Posl. br. P-1237/2019-25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku Stalna služba u Korčuli, po sucu toga suda Dariu Farčiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: 1. DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oba zastupana po punomoćnici Ani Fijamber Luketić, odvjetnici u Zagrebu, M. Gandhija 2, protiv tuženih: 1. VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju kao punomoćnik zastupa suprug CE iz [adresa], kbr. 830, 2. PE ud. BE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. EE "Pipinko" iz Žrnova, kbr. 59, OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. HE iz [adresa], kbr. 233, OIB: [osobni identifikacijski broj], 5. LE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6. BE pok. D iz [adresa], kbr. 843, OIB: [osobni identifikacijski broj], 7. AE iz [adresa] **.**.1921. kbr. 16, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 8. ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tuženi od ad 2/ do 8/ kao pravni slijednici iza pok. SE rođ. ĆE, istovjetne s upisanom SE L.O. Žrnovo, radi utvrđenja i uknjižbe, nakon glavne rasprave zaključene dana 7. veljače 2025., u prisustvu tužitelja i zamjenika njihove punomoćnice te punomoćnika tužene ad 1/, a u odsutnosti uredno pozvanih preostalih tuženika, a na ročištu održanom radi objave odluke dana 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] suvlasnik u 981/2880 dijela, a tužitelj ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], suvlasnik u 327/2880 dijela čest. zemlje [katastarska čestica], vrtal u Peči, površine 36 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što je tužena VE ž. CE dužna priznati i trpjeti upis u zemljišnoj knjizi na ime tužitelja, a na teret 1308/2880 njezinog suvlasničkog dijela.

II. Utvrđuje se da je tužitelj DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], suvlasnik u 3/32 dijela, a tužitelj ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], suvlasnik u 1/32 dijela čest. zemlje [katastarska čestica], vrtal u Merkotino polje, površine 176 m2 i čest. zemlje [katastarska čestica], vrtal u Merkotino polje, površine 86 m2, obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što je tužena VE iz [adresa] dužna priznati i trpjeti upis u zemljišnoj knjizi na ime tužitelja, a na teret 4/32 njezinog suvlasničkog dijela.

III. Utvrđuje se da je tužitelj DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], suvlasnik u 57/320 dijela, a tužitelj ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], suvlasnik u 19/320 dijela čest. zemlje [katastarska čestica], vrtal u Mrkotino polje, površine 647 m2 i čest zemlje 2153, pašnjak u Mrkotino polje, površine 9006 m2, obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što su tuženi PE ud. Ć, [adresa] kao pravni sljednik iza pok. SE, EE "Pipinko" iz Žrnova kao pravni sljednik iza pok. SE, HE iz [adresa] kao pravni sljednik iza pok. SE, LE iz [adresa] kao pravni sljednik iza pok. SE rođ. ĆE, BE pok. D iz V kao pravni sljednik iza pok. SE ž. BE rođ. ĆE, AE iz [adresa] kao pravni sljednik iza pok. SE ž. BE rođ. ĆE, ZE iz [adresa] kao pravni sljednik iza pok. SE ž. BE rođ. ĆE i VE ž. CE iz [adresa], dužni priznati i trpjeti upis u zemljišnoj knjizi na ime tužitelja, a na teret suvlasničkog dijela prednika tuženika SE rođ. ĆE u 32/320 dijela i suvlasničkog dijela VE u 44/320 dijela.

IV. Nalaže se tuženima da nadoknade troškove parničnog postupka tužiteljima u iznosu od 1.549,93 €, uvećan za zakonsku zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a na drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu (u iznosu od 332,87 €) zahtjev za naknadu parničnog troška odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da su stvarni suvlasnici i suposjednici svih dijelova nekretnina koje su precizno opisane u točkama I., II. i III. izreke ove presude. Sve ove nekretnine tužitelji da su stekli temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 21. ožujka 1980. i rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-3147/2011 od 23. svibnja 2011., od svojih roditelja FE i OE, a potonji je pak iste ove nekretnine stekao nasljeđivanjem iza smrti svog oca, a djeda tužitelja, RE, koji je bio stvarni i isključivi vlasnik te posjednik svih navedenih nekretnina, pri čemu se napominje kako je RE pok. IE ranije bio upisan kao samostalni vlasnik kat. čest. [katastarska čestica], pri čemu je vlasništvo stekao presudom pod posl. br. Ob-116/16 od 9. prosinca 1916. Nadalje, da je otac tužitelja ŠE naslijedio 1/2 dijela predmetnih nekretnina od svog oca RE, dok su ŠE naslijedili FE ud. Franje i DE, a pok. FE ud. OE po Rješenju o nasljeđivanju Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. O-3147/2011 od 23. svibnja 2011. naslijedili su DE i ĆE. Sve ove činjenice koje se navode u tužbi već su utvrđenje u pravomoćno okončanim postupcima koji su provedeni pred ovim sudom pod posl. br. P-381/2012, P-536/2012 i P-3/2014. Unatoč navedenom, tužena ad 1/ je temeljem presude pod posl. br. P-460/2006 i u pojedinačnom ispravnom postupku pod posl. br. RZ-91/2011 upisana u zemljišnim knjigama suda kao suvlasnica predmetnih nekretnina, pri čemu je u parničnom postupku podnijela tužbu za utvrđenje svog prava vlasništva u kojoj su sada tužitelji i njihova majka izostavljeni kao stranke u postupku. Osim toga, u tužbi nije navela sve nasljednike tada upisanih osoba i neistinito je izjavila da su predmetne nekretnine preko 50 godina bile u isključivom posjedu njenog oca. Stoga je tužena ad 1/ temeljem navedene presude i u pojedinačnom ispravnom postupku postigla upis svog prava vlasništva u zemljišnim knjigama suda i to u suvlasničkom omjeru koji je u zemljišnoj knjizi bio upisan na ime tada tuženih i njihovih pravnih prednika. Sve ovo tužena je napravila iz razloga što je znala da su stvarni suvlasnici i suposjednici predmetnih nekretnina za ukupno 1/2 dijela upravo tužitelji, pa ih je ovakvim svojim postupkom spriječila da sudjeluju u postupku. Međutim, tužena ad 1/ dosjelošću ili nasljedstvom nije mogla steći pravo suvlasništva i suposjeda predmetnih nekretnina budući je njen otac KE prethodno svoj udio na ovim nekretninama otuđio Darovnim ugovorom od 28. lipnja 1966., koji je zaveden pod br. Z-359/66, a što je pravomoćno utvrđeno presudom pod posl. br. P-3/2014. Obzirom da je tužena ad 1/ znala da je iza smrti njenog oca KE doneseno rješenje o nasljeđivanju od 20. srpnja 1999. posl. br. O-99/1999, a kojim su za njegove nasljednike proglašene kćerke ME, ČE i VE, to je u dogovoru sa svojim sestrama podnijela tužbu pod posl. br. P-460/2006, a njene sestre pod posl. br. P-458/2006 i P-459/2006, u kojima su neistinito izjavile da su predmetne nekretnine preko 50 godina bile u kvalificiranom posjedu njihova oca, i na takav način stekle pravo vlasništva koje im zapravo ne pripada.

1.1. Kako se tužitelji što osobno, a što putem svojih pravnih prednika, nalaze u kvalificiranom posjedu utuženih nekretnina preko stotinu godina, a u zemljišnim knjigama su kao suvlasnici utuženih dijelova ovih nekretnina upisani tuženi odnosno njihovi pravni prednici, a tužitelji imaju pravni interes uskladiti zemljišno knjižno stanje sa stvarnim stanjem, pri čemu nemaju ispravu podobnu za upis svog prava vlasništva u zemljišnim knjigama suda, to ustaju predmetnom tužbom postavivši tužbeni zahtjev kao u izreci.

2. Svi tuženi su podnijeli zajednički odgovoru na tužbu u kojem u bitnom navode da predmetne nekretnine nisu bile u isključivom vlasništvu djeda tužitelja po ocu RE pok. IE, već su iste nekretnine bile u vlasništvu članova obitelji RE "Manjavin", a kojoj je pripadao i RE. Obzirom na navedeno niti tužitelji, a niti njihov otac nisu mogli naslijediti 1/2 dijela spornih nekretnina od djeda RE, tim prije što je otac tužitelja naslijedio svog oca tek za 1/4 dijela budući su ga u preostalom dijelu naslijedili i sin KE, kći UE i supruga ŽE. S druge pak strane, da je kao isključivi posjednik predmetnih nekretnina ranije bio upisan otac tužene ad 1/ KE, a ovo iz razloga što su mu članovi obitelji KE " C", odnosno njihovi nasljednici, prepustili svoje suvlasničke dijelove. Da je tome tako proizlazi i iz činjenice što otac tužitelja nikada nije bio upisan kao posjednik ili suposjednik neke od utuženih nekretnina. Današnji upis u katastarskim operatima, a iz kojeg proizlazi da su i tužitelji upisani kao suposjednici spornih nekretnina, zapravo je posljedica automatskog prijenosa podataka iz zemljišnih knjiga u katastarske operate, a što je pak posljedica upisa tužene ad 1/ u zemljišnim knjigama suda kao suvlasnice predmetnih nekretnina. Osim toga osporava se da bi otac tužitelja doista i posjedovao ove nekretnine, a ovo iz razloga što je od Drugog svjetskog rata živio u [adresa], gdje žive i sada tužitelji koji su u Zagrebu i rođeni, pa je stoga očito kako na terenu ove nekretnine nisu niti mogli posjedovati. Obzirom na navedeno tuženi predlažu da sud nakon provedenog dokaznog postupka odbije tužbeni zahtjev.

