Poslovni broj P-2431/2022-22

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice RB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 11. lipnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužiteljice te zamjenice punomoćnika tuženika, 18. lipnja 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj:168-50-3275723 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 16.veljače 2006.godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 19.697,27 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 199,22 EUR sa kamatom od 31.03.2006. godine

− iznos od 197,76 EUR sa kamatom od 28.04.2006. godine

− iznos od 199,75 EUR sa kamatom od 02.06.2006. godine

− iznos od 198,69 EUR sa kamatom od 04.07.2006. godine

− iznos od 198,16 EUR sa kamatom od 02.08.2006. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 05.09.2006. godine

− iznos od 199,62 EUR sa kamatom od 09.10.2006. godine

− iznos od 200,54 EUR sa kamatom od 13.11.2006. godine

− iznos od 200,81 EUR sa kamatom od 22.12.2006. godine

− iznos od 199,62 EUR sa kamatom od 22.01.2007. godine

− iznos od 194,97 EUR sa kamatom od 14.02.2007. godine

− iznos od 195,37 EUR sa kamatom od 12.03.2007. godine

− iznos od 195,24 EUR sa kamatom od 12.04.2007. godine

− iznos od 192,85 EUR sa kamatom od 11.05.2007. godine

− iznos od 191,25 EUR sa kamatom od 18.06.2007. godine

− iznos od 189,26 EUR sa kamatom od 10.07.2007. godine

− iznos od 190,72 EUR sa kamatom od 13.08.2007. godine

− iznos od 191,12 EUR sa kamatom od 10.09.2007. godine

− iznos od 188,97 EUR sa kamatom od 10.10.2007. godine

− iznos od 188,47 EUR sa kamatom od 12.11.2007. godine

− iznos od 195,37 EUR sa kamatom od 13.12.2007. godine

− iznos od 195,37 EUR sa kamatom od 11.01.2008. godine

− iznos od 196,70 EUR sa kamatom od 12.02.2008. godine

− iznos od 199,62 EUR sa kamatom od 10.03.2008. godine

− iznos od 202,27 EUR sa kamatom od 11.04.2008. godine

− iznos od 198,69 EUR sa kamatom od 09.05.2008. godine

− iznos od 198,82 EUR sa kamatom od 12.06.2008. godine

− iznos od 198,69 EUR sa kamatom od 11.07.2008. godine

− iznos od 196,43 EUR sa kamatom od 13.08.2008. godine

− iznos od 196,52 EUR sa kamatom od 13.09.2008. godine

− iznos od 197,76 EUR sa kamatom od 13.10.2008. godine

− iznos od 215,94 EUR sa kamatom od 13.11.2008. godine

− iznos od 203,07 EUR sa kamatom od 12.12.2008. godine

− iznos od 218,86 EUR sa kamatom od 14.01.2009. godine

− iznos od 3,98 EUR sa kamatom od 21.01.2009. godine

− iznos od 219,79 EUR sa kamatom od 11.02.2009. godine

− iznos od 220,98 EUR sa kamatom od 12.03.2009. godine

− iznos od 222,71 EUR sa kamatom od 14.04.2009. godine

− iznos od 222,97 EUR sa kamatom od 14.05.2009. godine

− iznos od 222,71 EUR sa kamatom od 26.06.2009. godine

− iznos od 215,81 EUR sa kamatom od 14.07.2009. godine

− iznos od 216,87 EUR sa kamatom od 14.08.2009. godine

− iznos od 218,33 EUR sa kamatom od 14.09.2009. godine

− iznos od 219,79 EUR sa kamatom od 29.10.2009. godine

− iznos od 220,32 EUR sa kamatom od 23.11.2009. godine

− iznos od 222,84 EUR sa kamatom od 30.12.2009. godine

− iznos od 225,89 EUR sa kamatom od 21.01.2010. godine

− iznos od 238,90 EUR sa kamatom od 30.03.2010. godine

− iznos od 242,35 EUR sa kamatom od 22.04.2010. godine

− iznos od 231,73 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

− iznos od 230,14 EUR sa kamatom od 28.05.2010. godine

− iznos od 488,82 EUR sa kamatom od 17.07.2010. godine

− iznos od 242,22 EUR sa kamatom od 04.08.2010. godine

− iznos od 250,98 EUR sa kamatom od 08.09.2010. godine

− iznos od 250,71 EUR sa kamatom od 20.10.2010. godine

− iznos od 246,33 EUR sa kamatom od 20.11.2010. godine

− iznos od 255,89 EUR sa kamatom od 13.12.2010. godine

− iznos od 257,48 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

− iznos od 297,56 EUR sa kamatom od 26.02.2011. godine

− iznos od 262,79 EUR sa kamatom od 30.03.2011. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 29.04.2011. godine

− iznos od 389,81 EUR sa kamatom od 10.05.2011. godine

− iznos od 7,96 EUR sa kamatom od 26.05.2011. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 27.06.2011. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 08.07.2011. godine

− iznos od 290,80 EUR sa kamatom od 29.07.2011. godine

− iznos od 260,03 EUR sa kamatom od 27.08.2011. godine

− iznos od 53,09 EUR sa kamatom od 10.09.2011. godine

− iznos od 252,17 EUR sa kamatom od 04.10.2011. godine

− iznos od 53,09 EUR sa kamatom od 11.10.2011. godine

− iznos od 274,07 EUR sa kamatom od 10.11.2011. godine

− iznos od 299,02 EUR sa kamatom od 05.12.2011. godine

− iznos od 251,38 EUR sa kamatom od 30.12.2011. godine

− iznos od 291,99 EUR sa kamatom od 10.02.2012. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 05.03.2012. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 09.03.2012. godine

− iznos od 295,71 EUR sa kamatom od 05.04.2012. godine

− iznos od 3.386,98 EUR sa kamatom od 14.05.2012. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 16. veljače 2006.godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu broj: 168-50-3275723 koji su stranke sklopile 16. veljače 2006. slijedom čega tužiteljica nije dužan plaćati mjesečnu ratu kredita po promjenama tečaja CHF u odnosu na HRK, a koje su promjene nastupile nakon 16. veljače 2006.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.081,81 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 7,20 Eur od 31.10.2008.

- na iznos od 10,03 Eur od 31.12.2008.

- na iznos od 12,08 Eur od 31.01.2009.

- na iznos od 13,00 Eur od 28.02.2009.

- na iznos od 10,46 Eur od 31.03.2009.

- na iznos od 10,94 Eur od 30.04.2009.

- na iznos od 7,05 Eur od 31.05.2009.

- na iznos od 4,18 Eur od 30.06.2009.

- na iznos od 4,94 Eur od 31.07.2009.

- na iznos od 6,45 Eur od 31.08.2009.

- na iznos od 6,32 Eur od 30.09.2009.

- na iznos od 4,80 Eur od 31.10.2009.

- na iznos od 7,66 Eur od 30.11.2009.

- na iznos od 9,96 Eur od 31.12.2009.

- na iznos od 13,23 Eur od 31.01.2010.

- na iznos od 12,48 Eur od 28.02.2010.

- na iznos od 16,92 Eur od 31.03.2010.

- na iznos od 16,08 Eur od 30.04.2010.

- na iznos od 17,72 Eur od 31.05.2010.

- na iznos od 31,92 Eur od 30.06.2010.

- na iznos od 29,00 Eur od 31.07.2010.

- na iznos od 37,93 Eur od 31.08.2010.

- na iznos od 34,84 Eur od 30.09.2010.

- na iznos od 29,88 Eur od 31.10.2010.

- na iznos od 40,35 Eur od 30.11.2010.

- na iznos od 53,68 Eur od 31.12.2010.

- na iznos od 44,24 Eur od 31.01.2011.

- na iznos od 47,55 Eur od 28.02.2011.

- na iznos od 43,34 Eur od 31.03.2011.

- na iznos od 44,10 Eur od 30.04.2011.

- na iznos od 61,96 Eur od 31.05.2011.

- na iznos od 63,70 Eur od 30.06.2011.

- na iznos od 78,62 Eur od 31.07.2011.

- na iznos od 70,96 Eur od 31.08.2011.

- na iznos od 62,57 Eur od 30.09.2011.

- na iznos od 61,67 Eur od 31.10.2011.

- na iznos od 61,02 Eur od 30.11.2011.

- na iznos od 65,02 Eur od 31.12.2011.

- na iznos od 68,51 Eur od 31.01.2012.

- na iznos od 68,98 Eur od 29.02.2012.

- na iznos od 66,57 Eur od 31.03.2012.

- na iznos od 68,20 Eur od 30.04.2012.

