 186b stavak 5. ZPP-a. Istim podneskom tužitelj je povukao tužbu u odnosu na točku II, III i IV tužbenog zahtjeva. Osporava sve navode tuženika iznijete u Odgovoru na tužbu koji su u suprotnosti sa navodima tužitelja. Dalje se očitovao na svaki od prigovora tuženika koje je tuženik iznio u Odgovoru na tužbu. Ustraje kod prijedloga za provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

3.1. Tužitelj je uz podnesak priložio i dopis kojeg mu je dostavio tuženik, a povodom zahtjeva tužitelja za dostavom dokumentacije vezane za predmetni Ugovor o kreditu, tj. tužitelj dokazuje da je tuženiku podnio zahtjev za dostavom dokumentacije prije podnošenja tužbe, a tuženik da mu je odgovorio da banka ne izdaje dokumentaciju po kreditu koju je zatražio tužitelj te da nije propisana obveza tuženika za dostavom te dokumentacije.

4. Tuženik se podneskom od 18.05.2023. protivio djelomičnom povlačenju tužbe odnosno tužbenog zahtjeva pozivajući se na odredbu članka 193. ZPP-a te je, opreza radi, tražio parnični trošak za dio povučenog tužbenog zahtjeva za odgovor na tužbu i za podnesak od 18.05.2023.

5. Tužitelj je podneskom od 12. lipnja 2023., nakon primitka zatražene dokumentacije radi preciziranja tužbenog zahtjeva za isplatu, precizirao tužbeni zahtjev za isplatu te s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potražuje isplatu od 11.758,34 eura uvećanim za zateznim kamatama, s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potražuje isplatu iznosa od 8.068,72 eura uvećanim za zateznim kamatama, zatim potražuje isplatu s osnove razlike nedospjele glavnice 6.371,19 eura i s osnove utvrđenog manjka u iznosu od 632,54 eura odnosno isplatu ukupnog iznosa od 26.830,79 eura sa pripadajućom zateznom kamatom.

6. Tuženik se podneskom od 15.09.2023. protivio povišenju tužbenog zahtjeva s neodređenog iznosa u tužbi na iznos od 28.556,18 eura.

7. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelji su podneskom od 17.09.2024. uredili tužbeni zahtjev za isplatu na način da potražuju ukupni iznos od 26.934,65 eura, i to s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 11.762,30 eura, s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 8.073,26 eura, s osnove razlike glavnice iznos od 6.466,55 eura i s osnove utvrđenog manjka u konverziji iznos od 632,54 eura, što je 103,86 eura više od ranije postavljenog novčanog tužbenog zahtjeva.

8. Tuženik se podneskom od 10.10.2024. protivio povišenju tužbenog zahtjeva od 17.09.2024.

9. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Aneks broj 2 Ugovoru o kreditu od 18.05.2012. (125-130), u Aneks (konverzija) uz Ugovor o kreditu od 29.01.2016. (131- 136), u Obavijest o provedenoj konverziji (138-139), u Otplatni plan (140-144), u Aneks broj 3 Ugovoru o kreditu od 10.12.2012. (145-149), u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 18.04.2011., potvrđen 26.04.2011. (151-156), u zapisnik – kreditni prijedlog (158- 172), u Izračun konverzije kredita (174-176), u Odgovor na zahtjev (209-210), u Otplatni plan (211-221), u Ugovor o kreditu od 09.10.2006. (222-235), u Otplatni plan (243-257), u Aneks (konverzija, s izračunom konverzije i otplatnim planom te obavijesti o promjenama kamatnih stopa te pregledom prometa) (258-430), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je pročitan Nalaz i mišljenje vještaka (470- 497), saslušan je vještak na ročištu 08. svibnja 2025. te su saslušani svjedokinja SH, prvotužitelj i drugotužiteljica kao parnične stranke.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu od 09.10.2006. u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka, kao i u odnosu na isplatu, (nakon izvršenog financijskog vještačenja), su u cijelosti osnovani.

11. U odnosu na tužbene zahtjeve u kojima su tužitelji tražili utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka Aneksa broj 1 uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđenog 26.04.2011., Aneksa broj 2 uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđenog 22.05.2012., te Aneksa uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 29.01.2016., a potvrđenog 03.02.2016., riješeno je da je tužba u odnosu na te tužbene zahtjeve povučena.

11.1. Naime, tužitelji su podneskom od 24.04.2023. povukli točku II, III i IV tužbenog zahtjeva (koja se odnosi upravo na Aneks broj 1 od 26.04.2011., Aneks broj 2 od 22.05.2012. i Aneks od 03.02.2016.).

11.2. Tuženik je dana 27.04.2023. obaviješten, primitkom podneska tužitelja od 24.04.2023. da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u točkama II, III i IV.

11.3. Tuženik se u roku od 15 dana nije očitovao na povlačenje tužbenog zahtjeva u točkama II, III i IV. Tuženik je tek 18.05.2023., tj. nakon isteka roka od 15 dana od kada je obaviješten da je tužitelj povukao navedene tužbene zahtjeve, naveo da se protivi povlačenju tužbenog zahtjeva.

11.4. S obzirom da se tuženik, u roku od 15 dana od kada je obaviješten da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u točkama II, III i IV, nije očitovao o povlačenju dijela tužbenih zahtjeva te da nije u istom roku potraživao trošak postupka, rješenjem navedenim u izreci Rješenja, utvrđeno je da je tužba tužitelja povučena u tužbenim zahtjevima pod točkom II, III i IV.

12. Rješenjem posl.br. P-2148/19-6 od 20. prosinca 2021. godine određen je prekid postupka u ovom predmetu dok se pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije br. C-567/2020 o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 29. listopada 2020. podnio Općinski građanski sud u Zagrebu.

