REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-3059/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik iz Zagreba, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, Ribnjak 40, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 8. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, s danom objave 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u Ugovoru o kreditu broj: 218393 sklopljenog dana 02. srpnja 2008. godine između ĐŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 kao kreditora s druge strane, i to čl. 8. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća.“

II. Nalaže s tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 2.871,39 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznose i to:

-na iznos od 0,05 EUR od 30. listopada 2008. pa do isplate

-na iznos od 13,04 EUR od 4. studenog 2008. pa do isplate

-na iznos od 3,51 EUR od 8. prosinca 2008. pa do isplate

-na iznos od 14,09 EUR od 4. veljače 2009. pa do isplate

-na iznos od 15,52 EUR od 6. ožujka 2009. pa do isplate

-na iznos od 16,25 EUR od 7. travnja 2009. pa do isplate

-na iznos od 14,53 EUR od 6. svibnja 2009. pa do isplate

-na iznos od 14,28 EUR od 4. lipnja 2009. pa do isplate

-na iznos od 11,59 EUR od 7. srpnja 2009. pa do isplate

-na iznos od 9,21 EUR od 4. kolovoza 2009. pa do isplate

-na iznos od 10,04 EUR od 4. rujna 2009. pa do isplate

-na iznos od 11,80 EUR od 5. listopada 2009. pa do isplate

-na iznos od 10,80 EUR od 5. listopada 2009. pa do isplate

-na iznos od 9,82 EUR od 5. studenog 2009. pa do isplate

-na iznos od 12,06 EUR od 4. prosinca 2009. pa do isplate

-na iznos od 14,19 EUR od 2. travnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 16,43 EUR od 4. ožujka 2010. pa do isplate

-na iznos od 15,84 EUR od 6. travnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 19,61 EUR od 5. svibnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 18,64 EUR od 4. lipnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 20,53 EUR od 6. srpnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 31,20 EUR od 4. kolovoza 2010. pa do isplate

-na iznos od 28,77 EUR od 6. rujna 2010. pa do isplate

-na iznos od 37,88 EUR od 6. listopada 2010. pa do isplate

-na iznos od 33,07 EUR od 5. studenog 2010. pa do isplate

-na iznos od 29,46 EUR od 7. prosinca 2010. pa do isplate

-na iznos od 40,45 EUR od 5. siječnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 47,24 EUR od 24. siječnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 42,31 EUR od 4. ožujka 2011. pa do isplate

-na iznos od 43,04 EUR od 5. travnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 39,50 EUR od 5. svibnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 40,59 EUR od 6. lipnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 52,62 EUR od 5. srpnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 54,31 EUR od 4. kolovoza 2011. pa do isplate