- na iznos od 655,68 Eur od 15.05.2012

do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 01. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14%, od 01. srpnja 2011. pa do dana 31. srpnja 2015. po stopi od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 1.997,71 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za daljnji tražen iznos od 8.544,08 Eura zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.536,49 Eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica RB (dalje: tužiteljica) 19. prosinca 2022. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb (dalje: tuženik) u kojoj navodi da su tužiteljica i tuženik 16. veljače 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 168-50-3275723 kojim je tuženik tužiteljici odobrio kreditni iznos od 22.460,00 CHF. Označenim Ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,50%. Tuženik da je s obzirom na odredbe označenog Ugovora jednom obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope na što je tužiteljica usmeno prigovorila dok da je kasnije promjene vršio bez da o tome obavijesti tužiteljicu kao ugovornu stranu na bilo koji način tako da tužiteljica nije imala mogućnost prigovora. Tužiteljica da je istina kroz mjesečne rate osjetila da je došlo do promjene tako da joj je od početno ugovorene rata znatno porasla, međutim, kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužiteljice da su ostali bez ikakvog rezultata. Sa niti jednom promjenom da se tužiteljica dakle nije usuglasila. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je uostalom utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik nije kamatnu stopu promijenio na niže odnosno u korist tužiteljice. Na međunarodnom tržištu da se kamata na švicarske franke određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno zvana Libor na CHF), a od početka 2009. godine Libor da neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa da je jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje ovdje sporne kamatne stope. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome da nisu zakoniti ni zbog toga što je Ugovor sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja da tužiteljica nije mogla pregovarati već da je tužiteljica, kao slabija ekonomska strana, tu ugovornu odredbu samo mogla prihvatiti i povinuti se sili jačega kao i jer da sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može mijenjati kamatna stopa čime da je tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj budući joj prilikom zaključenja ugovora nije pojašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope, a bez kojih da podataka tužiteljica kao potrošač nije mogla provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača da su prema čl. 102. tog Zakona ništetne. Dakle, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu u svoju korist i na štetu tužiteljice iako je, obzirom na stanje tržišta, to mogao učinit i u korist tužiteljice, a kako to nije učinio ponašanje tuženika da je protivno čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Odredba tuženika da je pored navedenog i suprotna čl. 82. st. 1. al. 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u trenu zaključenja Ugovora o kreditu pa da se takva odredba sukladno čl. 87. st. 1. tog Zakona ima smatrati ništavom. Odredba tuženika da je protivna čl. 110. st. 1. i st. 2. al. 8. te čl. 111. st. 1. i st. 2. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača. U svakom slučaju da je nepoštena praksa prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je nepoštena i time ništetna odredba o promjeni kamatne stope što da je u konačnici utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu, tužiteljica dalje navodi da je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu, a što da je utvrđeno u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. Takvo postupanje tuženika da je suprotno odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive. Zbog navedenog, a kako predmetni Ugovor o kreditu ne može opstati bez ništetnih odredbi, to da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu, kako da je to utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci donesenoj u predmetima C-118/17 i C-260/18 u identičnoj pravnoj stvari. Tužiteljica da ne raspolaže potpunom dokumentacijom vezanom za predmetni Ugovor o kreditu budući joj tuženik nije dostavljao istu, slijedom čega tužiteljica podnosi tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) te predlaže da sud prvo rješenjem naloži tuženiku dostavu svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu broj: 138-50-3275723 posebno otplatni plan, obavijesti o promjeni kamatne stope i evidenciju uplata po kreditu te da potom nakon provođenja dokaza utvrdi da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-3275723 zaključen između tužiteljice i tuženika 16. veljače 2006. ništetan te da kao takav ne proizvodi pravni učinak te naloži tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos koji će odrediti nakon što se temeljem dokumentacije koju dostavi tuženik provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje i utvrdi koji je točno iznos tužiteljica platila po Ugovoru o kreditu. Ukoliko sud utvrdi da takav glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, tužiteljica postavlja podredni tužbeni zahtjev da sud utvrdi da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu broj: 138-50-3275723 zaključenom između tužiteljice i tuženika 16. veljače 2006. te da naloži tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos koji je tužiteljica platila po osnovi ništetne ugovorne odredbe, a koji će iznos odrediti nakon što se u postupku provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 20. siječnja 2023. tuženik navodi da su tužiteljica i tuženik 16. veljače 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 168-50-32757223 kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti CHF 22.460,00 uz redovnu kamatnu stopu od 5,50% godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu. Označeni Ugovor o kreditu da je sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima da je koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim da je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tvrdi da je nesporno da je tužiteljica slobodom voljom sklopila Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom u valutnoj klauzuli CHF te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama Ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope, tuženik navodi da je Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji da su tužiteljici uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa uređuje ugovorom o kreditu, da se ugovara u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a da se može ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Tužiteljica da nije obrazložila koliko bi prema njenom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos da bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope da predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi već i da je ista njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope da je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužiteljice da proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer da joj fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te da tužiteljica ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevala fiksnu kamatnu stopu već da je pristala na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo da proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2462/2003. Tuženik ističe i prigovor zastare te navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čaga da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teci ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda da je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 na koju se tužiteljica poziva, to da je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teci dana 13. lipnja 2014. i na konkretnu tražbinu da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 19. prosinca 2022. da je razvidno da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo vise od 5 godina odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice. Kako se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice poradi čega da je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike, tuženik dostavlja rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1252/2021 od 20. listopada 2021. U odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti govorene valutne klauzule, tuženik navodi da neutemeljeno tužiteljica ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna pri čemu da ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima da je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega da proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa da tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valute klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora. Tužiteljica da je između više predloženih ugovora izabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir između vise ponuđenih valuta da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik dalje ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valute klauzule da je tužiteljica također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valute klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, da neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tvrdi da nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom da kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti, da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama govornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristala na promjenjivu kamatnu stopu, da je razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat utuženog iznosa na ime ništetne valutne klauzule jer da je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na utvrđenja iz odluka u "slučaju Franak" jer da se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes već da iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica da ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti kamate stope i valutne klauzule već da isto mora dokazati. Tužiteljica da nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa da se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude, već da je dužan dokazati ništetnost. U cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan i to jer da eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača da je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredba čl. 324. Zakona o obveznim odnosima da određuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda govora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Tužiteljica da je podnijela tužbu sukladno čl. 186.b Zakona o parničnom postupku, međutim, tuženik tvrdi da ne postoji zakonski osnov za podnošenje stupnjevite tužbe zbog toga što je sva dokumentacija vezana uz predmetni kredit uredno predana tužiteljici. S obzirom na to da je teret dokaza u ovoj pravnoj stvari upravo na tužiteljici, da je protivno zakonu prebacivati teret dokaza činjenica koje ističe tužiteljica na tuženika. Obzirom na činjenicu da je tužiteljici sva dokumentacija uredno predana, tuženik smatra da tužiteljica nema uvjeta za postavljanjem zahtjeva sukladno čl. 186.b Zakona o parničnom postupku. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Predmetna tužba u dijelu glavnog i podrednog tužbenog zahtjeva kojima se potražuje isplata ne sadrži (visinom) određeni zahtjev, međutim, tužiteljica u tužbi i navodi kako tužbu podnosi sukladno čl. 186.b ZPP, dakle, predmetna tužba je tzv. stupnjevita tužba. Kako pri tome tuženik dokazuje svoju tvrdnju da je tužiteljici prethodno podnošenju predmetne tužbe dostavio svu dokumentaciju vezanu za predmetni ugovorni odnos stranaka, a tužiteljica ovu stupnjevitu tužbu podnosi tražeći predaju onih isprava koje su prema ocjeni suda zajedničke za stranke (kao ugovorne strane obveznopravnog odnosa nastalog sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu) i to upravo onih isprava kojima tužiteljica kao ugovorna strana Korisnik kredita po naravi predmetnog ugovornog odnosa ne raspolaže, a bez kojih isprava nema objektivnu mogućnost odrediti visinu tužbenog zahtjeva na isplatu u trenu podnošenja tužbe, sud je ocijenio da tužiteljica ima imovinskopravni interes za podnošenje tužbe u kojoj tužbeni zahtjev na isplatu nije određen visinom poradi čega je ovu tzv. stupnjevitu tužbu ocijenio dopuštenom u smislu čl. 186.b ZPP te je tuženiku na pripremnom ročištu 04. travnja 2023. rješenjem naložio dostaviti sudu cjelokupnu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu.

4. Po zaprimanju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan od 06. siječnja 2024., tužiteljica u podnesku dostavljenom sudu 20. kolovoza 2024. navodi da na nalaz i mišljenje nema primjedbi te sukladno istom određuje tužbeni zahtjev na isplatu na način da od tuženika glavnim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 19.697,27 Eura sa zakonskim zateznim kamatama specificiranim u tom podnesku, a podrednim tužbenim zahtjevom isplatu iznosa od 2.081,81 Eura sa zakonskim zateznim kamatama specificiranim u tom podnesku. U svezi navedenog valja istaknuti da je označenim podneskom tužiteljica u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP odredila tužbeni zahtjev, a ne izvršila preinaku tužbe budući tužiteljica tužbom nije tražila isplatu određenog novčanog iznosa već isplatu novčanog iznosa visinu kojeg će odrediti nakon što tuženik dostavi isprave nužne za određivanje visine tužbenog zahtjeva i nakon što se temeljem tih isprava provede financijsko vještačenje po sudskom vještaku. Kako je pri tome sud ocijenio da su u ovom slučaju ispunjeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe budući tužiteljica u trenu podnošenja tužbe ne raspolaže svom dokumentacijom vezanom za ugovorni odnos stranaka koja je nužna za određivanje visine tužbenog zahtjeva, to je ono što tužiteljica čini u podnesku od 20. kolovoza 2024. određivanje tuženog zahtjeva u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP, a ne preinaka tužbe za koju je sukladno čl. 190. ZPP potreban pristana tuženika. Tuženik se svakako ne bi ni mogao (osnovano) usprotiviti određivanju tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP budući isto predstavlja obvezu tužiteljice u slučaju podnošenja dopuštene stupnjevite tužbe.