12.1. Rješenjem poslovni broj: P-2148/2019-8 od 01. srpnja 2022. nastavljen je postupak.

13. Prema odredbi čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP), u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što tužitelj dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu prema sadržaju građanskog pravnog odnosa je dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

13.1.Tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit je i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

13.2. Tužitelj se prije podnošenja predmetne tužbe podneskom od 06. lipnja 2019. (zaprimljen kod tuženika 07. lipnja 2019.) obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije (specifikaciju uplata, obavijesti o promjeni kamatnih stopa, obračun konverzije na temelju Aneksa Ugovora o konverziji, obračun preplate u razdoblju od 30.09.2015. do 08.12.2015., pregled datuma i iznosa korištenja preplate za podmirenje anuiteta kredita) koja bi bila temelj za specifikaciju tužbenog zahtjeva.

13.3. Iz dopisa (odgovora na zahtjev) – list 209 spisa, kojeg je tuženik uputio tužitelju utvrđeno je da je tuženik odgovorio tužitelju na zahtjev za dostavom dokumentacije po kreditu na način da je naveo da banka ne izdaje svu dokumentaciju po kreditu te da nije propisana obveza tuženika za dostavu tražene dokumentacije. Iz navedenog dakle je utvrđeno da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku za dostavu dokumentacije potrebne za preciziranje tužbenog zahtjeva za isplatu te da tuženik tada nije udovoljio zahtjevu tužitelja. Dakle, tužitelj je bio primoran podnijeti stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b. ZPP-a.

13.4. Sud je utvrdio da je manifestacijski zahtjev tužitelja osnovan.

13.5. Rješenjem posl.br. P-2148/2019-11 od 26. travnja 2023. godine sud je naložio tuženiku da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu.

13.6. Podneskom od 05. svibnja 2023. godine tuženik je dostavio potrebnu dokumentaciju temeljem koje je određeno provođenje financijskog vještačenja.

13.7. Tužitelj je dokazao da je zahtijevana dokumentacija zajednička za obje stranke u postupku, a u pogledu njihovog građanskog pravnog odnosa, koji je proizašao iz predmetnog Ugovora o kreditu, te su bili ispunjeni uvjeti u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a.

14. Tužitelj je tijekom postupka postavio određeni zahtjev, podneskom od 12.06.2023. godine, a podneskom od 17.09.2024. precizirao je tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja. Dakle, tužitelj je tek nakon provedenog vještačenja mogao precizirati tužbeni zahtjev za isplatu, a tim preciziranjem tužbenog zahtjeva nije izvršena preinaka tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, već je tužba – tužbeni zahtjev uređen (a tužba se može urediti i nakon zaključenja prethodnog postupka, što proizlazi iz odredbe čl. 312. st. 1. ZPP-a), a takav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u Zaključku od 26. studenog 2021. godine (Su-IV-162/2021), kada je iznio da tužitelj može nakon provedenog financijskog vještačenja u ovakvim pravnim stvarima urediti tužbeni zahtjev.

15. Tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu, specificiran podneskom od 17.09.2024. nakon provedenog financijskog vještačenja, je osnovan.

16. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 356-121/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 09.10.2006. godine utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik, MHD i PH kao sudužnici i pravni prednik tuženika kao kreditor. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 175.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Prema članku 2. Ugovora o kreditu isti je odobren kao stambeni kredit za kupovinu stana. Prema članku 4. na rok otplate 30 godina i to u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 823,42 CHF, te je ugovorena valutna klauzula. Čl. 7. ugovoreno je u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem dospjelih obveza iz Ugovora o kreditu, korisniku da se obračunavaju i naplaćuju zatezne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Čl. 6. ugovoreno je promjenjivost kamatne stope. Čl. 3. ugovorena je kamata koja u trenutku ugovaranja da iznosi 3,88% dekurzivno godišnje, a kako je već navedeno čl. 6. ugovorena je promjenjivost kamatne stope.

17. Uvidom u Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu od 26.04.2011. godine utvrđeno je da su istog sklopile stranke u istim svojstvima kao i u Osnovnom ugovoru o kreditu. Tim Aneksom su ugovorne strane suglasile se da glavnica kredita na dan 31.03.2011. iznosi 163.789,28 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke te da se ista uvećava za naknadu za provedbu moratorija u skladu s tim Aneksom. Ugovorne strane su se suglasile da glavnica kredita uvećana za naknadu iznosi 168.702,96 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke koji iznos predstavlja novu glavnicu kredita na dan 31.03.2011. Tim Aneksom, člankom 2. ugovorne strane su mijenjale članak 3. i 4. Osnovnog ugovora o kreditu, tako da se na glavnicu kredita obračunavaju kamate od 5,95% i kamatna stopa da je promjenjiva, da se kamate za vrijeme moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju, da je rok vraćanja kredita do 30.04.2037. godine, da se korisniku kredita odobrava moratorij na otplatu glavnice od 31.03.2011. do 30.09.2011., a da se kredit po isteku moratorija vraća u mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje banka planom otplate kredita, idući anuitet da dospijeva 31.10.2011. Člankom 4. ugovorne strane su se suglasile da banka za provedbu moratorija obračunava naknadu u iznosu 3% na iznos glavnice kredita, što iznosi 4.913,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