-na iznos od 67,62 EUR od 5. rujna 2011. pa do isplate

-na iznos od 62,79 EUR od 6. listopada 2011. pa do isplate

-na iznos od 55,26 EUR od 17. listopada 2011. pa do isplate

-na iznos od 55,06 EUR od 8. studenog 2011. pa do isplate

-na iznos od 54,24 EUR od 12. prosinca 2011 pa do isplate

-na iznos od 56,97 EUR od 16. siječnja 2012. pa do isplate

-na iznos od 59,98 EUR od 13. veljače 2012. pa do isplate

-na iznos od 60,07 EUR od 5. travnja 2012. pa do isplate

-na iznos od 58,18 EUR od 5. travnja 2012. pa do isplate

-na iznos od 58,95 EUR od 4. svibnja 2012. pa do isplate

-na iznos od 60,08 EUR od 5. lipnja 2012. pa do isplate

-na iznos od 58,86 EUR od 5. srpnja 2012. pa do isplate

-na iznos od 58,96 EUR od 3. kolovoza 2012. pa do isplate

-na iznos od 57,84 EUR od 6. rujna 2012. pa do isplate

-na iznos od 55,76 EUR od 5. listopada 2012. pa do isplate

-na iznos od 58,30 EUR od 6. studenog 2012. pa do isplate

-na iznos od 59,22 EUR od 6. prosinca 2012. pa do isplate

-na iznos od 58,85 EUR od 7. siječnja 2013. pa do isplate

-na iznos od 55,15 EUR od 7. veljače 2013. pa do isplate

-na iznos od 57,71 EUR od 7. ožujka 2013. pa do isplate

-na iznos od 58,30 EUR od 8. travnja 2013. pa do isplate

-na iznos od 57,15 EUR od 8. svibnja 2013. pa do isplate

-na iznos od 53,74 EUR od 7. lipnja 2013. pa do isplate

-na iznos od 51,63 EUR od 8. srpnja 2013. pa do isplate

-na iznos od 53,50 EUR od 7. kolovoza 2013. pa do isplate

-na iznos od 54,79 EUR od 6. rujna 2013. pa do isplate

-na iznos od 58,09 EUR od 7. listopada 2013. pa do isplate

-na iznos od 56,28 EUR od 15. studenog 2013. pa do isplate

-na iznos od 57,09 EUR od 13. prosinca 2013. pa do isplate

-na iznos od 57,75 EUR od 14. siječnja 2014. pa do isplate

-na iznos od 59,02 EUR od 12. veljače 2014. pa do isplate

-na iznos od 60,35 EUR od 11. ožujka 2014. pa do isplate

-na iznos od 59,67 EUR od 11. travnja 2014. pa do isplate

-na iznos od 58,34 EUR od 12. svibnja 2014. pa do isplate

-na iznos od 57,74 EUR od 11. lipnja 2014. pa do isplate

-na iznos od 55,83 EUR od 11. srpnja 2014. pa do isplate

po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u Ugovoru o kreditu broj: 218393 sklopljenog dana 02. srpnja 2008. godine između ĐŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, kao kreditora s druge strane, a kojom je ugovornom odredbom ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, 78427478595, i to čl. 2.1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: …promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“

IV. Nalaže s tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 190,06 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznose i to:

-na iznos od 2,55 EUR od 5. listopada 2009 pa do isplate

-na iznos od 2,53 EUR od 5. studenog 2009. pa do isplate

-na iznos od 2,57 EUR od 4. prosinca 2009. pa do isplate

-na iznos od 2,60 EUR od 4. veljače 2010. pa do isplate

-na iznos od 2,63 EUR od 4. ožujka 2010. pa do isplate

-na iznos od 2,62 EUR od 6. travnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 2,68 EUR od 5. svibnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 2,67 EUR od 4. lipnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 2,70 EUR od 6. srpnja 2010. pa do isplate

-na iznos od 2,87 EUR od 4. kolovoza 2010. pa do isplate

-na iznos od 2,83 EUR od 6. rujna 2010. pa do isplate

-na iznos od 2,97 EUR od 6. listopada 2010. pa do isplate

-na iznos od 2,90 EUR od 5. studenog 2010. pa do isplate

-na iznos od 2,84 EUR od 7. prosinca 2010. pa do isplate

-na iznos od 3,01 EUR od 5. siječnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 3,12 EUR od 24. siječnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 3,04 EUR od 4. ožujka 2011. pa do isplate

-na iznos od 3,05 EUR od 5. travnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 3,00 EUR od 5. svibnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 3,01 EUR od 6. lipnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 3,20 EUR od 5. srpnja 2011. pa do isplate