5. U dokaznom je postupku sud pročitao Ugovor o kreditu broj: 168-50-3275723 sklopljen 16. veljače 2006. solemniziran po javnom bilježniku Aljoši Gojanoviću iz Šibenika pod brojem OU-47/06 (list spisa 7-13), potvrdu o plaćanju sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 270,00 kn (list spisa 14), zahtjev za kredit od 16. veljače 2006. (list spisa 23), otplatni plan za kredit broj: 168-50-3275723 (list spisa 36-37), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 06. Travnja 2023. (list spisa 38-43), kontrolni ispis unosa kredita (list spisa 44), kontrolni ispis unosa korištenja (list spisa 46), otplatni plan kredita broj: 168-50-3275723 (list spisa 47-50), potvrdu o uplatu predujma u iznosu od 464,53 Eura (list spisa 56) i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan od 06. siječnja 2024. (list spisa 60-73) te je saslušao tužiteljicu RB (list spisa 95-96). Izvedeni su time u postupku svi po strankama preloženi dokazi pri čemu sud ističe da vodeći računa o načelu ekonomičnosti parničnog postupka nije pozivao stalnog sudskog vještaka Majdu Korljan da usmeno pred sudom iznese nalaz i mišljenje dan u pisanom obliku, vodeći računa da na matematički izračun sadržan u istom stranke nisu imale prigovore te da su stranke na ročištu glavne rasprave 18. prosinca 2024. izrijekom navele da stalnog sudskog vještaka nije potrebno pozivati na usmeno iznošenje nalaza i mišljenja.

6. Glavni tužbeni zahtjev je neosnovan dok je podredni tužbeni zahtjev osnovan.

6.1. Glavnim tužbenim zahtjevom tužiteljica traži utvrđenje da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu broj: 168-50-3275723 i isplatu iznosa od 19.697,27 Eura kao iznosa koji je po osnovi tog kredita platila tuženiku dok podrednim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je ništetna odredba označenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i isplatu iznosa od 2.081,81 Eura kao iznosa koji je tuženiku platila uslijed promjene tečaja valute švicarskog franka uz koji je vezana glavnica predmetnog kredita u odnosu na tečaj važeći u trenutku korištenja kredita pa je tako predmet spora utvrđuje ništetnosti ugovora o kreditu odnosno pojedinih ugovornih odredbi kao i povrat plaćenog po osnovi ništetnog ugovora podredno plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe.

6.2. Odredba čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO) propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. st. 1. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

6.3. Odredba čl. 323. st. 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

6.4. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

7. U postupku među strankama nije sporno da su tužiteljica kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor 16. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 168-50-3275723 sklopljen 16. veljače 2006. solemniziran po javnom bilježniku Aljoši Gojanoviću iz Šibenika pod brojem OU-47/06 (list spisa 7-13, dalje: Ugovor o kreditu) kojim je ugovorom tužiteljici odobren kredit za kupnju novog vozila Škoda od Dealeri P.Z. Auta (članak 6. Ugovora) u kunskoj protuvrijednosti 22.460,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja (članak 1. Ugovora) uz redovnu kamatu od 5,50% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (članak 2. Ugovora) uz otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita s dospijećem anuiteta na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora).

7.1. Pri tome, iz zahtjeva za kredit od 16. veljače 2006. (list spisa 23) kao i Ugovora o kreditu (list spisa 7-13) proizlazi da je vozilo kupnja kojeg je financirana predmetnim kreditom osobno vozilo marke Škoda te da je kupac tog vozila osobno ovdje tužiteljica, a ne tužiteljica kao vlasnik obrta niti trgovačko društvo, a koje činjenice cijenjene u svezi sa činjenicom da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svoje ime i za svoj račun uz standardni model otplate uz supruga JB kao sudužnika te u svezi sa iskazom tužiteljice (list spisa 95-96), koji iskaz u potpunosti odgovara sadržaju izvedenih materijalnih dokaza osim čega je sudu u potpunosti životan, logičan i uvjerljiv radi čega ga sud u cijelosti prihvaća kao isitnit, da je ugovor o kreditu sklopila za kupnju malog osobnog automobila Fabia, koji je njoj i obitelji bio potreban za njihove osobne prilike; sud kao nedvojbeno utvrđuje da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a temeljem čega sud dalje utvrđuje da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/23, dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Pri tome, a obzirom na činjenicu da tužiteljica, iako je ekonomske struke, ima završeno srednje, a ne visoko ekonomsko obrazovanje te je po zanimanju robni knjigovođa što općepoznato znači da u obavljanju svog posla ne trguje na deviznom tržištu niti obavlja poslove vezane za devizno poslovanje, sud nema osnove za utvrđenje da je tužiteljica o tečaju švicarskog franka te čimbenicima i promjenama na tržištu novca koji utječu na tečaj švicarskog franka imala više znanja i iskustva od onih koja u svezi navedenog ima prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, ovo posebno imajući u vidu da tužiteljica sudu sasvim uvjerljivo i obzirom na svoje zanimanje i radno mjesto iskazuje da ona temeljem svojeg obrazovanja ili radnog iskustva nije imala znanja o pitanju promjene tečaja CHF na tržištu.

7.2. Dakle, predmetnim Ugovorom o kreditu je tuženik kao trgovac tužiteljici kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 22.460,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora) te je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta na naplatu, s dospijećem anuiteta na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora). Nadalje, Ugovorom o kreditu je ugovorena redovna kamata od 5,50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (članak 2. Ugovora).

7.3. Da je Ugovorom o kreditu glavnica kredita odnosno anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka te da je ugovorena promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, među strankama u postupku nije sporno, štoviše, tužiteljica niti ne tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen uz fiksnu kamatnu stopu ili da nije sklopljen uz valutnu klauzulu. Ono što tužiteljica tvrdi je to da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je glavnica kredita vezana za tečaj švicarskog franka i dijelu kojim je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika, dakle, odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne ugovorne odredbe pa da je stoga ništetan cijeli Ugovor o kreditu podredno da su ništetne odredbe kojima je glavnica kredita odnosno anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka (tzv. valutna klauzula), a poradi čega da je tuženik tužiteljici dužan vratiti ukupan novčani iznos koji je tužiteljica platila po Ugovoru o kreditu podredno iznos koji je platila temeljen ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu kao i navode o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao prvo sporno se u ovom sporu postavilo pitanje jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (odredbe o valutnoj klauzuli u CHF) te odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne te da li je obzirom na ništetnost tih odredbi ništetan cijeli Ugovor o kreditu. Kao drugo sporno se postavilo pitanje visine tužbenog zahtjeva.

O pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva.

8. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 dana 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dakle, pravomoćno je utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope iz ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. vezana uz jednostranu odluku Banke. Pri tome, samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora kojom je određen način promjene ugovorene kamatne stope, nema učinak da u slučaju tog utvrđenja ugovori o kreditu postaju ugovori s fiksnom kamatnom stopom, budući činjenica da je ništetna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ne mijenja nedvojbenu činjenicu da su ugovori o kreditu u označenom razdoblju sklapani uz promjenjivu kamatnu stopu te da oni i uslijed citiranog utvrđenja ostaju ugovoru s promjenjivom kamatnom stopom, samo da tuženik nije ovlašten visinu iste mijenjati svojom jednostranom odlukom jer je ugovorna odredba koja određuje takav način promjene redovne kamate ništetna. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.1. Predmetni Ugovor o kreditu je nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 16. veljače 2006. dakle u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te isti sadrži odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke kao i odredbu kojom su glavnica i anuitet kredita vezani za valutu švicarskog franka, iz čega proizlazi da predmetni Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. pravomoćno utvrđeno da sadrže odredbu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o jednostranoj odluci Banke bez da su pri tome u ugovor o kreditu uneseni parametri koji određivanje visine kamatne stope ne prepuštaju u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci Banke i promjenu čine nepodložnom kontroli potrošača kao korisnika kredita odnosno o kojima se nije pojedinačno pregovaralo radi čega su takve odredbe, osim u dijelu kojim je visina promjenjive kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora, nepoštene i stoga ništetne, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. odnosno one ugovore o kreditu za koje je pravomoćno utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu potrošače koji su korisnici kredita u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što takvu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8.2. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi navedenog sukladno čl. 138.a tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u ovom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi poradi vraćanja stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i kod povrata stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i kod naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji plaćenog temeljem ništetne osnove. Osim toga, odredba čl. 502.b ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.3. Tužiteljica se u tužbi poziva na utvrđenja sudova izražena u gore označenim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pa sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je ovdje tuženik, time što je u potrošačkim ugovorima o kreditima sklopljenim u označenom razdoblju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, odnosno time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava ovdje tužiteljice kao potrošača s kojom je tuženik upravo u označenom razdoblju nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži i odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli švicarskog franka upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa konkretnim potrošačima poput ovdje tužiteljice nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama odnosno da konkretni potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. U kolektivnom sporu nije pri tome pružena samo apstraktna zaštita, jer se radi ostvarenja apstraktne zaštite sukladno načelima parničnog postupka niti ne može voditi postupak, već je svrha vođenja kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača bila utvrđenje radnji kojima su prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim parničnim postupcima ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava koja imaju temeljem utvrđenja o povredi njihova prava u kolektivnom sporu. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za te utvrđenja, a što tužiteljica u ovom sporu nedvojbeno čini već u tužbi u pogledu pitanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