18. Uvidom u Aneks broj 2 uz Ugovor o kreditu od 18.05.2012. godine utvrđeno je da su istog sklopile stranke u istim svojstvima kao i u Osnovnom ugovoru o kreditu. Tim Aneksom su ugovorne strane suglasile se da glavnica kredita na dan 30.04.2012. iznosi 166.902,27 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke te da se ista uvećava za naknadu za provedbu moratorija u skladu s tim Aneksom. Ugovorne strane su se suglasile da glavnica kredita uvećana za naknadu iznosi 170.240,32 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke koji iznos predstavlja novu glavnicu kredita na dan 30.04.2012. Tim Aneksom, člankom 2. ugovorne strane su mijenjale članak 3. i 4. Osnovnog ugovora o kreditu, tako da se na glavnicu kredita obračunavaju kamate od 5,45% i kamatna stopa da je promjenjiva, da se kamate za vrijeme moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju, da je rok vraćanja kredita do 31.10.2037. godine, da se korisniku kredita odobrava moratorij na otplatu glavnice od 30.04.2012. do 31.10.2012., a da se kredit po isteku moratorija vraća u mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje banka planom otplate kredita, idući anuitet da dospijeva 30.11.2012. Člankom 3. ugovorne strane su se suglasile da banka za provedbu moratorija obračunava naknadu u iznosu 2% na iznos glavnice kredita, što iznosi 3.338,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da se za iznos naknade uvećava glavnica kredita.

19. Uvidom u Aneks broj 3 uz Ugovor o kreditu od 10.12.2012. godine utvrđeno je da su istog sklopile stranke u istim svojstvima kao i u Osnovnom ugovoru o kreditu. Tim Aneksom su ugovorne strane suglasile se da glavnica kredita na dan 30.11.2012. iznosi 169.973,14 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke te da se ista uvećava za naknadu za provedbu moratorija u skladu s tim Aneksom. Ugovorne strane su se suglasile da glavnica kredita uvećana za naknadu iznosi 175.072,33 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke koji iznos predstavlja novu glavnicu kredita na dan 30.11.2012. Tim Aneksom, člankom 2. ugovorne strane su ugovorile moratorij na otplatu glavnice kredita bez produženja roka otplate kredita te su mijenjale članak 3. i 4. Osnovnog ugovora o kreditu, tako da se na glavnicu kredita obračunavaju kamate od 5,45% i kamatna stopa da je promjenjiva, da se kamate za vrijeme moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju, da je rok vraćanja kredita do 31.10.2037. godine, da se korisniku kredita odobrava moratorij na otplatu glavnice od 30.11.2012. do 31.05.2013., a da se kredit po isteku moratorija vraća u mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje banka planom otplate kredita, idući anuitet da dospijeva 30.06.2013. Člankom 3. ugovorne strane su se suglasile da se temeljem tog Aneksa i Osnovnog ugovora i pripadajućih aneksa može neposredno provesti ovrha na svim predmetima ovrhe predviđenim ovršnim zakonom radi potpune naplate tražbina iz osnovnog ugovora s pripadajućim aneksima. Člankom 4. ugovorne strane su se suglasile da banka za provedbu moratorija obračunava naknadu u iznosu 3% na iznos nedospjele glavnice kredita, što iznosi 5.099,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da se za iznos naknade uvećava glavnica kredita.

20. Uvidom u Aneks uz Ugovor o kreditu od 29.01.2016. (konverzija) utvrđeno je da su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope. Člankom 2. Aneksa ugovorne strane su suglasno utvrdile da se Aneks sklapa sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvaćanja izračuna konverzije od strane korisnika kredita, te se Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 106.382,04 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR. Aneksom su stranke suglasno utvrdile da preplata na dan 30.09.2015. iznosi 0,00 kuna. Utvrđen je manjak na dan 30.09.2015. u iznosu od 623,90 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke.