2.1. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu punomoćnica tužitelja u svom podnesku od 4. veljače 2021. u bitnom navodi da su svi navodi iz odgovora na tužbu proizvoljni, neistiniti i ničim dokazani. Naime, djed tužitelja RE nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da je stekao po Presudi od 9. prosinca 1916. posl. br. Ob-116/16, a koja se nalazi u zbirci isprava ovog suda pod posl. br. Z-11/17. Također, osporava se da bi otac tužitelja ŠE svog oca naslijedio samo za 1/4 dijela, a ovo iz razloga što je iz oporuke RE vidljivo da je njegova kći UE prilikom udaje od braće OE i KE primila iznos od tadašnjih 5.000,00 din, pa je svoj nasljedni dio prenijela na jednake dijelove braći, a što je vidljivo iz njene Izjave od 17. srpnja 1961. Nadalje, navodi se da su od članova obitelji KE " [adresa] na imanju ostali živjeti braća RE i JE koji su prije više od 120 godina razvrgli suvlasničku zajednicu na zajedničkim nekretninama. Tako su predmetne nekretnine, osim onih koje je stekao po presudi od 9. prosinca 1916., u cijelosti pripale RE koji ih još od 19. stoljeća drži kao isključivi posjednik. Inače, RE. IE rođen je **.**.1869. te je živio u [adresa] sve do svoje smrti 1921., a naslijedili su ga udova ŽE te sinovi ŠE i KE. Nakon smrti ŽE ud. RE koja je predmetne nekretnine posjedovala do svoje smrti suposjed na ovim nekretninama nastavili su braća ŠE i KE, a koji svoju suvlasničku zajednicu na ovim nekretninama nikada nisu razvrgli, a iz kojeg razloga 1/2 dijela predmetnih nekretnina danas pripada nasljednicima OE, odnosno sada tužiteljima, a 1/2 dijela predmetnih nekretnina pripada nasljednicima KE, odnosno njegovim pravnim slijednicima. U ovakvim svojim navodima stranke su ustrajale tijekom čitavog postupka, uz napomenu da tuženi od ad 2/ do 8/ dalje nisu aktivno sudjelovali u postupku, nisu pristupali na ročišta glavne rasprave niti su predložili provođenje bilo kakvih dokaza.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz pregledom isprava koje su priložene u spisu i to: zk izvatka za utužene nekretnine, PL 1933, 1934 i 1935, sve za k. o. [katastarska općina], sve od 26. lipnja 2019., Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 21. ožujka 1980., Darovnog ugovora od 12. ožujka 1980., Rješenja o nasljeđivanju iza smrti FE od 23. svibnja 2011. posl. br. O-3147/11 UPP/OS-33/11, oporuke RE od 21. listopada 1921., presuda Općinskog suda u Korčuli pod posl. br. P-3/14 od 17. prosinca 2014., preslika zemljišne knjige za predmetne nekretnine, Dosudnice od 21. veljače 1913. posl. br. A-46/11, Dosudnice posl. br. A-59/12, PL 214 za k. o. [katastarska općina] od 16. lipnja 2006., PL 215 za k. o. [katastarska općina] od 16. prosinca 2020., Izjave od 16. lipnja 1961., Rješenja zemljišno knjižnog odjela Kotarskog suda u Korčuli od 22. srpnja 1961. posl. br. Z-432/61, ručno sastavljene skice od 20. travnja 1988., Dosudnice iza smrti IE pok. IE od 18. prosinca 1928. posl. br. A-10/23, Rješenja o nasljeđivanju iza smrti GE rođ. IE od 22. svibnja 1957. posl. br. O-123/57, Darovnog ugovora od 22. ožujka 1960., Darovnog ugovora od 12. studenog 1962., PL 215 za k. o. [katastarska općina] od 28. svibnja 2009., pregledani su spisi ovog suda pod posl. br. P-381/2012, P-536/2012 (sada Pu P- 424/2015), P-458/2006, P-1189/2015 (ranije P-61/2015), P-690/2015 (ranije P-638/2012) i Psp-1/2016 (ranije P-408/2013 i P-420/2008), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja. Tijekom dokaznog postupka nije proveden dokaz saslušanjem tuženih, a ovo iz razloga što su isti bili uredno pozvani na ročište predviđeno radi saslušanja stranaka, a pozivu suda nisu se odazvali niti su opravdali svoj izostanak (čl. 265. st. 2 . Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/12, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP)). Raspravnim rješenjem suda od 7. veljače 2025. sud je odbio provedbu svih preostalih dokaza kao nepotrebnu, a ovo iz razloga što je činjenično stanje dovoljno dobro utvrđeno provedenim dokazima (čl. 220. ZPP-a). Cijeneći sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, uz primjenu odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

3.1. Iz zemljišnoknjižnog izvatka za predmetne nekretnine vidljivo je da su kao suvlasnici istih u zemljišnim knjigama dijelom upisani tužitelji osobno, a dijelom tužena ad 1/ te pravna prednica tuženika od ad 2/ do 8/, a što među strankama nije sporno, pri čemu se napominje da među strankama tijekom postupka nije bila sporna pasivna legitimacija tuženika, kao i način na koji se tužena ad 1/ upisala u zemljišnim knjigama suda. Međutim, tužitelji smatraju kako su suvlasnici za ukupno 1/2 dijela svih utuženih nekretnina, pri čemu je tužitelj ad 1/ suvlasnik 3/4 ovog dijela, a tužitelj ad 2/ 1/4 ovog dijela, pa je stoga po njihovim tvrdnjama ovakav upis u zemljišne knjige formalne prirode, odnosno netočan. Ovakav upis u zemljišnim knjigama prenesen je i u katastarske operate, a što je utvrđeno pregledom PL 1933, 1934 i 1935, sve za k. o. [katastarska općina], sve od 26. lipnja 2019. Pregledom PL 214 za k. o. [katastarska općina] od 16. lipnja 2006. utvrđeno je da je kao posjednik utuženih nekretnina, osim nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ranije bio upisan otac tužene ad 1/ KE. Međutim tužitelji tvrde da je i ovakav upis u katastarskim operatima zapravo bio formalan, a ovo iz razloga što je u ovakvoj pravnoj stvari potrebno utvrditi tko je stvarno predmetne nekretnine posjedovao na terenu.

3.2. Pregledom priloženih isprava i spisa ovog suda pod posl. br. P-381/2012, P- 536/2012, P-458/2006, P-1189/2015, P-690/2015 i Psp-1/2016, utvrđeno je kako su sve utužene nekretnine nekada bile u stvarnom ali van knjižnom vlasništvu djeda tužitelja RE, a kojeg su pak u konačnosti naslijedili otac tužitelja ŠE i njegov brat KE, a koji je ujedno otac tužene ad 1/. Tuženi zapravo smatraju kako je između braće KE svojedobno izvršena dioba zajednički naslijeđenih nekretnina temeljem koje su utužene nekretnine pripale KE, a tužitelji osporavaju da bi ovakva dioba među braćom bila izvršena, osim u pogledu stare kuće u [adresa], pri čemu je prema navodima tužitelja ova dioba izvršena u ovosudnom spisu pod posl. br. R1-25/64. Na okolnost da li je dioba između braće OE i KE svojedobno izvršena, ili pak nije, pregledane su isprave koje su priložene u spisu kao i priloženi parnični spisi. Tako je pregledom zapisnika iz ovosudnog spisa pod posl. br. R1- 25/64 utvrđeno da se radi o postupku radi razvrgnuća suvlasničke zajednice, i to predlagatelja P(j)a KE protiv predloženika KE. U ovom postupku dana 6. kolovoza 1965. stranke su postigle sudsku nagodbu kojom su razvrgle svoju suvlasničku zajednicu samo u pogledu stojne kuće u [adresa]. Iz odredbi ove sudske nagodbe proizlazi da je KE i njegovoj kćeri VE na ime njihova suvlasničkog dijela u cijelosti pripala stojna kuća u [adresa] u kojoj su tada stanovali, dok je predlagatelju pripalo nedovršeno kučište. Stranke su se tada dogovorile da će se u pogledu vrtova naknadno sporazumjeti te da do tada zadržavaju svoja vlasnička prava na tim vrtovima. Da je sklapanjem ove sudske nagodbe izvršena dioba u pogledu kuće u [adresa] jasno proizlazi iz sadržaja ovosudnog postupka pod posl. br. P-381/2012. Naime, pregledom ovog spisa utvrđeno je da se radi o tužbi tužitelja DE i ĆE protiv tužene ME koja je predmetnom tužbom obuhvaćena kao nasljednica svoga oca KE. U ovom postupku dana 21. siječnja 2015. donesena je presuda kojom su tužitelji utvrđeni kao vlasnici 720/2880 dijela čest. zgr. [katastarska čestica] te 5/32 dijela čest. zgr. [katastarska čestica], sve upisano u k. o. [katastarska općina], a radi se upravo o kući koja je temeljem spomenute sudske nagodbe pripala ocu tužitelja TE. Isto tako, a iz Darovnog ugovora od 28. lipnja 1966. (prilog dopisu na strani 68 spisa posl. br. P-690/2015) proizlazi kako razvrgnuće suvlasničke zajednice između braće KE i OE nije niti moglo biti provedeno u pogledu predmetnih nekretnina, a ovo iz razloga što je KE ovim darovnim ugovorom svoj suvlasnički dio na svim nekretninama koje su predmetom tužbe tada darovao NE ženi B. Iz iskaza svjedok ĐE iz [adresa], a koji je saslušan u ovosudnom postupku P-690/2015, proizlazi da je među braćom postignut sporazum na način da ŠE prepusti KE čitavu kuću, a KE se pak obvezao da će ŠE pomoći u gradnji njegove kuće na starom kućnom zdanju koje se nalazi u blizini. Nakon toga ovaj dogovor je i realiziran, a što se tiče ostale imovine naslijeđene iza smrti njihova oca, svjedok iskazuje da se prema njegovom saznanju ŠE i KE nikada nisu podijelili.

3.3. Tužitelji u svom iskazu u bitnom navode da su im predmetne nekretnine poznate od najranijeg djetinjstva, a iste su smještene uz makadamski put koji vodi od mjesta [adresa] prema mjestu Pupnat, a koji je lokalno poznat kao Marmontov put. Ove nekretnine da su bile u stvarnom vlasništvu i posjedu djeda tužitelja po ocu RE, a koji ih je dobio diobom sa svojim bratom JE izvršenom negdje 1900., uz napomenu da je dvije nekretnine kupio. Nekretnine koje je kupio djed tužitelja u naravi predstavljaju maslinik i položene su sjeverno od makadamskog puta. Nekretnine koje su položene južno od makadamskog puta jednim dijelom predstavljaju manji maslinik sa 4 ili 5 stabala maslina i 1 smokvom, a u nastavku prema jugu nekretnina u naravi predstavlja šumu iz koje su članovi obitelji crpili drva za ogrjev što je tada bio glavni energent. Nakon smrti djeda tužitelja RE predmetne nekretnine nastavili su posjedovati i koristiti njegova udova ŽE, a koja je dakle baka tužitelja, te sinovi ŠE i KE, time da je baka tužitelja ove nekretnine koristila sve do svoje smrti, a umrla je 1965. ili 1966. Osim sinova OE i KE, ŽE imala je i kći UE, a koja ove nekretnine nikada nije posjedovala jer se udala i živjela je u gradu. Nakon smrti ŽE, posjed na utuženim nekretninama nastavili su otac tužitelja ŠE i njegov brat KE, a koji su djelomično razvrgli suvlasničku zajednicu na nekretninama stečenim nasljeđivanjem od roditelja, odnosno podijeli su samo kuće u [adresa] u izvanparničnom postupku, dok su sve ostale nekretnine, dakle i one koje su predmetom tužbe, ostale u njihovoj zajednici. Tako su i tužitelji povremeno zajedno sa svojim ocem dolazili na predmetne nekretnine, održavali su ih i obrađivali, ubirali plod maslina i smokve, a nakon što je otac tužitelja otišao u mirovinu počeo je dolaziti češće u [adresa] i održavati svoje obiteljsko imanje. Tako je otac tužitelja nastavio obiteljski posjed, s time da je 1/2 svog dijela na ovim nekretninama darovao svojoj ženi FE, dok je preostalim dijelom raspolagao Ugovorom o doživotnom uzdržavanju u korist tužitelja ad 1/. Tako je po ovom osnovu majka tužitelja nastavila posjed na predmetnim nekretninama sve do svoje smrti, a umrla je 1990., pri čemu su njeni jedini zakonski nasljednici sinovi, odnosno baš tužitelji. Stoga iz iskaza tužitelja proizlazi kako među njima nema spora o tome da bi tužitelju ad 1/ pripadalo ukupno 3/4 dijela predmetnih nekretnina od dijela koji je pripadao njegovom ocu ŠE, a tužitelju ad 2/ pripadalo bi ukupno 1/4 ovog dijela.

3.4. Sud je poklonio vjeru iskazu tužitelja, jer su njihovi iskazi životni, uvjerljivi i logični, međusobno se podudaraju i nadopunjuju, a nisu u suprotnosti sa priloženim ispravama, pa ih i zbog toga sud i prihvaća. Isto tako potrebno je reći da je iskaz tužitelja u potpunosti u skladu sa utvrđenjima iz ovosudnog spisa pod posl. br. P-690/2015. Ovo iz razloga što je je uvidom u ovosudne spise pod posl. br. P-381/2012 utvrđeno da između braće OE i KE nije izvršeno razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina naslijeđenih od njihova oca RE. Takve tvrdnje zasigurno potkrjepljuje i sadržaj sudske nagodbe iz spisa ovog suda pod posl. br. 1R-25/64 iz koje je jasno vidljivo da su braća KE i ŠE razvrgli suvlasničku zajednicu samo u pogledu stare kuće i kučišta u [adresa], a koje nekretnine nisu predmetom ove tužbe. To potvrđuje i činjenica što je pok. ŠE pok. RE **.**.1980. zaključio Ugovor o doživotnom uzdržavanju, a 7. travnja 1980. sačinio je i Darovni ugovor, pri čemu u oba ova pravna posla izričito navodi da u njegovu imovinu spada 1/2 dijela nekretnina naslijeđenih od oca pok. RE, a među ostalim i nekretnine koje su predmetom ove tužbe. Pregledom ovosudnih spisa pod posl. br. Psp-1/2016, P-458/2006, P-536/2012, P-381/2012, P-1189/2015 i P- 690/2015, nije utvrđeno da bi bila izvršena bilo kakva dioba između braće OE i KE, pa je stoga opravdano prihvatiti tvrdnje tužitelja da ovakva dioba, osim u pogledu stare kuće i kučišta u [adresa], doista nije nikada izvršena. Upravo je temeljem sadržaja priloženih spisa, utvrđeno kako se tužitelji, što osobno a što putem svojih prednika, nalaze u suposjedu predmetnih nekretnina najmanje od 30-ih godina prošlog stoljeća.

4. Dakle, tužitelji u tužbi tvrde da su vlasništvo nad utuženim dijelom nekretnina stekli dosjelošću, odnosno kvalificiranim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme, a u koji posjed su stupili nasljeđivanjem iza smrti svoje majke FE, a tužitelj ad 1/ i temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 21. ožujka 1980. kojeg je sklopio sa ocem tužitelja ŠE, pri čemu je ŠE u posjed predmetnih nekretnina stupio nasljeđivanjem od svog oca RE. Nadovezujući se na ovako utvrđeno činjenično stanje, za navesti je da je Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje ZV) i to čl. 388 st. 1. propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, odnosno prema propisima koji su bili na snazi do stupanja na snagu ZV-a. Do stupanja na snagu ZV-a (1. siječnja 1997.) treba razlikovati razdoblje od 1. rujna 1980., kada je stupio na snagu Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (SL 6/80, 36/90 i NN 53/91, dalje ZOVO), a prije čije primjene se za stjecanje, promjenu i prestanak stvarnih prava primjenjuju pravna pravila OGZ-a, te razdoblje od 1. listopada 1991. kada je stupila na snagu Odluka o državno pravnom osamostaljenju Republike Hrvatske i kada je ZOVO preuzet u pravni sustav Republike Hrvatske i to Zakonom o preuzimanju ZOVO-a.

4.1. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1468. OGZ-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bilo je potrebno vrijeme od 30 godina. Dovodeći u vezu ovako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje da je djed tužitelja RE kvalificirano posjedovao sve predmetne nekretnine, i to u cijelosti, u vrijeme primjene pravnih pravila iz OGZ-a, a kako je isti umro 1921. istog su temeljem njegove oporuke i izjave UE od 17. srpnja 1961. zapravo u konačnosti na jednake dijelove naslijedili braća ŠE i KE. Prema navodima samog tužitelja ad 1/ njegov otac ŠE odselio je iz [adresa] u [adresa] gdje je živio do svoje smrti. Međutim, iz njegova iskaza dalje proizlazi da samim time posjed na predmetnim nekretninama nikada nije napustio budući je sukladno mogućnostima povremeno dolazio u [adresa] kada bi ove nekretnine obilazio i obrađivao, a posebno nakon 70. -ih godina prošlog stoljeća kada je otišao u mirovinu pa je u [adresa] mogao dolaziti češće i zadržavati se duže. Slijedom navedenog moguće je da bi predmetne nekretnine povremeno odavale dojam zapuštenosti, te da bi prvi rođaci sada tužitelja, dakle djeca od KE, također povremeno dolazila na ove nekretnine, a posebno iz razloga što žive u njihovoj blizini, a tužitelji stalno žive u [adresa]. Međutim, ovakvim eventualnim posjedovanjem predmetnih nekretnina nisu na istima mogli steći isključivo pravo vlasništva i to prvenstveno iz razloga što im je moralo biti poznato da ove nekretnine u cijelosti ne pripadaju KE, već da mu pripadaju za 1/2 dijela, i to prije nego je KE Darovnim ugovorom od 28. lipnja 1966. ove nekretnine otuđio u korist NE. Dakle, i da je sporna površina ostavljala dojam zapuštenosti, posjed prednika tužitelja očito nije bio prekinut. Kvaliteta ili postojanje nečijeg posjeda može se smatrati prekinutim ili dovršenim tek ako je nedvojbeno izražena volja posjednika da nekretninu više ni na koji način ne posjeduje, ako je posjed preuzet od strane treće osobe ili ako je poduzeta kakva druga aktivnost treće osobe koja sama po sebi utječe na kvalitetu posjeda. U konkretnom slučaju proizlazi da baš nitko treći nije polagao pravo vlasništva na utuženom dijelu nekretnina te da prednik tužitelja, dakle njihov otac, nikada nije napustio ove nekretnine, ma koliko dugo trajao period u kojem nitko od njih nije vršio značajne posjedovne radnje u skladu sa svrhom i kulturama kojima su zasađene nekretnine. Naime, odredba čl. 19. ZV-a sadržava načelo trajnosti posjeda pa se tako navodi da posjed traje sve dok traje posjednikova faktična vlast na stvari, ali takav posjed ne prestaje niti se prekida ako je smetnja ili propuštanje izvršavanja posjednikove vlasti po svojoj prirodi bila samo privremena.

4.2. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da su tužitelji stekli pravo vlasništva utuženog dijela nekretnina, a koje su preciznije opisane u točkama I., II. i III. izreke ove presude, i to dosjelošću, odnosno kvalificiranim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme, a u koji posjed je tužitelj ad 1/ stupio izvršavanjem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 21. ožujka 1980. kojeg je u svojstvu davatelja uzdržavanja sklopio sa svojim ocem ŠE, u smislu čl. 28. ZOVO-a (koja dolazi do primjene kada se ima u vidu razdoblje posjedovanja od 1. rujna 1980. pa do dana stupanja na snagu ZV- a), a tužitelji ad 1/ i 2/ nasljeđivanjem iza smrti svoje majke FE. Kao što je to već ranije navedeno FE je u posjed 1/2 utuženog dijela nekretnina stupila temeljem darovanja od svog supruga OE, a ŠE stupio je u posjed utuženog dijela nekretnina nasljeđivanjem iza smrti svog oca RE koji je umro 1921. Naime, prema čl. 159. st. 1. ZV-a (odnosno čl. 28. ZOVO-a) dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari, ako taj posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti vlasnikom te stvari. Tko stvar posjeduje kao da je njen vlasnik samostalan je posjednik. Prema st. 2. istog članka samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten stječe dosjelošću vlasništvo nekretnine protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Prema čl. 18. st. 1., 2. i 3. ZV posjed je zakonit, ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, istinit je ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja, dok je posjed pošten, ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Dakle, radi odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva po ovom osnovu nužno je utvrditi neprekinut niz stjecanja posjeda počevši od prednika tužitelja, djeda RE pa preko oca i majke tužitelja OE i FE, pa do sada tužitelja, kao i to da bi tužitelji bili pošteni posjednici. Potrebno je napomenuti kako se poštenje posjeda presumira, a onaj koji tvrdi suprotno, odnosno da je posjed nepošten dužan je to dokazati. Sve kada bi prednik tužitelja, dakle djed RE ili otac tužitelja ŠE, bio nepošten posjednik, u trenutku otvaranja nasljedstva iza njegove smrti onaj koji je preuzeo posjed smatra se poštenim posjednikom, osim u slučaju da se dokaže suprotno. Iz navedenog nedvojbeno slijedi da su tužitelji stekli vlasništvo utuženog dijela nekretnina dosjelošću, na način kako to propisuju odredbe čl. 159. i 160. ZV-a, odnosno odredbe ZOVO-a, kada se u vidu ima posjed njihovih prednika do dana primjene ZV-a, pa je stoga upis prava suvlasništva tuženih na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama irelevantan, budući da je njihovo pravo vlasništva na ovom dijelu nekretnina prestalo i to temeljem odredbi samog zakona.

4.3. Slijedom svega navedenog valjalo je prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev, pa je i odlučeno kao u izreci ove presude.

5. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, pa su tuženi dužni naknaditi tužiteljima troškove ove parnice koji se sastoje od izdataka tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku, i to: za sastav tužbe od 12. srpnja 2019. u iznosu od 200,00 €, a sve temeljem zatraženog troška i naznačene vrijednosti spora te Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje Tarifa), za zastupanje tužitelja na ročištima održanim 14. travnja 2021. i 7. veljače 2025., svako ročište po 200,00 €, temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife, za sastav obrazloženih podneska od 4. veljače 2021. i 6. travnja 2021., svaki po 200,00 €, temeljem Tbr. 8. točka 1. Tarife te za sastav podneska od 28. siječnja 2025. iznos od 50,00 €, temeljem Tbr. 8. toč. 4. Tarife, dakle u iznosu od 1.050,00 €. Ovaj iznos punomoćnik odvjetnik je temeljem Tbr. 40. Tarife ovlašten uvećati za zastupanje dva tužitelja za 10%, što u ovom slučaju predstavlja daljnji iznos od 105,00 €, što sada čini troškove tužitelja u iznosu od 1.155,00 €. Na ovaj iznos punomoćnik odvjetnik je temeljem Tbr. 46. Tarife ovlašten obračunati i pripadajući PDV, koji u konkretnom slučaju iznosi daljnjih 288,75 €, a što sada čini troškove tužitelja u iznosu od 1.443,75 €. Osim ovoga tužiteljima je priznat i zatraženi trošak pristojbe za tužbu i presudu od daljnjih 106,18 €, što dakle čini troškove tužitelja u ukupnom iznosu od 1.549,93 €. U preostalom dijelu, dakle u iznosu od 332,87 € zahtjev za naknadu parničnih troškova tužitelja trebalo je odbiti i to iz slijedećeg razloga. U svom troškovniku kojeg je predao na ročištu neposredno pred zaključenje glavne rasprave zamjenik punomoćnika tužitelja zatražio je da se naknadi trošak za sastav podneska od 28. siječnja 2025. u iznosu od 220,00 €, koji je kasnije još uvećan za pripadajući PDV, koji mu ne pripada, već mu pripada u dosuđenom iznosu od 55,00 € + PDV, a ovo iz razloga što se ne radi o obrazloženom podnesku, već o podnesku kojim je punomoćnica tužitelja u spis dostavila zamjeničku punomoć za zastupanje tužitelja na ročištu održanom 7. veljače 2025. Isto tako zamjenik punomoćnice tužitelja zatražio je da se tužitelju ad 1/ naknade putni troškovi za pristup sudu, i to na ročišta održana 16. veljače 2021. i 14. travnja 2021., svako u iznosu od 63,31 € (tada 477,00 kn), a koji troškovi tužiteljima nisu dosuđeni budući da se ne radi o nužnim troškovima jer prisutnost tužitelja na tim ročištima, a obzirom da imaju punomoćnika odvjetnika, nije bila nužna. Slijedom navedenog, zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja valjalo je dijelom prihvatiti a dijelom odbiti, pa je i riješeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Korčuli, 18. lipnja 2025.

S u d a c :

Dario Farčić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u 3 istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).