8.4. Naravno, ovaj sud ima u vidu da bi zaključak suda da se o odredbi o valutnoj klauzuli te odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanim u predmetnom Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo ako na tu okolnost sud nije proveo predložene dokaze saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu kojeg Banka predloži na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornoj odredbi te pregledom isprava koje na tu okolnost Banka predloži pročitati, bio protivan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 kao i procesnoj ravnopravnosti parničnih stranaka, a kako to uostalom utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Međutim, tuženik u ovom postupku niti u odgovoru na tužbu niti do zaključenja prethodnog postupka na okolnost pojedinačnog pregovaranja o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno na okolnost adekvatnog i potpunog informiranja tužiteljice o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF nije predložio saslušanje niti službenika Banke niti kojeg drugog svjedoka koji bi imao neposrednih saznanja o navedenim činjenicama, a niti je predložio pročitati kakve isprave kojima bi dokazao navode iznesene u odgovoru na tužbu. Predložio je samo čitanje zahtjeva za kredit od 16. veljače 2006. (list spisa 23), međutim, iz koje isprave ne proizlazi niti to da je tuženik s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o ugovaranju odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti da ju je adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF. S druge strane, iz iskaza tužiteljice (list spisa 95-96), a koji je iskaz sud prihvatio kao istinit budući tužiteljica prema ocjeni suda iskazuje životno i logično te sukladno materijalnim dokazima u spisu ponajprije sadržaju Ugovora o kreditu, proizlazi da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila za kupnju malog osobnog automobila Fabia jer je njoj i obitelji bio potreban za njihove osobne prilike, da je nakon što je u auto kući pogledala auto iz auto kuće da je upućena upravo kod tuženika gdje da može dobiti kredit za kupnju tog vozila bez jamca, da kada je došla u banku je rekla da želi kupiti vozilo i koja je cijena vozila, a na što su joj u banci ponudili upravo ovaj Ugovor, rekli na koliko godina mora uzeti kredit i sve druge uvjete tog kredita, da je banka i sastavila sadržaj Ugovora koji je ona potpisala, da bi oni kupili i veći auto od ovog, ali da financijski tužiteljica nije mogla podnijeti plaćanje veće rate, a kako joj je banka rekla kolika će joj biti rata tijekom svih godina otplate (nesporno govori o početnom otplatnom planu), budući se ta visina rate uklapala u njihove financijske mogućnosti ona da se odlučila sklopiti Ugovor o kreditu, da nije pregovarala s bankom oko uvjeta kredita primjerice kamatne stope i valute, da nije bilo mogućnosti pregovaranja s bankom, banka da je odredila sve uvjete kredita i rekli tužiteljici da je to najpovoljnija opcija, a tužiteljica da nije mogla drugo nego vjerovati banci kao instituciji, te da joj nisu u banci prethodno sklapanju ugovora pojasnili kako se mijenja tečaj CHF na tržištu, a niti je ona temeljem svog obrazovanja ili radnog iskustva imala znanja o tom pitanju. Dakle, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca koji je tužiteljici ponudio upravo ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i od strane tuženika već formiranim uvjetima među kojima i odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, uz navod da je to najpovoljnija opcija i bez pojašnjenja o uvjetima o kojima ovisi promjena CHF na tržištu i posljedičnoj mogućnosti porasta anuiteta kredita do kakvog je porasta realno došlo tijekom otplate kredita te da tužiteljica kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj Ugovor o kreditu kao i da se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca, tuženik s druge strane adekvatnim dokazima kao nedvojbeno ne dokazuje da se o spornim ugovorim odredbama pojedinačno pregovaralo odnosno da je pri sklapanju Ugovora o kreditu adekvatno i potpuno informirao tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, a koji je teret dokaza sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku. Ponovimo ovdje da iz jedine isprave koju tuženik dostavlja kao dokaz, zahtjeva za kredit od 16. veljače 2006. (list spisa 23), nedvojbeno ne proizlazi niti to da je tuženik s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o ugovaranju odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti da ju je adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF.

8.5. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu koje promjenu kamatne stope vezuju uz jednostranu odluku tuženika i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene i ništetne, sud ističe da utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, budući temeljem provedenih dokaza sud utvrđuje da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak, tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o izboru švicarskog franka, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana upravo na štetu tužiteljice te utvrđuje i to da je odredbom Ugovora o kreditu promjena kamatne stope učinjena ovisnom isključivo o jednostranoj odluci tuženika bez da sam Ugovor o kreditu ili primjenjivi akti tuženika sadrže egzaktni parametar kojim određivanje visine kamatne stope ne bi bilo prepušteno u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci tuženika već bi bilo odredivo i podložno kontroli. U tom smislu sudu iskazuje i sama tužiteljica (list spisa 95-96) navodeći da kada je došla u banku je rekla da želi kupiti vozilo i koja je cijena vozila, a na što su joj u banci ponudili upravo ovaj Ugovor, rekli na koliko godina mora uzeti kredit i sve druge uvjete tog kredita, da je banka i sastavila sadržaj Ugovora koji je ona potpisala, da bi oni kupili i veći auto od ovog, ali da financijski ona nije mogla podnijeti plaćanje veće rate, a kako joj je banka rekla kolika će joj biti rata tijekom svih godina otplate (nesporno govori o početnom otplatnom planu), budući se ta visina rate uklapala u njihove financijske mogućnosti ona da se odlučila sklopiti Ugovor o kreditu, na upit suda da li je u svezi sklapanja Ugovora o kreditu pregovarala s bankom oko uvjeta kredita primjerice kamatne stope i valute odgovara da nije, da nije bilo mogućnosti pregovaranja s bankom, da su oni odredili uvjete kredita i rekli joj da je to najpovoljnija opcija, da što je ona drugo mogla nego vjerovati banci kao instituciji, dodajući da joj nisu u banci prethodno sklapanju ugovora pojasnili kako se mijenja tečaj CHF na tržištu, a niti je ona temeljem svog obrazovanja ili radnog iskustva imala znanja o tom pitanju, na upit zamjenice punomoćnika tuženika da li je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu razumjela značenje pojmova promjenjiva kamatna stopa i srednji tečaj banke odgovarajući da tada nije znala što znače, dok danas zbog ovog što se dogodilo to zna, upitana da li je bila svjesna da će se tijekom otplate kredita rata mijenjati navodeći da nije bila svjesna da će se mijenjati odnosno da je mislila možda par kuna, a ne duplo kako se to dogodilo, zaključno iskazujući da nikakva promjena odredbi Ugovora o kreditu nije bila moguća i da joj banka nije eksplicitno rekla da ne postoji mogućnost pregovaranja, ali da su joj dali ugovor na papiru i rekli to je to, da samo treba potpisati.

9. U pogledu članka 2. Ugovora o kreditu kojim je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, dakle, temeljem jednostrane odluke tuženika, sud ističe da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala zakonska zabrana sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, dakle, tuženik je imao zakonsko pravo tužiteljici ponuditi ugovor o kreditu sa promjenjivom umjesto fiksnom kamatnom stopom i po prihvaćanju ponude od strane tužiteljice sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica tijekom postupka niti ne tvrdi da tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao zakonsko pravo sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom niti tvrdi da je njegova namjera prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila ugovaranje fiksne kamatne stope, pri čemu sud već samim čitanjem sadržaja članka 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđuje da je ista jasno uočljiva, razumljiva i izričita te da čak kod tužiteljice kao potrošača koja nedvojbeno nije financijski stručnjak nije ni na koji način mogla dovesti u sumnju da stranke sklapaju ugovor o kreditu s promjenjivom, a ne fiksnom kamatnom stopom, visina koje kamatne stope u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 5,50% godišnje. Međutim, čitanjem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sud kao nedvojbeno utvrđuje i to da ta odredba, kao ni preostale odredbe Ugovora o kreditu, ne sadrže egzaktne, razumljive i provjerljive parametre promjene kamatne stope koji bi tužiteljici omogućili utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene njene visine početno određene člankom 2. Ugovora o kreditu već u trenutku sklapanja Ugovora, slijedom koje činjenice sud izvodi zaključak da ugovorne stranke prethodno sklapanju Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o uvjetima, načinu i egzaktnim parametrima o kojima ovisi eventualna kasnija promjena visine kamatne stope, dok tuženik u postupku ne dokazuje da bi egzaktni, razumljivi i provjerljivi parametri i uvjeti koji definiraju način promjene kamatne stope bili sadržani u kakvom internom aktu tuženika važećem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i primjenjivom na predmetni obveznopravni odnos stranaka.