-na iznos od 3,23 EUR od 4. kolovoza 2011. pa do isplate

-na iznos od 3,44 EUR od 5. rujna 2011. pa do isplate

-na iznos od 3,36 EUR od 6. listopada 2011. pa do isplate

-na iznos od 3,25 EUR od 17. listopada 2011. pa do isplate

-na iznos od 3,24 EUR od 8. studenog 2011. pa do isplate

-na iznos od 3,23 EUR od 12. prosinca 2011. pa do isplate

-na iznos od 3,27 EUR od 16. siječnja 2012. pa do isplate

-na iznos od 3,32 EUR od 13. veljače 2012. pa do isplate

-na iznos od 3,32 EUR od 5. travnja 2012. pa do isplate

-na iznos od 3,29 EUR od 5. travnja 2012. pa do isplate

-na iznos od 3,30 EUR od 4. svibnja 2012. pa do isplate

-na iznos od 3,32 EUR od 5. lipnja 2012. pa do isplate

-na iznos od 3,30 EUR od 5. srpnja 2012. pa do isplate

-na iznos od 3,30 EUR od 3. kolovoza 2012. pa do isplate

-na iznos od 3,29 EUR od 6. rujna 2012. pa do isplate

-na iznos od 3,25 EUR od 5. listopada 2012. pa do isplate

-na iznos od 3,29 EUR od 6. studenog 2012. pa do isplate

-na iznos od 3,31 EUR od 6. prosinca 2012. pa do isplate

-na iznos od 3,30 EUR od 7. siječnja 2013. pa do isplate

-na iznos od 3,24 EUR od 7. veljače 2013. pa do isplate

-na iznos od 3,28 EUR od 7. ožujka 2013. pa do isplate

-na iznos od 3,29 EUR od 8. travnja 2013. pa do isplate

-na iznos od 3,28 EUR od 8. svibnja 2013. pa do isplate

-na iznos od 3,22 EUR od 7. lipnja 2013. pa do isplate

-na iznos od 3,19 EUR od 8. srpnja 2013. pa do isplate

-na iznos od 3,22 EUR od 7. kolovoza 2013. pa do isplate

-na iznos od 3,24 EUR od 6. rujna 2013. pa do isplate

-na iznos od 3,29 EUR od 7. listopada 2013. pa do isplate

-na iznos od 3,26 EUR od 15. studenog 2013. pa do isplate

-na iznos od 3,27 EUR od 13. prosinca 2013. pa do isplate

-na iznos od 3,28 EUR od 14. siječnja 2014. pa do isplate

-na iznos od 3,30 EUR od 12. veljače 2014. pa do isplate

-na iznos od 3,33 EUR od 11. ožujka 2014. pa do isplate

-na iznos od 3,32 EUR od 11. travnja 2014. pa do isplate

-na iznos od 3,29 EUR od 12. svibnja 2014. pa do isplate

-na iznos od 3,28 EUR od 11. lipnja 2014. pa do isplate

-na iznos od 12,48 EUR od 11. srpnja 2014. pa do isplate

po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine.

V. Nalaže s tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.928,27 EUR sa zateznom kamatom od 18. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine.

VI. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka za iznos od 193,82 EUR sa zateznom kamatom od 18. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) kojeg je kao primatelj sklopio s ĐŠ kao ustupiteljem, a kojim ugovorom je tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. Tvrdi da pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz činjenica da je upravo tuženik pravni slijednik društva Volksbank d.d. Navodi da je korisnik kredita ĐŠ **.**.2008. s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu broj: 218393 kojim je korisniku kredita kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 15.288,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit, odnosno vraćanje kredita ugovoreno je sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak, dok je kamata ugovorena kao promjenjiva, i to jednostrano odlukom banke. Tužitelj nadalje navodi kako su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica i kamatna stopa koja se mogla mijenjati jednostrano, odlukom banke, nezakonite i ništetne iz razloga što se među strankama predmetnog Ugovora o kreditu o navedenim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a sam pravni prednik tuženika prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije u cijelosti niti potpuno informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Ujedno ističe da korisnik kredita nikako nije mogao provjeriti točnost izračuna promjene kamatne stope s obzirom da za takav izračun nisu ugovoreni nikakvi provjerljivi parametri te je tako (ne) postupanje pravnog prednika tuženika prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a na štetu korisnika kredita.

1.2. Činjenica da je pravni prednik tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditima u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008., u koje razdoblje spada i predmetni Ugovor o kreditu, ugovarao ništetne valutne klauzule u valuti CHF pravomoćno je prema tvrdnjama tužitelja utvrđena u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17. Nadalje, činjenica da je pravni prednik tuženika, prilikom sklapanja ugovora o kreditu, u razdoblju od početka 2003. do kraja 2008. godine, ugovarao nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovarana kamatna stopa promjenjiva temeljem jednostrane odluke banke, pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12, a isto je potvrđeno drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. Tako tužitelj tvrdi da utvrđenja iz navedenih presuda obvezuju sud u ovom predmetu i to sukladno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, dalje u tekstu: ZZP), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014), čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/2022), čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

1.3. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, tužitelj tvrdi da je pravni prednik tuženika odnosno tuženik uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta (danas protuvrijednost EUR- a) za korisnika kredita, a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženikovom pravnom predniku, odnosno tuženiku. Nastavno ističe da ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženikovom pravnom predniku, odnosno tuženiku, na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK (danas protuvrijednost EUR-a) i na temelju povećanja kamatne stope pa da je po toj osnovi korisnik kredita preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu.

