REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1568/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić, odvjetnica iz Zagreba, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 7. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5102603312, sklopljenog između korisnika kredita ČM i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB:23057039320 od dana 06.09.2005. godine., sadržana u članku 10. stavku 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK

(dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva iznos od 169,61 EUR sa zateznom kamatom od 10. rujna 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznos od 169,61 EUR preko stope zatezne kamate dosuđene u točki II. izreke ove presude.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u dijelu točke II. tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva od tuženika u roku od 15 dana isplatu iznosa od 3,86 EUR sa zateznom kamatom od dana 07. rujna 2005. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 325,78 EUR sa zateznom kamatom od 18. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnome navodeći da je tuženik 6. rujna 2005. sklopio s korisnikom kredita ČM Ugovor o kreditu broj 5102603312 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), u kojem je čl. 10. st. 1. propisano da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita. Tužitelj tvrdi da je predmetna odredba ništetna te da je tuženik dužan s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. tužitelj također tvrdi da je 30. svibnja 2023. s korisnikom kredita ČM sklopio Ugovor o cesiji broj OV-3489/2023 temeljem kojega je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, kao i da je o izvršenoj cesiji obavijestio tuženika dopisom od 30. svibnja 2023. Tužitelj tako smatra da je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojim je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita u iznosu određenom od strane tuženika kao banke. U odnosu na pravnu osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelj ističe da je predmetni Ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, što jasno proizlazi i iz same namjene kredita-stambeni kredit građana. Naime, tvrdi da je u trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje u tekstu: ZZP/2003) te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09: dalje u tekstu: ZZP), koji su u članku 81. st.1. odnosno članku 96. st.1 propisivali slijedeće: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“ Nadalje tužitelj ističe da je stavkom 4. gore navedenih članaka 81. i 96. ZZP/2003 i ZZP propisano: „Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.“, kao i da je člankom 87. ZZP/2003 i čl. 102. st. 1. ZZP-a propisano: „Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.“. Tužitelj tako tvrdi da je predmetni članak 10. stavak 1. Ugovora o kreditu tipska odredba ugovora o kreditu izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tome tvrdi da ide u prilog činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju. Dodatno, ističe kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano, a da su navedene okolnosti dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Također tužitelj ističe i da je člankom 3. st. 1. Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. također propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. S obzirom da je odredbom članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti ono što je primila, tužitelj tvrdi da je tuženik s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 1.307,00 kn, sada 173,47 EUR, te da je stoga tuženik dužan tužitelju s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 173,47 EUR uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu spori osnovanost tužbe i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja u bitnome jer smatra da je tražbina koja je predmetom ustupa između tužitelja i korisnika kredita neprenosiva budući da je strogo osobne naravi te se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga pa smatra da isto nije bilo moguće ustupiti i stoga da u odnosu na tuženika ne proizvodi pravne učinke slijedom čega tužitelj nije prema tvrdnjama tuženika aktivno legitimiran u ovom postupku. Tuženik također spori da bi korisnik kredita kao pravni prednik tužitelja imao status potrošača.

2.2. Što se tiče sporne ugovorne odredbe, tuženik spori da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Navodi da ista propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koja se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da je naknada izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Dodaje da je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i da je o naplati naknade za obradu kredita korisnik kredita bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja istog na način da mu je službenik koji je ugovarao kredit ŠM jasno korisniku kredita naveo da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Osim toga navodi da je korisniku kredita bio dostupan i prezentiran letak Stambeni krediti na kojem je bilo navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a da mu je bio dostupan i prezentiran i izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u kojima je jasno pisalo da je korisnik kredita dužan na pisani poziv tuženika uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno navedenoj Odluci, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj.

2.3. Osim što tvrdi da je korisniku kredita ta odredba bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika banke, tuženik ističe i da su se ulaznom naknadnom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (rad djelatnika banke, troškovi zaposlenika na razvoju i održavanju IT sustava), materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, troškovi energenata i sl.), troškovi trećih strana (npr. troškovi poštarine) i povezani regulatorni troškovi (savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit i sl.). S obzirom na nastale troškove prilikom obrade kredita, tuženik je sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu naplatio naknadu u visini od 1,00% od visine iznosa predmetnog kredita u iznosu od 1.277,90 kuna. Smatra da je korisnik kredita imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o toj je obvezi bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a predmetna je odredba u ugovoru navedena jasno te je lako uočljiva i razumljiva.

2.4. Nadalje, tuženik smatra da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka koja bi se imala smatrati značajnom o smislu odredbe čl. 81. ZZP-a te dodaje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek naknadnom izmjenom potrošačkih propisa 2013. definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, ali se te odredbe ne primjenjuju na ranije sklopljene potrošačke ugovore.

2.5. Naposljetku, tuženik ističe prigovor zastare jer je naknada naplaćena 7. rujna 2005. i prigovara utuženom tijeku kamata navodeći kako bi jedino bilo pravno osnovano kamate dosuditi od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, a podredno od podnošenja tužbe.