9.1. Naime, tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke i koji da su tužiteljici uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate, i iako nije upitno da ugovorne strane mogu u pogledu parametara i načina promjene kamatne stope uputiti na odredbe općih akata tuženika, tuženik u odgovoru na tužbu ne predlaže kao dokaz pročitati Opće uvjete tuženika niti tu ispravu tijekom postupka dostavlja u sudski spis pa da bi sud kao nedvojbeno mogao utvrditi da su u tom aktu tuženika uistinu bili jasno određeni uvjeti, način i egzaktni parametri o kojima ovisi eventualna kasnija promjena visine kamatne stope. Ono što međutim proizlazi iz ovakvog navoda tuženika je to da tuženik prethodno sklapanju Ugovora o kreditu nedvojbeno nije s tužiteljicom stvarno pregovarao o sadržaju i uvjetima Ugovora o kreditu pa time i načinu promjene visine kamatne stope na način da bi se sadržaj i uvjeti kredita oformili kao rezultat pregovora među strankama već da je Ugovor o kreditu tužiteljici ponuđen kao unaprijed sadržajem formirana ponuda tuženika, pod uvjetom uzmi ili ostavi, kao gotov proizvod i usluga Banke. Osim toga, tvrdnja da su stranke pojedinačno pregovarale oko uvjeta i načina te parametara temeljem kojih se kasnije može mijenjati ugovorena kamatna stopa nije prihvatljiva jer sud smatra da se o onom što nije uneseno u Ugovor o kreditu, ovo imajući na umu da isti sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i točno određenu početnu visinu kamatne stope poradi čega bi bilo logično i životno da sadrži i jasne parametre o kojima ovisi promjena iste u slučaju da se o istima među strankama pojedinačno pregovaralo, nije niti pojedinačno pregovaralo. Da je tome tako proizlazi po ocjeni suda i iz činjenice da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu niti Banka ovdje tuženik nije imala nedvojbeno javno određene uvjete i parametre promjene kamatne stope, jer da je za to imala jasno određene parametre nije niti životno niti logično da takve parametre ne bi uključila u predmetni Ugovor o kreditu odnosno da se u njemu ne bi pozvala na zakonski ili podzakonski akt kojim su ti egzaktni parametri i kontroli podložni uvjeti određeni te taj zakonski ili podzakonski akt predložila pročitati u ovom postupku kao dokaz na ovu sporno okolnost. Činjenica da je nakon promjene visine kamatne stope tuženik o takvoj promjeni obavijestio tužiteljicu, koja činjenica nije sporna budući tužiteljica u tužbi navodi da ga je tuženik jednom obavijestio o promjeni kamatne stope, te da je nastavio plaćanja po Ugovoru o kreditu po novo utvrđenoj kamatnoj stopi nije osnova za utvrđenje da se o ugovornoj odredbi o načinu promjene kamatne stope pojedinačno pregovaralo. Štoviše, tvrditi uslijed istaknutog da bi korisnik kredita ovdje tužiteljica imala valjani mehanizam suprotstaviti se jednostranoj odluci banke o promjeni visine redovne kamatne stope stavljanjem prigovora na istu ili odbijanjem plaćanja obveze obračunate po višoj kamatnoj stopi, kada je potpuno jasno da takvim prigovorom ne bi polučila nikakav učinak kao što to ne uspijeva niti ovom tužbom, u postupnosti je nelogično i neživotno pa čak i kako to ističe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. cinično, kada se uzme u obzir da je odluka o promjenjivosti kamatne stope sadržana u standardiziranom ugovoru prethodno formuliranom od banke koji je tužiteljici od strane banke ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi čime je tužiteljica dovedena u položaj ugovorne strane koja je u pogledu uvjeta ishođenja kredita u cijelosti podložan volji kreditora ovdje tuženika, a kako to proizlazi i iz gore citiranog iskaza tužiteljice (list spisa 95-96). Činjenica da je tužiteljica upoznat sa svim ugovornim odredbama (u sadržaju u kojem su one napisane u Ugovoru o kreditu) i da je odlučila potpisati ugovor s upravo takvim odredbama, nije osnova za nedvojbeno utvrđenje da se o svim ugovornim odredbama među strankama pojedinačno pregovaralo budući je Ugovor o kreditu, kako to proizlazi iz njegove formulacije, korištenih izraza i odredbi koje nedvojbeno štite interese tuženika, a ne tužiteljice, nedvojbeno standardizirani ugovor o kreditu prethodno formuliran od tuženika ponuđen tužiteljici pod uvjetom uzmi ili ostavi. Da banke kredite nude po unaprijed formiranim uvjetima i unaprijed određenim kamatnim stopama, kao gotov proizvod koji korisnik kredita može prihvatiti i na čiji sadržaj, u pogledu visine kamatne stope i načina njene kasnije promjene, ne može utjecati je i općepoznata činjenica iz koje slijedi zaključak ovog suda da ugovorne strane nedvojbeno nisu pojedinačno pregovarale o načinu promjene kamatne stope niti je tužiteljica na ikoji način mogla utjecati na parametre i uvjete o kojima ovisi promjena iste, a niti je istoj dan učinkoviti mehanizam provjere ispravnosti promjene visine kamatne stope. Jedina opcija tužiteljice ukoliko nije zadovoljna ponudom uvjeta kredita ovdje konkretno odredbom o načinu promjene kamatne stope je ne sklapanje ugovora o kreditu s tuženikom, a što nedvojbeno nije bila mogućnost tužiteljice da utječe na odredbu o načinu promjene kamatne stope, a ni životna opcija tužiteljice obzirom je istoj kredit bio nužan za kupnju osobnog vozila koji je u današnje doba osnovna životna potreba svakog građanina, posebno žene koja uzdržava pet članova obitelji, a kako to proizlazi iz zahtjeva za kredit od 16. veljače 2006. (list spisa 23). Pri tome, činjenica da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji je bankama nalagao u potrošačkim ugovorima utvrditi egzaktne parametre za koje se veže promjena kamatne stope i metodu izračuna tih parametara budući važećim zakonskim odredbama nije bila propisana obveza banke da promjenjive kamatne stope nužno ugovore povezivanjem na određenu referentnu stopu uvećanu za promjenjivi dio (već je takva obveza propisana tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 127/12, dalje: ZIDZPK/12)), ne ispričavaju tuženika od obveze poštivanja kako osnovnih načela obveznog prava tako i odredbi mjerodavnog prava o zaštiti potrošača. Štoviše, sud zaključuje da je u nedostatku takvih zakonskih propisa tuženik osobito bio dužan postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja te kao savjesni gospodarstvenik i stručnjak za financije voditi računa o interesima i pravima u ugovornom odnosu nedvojbeno slabije stranke te u Ugovor o kreditu unijeti egzaktni parametar kojim bi promjena kamatne stope postala odrediva, barem na način da u ugovor unese referentnu vrijednost promjene kako visina promjenjive kamatne stope u cijelosti ne bi bila prepuštena isključivo jednostranoj i nepredvidivoj odluci tuženika koja je u cijelosti nepodložna kontroli tužiteljice. Navedeno stajalište zauzima i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-1 od 13. lipnja 2014. ističući kako nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovor o kreditu precizno utvrde način utvrđenja i uvjete promjenjivosti redovne kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju prema svom nahođenju time jednostrano mijenjajući visinu obveze potrošača. Također, niti činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku ne svjedoči u prilog utvrđenju da su o načinu promjene kamatne stope stranke pregovarale niti da je tužiteljica upoznat s mehanizmom promjene i egzaktnim parametrima o kojima ovisi promjena budući je javni bilježnik prilikom solemnizacije tužiteljicu mogao upoznati isključivo sa sadržajem koji je napisan u Ugovoru o kreditu predočenom na solemnizaciju, a mehanizam promjene i egzaktni parametri promjene kamatne stope nedvojbeno nisu sadržani u istom, što je razvidno samim čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu.

9.2. Dakle, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je egzaktne parametre u vidu referentne stope uz koju se vezuje promjena kamatne stope i mehanizam promjene kamatne stope kojim se njena buduća promjena čini odredivom i podložnom kontroli propisao u nekom od općih akata tuženika, važećem u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i sa sadržajem kojeg je akta upoznao tužiteljicu, pa da bi iz toga proizašlo da je tužiteljica imala osnovu za sagledavanje ekonomskih posljedica odredbe kojom se promjena kamatne stope vezuje uz jednostranu odluku tuženika, ovo jer tuženik tijekom postupka sudu nije dostavio niti jedan opći akt tuženika važeći u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a koji bi akt sadržavao navedeno. Ocjena je stoga ovog suda da je nepošteno i nesavjesno postupanje tuženika koji koristi ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao osnovu za kasniju jednostranu promjenu visine kamatne stope odnosno način da tužiteljicu dovede u znatno nepovoljniji položaj nego što je ista imala prilikom zasnivanja ugovornog odnosa isključivo radi ostvarenja vlastitih imovinskih interesa. Unošenjem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pri čemu takva odredba precizno ne određuje referentnu stopu za koju se veže promjena ili pak drugi egzaktni parametar koji promjenu kamatne stope čini odredivom i podložnom kontroli, tuženik tužiteljici nameće ugovornu odredbu koja istu stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i prema utvrđenju suda nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve to na štetu tužiteljice budući je uslijed promjene visine kamatne stope jednostranom odlukom tuženika obveza po osnovi redovne kamate tužiteljice kroz otplatno razdoblje rasla u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, a što je po ocjeni suda nedvojbeno postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznopravnih odnosa.

9.3. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

9.4. Utvrdivši da je način promjene ugovorene kamatne stope iz članka 2. Ugovora o kreditu, a za koji je Ugovor sud nedvojbeno utvrdio da je standardizirani ugovor prethodno formuliran od tuženika kao trgovca koji je tužiteljici u predmetnom sadržaju ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi, učinjen ovisnim isključivo o budućim jednostranim Odlukama o kamatnim stopama tuženika i time ovisnim o promjeni na koju tužiteljica ne može utjecati, koju ne može predvidjeti te pravilnost koje ne može preispitati, kao nedvojbeno dalje utvrdivši i to da se o uvjetima i parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo niti je iste tužiteljica mogla iščitati iz ikakvih u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu važećih zakona dok tuženik ne dokazuje da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bili na snazi kakvi interni akti tuženika koji sadrže jasne i egzaktne parametre i mehanizam promjene kamatne stope; sud kao nedvojbeno utvrđuje da odredba članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj Odluci o kamatnim stopama tuženika, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i da je stoga taj dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu nepošten u smislu odredbi ZZP/03.