2.1. Tuženik u odgovor na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te navodi kako tužitelj pogrešno smatra da njegova aktivna legitimacija na vođenje ovog spora proizlazi iz ugovora o ustupanju tražbine koji je sklopljen s korisnikom kredita iz razloga što smatra da odluke donesene u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa od strane Udruge Potrošač obvezuju sudove samo u postupku koji potrošač osobno pokrene, a ne obvezuju sudove u postupcima koje pokrenu treće osobe koje nemaju status potrošača, kakav je ovdje slučaj.

2.2. Nadalje tuženik ističe prigovor zastare, a ujedno tvrdi u bitnome da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite ne mogu primijeniti u konkretnom predmetu jer je u tom predmetu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz te parnice i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, pri čemu je potrebno i ispitati i je li korisnik kredita zaista u kategoriji prosječnog potrošača.

2.3. U odnosu na navode o nepoštenosti valutne klauzule vezane za švicarski franak ističe da presuda donesena u kolektivnom sporu ne daje subjektivna prava potrošaču te je tužitelj dužan dokazati da u predmetnom ugovornom odnosu postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule (čl. 81. i 84. ZZP), pri čemu ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti, zatim da su odredbe jasno koncipirane i unesene u ugovore na lako uočljivim mjestima, a da se korisnik kredita prije sklapanja ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze te je mogao od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Također ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tvrdi da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Nadodaje kako tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

2.4. Tuženik prigovara i postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, a osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom.

3. Tužitelj je prvotno tužbu podnio protiv društva Nova hrvatska banka d.d., međutim kako je tijekom postupka navedeno društvo pripojeno društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., ovaj sud je rješenjem od 28. rujna 2023. utvrdio prekid postupka te je istovremeni i nastavio postupak u odnosu na pravnog slijednika ranijeg tuženika, odnosno društvo preuzimatelja HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d.

4. Tužitelj je prvotno u tužbi postavio manifestacijski zahtjev te je navodeći da će u skladu s odredbom čl. 186.b st. 3. i st. 4. ZPP-a po dostavi dokumentacije i provedenog vještačenja odrediti tužbeni zahtjev, međutim, tužitelj je tijekom postupka pribavio od tuženika svu relevantnu dokumentaciju pa je povukao manifestacijski zahtjev i zadržao pravo tužbeni zahtjev odrediti nakon provođenja vještačenja, a što je i učinio podneskom od 20. veljače 2025., kojim podneskom je konačno odredio tužbeni zahtjev te je postavio i određeni zahtjev za isplatom u skladu s provedenim vještačenjem.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to: povijesni izvadak iz sudskog registra pravnog prednika tuženika društva Volksbank d.d. Zagreb od 6. lipnja 2023. (list 8. do 115. spisa), Ugovor o kreditu broj 218393 od 2. srpnja 2008. (list 117. do 123., 200. do 206. i 231. do 237. spisa), HPB rješenje o pripajanju (list 141. do 142. spisa), rješenje VSRH Revd-4393-2021 od 13. listopada 2021. (list 143. 144. spisa), presuda i rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-1452020 od 21. ožujka 2022., s klauzulom pravomoćnosti (list 145. do 162. spisa), rješenje Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-911-2021. (list 163. do 170. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 191. spisa), zahtjev za dostavom dokumentacije (list 193. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 194. do 198. spisa), otplatna tablica po kreditu (list 214. do 215. spisa), plan otplate u jednakim anuitetima (list 216. do 217. spisa), izjava svjedoka ĐŠ (list 218. do 220. spisa), prometna kartica po kreditu broj 218393 (list 221. do 229. spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ĐŠ radi provjere, dopune ili razjašnjenja navoda iz pisanog iskaza (iskaz na listu 254. do 255. spisa) , proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ŽŠ (iskaz na listu 255. do 256. spisa) te je provedeno financijsko vještačenje po društvu DARFIN d.o.o. koje je pisani nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo dipl. oec. Darku Prpiću (nalaz i mišljenje na listovima 260. do 269. spisa).

6. Na temelju odredbe čl. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 218393 od 2. srpnja 2008. o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti navedenih odredbi.

8.1. Među strankama nije sporno da je pravni prednik tuženika Volksbank d.d. s korisnikom kredita ĐŠ sklopio Ugovor o kreditu broj 218393 dana 2. srpnja 2008., nije sporno da je korisnik kredita tražbine temeljem ništetnih odredbi navedenog ugovora o kreditu prenio na ovdje tužitelja temeljem Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023.