21. Svjedokinja SH (bivša djelatnica tuženika) je iskazala: "Ja se sjećam svih tužitelja tj. i ovdje prisutnog prvotužitelja i ostalih sudionika iz Ugovora o kreditu. Između stranaka tj. između mene kao bankarice i tužitelja je sve dogovarano i sve je objašnjeno vezano za odredbe Ugovora o kreditu, objašnjeno je da je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, da će novac iz iznosa kredita isplaćen na račun prodavatelja u kunskoj protuvrijednosti, da rata kredita neće biti svaki mjesec ista, te da će anuitet iznositi prema tečaju na dan dospijeća plaćanja rate kredita. Vezano za kamatnu stopu želim napomenuti da su u banci bile dvije akcije za stambene kredite i to prva akcija Puna kuća 1, a druga Puna kuća 2. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen krajem 2006. godine koliko se sjećam već je bila akcija Puna kuća 2. Prilikom prve akcije Puna kuća 1 bila je ugovorena kamata da prvih 6 mjeseci se plaća kamata 3,88 fiksno, a nakon toga promjenjiva kamatna stopa 4,60. Akcija Puna kuća 2 bila je da se prvih 6 mjeseci plaća kamata 3,99 fiksno, a nakon toga promjenjiva kamatna stopa 4,60. Na sastanke za dogovor kredita uglavnom je dolazila MHD. Njoj sam kao i svima objasnila i rekla, te joj predočila tablicu kreditne sposobnosti. Prilikom unošenja iznosa kredita automatski je izbačeno koliko će iznositi rata kredita za prvih 6 mjeseci, kada je fiksna kamata, kao i za rate kredita kada će biti promjenjiva kamatna stopa 4,60. Ja znam da su bili upoznati o tome što sam sada iskazala. Ne sjećam se točno koliko puta je prvotužitelj MH bio na razgovoru kod mene. Želim pojasniti da klijentima nisam dala tablicu kreditne sposobnosti u ruke, ali sam prilikom razgovora, te da klijent neposredno vidi na ekranu tu tablicu izračuna rate kredita, te sam informirala i transparentno objasnila strankama, a koliko su stranke to razumjele ne mogu o tome reći. Ja samo smatram da je gospođa MHD razumjela što sam joj objašnjavala. Ja želim reći da sam klijentima pa tako i konkretnim strankama, iako prvotužitelju manje jer je on manje kontaktirao banku odnosno mene, objasnila sve što je trebalo vezano za rate kredita kako i valutnu klauzulu tako i za kamatnu stopu. Osnovni Ugovor o kreditu sastavljala je pravnica banke koja je imala ured u Poreču. Ista pravnica je sastavljala i Anekse ugovora. Ja sam sudjelovala samo kod dogovora vezano za osnovni Ugovor o kreditu, konkretno kod obrade kreditnog prijedloga i pisanja kreditnog prijedloga. Nakon odobrenja kreditnog prijedloga (s moje strane i od direktorice poslovnice, zatim regionalnog voditelja), kreditni prijedlog se šalje kod pravnice temeljem kojeg pravnica piše osnovni ugovor. Nakon što se odobri kredit stranka ne može utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Niti prije odobrenja ugovora o kreditu stranka nije mogla utjecati na odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu. Niti u aneksima ugovora stranke nisu mogle utjecati na te odredbe. U to vrijeme krediti u CHF su bili povoljni odnosno povoljniji u odnosu na kredit u eurima, to je bilo i medijski bilo popraćeno pa su i same stranke već za to čule, ali i ja sam strankama prezentirala kredit u CHF. Ja nisam utjecala na stranke da moraju uzeti kredit u CHF. Strankama je ukazano da se radi i o promjenjivoj kamatnoj stopi nakon isteka onih 6 mjeseci fiksne kamate. Na svako pitanje stranke su morale i dobile odgovor od strane banke. Ne sjećam se da li su stranke mene konkretno pitale na koji način se mijenja kamatna stopa. Ja samo znam da sam rekla da se mijenja odlukom banke. Mene stranke nisu pitale zašto se mijenja kamatna stopa, tj. zašto je promjenjiva kamatna stopa. Meni je poznato što je promjenjiva kamatna stopa. Iz početka tj. u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije se od stranke banke gledalo usporedba sa LIBOR, EURLIBOR. Tek kasniji krediti bili su vezani za EURLIBOR, LIBOR i sl. Vezano za valutnu klauzulu rekla sam da se radi o kreditu koji je vezan za valutnu klauzulu, ali da će rata kredita biti u kunama i to prema tečaju koji bude na dan dospijeća plaćanja rate kredita. Od strane banke mi bankari nismo dobili nikakvu uputu vezano za postojanje rizika. Banka je imala kredite i u eurima. Sve što je prezentirano vezano za kredit u eurima tako isto je prezentirano i za kredit u CHF. Znači nikakve posebne upute nismo dobili, niti se o tome uopće govorilo, a argument tome je da su i moje kolegice koje su moje šefice i nadređene osobe dizale iste kredite u CHF. Konkretno, kolegi koji su radili u banci su imali ponudu kredita u CHF ali vezane uz udjele u investicijske fondove, a to se na kraju pokazalo još i gore tako da su imali velike manjkove. Ja nisam znala da HNB ne štiti valutu CHF. Ja se za konkretne tužitelje ne sjećam da su došli i direktno tražili kredit u CHF samo se sjećam da je u tom razdoblju već uvriježeno bilo da klijenti dižu kredit u CHF."

21.1. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da je ona uglavnom razgovarala sa drugotužiteljicom vezano za osnovni ugovor o kreditu, uvjete kredita i za kamatnu stopu i valutnu klauzulu, ali ugovor o kreditu da nije ona sastavljala već pravnica banke, da nije davala upute vezano za rizik kredita jer da od strane banke ona kao bankar nije dobila nikakvu uputu vezano za postojanje rizika. Ono što joj je od strane banke prezentirano to je prezentirala i klijentima. Dalje, iz njezinog iskaza proizlazi da nikakve posebne upute nije dobila niti se uopće govorilo o posebnim uputama, a promjena kamatne stope da se mijenjala odlukom banke i da nije objašnjavala parametre i način promjene kamatne stope.

22. Prvotužitelj je iskazao:

"Kod tuženika došli smo se raspitati za podići stambeni kredit, jer smo mi tužitelji bili podstanari. Kada se isčitala naša kreditna sposobnost uvidjelo se da možemo dobiti samo kredit u CHF koji je tada bio najpovoljniji. Zato smo se i odlučili na kredit u CHF. Predmetni kredit je utrošen upravo za kupnju stana. Sredstava od kredita plaćena su prodavatelju stana, a meni na računu je ostalo otprilike protuvrijednost otprilike 5.000,00 do 6.000,00 eura za adaptaciju stana. U predmetnom stanu živimo i danas. Predmetni stan i služi upravo za življenje i nikada ga nismo iznajmljivali. U tom stanu se nikada nije obavljala nikakva poslovna djelatnost. Nikada nisam bio obrtnik, niti sam imao otvoreno poduzeće ili bilo koju drugu djelatnost, uvijek sam bio samo vozač. Pregovore vezano za kredit sa bankom nisam vodio osim onako kako je prezentirala svjedokinja bankarica. Sve što nam je bankarica rekla i objasnila je to će nam rata kredita varirati za otprilike 50,00 do 100,00 kuna. Početna rata kredita iznosila je nešto manje od 4.000,00 kn. Ja sam se prilikom sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu susreo sa valutom CHF Ja sam pitao da li je ta valuta CHF problem, da li će to biti tako kako je rekla, da li će rata kredita puno rasti i ona mi je odgovorila ono što sam već iskazao i da će biti dobro. Kod javnog bilježnika nam nije ništa objašnjavano vezano za valutnu klauzulu i kamatnu stopu. Mi smo došli kod javnog bilježnika, potpisali smo kod javnog bilježnika, javni bilježnik Željko Krajina osobno nije bio ali su bili službenici njegovi. Kada su se rate kredita podizale išli smo pitati u banku zašto tako puno rastu rate kredita, jer je rata kredita došla i do iznosa od 6.900,00 kn. U banci nam je odgovoreno da je takav tečaj, da je takva kamata i da moramo tako platiti. Rate kredita otplaćivao sam ja putem trajnog naloga. PH je moj šogor, od MHD brat i on je u moje ime izvršio neke uplate jer su mu obustavili od plaće. To je bilo u ili dva navrata. Kada nismo mogli platiti došlo je do toga da je njemu obustavljeno. Te dugove koji su mi nastali jer mi je rata kredita puno porasla sam otplatio jer mi je otac iz Slavonije prodao neku zemlju i dao novce da platim te dugove. Ali predmetni kredit u cijelosti još nisam otplatio. PH je bio zaposlenik MUP-a. Anekse ugovora o kreditu koji su predmet tužbenog zahtjeva iz 2011., 2012. su napravljeni zato jer zbog rasta rate kredita nisam bio u mogućnosti redovno otplaćivati kredit. Niti na anekse ugovora o kreditu nisam mogao utjecati ni vezano za kamate, ni valutnu klauzulu. Bio sam u teškoj situaciji, žena mi je oboljela. Niti za anekse ugovora mi ništa nije objašnjeno. S tuženikom sam sklopio Aneks ugovora o konverziji jer sam znao da će mi rata kredita biti manja i da ću moći lakše otplaćivati kredit. Ugovor o kreditu je bio sklopljen na rok od 30 godina. Kada sam sklopio konverziju ja se nisam odrekao nikakvih prava pa tako niti prava koja potražujem ovom tužbom. Kada sam podizao stambeni kredit ni na kraj pameti mi nije bilo da ću doći u takvu situaciju. Da sam znao sigurno na to ne bi bio pristao."

22.1. Iz iskaza prvotužitelja proizlazi da prilikom zaključenja Ugovora o kreditu se nije pregovaralo o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti mu je objašnjen način izračuna kamatne stope, niti mu je objašnjena valutna klauzula. Dalje proizlazi da nije imao mogućnosti utjecati na te odredbe Ugovora o kreditu. Sud je prihvatio iskaz prvotužitelja vjerodostojnim, jer je prilikom iskazivanja gestama i na vidljiv način prikazao kako su tekli razgovori i kako nije imao mogućnosti utjecati na odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

23. Drugotužiteljica je iskazala:

"Sa prvotužiteljem sam u braku od 1994. godine, imamo dvoje djece. Htjeli smo osigurati krov nad glavom sebi i djeci, te smo se odlučili kupiti stan jer smo smatrali da je bolje da otplaćujemo kredit, nego plaćamo podstanarstvo. Obratili smo se banci tada Hypo banci i tražili smo kredit i kada smo mi išli u banku, išli smo s namjerom da podignemo kredit u eur jer iskreno tada nismo ni znali da se može podići kredit u CHF. Moj muž je tada, kao i sada radio u Istra autu, imao je solidna primanja za ono vrijeme, a i ja sam bila zaposlena. Kada smo došli u banku radi kredita ponuđen nam je kredit u CHF i rečeno nam je da je kamata za kredit u eur veća, da nismo kreditno sposobni za kredit u eurima, a da je za kredit u CHF kamatna niska, te nam je u banci od strane službenika gospođe SH ponuđen kredit u CHF. Muž i ja smo mjesec dana razmišljali da li ćemo mi moći otplaćivati rate kredita i nakon tih mjesec dana ponovno smo išli u banku kod iste službenice i moj muž je izričito pitao službenicu da li će se kamata toliko mijenjati jer smo znali da je promjenjiva kamata tj. da li ćemo moći otplaćivati rate kredita i službenica je rekla da je to nemoguće da se kamata toliko promijeni u smislu da bi rate kredita bile znatno izmijenjene. Nakon toga mi smo se odlučili za taj kredit u CHF. Predmetni kredit je podignut isključivo za kupnju stana kako bi riješili stambeno pitanje. Kupoprodajnu cijenu za stan kojeg smo kupili prodavatelju je platila banka. Stan je koštao 103.000,00 eura. 500,00 eura smo prodavatelju dali ranije, tako da je banka isplatila prodavatelju direktno iz iznosa kredita 102.500,00 eura, a ostatak do ukupnog iznosa kredita isplaćen je na račun mog supruga prvotužitelja jer je taj ostatak kredita koji je isplaćen na račun mog supruga bio za adaptaciju tog stana kojeg smo kupili. Taj ostatak kredita koji je bio za adaptaciju iznosio je cca 6.000,00 eura i cijeli taj iznos smo utrošili za adaptaciju. U predmetnom stanu i dan danas živimo suprug, ja i jedan naš sin. Kćer se udala. Predmetni stan nismo nikada iznajmljivali niti smo u njemu obavljali ikada ikakvu djelatnost. Bankarica nam nije objasnila na koji način se mijenja kamatna stopa. Bankarica nam nije ništa objasnila vezano za valutu CHF, osim onoga što sam već rekla, tj. da je kredit u CHF valuti povoljniji. Bankarica nam nije objasnila koju valutu HNB štiti. U vrijeme podizanja kredita i suprug i ja smo radili i za dobivanje kredita nam je trebao još i sudužnik, tako da nam je sudužnik bio moj brat PH. Bankarica nam je rekla da će nam na početku rata kredita iznositi 3.800,00 kn i da će nijanse u ratama biti minimalne, u tom smislu da neće preći rata kredita 4.500,00 kn. Ugovor o kreditu sastavljala je, vjerojatno banka. Kada nam je banka dala Ugovor otišli smo kod javnog bilježnika. Javni bilježnik nam nije objasnio način promjene kamatne stope. Mi nismo znali da će nam rata kredita ovisiti o promjeni valute. Cirka 2 godine bio je u redu, a nakon toga došlo je do promjena. Ja sam se razboljela, operirala sam maternicu i onda sam saznala da možemo napraviti reprogram-mirovanje. Uspjeli smo tri puta napraviti mirovanje, oko 6 mjeseci. Mi smo se snalazili i plaćali smo kako smo mogli. 2016. potpisali smo konverziju. U konverziji nam nije utvrđena pretplata, iako smo sve redovno plaćali. Bilo je ovrha par puta, mome bratu su skidali novce s plaće. Ja se ne sjećam koliko je bilo ukupno dugovanje po kreditu u vrijeme sklapanja konverzije. Prilikom sklapanja konverzije bili smo u minusu cca 700,00 eura. Po nama je to bilo nemoguće jer smo 10 godina plaćali i nakon tih 10 godina plaćanja smo uvidjeli da zapravo bi nama dugovala cca 23.000,00 eura. Mi konverzijom nismo smatrali da je utvrđeno stvarno stanje našeg dugovanja. Ono što je mome bratu CH skidano s plaće, mi smo to njemu vratili. Kako bi mogli izvršiti konverziju banka mi je ukinula minus na računu, ukinula Master karticu, Diners karticu i taj iznos od 700,00 eura koji sam prije navela i sve to skupa je uračunato tako da je mom suprugu izvršena administrativna zabrana na plaći 100,00 eura mjesečno, na razdoblje od 7 godina. Unatoč što nam je prilikom konverzije izračunat minus od 700,00 eura, mi nismo imali izbora tako da smo pristali na konverziju jer nam je bilo bolje to da nam je rata 5.500,00 kn."

23.1. Iz iskaza drugotužiteljice proizlazi da im nisu objašnjene odredbe koje se odnose na promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu, točnije da im nije ukazano na postojanje rizika zbog takvih odredbi već da im je rečeno da će rata kredita eventualno varirati od 50,00 do 100,00 kn te konačno da im nije objašnjen način obračuna promjenjive kamatne stope.

24. Između stranaka je nesporno:

- da su prvotužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik, drugo i treće tužitelji kao sudužnici te tuženik, kao kreditor, dana 09.10.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 175.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao stambeni kredit za kupnju stana, koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa 3,88% godišnje, promjenjiva, u skladu s važećim odlukama banke,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima (823,42 CHF) u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 360 mjeseci, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da su između stranaka sklopljeni Aneksi Osnovnom ugovoru i to Aneks broj 1 26.04.2011., Aneks broj 2 18.05.2012. i Aneks broj 3 10.12.2012., kojima su bili ugovarani moratoriji,

- da su prvotužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik te drugo i treće tužitelji kao sudužnici, te tuženik, kao kreditor dana 29.01. 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu br. 356-121/2006 kojim se provodi Zakon o izmjeni dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (konverzija),

- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 13.10.2006. do 28.02.2007. 3,88%, od 28.02.2007. do 31.08.2007. 4,60%, od 31.08.2007. do 29.02.2008. 5,00%, od 29.02.2008. do 30.11.2008. 5,99%, od 30.11.2008. do 30.11.2010. 6,20%, od 30.11.2010. do 30.09.2011. 5,95%, od 30.09.2011. do 31.12.2013. 5,45% i 31.12.2013. do 30.0.9.2015. 3,23%.

25. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,

- da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbama, prvotužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, posebice zbog nesporne činjenice da je prvotužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

- da li tužitelj ima status potrošača.

26. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5 7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, kako je opisano u t. I i II izreke ove presude, a da su prigovori tuženika neosnovani.

27. Nakon provedenog financijskog vještačenja prvotužitelj je postavio tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu kako je to opisano u točki II izreke ove Presude, tj. potražuje isplatu ukupnog iznosa od 26.934,65 eura (s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi 11.762,30 eura, s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF 8.073,26 eura, s osnove razlike glavnice 6.466,55 eura i s osnove utvrđenog manjka u konverziji 632,54 eura).

28. Dakle, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnim dijela Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 09.10.2006. godine i to u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke - tuženika odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke - tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Posljedično tome i isplata zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i zbog ništetnosti odredbe o valuti otplate anuiteta. Predmet raspravljanja su i prigovori tuženika radi zastare i nedostatka pravnog interesa i dr.

29. Tužitelj se u pogledu ništetnosti odredbi Ugovora vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 04. srpnja 2013. godine posl.br. P-1401/12, Presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine posl.br. Pž-7129/13-4, Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, odluku VSRH Gos-1/2019, te Presudu i Rješenje Vrhovnog suda RH od 20. ožujka 2018. posl.br. Rev 2245/17-2.

30. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i pravnog prednika tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P- 1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i pravni prednik tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/15, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl.br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl.br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

31. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

32. Također, i odredba čl. 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

33. Kako je odredbama čl. 2., 3., 4. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula i kamata sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015., te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom, kao i ugovorene valutne klauzule, bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, sud zaključuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 3412/2018-2 od 19. ožujka 2019. s time da je i pravni prednik tuženika bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

34. U ukupnosti provedenih dokaza (među kojima je i iskaz tužitelja, a koji je iskazivao o okolnostima sklapanja Ugovora, informiranosti pri sklapanju Ugovora i dr., a tuženik je odustao od saslušanja službenika banke i javnog bilježnika) sud je zaključio da tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope jednostrano i valutne klauzule koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, zato su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i o valutnoj klauzuli nerazumljive, a time i nepoštene, a što je utemeljeno i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet suda Europske unije broj 472/10).

35. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je pravni prednik tuženika s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, kao i o valutnoj klauzuli, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, kao i valutne klauzule, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li odredbe (članaka 2., 3., 4. i 6. Ugovora o kreditu) u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, i valutnoj klauzuli ništetne.

36. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je pravni prednik tuženika u utuženom razdoblju (od 01.06.2004. do 31.12.2008. - od 10.09.2003. pa do 31.12.2008.), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 05. veljače 2007. dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. - od 10.09.2003. pa do 31.12. 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

37. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

38. Nesporno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

39. U konkretnom slučaju, a kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu, pravni prednik tuženika je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak, kao i ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, a koje su odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima. Prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a onaj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora (konkretno ništetnih određenih odredbi ugovora) odgovoran je za štetu u ovom slučaju tužitelju koji tu štetu trpi zbog ništetnosti određenih odredbi ugovora, ako nije znao ili prema okolnosti nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

40. Glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., zatim („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra ĐH i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

41. Pravni prednik tuženika je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 BH i ĆH od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi (koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu) Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi predmetnih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud, ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III-2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

42. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužitelj na isto pristao i zato da nema pravni interes za ovu tužbu, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu GH protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

43. Po mišljenju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

44. Sklapanjem Aneksa od 03.02.2016. utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Aneksa otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

45. Nadalje, navedenim Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su (pa tako i tužiteljica) doslovno spašavali svoju egzistenciju.

46. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.

47 Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

48. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

49. Tužitelj ima status potrošača. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe za kupnju stana za življenje u njemu sa svojom obitelji u kojem i dan danas žive, te ima svojstvo potrošača.

50. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke.

50.1. Vještak je dana 04.09.2024. godine izradio Nalaz i mišljenje u kojem je nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet tužbe dao mišljenje: "1. Pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 11.762,30 €.

2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije , više uplatio 8.073,26 €.

3. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije , manje uplatio 462,78 €.

4. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 6.466,55 €. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.

5. Tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama nije dosegao iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđeni manjak iznosi 632,54 € na dan 30.09.2015.

6. REKAPITULACIJA - Nakon uzetih iznosa iz točke 1 i 2 u obračun, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući točke 5 i 6 mišljenja), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 26.934,65 € i to:

- 11.762,30 € preplate po kamati, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate,

- 8.073,26 € preplate po valuti, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate,

- 6.466,55 € preostalog iznosa razlike glavnice na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015. pa do isplate, te

- 632,54 € manjka na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015. pa do isplate.

Usporedba s kunskim kreditom:

7. Da nije primijenjena Valutna klauzula, a kamatna stopa je cijelo vrijeme bila jednaka kamatnoj stopi na kunske kredite bez valutne klauzule, dugoročne prema stanovništvu u vrijeme realizacije predmetnog ugovora, tužitelj je, na ime anuiteta, u razdoblju otplate kredita do konverzije više uplatio iznos od 0,00 €.

8. Da nije primijenjena Valutna klauzula, a kamatna stopa je cijelo vrijeme bila jednaka kamatnoj stopi na kunske kredite bez valutne klauzule, dugoročne prema stanovništvu u vrijeme realizacije predmetnog ugovora, tužitelj je, na ime anuiteta, u razdoblju otplate kredita manje uplatio iznos od 22.169,17 €."

51. Tužitelj je prihvatio Nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, te je sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredio tužbeni zahtjev za isplatu, na način kako je to opisano u točki II izreke ove Presude.

52. Tuženik se očitovao na Nalaz i mišljenje vještaka ističući da je isti neodređen i nejasan, da vještak nije obrazložio način izračuna te je predložio da se vještak očituje o prigovorima, podredno da se vještak usmeno sasluša. Tuženik ističe da bi se ispravno prikazala razlika zbog promjene kamate potrebno je usporediti anuitete po primijenjenom otplatnom planu i anuitete po početno ugovorenim uvjetima. Naime, povećanje kamatne stope povećava iznos kamate, ali smanjuje iznos glavnice tako da ukoliko uspoređujemo samo iznos kamate za kredite koji nisu otplaćeni u cijelosti dobiveni iznos razlike je veći od onog što je klijent zaista uplatio. U ovom slučaju vještak da je prikazao veći iznos razlike od one koja se dobije ukoliko od ukupne uplate klijenta oduzmemo iznos anuiteta po početno ugovorenim uvjetima: ukupne uplate klijenta: 471.032,32 HRK, ukupan iznos anuiteta po početnim uvjetima: 351.835,48 HRK, razlika: 119.196,84 HRK / 15.820,14 EUR. Vještak je u nalazu i mišljenju prikazao i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog, odnosno razdoblja u kojima je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju od početnog, i to u iznosu od 462,78 EUR. U odnosu na izračun po prijedlogu tuženika, navodi se kako je vještak prilikom izračuna za cijeli period koristio istu visinu kamatne stope, a ne promjenjive kamatne stope banke na kunske kredite bez valutne klauzule, Mjesečne vagane prosječne kamatne stope, u postocima na godišnjoj razini. Tuženik ističe kako je isto vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po istoj kamatnoj stopi te po početnom tečaju. Dakle, tuženik smatra kako je prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak pogriješio prilikom obračuna kamatne stope i tečaja, posebice iz razloga jer obračun vještaka nema osnovu u činjenicama iznesenim u tijeku postupka, a ujedno nema uporište u sudskoj praksi niti u nijednom materijalnom propisu. Vještak je nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te s fiksnim tečajem, iako su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te s valutnom klauzulom u CHF. Ono što nesporno proizlazi iz priloženog obračuna u tablici br. 11. Nalaza i mišljenja je kako tužitelj, ukoliko se primjene kamate primjenjive na HRK kredite u utuženom razdoblju, čak i kada bi kamatna stopa bila naznačena kao fiksna, a ne promjenjiva, predmetni kredit uopće nije preplatio, već je tužitelj manje uplatio iznos od 22.169,17 EUR. Dakle, kada bi se anulirala valutna klauzula i gledalo na isplaćeni kredit kao kunski, razvidi kako nema navodne preplate tužitelja, već je kredit potplaćen u odnosu na prikazanu otplatu po kreditu u valuti CHF. Dakle, nesporno je kako predmetni ugovor nije uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog, način izračuna vještaka u ovom predmetu dovodi tužitelja u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvara neravnotežu na štetu tuženika.

53. Sud je pozvao vještaka na ročište radi očitovanja na prigovore i primjedbe tuženika.

53.1. Vještak se očitovao na istaknute primjedbe i prigovore tuženika, navodeći prije svega da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja kojeg je dao sukladno uputi suda. Na primjedbe tuženika iz podneska od 06. ožujka 2025. očitovao se kako slijedi: "tuženik najprije ističe kako vještak ne obrazlaže način izračuna – navedeno nije točno budući da je iznad svake tablice pojašnjen način izračuna a dodatno je sve sistematski prikazano u dodatku nalaza i mišljenja. Nadalje tuženik tvrdi da je razlika zbog promjene kamate zapravo razlika anuiteta – navedeno nije točno kako je obrazloženo u t. 2.3.1. nalaza i mišljenja. Razlika kamate je isključivo razlika plaćene kamate u odnosu na kamatu koja je trebala biti plaćena prema početnom otplatnom planu budući da umanjena otplatna kvota jest zapravo uvećani dug koji preostaje nakon promjene kamate. Nadalje tuženik tvrdi da sam prikazao veći iznos razlike od one koja se dobije ukoliko od ukupne uplate klijenta oduzmemo iznos anuiteta po početno ugovorenim uvjetima. Prije svega u dostavljenom izračunu tuženik nije uzeo u obzir posljednje plaćeni anuitet dok ga je uzeo kao obvezu, a potom je izračun sačinio sukladno krivoj metodologiji, a kako je ranije opisano, zbog toga što nije uzimao razlike plaćenih kamata već razlike anuiteta. S obzirom na prigovor tuženika da sam izradio nalaz i mišljenje kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa ističem da je nalaz izrađen sukladno zadanoj zadaći te da je to zapravo prigovor prema zadaći odnosno pravno pitanje u koje ne mogu ulaziti." Dalje je iskazao da prilikom izrade kako je navedeno na str. 12. nalaza i mišljenja korišten je prosječni tečaj prema stvarnim uplatama, a kako su knjižene u knjigovodstvenoj kartici. Na upit da li je u svom izračunu vještak utvrdio postojanja razdoblja u otplati predmetnog ugovora o kreditu u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih navedenih u početnom otplatnom planu izjavio je potvrdno te da je iste prikazao u tablici 7. nalaza i mišljenja. Navedene su tzv. negativne tečajne razlike u zasebnoj tablici.

54. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, razumljiv, potpun, objektivan i obrazložen, te izrađen u skladu s pravilima struke, i zato je sud istog prihvatio kao vjerodostojan i točan i na istome temeljio visinu tužbenog zahtjeva.

55. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 3,88 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 3,88%, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je dio odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

56. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke tijekom trajanja otplate i valutna klauzula po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl.1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tuženika na dan dospijeća i valutnoj klauzuli tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

57. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

58. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Aneksu Ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 09.10.2006. godine.

59. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te da je tužitelj svoj novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, podnio 12. lipnja 2019. godine, do tada nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 12. lipnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.

60. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je zatražio naknadu parničnog troška za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 21.04.2023., 12.06.2023., 17.09.2024. za svakog od 500,00 eura, za sastav podneska od 12.09.2019. 50,00 eura te za zastupanje na ročištima 26.04.2023., 31.01.2024., 31.03.2025. i 07.05.2025. za svako po 500,00 eura te za zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 eura to sve uvećano za zastupanje više osoba 830,00 eura plus PDV 1245,00 eura i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, te trošak vještaka za ročište 08.05.2025. 172,50 eura.

60.1. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 21.04.2023., za zastupanje na ročištu 26.04.2023., za svaku radnju po 200,00 eura te za sastav podneska od 12.09.2019. u iznosu od 50,00, zatim za sastav podnesaka od 12.06.2023., 17.09.2024., za zastupanje na ročištima 31.03.2025. i 08.05.2025. za svaku radnju po 500,00 eura, zatim za zastupanje više osoba 630,00 eura plus PDV u iznosu od 945,00 eura te trošak vještačenja u iznosu od 672,50 eura, a što sve ukupno iznosi 5.397,50 eura.

60.2. Tužitelju za sastav tužbe, sastav podneska od 21.04.2023. i za zastupanje na ročištu 26.04.2023. priznato je po 200,00 eura za svaku radnju, dok je za ostale radnje priznat trošak po radnji 500,00 eura budući da je 12.06.2023. povećana vrijednost predmeta spora.

60.3. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7.t.1., 8.1., 8.4., 9.t.1., 40., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023, dalje: Tarifa).

61. Tuženiku parnični trošak nije priznat, budući da isti nije uspio u ovom postupku.

62. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču – Parenzo, 18. lipnja 2025.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.