9.5. Nadalje, odredba čl. 269. ZOO propisuje da je objekt ugovorne obveza činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, pri čemu ista mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Temeljem članka 2. Ugovora o kreditu kojom je regulirana promjenjiva redovna kamatna stopa tužiteljica je prilikom sklapanja Ugovora imala mogućnost kao nedvojbeno utvrditi isključivo visinu kamatne stope u trenutku sklapanja ugovora (5,50%), međutim, temeljem odredbi Ugovora o kreditu nije mogla nedvojbeno utvrditi egzaktne parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope odnosno na koji će se način ugovorena kamatna stopa u iznosu od 5,50% godišnje mijenjati, ovo jer u Ugovor nisu niti uneseni objektivni kriteriji za procjenu i ispitivanje pravilnosti promjene kamatne stope niti su isti bili utvrđeni zakonskim ili podzakonskim aktom, a niti nekim internim aktom tuženika važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, sve što obvezu tužiteljice na isplatu ugovorene kamate u iznosu višem od početno ugovorene kamatne stope od 5,50% čini neodredivom za daljnjeg trajanja ugovora. Sud ovdje ponovno ističe kako nije sporno da su stranke imale zakonsko pravo ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, međutim, da način promjene iste nije valjan ukoliko nije određen ili barem odrediv temeljem egzaktnih parametara o kojima su ugovorne strane prethodno sklapanju Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale. Točno je stoga da su stranke Ugovorom o kreditu sukladno načelu dispozicije u obveznopravnim odnosima mogle promjenu kamatne stope vezati za odluku tuženika, međutim, ovo isključivo pod uvjetom da takva odluka sadrži jasne, nedvojbene i dovoljno egzaktne parametre načina promjene visine kamatne stope koji su tužiteljici kao potrošaču razumljivi i koji mu omogućuju kontrolu promjene kamatne stope, a kako to potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015.

9.6. Temeljem obrazloženog kao i temeljem utvrđenja da na temelju odredbi Ugovora o kreditu tužiteljica objektivno nije mogla sagledati kretanje kamatne stope ubuduće odnosno da na temelju formulacije navedene u Ugovoru o kreditu nije bilo osnove za sagledavanje ekonomskih posljedica odredbe članka 2. Ugovora kojom se promjena kamatne stope vezuje isključivo uz jednostranu odluku tuženika, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika nepoštena odredba o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale i stoga ništetna ugovorna odredba. Sud ponavlja da to ne znači da Ugovorom o kreditu stranke nisu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu već znači da je način promjene kamatne stope onako kako je definiran spornom odredbom nepošten i ništetan. Drugim riječima, utvrđenje suda da je ugovorna odredba u dijelu kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ništetna, ne znači da je Ugovor o kreditu onaj s fiksnom kamatnom stopom već znači da je Ugovor o kreditu onaj s promjenjivom kamatnom stopom, ali da stranke prilikom sklapanja ugovora nisu valjano ugovorile način promjene njezine visine.

10. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10.1. Tužiteljica u postupku tvrdi i to da se o odredi Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da ona nije utjecala na sadržaj istih čime tužiteljica iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je tužiteljica mogla promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno ne dokazuje. Naime, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama, štoviše, i sam tužiteljica sudu u potpunosti uvjerljivo i životno iskazuje (list spisa 95-96) kada navodi da je ona u banci (samo) rekla da želi kupiti vozilo i koja je cijena vozila, a na to da su joj u banci ponudili upravo ovaj Ugovor, rekli na koliko godina mora uzeti kredit i sve druge uvjete tog kredita te da je banka i sastavila sadržaj ugovora koji joj je dala i rekla to je to, da samo treba tu potpisati. Osim toga, općepoznata je i činjenica da klijenti koji su prosječni potrošači pri ishođenju kredita navedu samo iznos koji im je potreban i namjenu za koju im je taj iznos potreban, a na što im banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije sudu uvjerljiv navod tuženika, a obzirom da ta općepoznata činjenica u potpunosti odgovara i citiranom iskazu tužiteljice, da je on s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka odnosno ugovaranju valutne klauzule u smislu da je tužiteljica imala realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome ne promijeni i ostale uvjete ugovora (dostupan iznos kredita, rok otplate te visinu kamatne stope) te štoviše uopće i mogućnost ostvarenja kredita.

10.2. Nadalje, odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

10.3. Čitanjem odredbi članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu kojim je glavnica i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da iako u tim odredbama nije izričito upotrijebljen izraz „valutna klauzula u švicarskim francima“, da je iz sadržaja tih odredbi tužiteljici kao prosječnom potrošaču kojem je nedvojbeno generalno poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka, a u svezi čega tužiteljica sudu i iskazuje (list spisa 95-96) da je ona smatrala da će se rata mijenjati možda par kuna, a ne duplo kako se to dogodilo, što upućuje na osnovno znanje tužiteljice o pojmu valutne klauzule. Nadalje, iz činjenice da se ove ugovorne odredbe nalaze među prvim člancima na prvoj i drugoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom „iznos kredita“ i „način otplate“ te da nisu pisane sitnim slovima već fontom kao i ostatak odredbi Ugovora, ocjena je suda kako su iste lako uočljive svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužiteljici. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe tužiteljici kao prosječnom potrošaču lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao da je tužiteljicu u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prethodno sklapanju Ugovora informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Navod da je tužiteljica ta koja je samoinicijativno odabrala upravo valutnu klauzulu u CHF tuženik nedvojbeno ne dokazuje zahtjevom za kredit od 16. veljače 2006. (list spisa 23), za koji iako ga je nesporno potpisala tužiteljica, ostaje nedokazano da je isti i ispunila tužiteljica, a čak i ako sud uzme da jest, ostaje nedokazano da je tužiteljica isti ispunila sukladno svojim osobnim željama, a ne prema uputama i navodima djelatnika banke, u skladu s uvjetima kredita koji joj je banka po njenom generalnom traženju kredita za kupnju vozila ponudila. Štoviše, sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi i to da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti da je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute, a obzirom na kakav je navod potpuno nelogičan, neživotan i neuvjerljiv ovaj navod tuženika da je pri sklapanju Ugovora o kreditu on s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama i da je tuženik tužiteljicu dovoljno jasno i detaljno informirao o ekonomskim posljedicama vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarskog franka odnosno o rizicima valutne klauzule u CHF. Tužiteljica koja od tuženika o riziku švicarskog franka nedvojbeno nije bio dovoljno informiran, prema ocjeni suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogaa razumjeti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i što takve ugovorne odredbe znače za njezinu obvezu po Ugovoru o kreditu radi čega nije mogla niti donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrže takve odredbe, isto kao što to ne može učiniti niti ovaj sud temeljem sadržaja samog Ugovora o kreditu. Nije se pri tome tužiteljica kao potrošač bila dužna sama informirati o pojmu valutne klauzule i eventualnim posljedicama koje ona može imati na njezina prava i obveze kod trećih osoba te prikupiti relevantne informacije o valutnoj klauzuli u švicarskom franku prije dolaska kod tuženika s upitom o dostupnim kreditima, budući je obveza upravo tuženika kao trgovca koji nudi uslugu kreditiranja u sklopu svoje poslovne djelatnosti izričito i jasno informirati svakog potrošača pa tako i tužiteljicu koja je prosječni potrošač zainteresirana za sklapanje ugovora o kreditu, o svim uvjetima i obilježjima konkretnog kredita koji nudi potrošaču pa time i značenju pojma valutna klauzula i posljedicama (riziku) koje za korisnika kredita mogu nastati sklapanjem ugovora s odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Na tuženiku je, kao nedvojbeno jačoj strani u ovom ugovornom odnosu, obveza informiranja tužiteljice o svim učincima valutne klauzule i njenom značenju, neovisno o tome da li tužiteljica izrijekom traži pojašnjenje ili ga ne traži. Ovo tim više obzirom na nedvojbenu činjenicu, da je tuženik predmetnim Ugovorom o kreditu cjelokupni rizik vezivanja glavnice i anuiteta kredita uz tečaj švicarskog franka prebacio na tužiteljicu, a kako to proizlazi iz članka 7. Ugovora o kreditu te kako to priznaje sam tuženik kada u odgovoru na tužbu navodi da je ugovaranjem valute klauzule tužiteljica preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valute klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula te da svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja.

10.4. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika na sadržaj kojeg tužiteljica nije mogla realno utjecati, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. U svezi navedenog, tuženik u postupku tvrdi da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti da je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, ali ocjena je ovog suda da tuženiku kao financijskoj instituciji kojem je djelatnost upravo financijskog i ekonomskog karaktera (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti) rizik ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka nije mogao ostati nepoznat. Vodeći pri tome računa da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, upravo izostanak zakonske regulative u tom pogledu naglašava obvezu tuženika postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznih odnosa odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužiteljice o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužiteljice nedvojbeno zna budući mu taj rizik nije mogao ostati nepoznat. Iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužiteljice kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu, tuženik je propustio postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja pri sklapanju Ugovor o kreditu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen za potrebe kupnje osobnog vozila, dakle, rješavanja pitanja od životnog značaja budući raspolaganje vozilom u današnje vrijeme predstavlja osnovnu potrebu svakog čovjeka koji uzdržava 5 članova obitelji, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorene kamate, o kojima ovisi obveza tužiteljice, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužiteljica nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatila opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata (kao dio anuiteta) naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna koji rizik donosi odabir valute švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužiteljici, tvrdeći u ovom postupku da je pri sklapanju Ugovora o kreditu obavijestio tužiteljicu o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF, međutim, taj navod ne dokazujući nikakvim adekvatnim dokazom. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je pri tome značajna, a što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka tijekom utuženog razdoblja i posljedično tome značajnom porastu visine anuiteta po Ugovoru o kreditu, pri čemu je isključivo tužiteljica, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji, prihvatila onaj kredit koji joj je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo tužiteljica, koja kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno ostvaruje prihode, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzela sav rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužiteljicu kojoj su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bile nerazumljive poradi čega ista nije mogla donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te da je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja sporne odredbe o valutnoj klauzuli koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo i isključivo na štetu tužiteljice. Da je tužiteljica bila informiran od strane tuženika o ekonomskim rizicima koje nosi vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarskog franka i kretanja njegova tečaja na tržištu novca, tada ista životno i logično ne bi pristala sklopiti Ugovor o kreditu sukladno kojem je upravo Korisnik kredita obvezan platiti sve iznose koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju, bez mogućnosti utjecaja na porast anuiteta, a kako to svojim iskazom potvrđuje tužiteljica (list spisa 95-96) kada upitana da li bi sklopila ovaj ugovor o kreditu da su joj u banci rekli da će rata tijekom otplate porasti kako se to dogodilo odgovara da vjerojatno ne bi jer ne bi mogla vraćati tako veliku ratu, dodajući da njena plaća nije bila dovoljna niti za samostalno podizanje ovog kredita već da joj je muž morao biti sudužnik.

10.5. Temeljem utvrđenja da su odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu kojom je otplata glavnice i anuiteta predmetnog kredita vezana uz valutu švicarskog franka tužiteljici kao prosječnom potrošaču bile nerazumljive, a da je tuženik kao trgovac propustio prethodno i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužiteljicu o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužiteljici nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija u svezi valute švicarskog franka na temelju kojih je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske posljedice koje će za nju potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kakvo postupanje sud cijeni protivnim načelu savjesnosti i poštenja i koje je postupanje uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice budući je tijekom otplatnog razdoblja nedvojbeno došlo do značajnog povećanja anuiteta kredita (kako je to razvidno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka izrađenog u postupku), sud kao nedvojbeno utvrđuje da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita vezan za valutu švicarskog franka nepoštene i ništetne te da je obvezu tužiteljice na isplatu anuiteta radi povrata kredita tijekom otplatnog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja tuženika važećeg na dan korištenja kredita (tzv. početnog tečaja) kao jedinog tečaja CHF koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici bio poznat.

11. Ipak, suprotno tužbenim navodima, ništetnost odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzulu u CHF prema ocjeni ovog suda ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu.

11.1. Naime, odredba čl. 87. st. 2. ZZP/03 propisuje da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe dok odredba čl. 324. st. 1. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a prema ocjeni ovog suda, utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužiteljica kao potrošač dovedena u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništetnih odredbi odnosno tužiteljica se dovodi u poziciju kao da je Ugovor sklopljen po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Ugovor o kreditu tako može opstati bez predmetnih ništetnih odredbi, obzirom je utvrđenjem djelomične ništetnosti potrošaču omogućeno zahtijevati od banke po pravilima o stjecanju bez osnove povrat po osnovi ništetnih ugovornih odredbi plaćenih iznosa, što tužitelj u ovom postupku i čini (za preplatu po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF) budući podrednim tužbenim zahtjevom od tuženika traži isplatu iznosa koji je platio upravo po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Identično pravno shvaćanje izražava i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

11.2. Pozivanje tužitelja na pravna shvaćanja Suda Europske unije u predmetima broj C- 118/2017 i C-260/2018 u svezi navedenog je promašeno te pogrešno tužitelj tumači shvaćanja izražena u označenim predmetima. Naime, Sud Europske unije u predmetima broj C-118/2017 i C-260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C-260/2018), ali iznosi shvaćanje da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2017). Također, održavanje ugovora na snazi unatoč tome što su pojedine odredbe tog ugovora utvrđene ništetnim se ne protivi čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 78/12.). Obzirom je gore citiranim čl. 324. st. 1. ZOO i čl. 87. st. 2. ZZP/03 propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe, a uzimajući u obzir da čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, što po tumačenju ovog suda znači da je svrha ugovora o kreditu u konkretnom slučaju bila da tužiteljica stekne novčana sredstva za kupnju osobnog vozila i da je tuženik ispunio ugovor na način da je tužiteljici stavio na raspolaganje ugovoreni novčani iznos koji je tužiteljica bila dužna vratiti u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećanu za ugovorenu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje, to prema ocjeni ovog suda održavanje na snazi ugovora bez ništetnih odredaba nije u protivnosti s označenim odlukama Suda Europske unije niti s dosegom čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13.

11.3. Kada se tako u ovom slučaju uklone ništetne odredbe, tužiteljica se nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji kao da tih odredbi nije bilo odnosno ima pravo na obeštećenje u okviru kojeg se obveza po Ugovoru o kreditu izračunava prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju valute obveze prilikom korištenja kredita, a iz čega proizlazi da Ugovor o kreditu i dalje sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost te da može opstati i bez ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kako to primjerice u pravno i činjenično istovrsnoj situaciji utvrđuje i Županijski sud u Varaždinu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1655/2022-2 od 07. ožujka 2024. kojom (presudom) preinačava prvostupanjsku presudu i odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

O visini tužbenog zahtjeva.

12. Tvrdeći navedeno, da je u utuženom razdoblju izvršio preplate po Ugovoru o kreditu jer je tuženik visinu anuiteta obračunavao temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i time anuitet kredita švicarski franak, tužiteljica postavlja zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od ukupno 2.081,81 Eura. Kako je početno visina zahtjeva u tužbi bila neodređena te kako je tuženik osim osnove osporavao i visinu tužbenog zahtjeva, sud je odredio financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Majdi Korljan na okolnost visine tužbenog zahtjeva uz zadatak vještaku da utvrditi razliku između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužiteljici po Ugovoru o kreditu u utuženom razdoblju i iznosa koji bi istom bili naplaćeni da glavnica kredita (otplata anuiteta) nije bila vezana za promjenu tečaja švicarskog franka. Po takvoj je uputi, stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Majda Korljan izradila nalaz i mišljenje od 06. siječnja 2024. (list spisa 60-73) u kojem je razliku između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužiteljici po Ugovoru o kreditu u utuženom razdoblju i iznosa koji bi istom bili naplaćeni da glavnica kredita (otplata anuiteta) nije bila vezana za promjenu tečaja švicarskog franka obračunala na iznos od ukupno 2.081,81 Eura, s mjesečnim prikazom razlika u Tablici br. 5 (list spisa 70-72). Na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan od 06. siječnja 2024. ni tužitelj ni tuženik nisu imali prigovora, a kako je pri tome sud ovaj nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka cijenio detaljnim, jasnim, izrađenim temeljem isprava koje je za potrebe vještačenja dostavio sam tuženik, objektivnim i izrađenim sukladno pravilima struke, sud je isti u cijelosti prihvatio i temeljem tog dokaza kao nedvojbeno utvrdio da razlika između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužiteljici po Ugovoru o kreditu u razdoblju otplate kredita i iznosa koji bi istoj bili naplaćeni da glavnica kredita i otplata anuiteta nije vezana za promjenu tečaja švicarskog franka tijekom otplatnog razdoblja iznosi ukupno 2.081,81 Eura.

12.1. Sud pri tome ističe da je visinu tužbenog zahtjeva na isplatu utvrdio upravo temeljem takvog nalaza i mišljenja u kojem je sudski vještak dao izračun razlike u anuitetima uslijed promjena tečaja švicarskog franka uzimanjem u obzir samo pozitivnih razlika, ovo stoga što se izvršene preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe ne mogu umanjivati za tzv. negativne razlike (koje su nastale kao razlika između iznosa anuiteta obračunatog po tečaju CHF važećem na dan isplate kredita i iznosa anuiteta obračunatog po tečaju CHF kada je tečaj bio niži od važećeg na dan isplate kredita) ukoliko tuženik pravovremeno u postupku nije postavio prigovor radi prebijanja, a što tuženik u ovom postupku nije učinio identično kao što nije niti podnio protutužbu niti istaknuto materijalnopravni prigovor prijeboja. Identično shvaćanje zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u proširenom vijeću od trinaest sudaca u odluci broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. u kojoj navodi da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužitelju tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

12.2. Naime, na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan, potrebno je da ta strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili da istakne procesnopravni prigovor radi prebijanja, a moguće je da postavi i materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Pri tom se napominje da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka dok se materijalnopravni prigovor prijeboja može istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP radi opravdanja takvog prigovora tuženik ne može iznositi nove činjenice niti predlagati nove dokaze osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Prema tome, ako u postupku u svezi potraživanja tuženika nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni procesnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 980/2023-3 od 06. veljače 2024.). Posebno sud pri tome ističe da se činjenica da je tuženik na pripremnom ročištu predložio da sudski vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja utvrdi tzv. negativnu razliku kao razliku kada je tečaj CHF bio niži od početnog ne predstavlja isticanje prigovora radi prebijanja.