8.2. Među strankama su sporne aktivna legitimacija tužitelja jer tužitelj nema status potrošača te se radi o tražbini strogo osobne prirode koja nije mogla biti niti predmet cesije, sporno je je li korisnik kredita imao status potrošača, sporne su osnova i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara.

9.1. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj: 218393 (dalje: Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je isti sklopljen 2. srpnja 2008. između ĐŠ kao korisnika kredita i Volksbank d.d. (pravni prednik tuženika) kao kreditora, te da je isti odobren i korisniku kredita stavljen na raspolaganje kredit u iznosu 15.288,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan isplate. Iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je namjena kredita bila kupnja vozila.

9.2. Odredbom čl. 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena je kamatna stopa od 5,90% godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora, dok je odredbom čl. 8. istog ugovora otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 252,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća.

10. Iz sadržaja samog Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Svrha ugovora je bila namjenska, a radilo se o kupnji vozila. Navedene činjenice sud je utvrdio i na temelju iskaza svjedoka ĐŠ, koji iskaz je u tom dijelu ovaj sud ocijenio istinitim i uvjerljivim upravo stoga što je sukladan ispravama u spisu. Naime, iz iskaza proizlazi da je svjedok kao korisnik kredita predmetno vozilo kupio u privatne svrhe te da nikada nije koristio u bilo kakve gospodarske svrhe. Pravni prednik tuženika je pak Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

11.1. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji), koji ugovor je nesporno sklopljen, ovaj sud je utvrdio da su korisnik kredita ĐŠ kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj isti sklopili 10. rujna 2023. te da je istim ĐŠ ustupio tužitelju sve svoje tražbine iz predmetnog Ugovora o kreditu, kao i sve ostale tražbine koje se temelje ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, i to s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju ništetnih odredbi Ugovoru o kreditu sklopljenog s pravnim prednikom tuženika.

11.2. Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača te se njihova narav ne protivi ustupu, dok je primatelj pravna osoba koja nije potrošač. Dakle, tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi.

11.3. Činidba koja je predmet ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, navedeni Ugovor o ustupu sklopljen je u smislu odredbe čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

11.4. Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

11.5. Dakle, pravna osoba kojoj je potrošač na temelju ustupa prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača/03 ili Zakona o zaštiti potrošača/07, može od potrošačeva dužnika, potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). Cesionar ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je cedent imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), a dužnik sukladno čl. 84. st. 2. ZOO-a može prema cesionaru, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti cedentu do časa kada je saznao za ustupanje. Navedena pravna shvaćanja zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-692/2023 od 4. siječnja 2024. i Rev-258/2024 od 8. svibnja 2024. Navedena pravna shvaćanja zauzeo je i Sud Europske Unije u predmetu C- 383/18, Lexitor, od 11. rujna 2019. u točki 20. glede pitanja cesije i primjene Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.) te u predmetu C-519/19, DelayFix, od 18. studenog 2020. (točka 53. i točka 54.).

11.6. Novčana tražbina koja proizlazi iz djelomično ništetnog potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga (npr. naknada neimovinske štete) niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Naime, u smislu čl. 80. st. 1. ZOO-a, ustup takve tražbine nije zabranjen nijednim zakonom (tražbina nije izvan prometa), odnosno nije strogo osobne naravi (nije vezana za osobnost i strogo osobna prava vjerovnika) jer pravo na ispunjenje ovisi o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora. Stoga je slijedom svega navedenoga istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ocijenjen neosnovanim.

12. Među strankama nije sporno da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe- Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d., pravni prednik tuženika), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13.1. U pogledu istaknutog prigovora zastare relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

13.2. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu dana 13. lipnja 2014. na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., ali samo za 1. do 7. tuženika, ali ne i za 8. tuženika odnosno Sberbanku d.d., obzirom je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. bila djelomično preinačena na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na 8. tuženika Sberbanku d.d. (ranije Volksbank d.d., pravni prednik tuženika) bio odbijen kako u pogledu ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i u pogledu valutne klauzule. Tu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kasnije je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom Revt-249/14 od 09. travnja 2015., međutim Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-2521/2015 i dr. od 13.12.2016. ukinuta je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu u kojem je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na 8. tuženika Sberbanku te je predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. U ponovljenom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev prema Sberbanci d.d. i vratio predmet na ponovno suđenje Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Tek novom odlukom, odnosno presudom posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je konačno potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. glede nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u odnosu na 8. tuženika Sberbanku d.d. čime je presuda postala pravomoćna i prema toj banci. Navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. potvrđena je i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-2221/18 od 03. rujna 2019.

13.3. Slijedom navedenog, a kako je u ovom postupku tuženik upravo sljednik Sberbanke d.d. (ranije Volksbank d.d. pravni prednik tuženika), u konkretnom slučaju istaknuti prigovor zastare nije osnovan jer je zastara počela teći 14. lipnja 2018., a kako je tužba podnesena 13. lipnja 2023., ista je podnesena unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

14. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.) kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 dalje u tekstu ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. ZZP/07.

15.1. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

15.2. Prema čl. 138.a ZZP/07 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.3. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla

15.4. Prema tome sud je vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, a prema kojoj je, između ostalih, i tuženik (pravni prednik) u razdoblju kada je zaključen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je kao ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (tako i u odluci Vrhovnog suda RH , poslovni broj: Rev- 3740/18-7 od 4. ožujka 2020.) te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranim odlukama tuženika (tako i u odluci Vrhovnog suda RH, broj. Rev- 3142/18-2 od 19. ožujka 2019.) te se ista odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopio pravni prednik tuženika sa ĐŠ.

16.1. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ĐŠ radi provjere, dopune ili razjašnjenja navoda iz njegovog pisanog iskaza (list 218. do 220. spisa). Iz iskaza navedenog svjedoka u bitnome proizlazi da je u Auto kući Zubak u Sesvetskom Kraljevcu kupio auto marke Škoda te su mu tamo rekli kako imaju dogovor s bankom, tada Volksbank d.d., te da prema tom dogovoru daju najjeftinije kredite njihovim klijentima. Svjedoku je ponuđeni kredit bio najpovoljniji te je sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj 218393. Svjedok je iskazivao da je sam Ugovor o kreditu dobio u Auto kući Zubak te ga je odmah na licu mjesta potpisao i potom predao osobi u Volksbank d.d. koja je pregledala je li ugovor potpisan i da je to bilo to. Radilo se o tipskom ugovoru kojeg su imali već pripremljenog u auto kući te svjedok nije imao mogućnost pregovora bilo koje ugovorne odredbe niti je prema njegovom iskazu mogao utjecati na sadržaj istoga. Iz iskaza proizlazi da svjedoku niti u Auto kući Zubak niti kasnije kad je odnio ugovor u banku nitko nije objasnio pojedinačne odredbe ugovora niti ga je itko od službenika banke na bilo koji način upozorio kako će se mijenjati kamatna stopa, odnosno posljedice vezanja valute kredita valutnom klauzulom. Svjedok je ugovor pročitao te je znao da ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, ali nije bio u mogućnosti bilo što mijenjati tako da ga nitko nije upoznao niti s rizicima takvih odredbi. Njegova komunikacija s bankarskim službenikom svela se na predaju već potpisanog ugovora i pregled potpisa tako da ga nitko nije upozorio niti na ranije spomenute odredbe niti na troškove vezane za ulazne i izlazne naknade. Svjedok je sam otplaćivao sve rate kredita te je u cijelosti otplatio kredit.

16.2. Sud je proveo i dokaz saslušanjem svjedoka ŽŠ koji je u vrijeme sklapanja ugovora bio retail manager u poslovnici Volksbank d.d. u Sesvetama, te je svjedok iskazivao da je u to vrijeme Volksbanka surađivala s Auto kućom Zubak te je upravo zbog suradnje banke sa auto kućama banka bila najveći prodavatelj autokredita tada u Hrvatskoj. Iz iskaza proizlazi da su ''šprancirani'' ugovori o kreditu dogovoreni na višim instancama te su krediti bili pripremani u CHF valuti jer je na tu valutu tada to bila najmanja kamata. Svjedok je iskazivao da su u to vrijeme nudili tri ili četiri vrste autokredita te da su sve vrste bile unaprijed pripremljene, kao i da nije bilo moguće pregovarati odredbe tih ugovora, osim ako to iznimno ne bi bilo dogovarano sa direktorima ili članovima uprave koji su mogli još smanjiti kamatu za još negdje 1%. Sami ugovori su se potpisivali kod javnog bilježnika gdje je svjedok imao deponiran potpis, a da je procedura bila takva da je klijent došao u poslovnicu gdje je direktor poslovnice parafirao svaku stranicu te je tako svjedok prije potpisa svakog ugovora parafirao sve stranice istog. Svjedok je potvrdio, nakon što je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu, da se radi o standardnom ugovoru na kojem se na svakoj stranici nalazi njegov paraf, kao i potpis na kraju. Svjedok se ne sjeća konkretnog korisnika kredita niti konkretnog ugovora jer ih je otprilike potpisivao oko pet dnevno. Iz iskaza u bitnome nadanje proizlazi da je kod ugovora koji su sklapani u CHF valuti klijentima govorio kako je za autokredite to čak i dobra opcija s obzirom na vrijeme trajanja ugovora, kako s vremenom ne bi došlo do povećanja rata, a svjedok je znao da bi valuta CHF mogla otići "gore" jer je tada i studirao ekonomiju te je baš o tome pričao s profesorima koji su ga na to upozorili, ali njemu nije došao naputak banke da o navedenom upozorava klijente, već dapače upravo suprotno jer im je bilo bitno da se što više kredita sklopi. Svjedok se ne sjeća je li konkretnog korisnika kredita na to eventualno privatno upozorio jer se ne sjeća niti konkretnog korisnika kredita. Svjedok je iskazivao kako je postojao letak sa svim uvjetima kredita, a da su iz sustava printali otplatne planove s time da on nije korisnicima objašnjavao metodologiju banke vezanu za promjenu kamatne stope, već samo uprava banke.

16.3. Sud je prihvatio iskaze navedenih svjedoka budući su isti logični, životni i uvjerljivi.

16.4. Dakle iz navedenih iskaza proizlazi kako tuženik, odnosno njegov pravni prednik, nisu informirali korisnika kredita ĐŠ o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Također iz iskaza i korisnika kredita i bankarskog službenika koji je s njim predmetni Ugovor o kreditu sklopio ne proizlazi da je korisnik kredita mogao intervenirati u sadržaj ponuđenog ugovora niti pregovarati o uvjetima istog, odnosno proizlazi da se radilo o unaprijed pripremljenom, tipiziranom ugovoru, pri čemu korisnik kredita nije bio upozoren na rizike sklapanja konkretnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 2. srpnja 2008., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza svjedoka, te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Stoga je ovaj sud prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu u dijelu čl. 8. istoga koji glasi ''...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća." te je odlučio kao točki I. izreke ove presude.

18.1. Također, predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora pravni prednik tuženika i potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i time ništetne.

18.2. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 2.1. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna je i prema odredbama ZOO-a jer je ista protivna i odredbama čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. st. 1. ZOO-a. Naime, činidba ugovornih kamata u toj odredbi nije određena niti odrediva jer je tom odredbom ugovorena promjena kamatne stope na način da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno tuženikovoj odluci o kamatama i naknadama, bez navođenja bilo kakvog mjerljivog kriterija o kojem takva promjena visine i načina obračuna kamatne stope ovisi. Činidba kako je ugovorena u točki 2.1. Ugovora o kreditu nije određena niti odrediva jer ne sadrži određene kriterije s pomoću kojih se može odrediti visina kamatne stope, a niti su su stranke ostavile trećoj osobi da odredi kamatnu stopu. Naime prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a stranke mogu ostaviti trećoj osobi da odredi činidbu te je u tom slučaju činidba odrediva ako ju treća osoba stvarno i odredi. Međutim, činidba nije odrediva ako su stranke ugovorile da će jedna stranka po vlastitoj odluci moći odrediti činidbu jer navedena odredba čl. 272. st. 1. ZOO-a daje strankama mogućnost da povjere određivanje činidbe trećoj osobi, a ne da to bude ovlaštena učiniti jedna stranka ugovora po vlastitom nahođenju.

18.3. Stoga je ovaj sud prihvatio tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu u dijelu čl. 2.1. istoga koji glasi ''...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora." te je odlučio kao točki III. izreke ove presude.

19.1. Kako je visina predmetnog potraživanja između stranaka bila sporna to je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po društvu Darfin d.o.o. koje je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću. Navedeni vještak je podnio pisani nalaz i mišljenje 10. veljače 2025. te stranke na isti nisu imale prigovora, a tužitelj je sukladno mišljenju vještaka i konačno odredio tužbeni zahtjev.

19.2. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika između anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu iznosi 241,96 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 1.423,24 kune/190,06 EUR, a da ukupna razlika između anuiteta prema s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 21.634,12 kuna/2.871,39 EUR. Vještak je također utvrdio ukupno razliku s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos te prema mišljenju vještaka ukupna razlika između anuiteta prema s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 35,94 kuna/4,77 EUR

19.3. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka iz razloga što je vještak brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno je naveo sve što je opazio i našao te je svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu sa pravilima znanosti i vještine. Stranke na sam nalaz i mišljenje nisu imale prigovora.

20. Sukladno provedenom vještačenju tužitelj je, kako je to već navedeno, specificirao tužbeni zahtjev te uz utvrđenje ništetnim odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu zahtijevao i isplatu ukupnog iznosa od 2.871,39 EUR, koji iznos se odnosi na preplaćene anuitete s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te iznos od 190,06 EUR, koji iznos se odnosi na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik tako postavljenom zahtjevu nije prigovarao.

21. Vještak je u nalazu i mišljenju na prijedlog tuženika zasebno iskazao negativne razlike u iznosu od 4,77 EUR, međutim, tuženik nije istaknuo određen prigovor radi prebijanja. U svakom slučaju ističe se da plaćanjem određenih anuiteta po tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog tečaja, izvršenim od strane korisnika kredita, korisnik kredita nije ništa primio niti je stekao bez osnove pa stoga na tuženikovoj strani nije niti nastala nikakva tražbina prema korisniku kredita odnosno prema tužitelju koja bi eventualno mogla biti predmet prijeboja.

22. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, i promjenjivoj kamatnoj stopi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, dok je prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

23.1. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kako je to specificirano konačno određenim tužbenim zahtjevom, navedene odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF te razlike zbog promijene kamatne stope, i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike pa do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

23.2. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženik, odnosno njegov pravni prednik, sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene stoga na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne i to od dana izvršenih plaćanja, koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Prema tome vještak je pravilno i izradio izračun tijeka zatezne kamate prema kojem je tužitelj i konačno odredio tužbeni zahtjev podneskom od 20. veljače 2025.

24. Slijedom navedenoga obveza je tuženika vratiti tužitelju po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ukupan iznos od 2.871,39 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne preplaćene mjesečne iznose od dana izvršenih uplata pa do isplate (točka II. izreke ove presude) te po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ukupan iznos od 190,06 EUR također sa zateznom kamatom na preplaćene mjesečne iznose po osnovu promjene kamatne stope i tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita od dana pretplate istih pa do isplate (točka IV. izreke ove presude), pa je stoga odlučeno kao u točkama II. i IV. izreke ove presude.

25. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora pa je u skladu s tom stopom i odlučeno kao u točkama II. i IV. izreke ove presude.

26.1. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 284. do 285. spisa s ispravkom na listu 288. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

26.2. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 18. listopada 2023. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 15. studenog 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 30. siječnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 20. veljače 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 8. svibnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 EUR

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 71,79 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.928,27 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

26.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

27.1. Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova odbijen je u odnosu na zatraženi trošak sastava podneska od 15. studenog 2024. iz razloga što je navedeni podnesak predan na dan održavanja ročišta istoga dana, za pristup na koje ročište je tužitelju u cijelosti dosuđena zatražena nagrada, a na kojem ročištu je tužitelj mogao predati dokumentaciju dostavljenu u prilogu tog podneska pa se taj trošak ukazuje nepotrebnim za vođenje ovog postupka, kao i u odnosu na zatraženi trošak javnog bilježnika za pisani iskaz svjedoka u iznosu od 6,32 EUR iz razloga što tužitelj nije u spis dostavio dokaz da je navedeni trošak tužitelj uistinu i platio javnom bilježniku, a posebice imajući u vidu kako je navedeni pisani iskaz sam svjedok ovjeravao kod javnog bilježnika i bio u obvezi plaćanja istog troška. Tužiteljev zahtjev odbijen je i u odnosu na zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer mu taj trošak nije ni nastao s obzirom da na navedeno ročište nije ni pristupio.

27.2. Stoga je tužiteljev zahtjev za naknadom troškova odbijen kao neosnovan za ukupni iznos od 193,82 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki VI. izreke ove presude.

U Zagrebu 18. lipnja 2025.

Sudac

Iva Karin Šipek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.