2.6. Tuženik također spori visinu zatražene stope zakonske kamate jer se u konkretnom slučaju na radi o trgovačkom ugovoru.

3.1. Tužitelj je podneskom od 28. siječnja 2025. povukao tužbeni zahtjev za iznos od 3,86 EUR iz razloga što sukladno dostavljenom obračunu tuženika proizlazi da je korisnik kredita na ime troškova obrade kredita 6. rujna 2005. uplatio iznos od 169,61 EUR pa je u tom dijelu u skladu s odredbom čl. 193. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

3.2. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornim da je korisnik kredita naknadu u iznosu od 169,61 EUR platio 9. rujna 2005. pa tako među strankama nije sporna visina plaćene naknade te stoga niti visina točke II. konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

4.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: Obavijest o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 7. spisa), Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 7. lipnja 2023. (list 8. spisa), Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine od 7. lipnja 2023. (list 9. do 13. spisa), Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102603312 od 6. rujna 2005. uz priloge (list 15. do 29. spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102603312 od 12. veljače 2016. (list 30. do 46. spisa), sudska praksa (list 48. do 89., 120. do 172. spisa), letak za stambene kredite (list 110. do 111. spisa), Izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 112. do 117. spisa), obračun naknade za bankarske usluge od 6. rujna 2005. (list 118. spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. (list 119. spisa), krediti - proces obrade (list 173. do 174. spisa), Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva u pravne prakse, godišnjak 27 – 2020 (list 175. do 223. spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ČM (iskaz na listu 260. spisa) te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka KM (iskaz na listu 261. spisa).

4.2. Tužitelj je tijekom postupka odustao od prijedloga da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje pa sud taj dokaz nije provodio.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a sud je došao do uvjerenja da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. stavak 1. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za isplatom iznosa od 169,61 EUR po osnovi naknade plaćene po tako ništetnoj odredbi.

7.1. Među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita ČM sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj 5102603312 od 6. rujna 2005., nije sporno da je korisnik kredita 9. rujna 2005. platio naknadu u iznosu od 169,61 EUR te nije sporna visina tako plaćene naknade, a među strankama nije sporno niti da je korisnik kredita s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 30. svibnja 2023., ali je sporno ima li taj ugovor učinke prema ovdje tuženiku.

7.2. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporna je aktivna legitimacija tužitelja, sporan je status korisnika kredita kao potrošača, sporno je je li nastupila zastara predmetnog potraživanja, sporan je utuženi tijek zatezne kamate te visina stope zatezne kamate.

8. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu s prilozima (list 15. do 29. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita ČM i tuženika kao kreditora za iznos kredita od 26.596,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.

9. Odredbom članka 10. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je korisnik kredita dužan platiti u visini od 1,00% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna, obračunate s datumom ugovora.

10. Stranke su tijekom postupka učinile nespornom činjenicu da je korisnik kredita navedenu naknadu platio 9. rujna 2005. u iznosu od 169,61 EUR, koja visina plaćene naknade među strankama nije sporna.

11.1. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, valja navesti slijedeće. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (list 9. do 14. spisa), koji ugovor je nesporno sklopljen, utvrđeno je da je istim korisnik kredita ČM kao ustupitelj tužitelju kao primatelju ustupio sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada. Tuženik je obaviješten o ustupu tražbine obavijesti od 30. svibnja 2023., koju je tuženik zaprimio 9. lipnja 2023. (obavijest na listu 7. spisa)

11.2. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

11.3. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, kako to tuženik tvrdi, a nije riječ niti o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na ovdje tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

11.4. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

11.5. Slijedom iznijetoga ovaj sud je ocijenio istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovanim.

12. Tuženik je osporio da bi korisnik kredita u konkretnom slučaju imao status potrošača, međutim, sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je navedena tvrdnja tuženika neosnovana. Naime, iz samog Ugovora o kreditu razvidno je da se radi o kreditu koji je sklopljen u svrhu stambenog kredita za kupovinu nekretnine (čl. 3. Ugovora o kreditu). Također, iz iskaza korisnika kredita ČM kao svjedoka proizlazi da je morao dići kredit jer je već bio platio kaparu za kupnju kuće te da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svrhu kupovine kuće u kojoj i danas živi i na kojoj adresi ima prijavljeno prebivalište, kao i da ta kuća nikada nije korištena u bilo kakve gospodarske svrhe. Stoga je ovaj sud iz provedenih dokaza, kao i iz iskaza svjedoka ČM, kojem iskazu je ovaj sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, zaključio kako je korisnik kredita predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, potrošač. Dakle, sredstva dobivena kreditom nisu korištena u svrhe koje su namijenjene zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja korisnika kredita.

13. Nadalje, iz iskaza saslušanog korisnika kredita kao svjedoka proizlazi i da mu je predmetni Ugovor o kreditu u valuti CHF bio jedini kredit ponuđen od strane tuženika. Svjedok se ne sjeća je li imao mogućnost pregovaranja bilo koje odredbe, ali da sigurno nisu posebno razgovarali o odredbi koja se ticala naknade, odnosno, svjedok se ne sjeća da bi uopće o njoj razgovarali.

14. Sud je na prijedlog tuženika proveo i dokaz saslušanjem svjedoka KM, bankarskog službenika tuženika koji je s korisnikom kredita sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Iz iskaza tog svjedoka proizlazi kako se on ne sjeća niti konkretnog ugovora niti konkretnog korisnika kredita, ali da su svi ugovori bili isti, standardni i uobičajeni, kao i konkretni Ugovor o kreditu te su se razlikovali eventualno u opisu nekretnine, ukoliko se radilo o stambenom kreditu te u instrumentima osiguranja i valuti. Što se tiče ugovora u valuti CHF, svjedok je iskazivao da je većina odredbi također bila standardna, osim što su se razlikovali u određenim odredbama koje su bile specifične za konkretni posao kao što je primjerice početak vraćanja kredita i slično. Što se tiče odredbe ugovora o naknadi, svi ugovori su sadržavali istu odredbu, naravno dok je bilo određeno plaćanje naknade od 1%, kao što je u konkretnom ugovoru. Navedenu odredbu prema iskazu svjedoka stranke nisu mogle pregovarati niti su ju mogle mijenjati jer se radilo o standardnoj odredbi za tu vrstu kredita. Sam obračun naknade vršila je druga služba i svjedok pretpostavlja da je ista sadržavala troškove obrade dokumentacije, priprema dokumentacije u pravnoj službi, priprema ugovora, slanje ugovora na gruntovnicu i slično, odnosno kako više službi sudjeluje u realizaciji kredita svjedok pretpostavlja da je ta naknada obuhvaćala sve te naknade službi. Svjedok je također iskazivao kako je plaćanje naknade bilo toliko uvriježeno da on u 5 godina koliko je radio taj posao nikada nije dobio upit da bi netko pokušao izbjeći plaćanje naknade ili ju smanjiti. Također je iskazivao da su u čekaonici imali stalak sa letcima, a koji letak bi i on dao klijentu, a u kojim lecima su bili navedeni uvjeti kredita s time da je za konkretnu vrstu kredita bilo navedeno da će se plaćati naknada od 1% na iznos kredita, ali nije bilo navedeno što sve naknada u sebi sadrži i od čega se sastoji. Svjedok je prema njegovom iskazu svakom klijentu dao mogućnost da naknadu plati vlastitim sredstvima ili iz ostvarenih sredstava iz kredita, ali svjedok nije s klijentima razgovarao o samom načinu na koji je banka došla do visine naknade i što sve ta naknada u sebi sadrži.

15. Iz provedenih dokaza, posebice iskaza saslušanih svjedoka, proizlazi da korisnik kredita nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a jednako tako proizlazi i da djelatnik banke nije korisniku kredita dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Stoga, iz navedenog proizlazi da korisniku kredita odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

16.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

16.2. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16.3. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17.1. Na tuženiku je teret dokazivanja da je pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, iz provedenih dokaza, kao i iz sadržaja spornog dijela odredbe Ugovora o kreditu, proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u određenom postotku od iznosa kredita. Činjenica da se radilo o odredbi o kojoj stranke nisu mogle pregovarati niti su je mogle mijenjati jer se radi o standardnoj odredbi za tu vrstu kredita proizlazi i iz iskaza svjedoka KM, koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio službenik banke i koji je u ime tuženika predmetni Ugovor o kreditu i potpisao. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

17.2. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

17.3. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazima saslušanih svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna u postotku iznosa kredita, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača, odnosno konkretnog korisnika kredita. Iz dokaza koje je sam tuženik predložio proizlazi da se o predmetnoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti proizlazi opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od iznosa kredita, kao niti da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade i o tome što sve naknada u sebi sadrži i od čega se sastoji. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

18.2. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja prednik tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

19. Slijedom prednjih zaključaka, ocjena je ovog suda kako je dio odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita sukladno odredbi čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP-a ništetan slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

20. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

21. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos plaćene naknade od 169,61 EUR, koja visina plaćene naknade među strankama nije sporna, slijedom čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvaćen te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

23.1. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je od tuženika istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

23.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

24.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.2. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu. Kako je nesporno korisnik kredita 9. rujna 2005. platio naknadu u iznosu od 169,61 EUR, osnovano tužitelj zahtijeva zatezne kamate na navedeni iznos od 10. rujna 2005. pa do isplate (točka II. izreke ove presude).

25. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u skladu s tom stopom i odlučeno kao u točki I. izreke ove presude, dok je zahtjev za isplatom zatezne kamate valjalo odbiti kao neosnovan preko stope propisane za ostale odnose te je slijedom toga odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

26.1. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 262. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

26.2. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 27. kolovoza 2024. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sastava podneska od 28. siječnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 3. veljače 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 7. svibnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 6,64 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 325,78 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

28.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu 18. lipnja 2025.

SUDAC

Iva Karin Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.