12.3. Slijedom svega navedenog kao nedvojbeno utvrdivši da je uslijed odredbe kojom su glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita vezani za švicarski franak tužiteljica platila iznos od ukupno 2.081,81 Eura više nego što bi platila da je tuženik za vrijeme utuženog razdoblja obračun obveze tužiteljice na isplatu anuiteta kredita vršio primjenom tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita tužiteljici odnosno da glavnica i anuitet kredita nije vezan za promjenu tečaja švicarskog franka (tzv. valutna klauzula u CHF), što je po ocjeni ovog suda bio dužan činiti budući su ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i posljedično tome anuitet švicarski franak, ali da pri tome nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu, sud je točkom I. izreke odbio glavni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu broj: 168-50-3275723 i isplata ukupnog iznosa koji je tijekom otplatnog razdoblja tužiteljica platila po Ugovoru o kreditu u visini od 19.697,27 Eura dok je točkom II. izreke sud utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 168-50-3275723 o valutnoj klauzuli te je točkom III. naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.081,81 Eura sa zatraženom i temeljem čl. 1115. ZOO koji propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

12.4. Visina zakonske zatezne kamate je određena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), a kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate je određen dan kad je tužiteljica preplatila dužni iznos budući je tuženik koji je obračunao i tužiteljici naplatio taj iznos nepošten od dana stjecanja. Njegova nepoštenost proizlazi iz činjenice da je upravo tuženik unaprijed sastavio Ugovor o kreditu i u tako pripremljenom sadržaju (koji sadrži i ništetnu ugovornu odredbu) predložio tužiteljici na sklapanje pod uvjetom „uzmi ili ostavi“ (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.).

13. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužiteljice potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno, ovo sukladno čl. 225. ZOO, cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužiteljica potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već upravo iznos za koji tužiteljica ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužiteljice tražiti isplatu potrebno cijeniti upravo primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne odredbe. Utvrdivši time rok zastare, valjalo je utvrditi od kojeg dana taj rok počinje teći, da li od dana kad je tuženi stekao određeni novčani iznos temeljem ništetne ugovorne odredbe, što bi u konkretnom slučaju značilo da se zastarni rok ima zasebno računati za svaki pojedini više naplaćeni iznos anuiteta povrat kojeg tužiteljica potražuje tužbom, ili pak po danu pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljeno da su odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje su sadržane u ugovoru kakav je i predmetni Ugovoru o kreditu, ništetne. U svezi navedenog pitanja sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Cijeneći da je ništetnost sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu za tužiteljicu nedvojbeno postala poznata (tek) onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana pravomoćnog dovršetka tog spora 14. lipnja 2018. kao dana kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10, sud kao nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužiteljice te da je prigovor zastare koji tuženik ističe neosnovan, ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu iznosa plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sudu podnesena 19. prosinca 2022. i time unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od 14. lipnja 2018.

13.1. Osim toga, tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora protivno je Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, dalje: Direktiva) u duhu koje je Direktive kao pravne stečevine Europske unije ovaj sud dužan tumačiti nacionalno pravo. Pravila nacionalnog prava koja uređuju pravna sredstva za ostvarenje prava ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarenje prava priznatih pravnim sustavom Europske unije ovdje konkretno načela djelotvornosti. Kad je riječ o načelu djelotvornosti, sustav zaštite uspostavljen Direktivom temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca te je u tom smislu, bez obzira što rok zastare od pet godina i ako se računa od sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora u praksi jest dovoljan da potrošač može pripremiti i podnijeti djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, ipak postoji mogućnost da je tako računat rok istekao i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru. Stoga, takvo računanje roka ne može osigurati potrošaču djelotvornu pravnu zaštitu. U tom smislu, Sud Europske unije u presudi u spojenim predmetima C- 698/18 SC Raiffeisen Bank SA i C-699/18 BRD Groupe Société Générale SA/JB i KC navodi da se protivi načelu djelotvornosti to da se na tužbu za povrat plaćenog temeljem nepoštene ugovorne odredbe primjenjuje rok zastare koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tome da li je potrošač u tom trenutku znao ili je razumno mogao znati za nepoštenost ugovorne odredbe, dalje utvrđujući da se protivi Direktivi tumačenje nacionalnog propisa prema kojem zastarni rok za podnošenje sudske tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti ispunjen (obuhvaćeno je time prema mišljenju ovog suda nedvojbeno i računanje roka od trenutka sklapanja ugovora ili isplate za vrijeme trajanja ugovora budući je taj tren raniji od trenutka prestanka ugovora i time još otegotniji), kad je bez provjere predmnijeva da je potrošač u tom trenutku znao ili je trebao znati za nepoštenost ugovorne odredbe ili kad za slične tužbe taj isti rok počinje teći od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe. Također, tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora restriktivno je i neprimjenjivo iz kako praktičnih tako i moralnih razloga, jer se u ovom slučaju radi o situaciji u kojoj je tužiteljica teorijski imao pravo zahtijevati povrat danog već od dana sklapanja ništetnog ugovora odnosno ispunjenja obveze iz istog, ali je realno isti tek u trenutku sudskog utvrđenja ništetnosti ugovora došla u poziciju poslužiti se svojim zakonskim pravom zahtijevati povrat danog po osnovi ništetnog ugovora. Valja voditi računa o realnim životnim situacijama u kojima je tek kvalificiranim (sudskim) utvrđenjem ništetnosti, a nerijetko tek nakon duge parnice, stranka stekla saznanje o ništetnosti ugovora i time došla u priliku ostvariti pravo na povrat danog po osnovi ništetnog ugovora. Stoga, fikciju o poznavanju prava treba tumačiti uzimajući u obzir činjenicu da je ništetnost ugovorne odredbe ili ugovora često dvojbeno i sporno pitanje koje odgovor dobiva tek nakon dugotrajne parnice, što nije iznimka niti u ovom slučaju budući je o pitanju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu koje je u sklapao tuženik, nakon donošenja prvostupanjskih odluka odlučivao povodom žalbe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske te potom Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije. U slučajevima ništetnosti ugovora u kojima nevaljanost pravnog posla nije uočljiva i prepoznatljiva već ista dobiva opsežan sudski epilog, ne smije se zakonska odredba po kojoj zastara počinje teći od dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze tumačiti na način koji ne odgovara logici i smislu instituta zastare, a poradi čega je sud stava da zastara predmetnog potraživanja tužiteljice (po osnovi valutne klauzule) teče tek od dana 14. lipnja 2018. kad je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 kojom je pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF ništetne i nepoštene jer potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako od 14. lipnja 2018. do dana podnošenja ove tužbe 19. prosinca 2022. nije protekao zastarni rok od pet godina, to je prigovor zastare kojeg ističe tuženik neosnovan.

14. Odluku o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP sukladno kojoj je odredbi ona stranka koja izgubi parnicu dužna naknaditi troškove postupka izazvane vođenjem postupka protivnoj strani, obzirom da prihvaćanje podrednog (eventualno kumuliranog) tužbenog zahtjeva u cijelosti, a u odnosu na koji zahtjev nije nastao nikakav poseban trošak, neovisno o odbijanju glavnog tužbenog zahtjeva predstavlja uspjeh tužiteljice u sporu u cijelosti poradi čega mu pripada pravo na naknadu parničnog troška u cijelosti, a kakvo pravno shvaćanje izražava Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev 451/2022-2 od 03. listopada 2023. u kojoj tumači čl. 154. st. 1. u svezi čl. 188. st. 2. ZPP. Temeljem navedenog je sud odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.536,49 Eura sa zakonskim zateznim kamatama dok je tužiteljici priznao pravo na naknadu troška visina kojeg je utvrđena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i prema vrijednosti predmeta spora podrednog tužbenog zahtjeva koji je sud prihvatio te vodeći računa da sukladno čl. 155. ZPP tužiteljica ima pravo samo na naknadu onih troškova koji su bili nužni za vođenje postupka. Tužiteljici su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe podnesene 19. prosinca 2022. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava prvog obrazloženog podneska od 20. ožujka 2023. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 04. travnja 2023. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 20. kolovoza 2024. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka te određuje tužbeni zahtjev sukladno istom (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave održanim 18. prosinca 2024. i 11. lipnja 2025. (2 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), a što ukupno uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% te uz materijalni trošak nastao za potrebe vještačenja u ovoj pravnoj stvari u visini od 464,53 Eura plaćanje kojeg tužiteljica dokazuje dostavom u spis potvrde o izvršenoj uplati predujma (list spisa 56) te materijalni trošak nastao tužiteljici po osnovi sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 Eura (koja je plaćena) sveukupno iznosi 1.997,71 Eura. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP tužiteljici je priznato pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđeni joj iznos troškova ovog parničnog postupka od dana presuđenja do isplate, međutim, sud nije priznao zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava podnesaka od 26. travnja 2023. u kojem tužiteljica navodi zadatak koji predlaže odrediti financijskom vještaku, ovo jer je isključivo propust tužiteljice taj što te navode nije iznijela već u tužbi ili na pripremnom ročištu, poradi čega trošak sastava ovog podneska sukladno čl. 156. ZPP ne može pasti na teret tuženika.

U Zadru, 18. lipnja 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćnicima.