REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-6624/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 8. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja, z. punomoćnika tužitelja ČŽ - odvjetničke vježbenice te z. punomoćnika tuženice CŽ - odvjetničkog vježbenika, 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i ne proizvodi učinke odredba čl. 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 216019 od 28. ožujka 2008. zaključenog između tužitelja DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi: "Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.".

II. Utvrđuje se da je ništetna i ne proizvodi učinke odredba čl. 11.2. Prijevremena otplata kredita Ugovora o kreditu broj 216019 od 28. ožujka 2008. godine zaključenog između tužitelja DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi: "Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.".

III. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 534,27 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

-na iznos od 411,10 EUR od 2. travnja 2008. do isplate,

-na iznos od 123,17 EUR od 15. veljače 2014. do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 nadoknaditi tužitelju DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 1.079,64 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 7. studenog 2024. navodi da je s prednikom tuženice, kao kreditorom, sklopio 28. ožujka 2008. ugovor kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.465,09 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate, da je odredbom čl. 6. ugovora određena tzv. ulazna naknada u visini 1,10% iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita, a na koju je on bio primoran pristati kako bi dobio kredit, dok je odredbom čl.11. dana mogućnost prijevremene otplate kredita samo na pisani zahtjev, sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora, čime je suštinski nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana te da je zbog činjenice naglog rasta tečaja CHF i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa postalo teško i neizvjesno plaćanje kredita i on je 14. veljače 2014. isti prijevremeno otplatio i naplaćena mu je naknada u iznosu od 123,17 EUR, pa kako ga prednik tuženice nije upoznao sa sadržajem spornih odredaba, prezentirao koje to posebne troškove ima u svezi s postupkom odobravanja kredita, na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada i kakva je to šteta koju bi pretrpio u slučaju prijevremene otplate kredita, a radi se o tipskom ugovoru otisnutom na obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca, o odredbama kojeg se nije pojedinačno pregovaralo i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, kao potrošača, sve u skladu s čl.81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), to tužitelj predlaže odlučiti kao u izrekama presude.

2. Tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i navodi da je sporna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva te je plaćanje iste određeno Tarifom, primjenu koje su stranke ugovorile, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio na snazi niti jedan propis prema kojem bi ugovaranje takve naknade bilo zabranjeno te da tužitelj ničim nije dokazao da bi sporna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženica navodi da je obveza banke korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca u određenom trenutku, a korisnik za to plaća određenu cijenu (kamatu), slijedom čega banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima, sukladno odredbama ugovora o kreditu, da banka podliježe specifičnom pravnom režimu i trenutkom prijevremene otplate dolazi do narušavanja likvidonosne i kamatonosne strukture bilance jer se potraživanje mora brisati iz aktive, dok u pasivi još uvijek postoji dugoročna obveza iz koje je financiran kreditni plasman i tome se izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda banke te da imovina i obveze postaju ročno nesuklađene i dolazi do situacije da je banka prisiljena na otvorenom tržištu pokušati reinvestirati prijevremeno vraćeni iznos kako bi bilancu dovela u početno stanje, što izvjesno uzrokuje štetu, pa je upravo radi zaštite banke definirana naknada u određenom postotku od preostalog-nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos je mehanizam za brzo određivanje naknade štete koja će banci biti prouzročena prijevremenom otplatom.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, financijsku dokumentaciju i potvrdu te saslušao tužitelja.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

3.2. Među strankama je na pripremnom ročištu učinjena nespornom visina zahtjeva pa na tu okolnost sud nije provodio i cijenio posebne dokaze.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje:ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženice, kao kreditora zaključen 28. ožujka 2008. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 18.465,09 CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate (čl.1.), s namjenom kupnje vozila (čl.3.), uz rok otplate 84 mjeseca (čl.5.) i promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci kreditora (čl.2.), time da se jednokratno naplaćuje naknada 1,10% od iznosa kredita neposredno prije isplate istog i to na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (čl.6.), i tužitelj se obvezuje, između ostalog, podmiriti sve javnobilježničke i sudske pristojbe i sve druge pristojbe i troškove vezane uz zaključivanje ugovora, ugovorene instrumente vraćanja kredita i za naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima (čl.11.5.), a prijevremena je otplata kredita moguća na pisani zahtjev, sukladno Uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora (čl.11.2.),

-da je javni bilježnik 31. ožujka 2008. izdao potvrdu u pravcu da je ugovor tužitelju pročitan i upozoren je da isto ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

-da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 411,10 Eur te naknada za prijevremenu otplatu-zatvaranje kredita u iznosu 123,17 Eur (14. veljače 2014.).

6. Iz iskaza tužitelja, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, proizlazi da je sve obavljao u auto kući koja je imala dogovoreno poslovanje s bankom, da mu nije obrazloženo što su to jednokratna naknada i prijevremena otplata, zašto postoje i o čemu ovise, da nije mogao utjecati na odredbe ugovora niti je bilo mogućnosti dobiti kredit bez da se pristane na sporne odredbe, da je za iznos kredita kupio automobil i koristio ga za osobne potrebe te da u razdoblju trajanja ugovornog odnosa nije imao nikakve obrte niti je automobil bio u najmu ili zakupu.

7. U trenutku sklapanja spornog ugovora 28. ožujka 2008. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07; dalje: ZZP/07), koji je u odredbi čl.3. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

7.1. Imajući u vidu dokumentaciju u koju je izvršen uvid i prihvaćeni iskaz tužitelja sud nalazi da je tužitelj imao status potrošača.

8. Prema čl.96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i smatra se da nije bilo pojedinačnog pregovaranja ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a ukoliko trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8.1. Prema čl.98. ZZP/07 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, dok iz čl.102. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8.2. Prema čl.99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

9. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženici teret dokazivanja da se s tužiteljem pojedinačno pregovarala o uvjetima – spornim odredbama o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, pa kako prihvaćeni iskaz tužitelja i stipulacija tih odredbi, koje su očito standardne, proizlazi da se o njihovom sadržaju nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju spornih odredbi odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi i posljedicama iste.

9.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima prednika tuženice, kojim bi eventualno bila određena visina sporne naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), a isto tako sud nalazi da formulacija "Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita." te "Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora." same po sebi nisu dovoljno razumljive i određene odnosno radi se o odredbama koje daju ovlaštenje predniku tuženice da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini takvih naknada i troškova, tim više što se u odredbi čl.6.1. ugovora, koja regulira pitanje tzv. ulazne naknade, niti ne spominju izrijekom kakvi opći akti koji bi regulirali kriterije određivanja visine iste.

9.2. Jedina odredba koja upućuje na opće akte po pitanju plaćanja naknade je čl.11.2. ugovora u kojoj se navodi "Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora", međutim, iz sadržaja iste nije moguće zaključiti da je upravo u tom aktu regulirano pitanje određivanja visine naknade, već jedino pitanje mogućnosti eventualne prijevremene otplate.

9.3. Osim toga, valja istaći i to se kako sud ne nalazi da je postojala kakva zapreka da se u čl.11.2. ugovora po pitanju naknade za prijevremenu otplatu kredita navede konkretan nominalni iznos naknade ili u postotku, kao što je to, primjerice, navedeno u čl.6.1. ugovora u odnosu na tzv. ulaznu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, slijedom čega odredba čl.11.2. nije bila određena te se radi o odredbi koja je dala ovlaštenje predniku tuženice da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini te nakade. Napominje se i to da paušalno pozivanje na opće akte kreditora, kako je to navedeno u čl.11.2., ne dokazuje na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

9.4. Nadalje, sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba tzv. ulazne naknade u čl.6.1. ugovora – jer se određuje "jednokratna naplata 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn neposredno prije isplate kredita" – može se zaključiti da je tužitelj, nakon upoznavanja s tom odredbom, mogao steći uopćena saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za njega proizlaze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

9.5. Sud je, prilikom ocjene da li je sporna odredba o tzv. ulaznoj naknadi poštena, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi prednik tuženice, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir prihvaćeni iskaz tužitelja, činjenica da sporna odredba čl.6.1. ugovora ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, niti je tužitelju dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi prednik tuženice mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9.5.1. Navedeno se odnosi i na odredbu čl.11.2. ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, koja odredba ne samo da nije dovoljno razumljiva i određena, već daje i ovlaštenje predniku tuženice da sam donese odluku o visini naknade za istu, što nikako ne može uputiti na zaključak da bi takva odredba bila poštena.

10. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da se isto ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji na temelju sporne odredbe čl.11.2. terete potrošača (postotak od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije transparentno obrazložena.

10.1. Odredbe čl.1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita – tzv. ulazne naknade niti je to bilo predviđeno tada važećim Zakonom o bankama, a isto tako nije bilo zabranjeno niti ugovaranje takve naknade odnosno naknade za prijevremenu otplatu. Međutim, iako ugovaranje tih naknada u trenutku sklapanja ugovora nije bilo zabranjeno ili ograničeno, ipak valja zaključiti da je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača.

10.2. S obzirom da sporna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu kredita, sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, a isto tako nalazi da nema mjesta zaključku da bi ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužitelja, bili razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir preostala obveza tužitelja da, osim sporne naknade, podmiri sve javnobilježničke i sudske pristojbe i sve druge pristojbe i troškove vezane uz zaključivanje ugovora, ugovorene instrumente vraćanja kredita i za naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima (čl.11.5.), kao i kada se uzme u obzir okolnost da tuženica ničim nije dokazala visinu i opravdanost svojih troškova poslovanja.

10.3. Kako se, prema stajalištu ovog suda, ne radi o samorazumljivim troškovima to proizlazi daljnji zaključak da je na tužitelja spornom odredbom prenesena obveza plaćanja naknade - troška za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima odnosno da je tako formuliranom odredbom u čl.6.1. otklonjena obveza tuženice iz čl.74.toč.3. ZZP/07 u smislu dokazivanja da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u tamo naznačenoj visini, pa navedeno utječe na pravni položaj tužitelja i stvara značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženica nije dokazala da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10.4. Osim toga, odredba o prijevremenoj otplati kredita, kako je formulirana u čl.11.2. ugovora, daje ovlaštenje predniku tuženice da sam donese odluku o visini te naknade odnosno uvjetuje pravo tužitelja na prijevremenu otplatu podnošenjem posebnog zahtjeva, što je protivno čl.1024. st.2. ZOO-a, pa kako se tom odredbom, u biti, nadoknađuje dio kamate koju je prednik tuženice prema ugovoru trebao ostvariti do kraja njegovog trajanja, što je protivno odredbi čl.1024.st.4. ZOO-a i nema dokaza da bi prednik tuženice prijevremenom otplatom kredita pretrpio kakvu štetu, to sud nalazi da je i ta odredba nepovoljno utjecala na pravni položaj tužitelja kao potrošača.

11. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio prednik tuženice odnosno da se radi o tipskom ugovoru uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornim odredbama čl.6.1. i čl.11.2. ugovora nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata prednika tuženice s tim u svezi to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da su sporne odredbe ugovora nepoštene i ništetne u smislu prethodno citiranih odredaba ZZP/07, čl. 3-4., čl.269., čl.272. i čl. 322.-čl.323. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29; dalje: Direktiva), slijedom čega je odlučeno kao u stavcima I. i II. izreke presude.

12. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

12.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

13. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženica u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je njezin prednik stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredaba pobliže opisanih u stavcima I. i II. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku III. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. ZOO-a.

14. Tužitelj je imao troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje:OT) i to za sastav tužbe i podneska od 22.1.2025. te pristup na 2 ročišta po 200,00 Eur, uz pdv u iznosu 200,00 Eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 Eur i presudu u iznosu 26,55 Eur (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 1.079,64 Eur s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO/05 i čl.151.st.3. ZPP-a.

14.1. Tužitelju nije priznat trošak ročišta radi objave presude temeljem čl.155.st.1. u vezi s čl. 335.st.9-10. ZPP-a. Naime, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje sud presudu ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, a stranka ovjereni prijepis iste može naknadno preuzeti u sudskoj zgradi, iz čega proizlazi da je presuda stranci dostupna putem interneta istoga dana kada se održava ročište radi objave presude i njezin dolazak na to ročište, a time i trošak, nije potreban za vođenje parnice. Posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 OT-a propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a.

14.2. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka jer tužitelj uspio u parnici u cijelosti.

U Zagrebu, 18. lipnja 2025.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka