REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: P-788/2019-43
OPĆINSKI SUD U ZADRU
Borelli 9, Zadar
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Ivani Klišmanić, u pravnoj stvari tužitelja PA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika OTP Banka d.d. OIB:52508873833, zastupane po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u OD Anić i Anić d.o.o. Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. svibnja 2025. godine, te objave presude dana 18. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan (glavni) tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„ Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 55192/06, zaključen između tužitelja i tuženika, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti –vratiti tužitelju iznos od 60.004,84 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.01.2007. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 06.02.2007. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 06.03.2007. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.04.2007. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.05.2007. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.06.2007. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.07.2007. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 03.08.2007. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.09.2007. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.10.2007. godine
− iznos od 34,51 EUR sa kamatom od 16.10.2007. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.11.2007. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.12.2007. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.01.2008. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.02.2008. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.03.2008. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 03.04.2008. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.05.2008. godine − iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.06.2008. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.07.2008. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.08.2008. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.09.2008. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 03.10.2008. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.11.2008. godine
− iznos od 219,66 EUR sa kamatom od 12.11.2008. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 08.12.2008. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 07.01.2009. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.02.2009. godine
− iznos od 59,06 EUR sa kamatom od 04.02.2009. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 06.03.2009. godine
− iznos od 70,51 EUR sa kamatom od 06.03.2009. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 09.03.2009. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 07.04.2009. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.04.2009. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 06.05.2009. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.05.2009. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.06.2009. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.06.2009. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 07.07.2009. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.07.2009. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.08.2009. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 07.08.2009. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.09.2009. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.09.2009. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.10.2009. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 07.10.2009. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.11.2009. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 06.11.2009. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.12.2009. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.12.2009. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.01.2010. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.01.2010. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.02.2010. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.02.2010. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.03.2010. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.03.2010. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 06.04.2010. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.04.2010. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.05.2010. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 07.05.2010. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.06.2010. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.06.2010. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 06.07.2010. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.07.2010. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.08.2010. godine − iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 06.08.2010. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 06.09.2010. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.09.2010. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 06.10.2010. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 07.10.2010. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.11.2010. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.11.2010. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 07.12.2010. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.12.2010. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.01.2011. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 10.01.2011. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.02.2011. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.02.2011. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.03.2011. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.03.2011. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.04.2011. godine
− iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 08.04.2011. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.05.2011. godine
− iznos od 146,00 EUR sa kamatom od 09.05.2011. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 06.06.2011. godine
− iznos od 146,00 EUR sa kamatom od 08.06.2011. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.07.2011. godine
− iznos od 146,00 EUR sa kamatom od 08.07.2011. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.08.2011. godine
− iznos od 146,00 EUR sa kamatom od 08.08.2011. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.09.2011. godine
− iznos od 146,00 EUR sa kamatom od 08.09.2011. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 06.10.2011. godine
− iznos od 146,00 EUR sa kamatom od 10.10.2011. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.11.2011. godine
− iznos od 146,00 EUR sa kamatom od 08.11.2011. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.12.2011. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.01.2012. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 06.02.2012. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.03.2012. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.04.2012. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.05.2012. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.06.2012. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.07.2012. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 03.08.2012. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 06.09.2012. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.10.2012. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 06.11.2012. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 06.12.2012. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 07.01.2013. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 07.02.2013. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 07.03.2013. godine − iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 08.04.2013. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 08.05.2013. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 07.06.2013. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 08.07.2013. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 07.08.2013. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 06.09.2013. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 07.10.2013. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 15.11.2013. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 13.12.2013. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 14.01.2014. godine
− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 12.02.2014. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 11.03.2014. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 11.04.2014. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 12.05.2014. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 11.06.2014. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 11.07.2014. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 11.08.2014. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 11.09.2014. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 10.10.2014. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 11.11.2014. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 11.12.2014. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 12.01.2015. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 10.02.2015. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 10.03.2015. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 10.04.2015. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.05.2015. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.06.2015. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.07.2015. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.08.2015. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.09.2015. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.10.2015. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.11.2015. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 10.12.2015. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 11.01.2016. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 10.02.2016. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 10.03.2016. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.05.2016. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.06.2016. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.07.2016. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.08.2016. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.09.2016. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.10.2016. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.11.2016. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.12.2016. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 10.01.2017. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.02.2017. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.03.2017. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 10.04.2017. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 10.05.2017. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.06.2017. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 10.07.2017. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.08.2017. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.09.2017. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.10.2017. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 13.11.2017. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 11.12.2017. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 10.01.2018. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.02.2018. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.03.2018. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.04.2018. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.05.2018. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.06.2018. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.07.2018. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.08.2018. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.09.2018. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.10.2018. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.11.2018. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.12.2018. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.01.2019. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.02.2019. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.03.2019. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 05.04.2019. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.05.2019. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 06.06.2019. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 05.07.2019. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.08.2019. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 05.09.2019. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 04.10.2019. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 06.11.2019. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 06.12.2019. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.01.2020. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 06.02.2020. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 06.03.2020. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.04.2020. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.05.2020. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 05.06.2020. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.07.2020. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.08.2020. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.09.2020. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.10.2020. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 06.11.2020. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.12.2020. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.01.2021. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 05.02.2021. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 05.03.2021. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.04.2021. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.05.2021. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.06.2021. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 06.07.2021. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 06.08.2021. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 06.09.2021. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.10.2021. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.11.2021. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.12.2021. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.01.2022. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.02.2022. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.03.2022. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.04.2022. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 06.05.2022. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.06.2022. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.07.2022. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.08.2022. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.09.2022. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 07.10.2022. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 08.11.2022. godine
− iznos od 259,1 EUR sa kamatom od 09.12.2022. godine
− iznos od 34,39 EUR sa kamatom od 10.01.2023. godine
− iznos od 34,39 EUR sa kamatom od 08.02.2023. godine
− iznos od 34,39 EUR sa kamatom od 08.03.2023. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 4. siječnja 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2016.godine, po stopi od 7,68% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine pa do 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine pa do 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine pa do 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine pa do 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% polugodišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine pa do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine pa do 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine pa do 31. prosinca 2020.godine, po stopi od 5,75% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine pa do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine pa do 31. prosinca 2021. godine, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine pa do 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,49% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine pa do 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,31% polugodišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
II. Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:
„1. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 5 Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 55192/06 koji su stranke zaključile dana 4. rujna 2006., te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 4. rujna 2006. pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 4. rujna 2006. pa nadalje.
2. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 7.943,61 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 36,67 EUR sa kamatom od 12.04.2010. godine
− iznos od 99,03 EUR sa kamatom od 10.05.2010. godine
− iznos od 106,44 EUR sa kamatom od 10.06.2010. godine
− iznos od 120,65 EUR sa kamatom od 12.07.2010. godine
− iznos od 106,76 EUR sa kamatom od 10.08.2010. godine
− iznos od 142,04 EUR sa kamatom od 10.09.2010. godine
− iznos od 123,53 EUR sa kamatom od 11.10.2010. godine
− iznos od 127,11 EUR sa kamatom od 10.11.2010. godine
− iznos od 142,47 EUR sa kamatom od 10.12.2010. godine
− iznos od 162,76 EUR sa kamatom od 10.01.2011. godine
− iznos od 134,30 EUR sa kamatom od 10.02.2011. godine
− iznos od 141,30 EUR sa kamatom od 10.03.2011. godine
− iznos od 131,40 EUR sa kamatom od 11.04.2011. godine
− iznos od 153,81 EUR sa kamatom od 10.05.2011. godine
− iznos od 169,17 EUR sa kamatom od 10.06.2011. godine
− iznos od 176,14 EUR sa kamatom od 11.07.2011. godine
− iznos od 253,60 EUR sa kamatom od 10.08.2011. godine
− iznos od 180,13 EUR sa kamatom od 12.09.2011. godine
− iznos od 169,17 EUR sa kamatom od 10.10.2011. godine
− iznos od 171,87 EUR sa kamatom od 10.11.2011. godine
− iznos od 129,46 EUR sa kamatom od 12.12.2011. godine
− iznos od 135,80 EUR sa kamatom od 10.01.2012. godine
− iznos od 140,22 EUR sa kamatom od 10.02.2012. godine
− iznos od 141,59 EUR sa kamatom od 12.03.2012. godine
− iznos od 138,37 EUR sa kamatom od 10.04.2012. godine
− iznos od 140,09 EUR sa kamatom od 10.05.2012. godine
− iznos od 141,86 EUR sa kamatom od 11.06.2012. godine
− iznos od 139,20 EUR sa kamatom od 10.07.2012. godine
− iznos od 138,95 EUR sa kamatom od 10.08.2012. godine
− iznos od 133,95 EUR sa kamatom od 10.09.2012. godine
− iznos od 135,66 EUR sa kamatom od 10.10.2012. godine
− iznos od 139,38 EUR sa kamatom od 12.11.2012. godine
− iznos od 138,20 EUR sa kamatom od 10.12.2012. godine
− iznos od 139,90 EUR sa kamatom od 10.01.2013. godine
− iznos od 135,05 EUR sa kamatom od 11.02.2013. godine
− iznos od 132,49 EUR sa kamatom od 11.03.2013. godine
− iznos od 138,53 EUR sa kamatom od 10.04.2013. godine
− iznos od 133,29 EUR sa kamatom od 10.05.2013. godine
− iznos od 133,29 EUR sa kamatom od 10.06.2013. godine
− iznos od 127,43 EUR sa kamatom od 10.07.2013. godine
− iznos od 131,23 EUR sa kamatom od 12.08.2013. godine
− iznos od 133,32 EUR sa kamatom od 10.09.2013. godine
− iznos od 135,30 EUR sa kamatom od 10.10.2013. godine
− iznos od 135,74 EUR sa kamatom od 11.11.2013. godine
− iznos od 138,36 EUR sa kamatom od 10.12.2013. godine
− iznos od 110,65 EUR sa kamatom od 10.01.2014. godine
− iznos od 58,67 EUR sa kamatom od 10.02.2014. godine
− iznos od 60,49 EUR sa kamatom od 10.03.2014. godine
− iznos od 59,70 EUR sa kamatom od 10.04.2014. godine
− iznos od 59,73 EUR sa kamatom od 12.05.2014. godine
− iznos od 57,45 EUR sa kamatom od 10.06.2014. godine
− iznos od 59,17 EUR sa kamatom od 10.07.2014. godine
− iznos od 60,96 EUR sa kamatom od 11.08.2014. godine
− iznos od 61,89 EUR sa kamatom od 10.09.2014. godine
− iznos od 62,00 EUR sa kamatom od 10.10.2014. godine
− iznos od 64,09 EUR sa kamatom od 10.11.2014. godine
− iznos od 64,24 EUR sa kamatom od 10.12.2014. godine
− iznos od 64,94 EUR sa kamatom od 12.01.2015. godine
− iznos od 60,33 EUR sa kamatom od 10.02.2015. godine
− iznos od 60,33 EUR sa kamatom od 10.03.2015. godine
− iznos od 60,33 EUR sa kamatom od 10.04.2015. godine
− iznos od 60,33 EUR sa kamatom od 11.05.2015. godine
− iznos od 60,33 EUR sa kamatom od 10.06.2015. godine
− iznos od 60,33 EUR sa kamatom od 10.07.2015. godine
− iznos od 60,33 EUR sa kamatom od 10.08.2015. godine
− iznos od 60,33 EUR sa kamatom od 10.09.2015. godine
− iznos od 60,33 EUR sa kamatom od 12.10.2015. godine
− iznos od 60,33 EUR sa kamatom od 10.11.2015. godine
− iznos od 60,33 EUR sa kamatom od 10.12.2015. godine
− iznos od 60,33 EUR sa kamatom od 11.01.2016. godine
− iznos od 60,33 EUR sa kamatom od 10.02.2016. godine
− iznos od 60,33 EUR sa kamatom od 10.03.2016. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 10. prosinca 2006.. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
III. U preostalom dijelu preko dosuđenog, tj. za iznos od 1.376,94 eura, tužbeni zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.
IV. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.831,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 03. travnja 2019. godine, navodi da je je sa Societe Generale- Splitska banka d.d. zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 55192/06 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 79.000,00 CHF. Spomenutim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,20 % (čl.5 ). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je utvrđeno i pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu da ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009.godine Libor neprestano pada tako daje tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: - Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl.96 Zakona o zaštiti potrošača. -sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl.97 st.1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102 toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296 ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl.82 st.1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl.87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st. 1 i 2 alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača. Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su u suprotnosti sa odredbom članka 4.stavak 2.Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli Ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu je kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primio te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate to je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji, kao takav, nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost, tužitelj kao slabija ugovorna strana nije mogao pregovarati. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne su i ostale odredbe što, svakako, čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu ne može opstati na bilo koji način što ga, opet, u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1111 svaka od ugovornih strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tužena strana je nepoštena, pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju dok, s druge strane, tužitelj ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužitelj, u toj slučaju, isplatio i pretplatio pozamašan iznos koji, nažalost, u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja se, kao takva, nalazi u posjedu tužene strane koja mu to odbija predati. Stoga, dakle, konačan iznos će se odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno vještačenje po vještaku financijske-ekonomske struke. U svakom slučaju, tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je pretplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništenoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Tužitelj mora napomenuti i da je nepoštena praksa je prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužitelj je, dakle, nažalost zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule tuženiku isplatio veći iznos od onoga što bi morao da su te odredbe bile valjane međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tužene strane, ne može u ovom trenutku odrediti. Sukladno svemu navedenom predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev konačno uređen podneskom od 10. veljače 2025. (l.s. 184-196).
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 24. svibnja 2019. (l.s. 17-24) prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, u svakom slučaju tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovu i visinu, ističe prigovor zastare, te poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, te predlaže da se tužbeni zahtjev, kako glavni tako i podredni u cijelosti odbiju kao neosnovani uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka, ali prvenstveno predlaže da sud odluči o mjesnoj nadležnosti, podredno postupi po odredbi članka 109. ZPP-a, a što će obrazložiti kao dalje slijedi. Prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru. Naime, Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, posl.br.: Tt- 18/6212-7, od 03.10.2018.g. dopuštena je promjena sjedišta tužene s ranije adrese: „ [adresa]" na novo sjedište: ,,Split, Domovinskog rata 61 ", pa je stoga adresa tuženika kako je navedena u tužbi pogrešna. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 03.04.2019.g., tako da je u tom trenutku bio nadležan Općinski sud u Splitu. Stoga tužena predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim, da dostavi predmet na daljnje postupanje mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu, i da odgodi pripremne ročište zakazane za dan 06.11.2019.g. Svi istaknuti tužbeni zahtjevi da su neosnovani, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertirao u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tune. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) i načinu promjene kamatne stope ništetne, te da ništetnost ovih ugovornih odredbi rezultira i ništetnošću cijelog Ugovora o kreditu. Kako je to naprijed navedeno, tužitelj nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g. konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i kamatnih stopa s važenjem ex tune, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi članka 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom dana 30.03.2016.g. sklopio Dodatak br. 3 Ugovora o kreditu kojim je konverzija i provedena. Dodatak br. 3 Ugovora o kreditu je potvrđen kod JB Vere Marčine u [adresa] dana 01.04.2016.g. pod brojem: OV-3269/16 (dalje: Dodatak br.3. Ugovora o kreditu). U skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tune. Sklapanjem Dodatka br. 3 dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz člana 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tune, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR-a, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EURO po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tune, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 3 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena, utvrđena preplata u iznosu od 10.352,70 kn, koja se u skladu s odredbom članka 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. koristi za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta preplata u cijelosti ne iskoristi. Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveze koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom članka 248. st. 1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj. u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br. 3 o konverziji kredita. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopilo Dodatak br. 3, odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (članak 19.e st. 6. ZPK). Međutim, kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 3. Ugovora o kreditu. Prihvaćanjem izračuna konverzije, sklapanjem Dodatka br. 3 Ugovora o kreditu i korištenjem iznosa utvrđene preplate za namirenje budućih obroka, tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a, sklopljeni Dodatak br. 3 izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK, a što je sve potvrđeno i solemnizacijom ugovora. Kako je u međuvremenu Ustavni sud Republike Hrvatske donio rješenje broj: U-1- 3685/2015 i dr. od 04.04.2017.g. kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), valja ukazati da je Ustavni sud ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cili mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak. Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK (NN 102/15) prigovarali da zakoni sukladno članku 90. st.4. Ustava, ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, to je Ustavni sud utvrdio " ...... da je ZIDZoPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava." jer se u ovom slučaju radi o tzv. ''prividnoj retroaktivnosti" budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način, te ističe " .... da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja." Ustavni sud je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovolian za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, " ... dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne instituticije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju." Zbog svih naprijed istaknutih razloga u cijelosti su neosnovani svi istaknuti tužbeni zahtjevi, kako glavni tako i podredni. Iako je nakon provedene konverzije kredita bespredmetno raspravljati o valjanosti valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik, samo opreza radi, poriče da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila nepoštena u smislu odredbi ZZP-a pa stoga ništetna. U vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tuženik je u ponudi kredita imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u drugim valutama, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što je nedvojbeno potvrđeno i člankom 2. Ugovora o kreditu, a u konačnici i solemnizacijom ugovora. Odredbom članaka 2.5., 2.6. i ostalim ugovornim odredbama tužitelj je izrijekom potvrdio da samostalno i isključivo odgovara za izbor valute predmetnog Ugovora, kao što je potvrdio da je bio upoznat i s mogućim posljedicama, odnosno rizicima izabrane valute obveze. Prema tome tužitelj je taj koji je izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja. Dakle, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule. Zaključno tuženik ističe, da suprotno tvrdnji tužitelja, predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno i bile ništetne. Odredbom članka 324. ZOO-a ali i članka 102. ZZP/07, propisano je da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini. Ne bi trebalo biti sporno da su ugovorne odredbe o visini početne kamatne stope i promjenjivosti kamatne stope pravno valjane ugovorne odredbe, jer je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno, što dosljedno znači da one nisu u protivnosti niti s jednom kogentnom odredbom ZOO-a, ZPK-a ili ZZP-a. Kako su ove ugovorne odredbe potpuno jasne, razumljive i lako uočljive, to su stoga neupitna pravno valjane i u smislu odredbi ZZPa, kojima je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Eventualna ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima također ne utječe na valjanost cijelog Ugovora o kreditu, jer se i u slučaju promjene valute obveze i dalje radi o potpuno određenoj novčanoj tražbini. Dakle, sve da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno ništetna, a nije, to ne dovodi u pitanje valjanost ostalih ugovornih odredbi, a osobito ne dovodi u pitanje valjanost predmetnog Ugovora o kreditu u cjelini, jer on može opstati i bez spornih ugovornih odredbi. Identično pravno shvaćanje zauzeto je i u presudi VTS-a broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. (ništetnost valutne klauzule u CHF), u kojoj presudi je izrijekom rečeno da eventualna ništetnost ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, a budući da to nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, ne dovode u pitanje valjanost preostalih ugovornih odredbi i valjanost cijelog ugovora, jer isti "može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa." Identična pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019.g. u kojoj je još jednom potvrđeno da su ništetnima utvrđene ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke, a ne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ugovor o kreditu s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja jednostranom odlukom banke: " može opstati i bez ništetnih odredbi prema kojima se redovne kamatne stope mijenjaju sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora." Tuženik ističe i prigovor zastare. Naime, kada bi tužbeni zahtjev i bio osnovan, a nije, radi povrata razlike navodno neosnovano više plaćenih kamata, imala bi se primijeniti odredba članka 226. st. 1. ZOO-a po kojoj tražbine povremenih davanja kao što je i tražbina kamata, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. U svakom slučaju prigovor zastare da je osnovan makar glede eventualno preplaćenih anuiteta u odnosu na koje je istekao zastarni rok prije pokretanja kolektivnog spora koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod brojem: P-1401/12, a pokrenut je tužbom od 04.04.2012.g., budući je ova tužba podnesena 05.04. 2019.g. Dakle, svi anuiteti dospjeli prije 04.04.2009.g. su u zastari. Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se svi istaknuti tužbeni zahtjevi u cijelosti odbiju kao neosnovani uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.
3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika 3. studenog 2006. (l.s. 5-9), dodatak br. 3 ugovora o kreditu br. 55192/06 od 30. ožujka 2016. te sporazum o korištenju pretplate po konverziji (l.s. 22-24), podatke dostavljene tužitelju koji vrijede za sporni kredit na dan 30. rujna 2015. (l.s. 70), dodatak ugovora o kreditu te otplatni plan (l.s. 72-91), proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije Majdi Korljan koja je izradila nalaz i mišljenje (l.s. 150-170), na ročištu održanom pred ovim sudom 15. svibnja 2025. izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.
4. Glavni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je glavni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 55192/06 sklopljenog između stranaka dana 9. rujna 2006. godine, te zahtjev za isplatom iznosa od 60.004,84 eura sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos do isplate. Predmet spora po eventualno kumuliranom zahtjevu tužitelja je njegov zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog ugovora o kreditu i to ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa toga kredita u iznosu od ukupno 9.320,55 eura, sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama, sve na ime stečenog bez osnove.
6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice, koje među strankama i nisu sporne:
- da je tužitelj s tuženikom dana 9. rujna 2006. godine sklopio namjenski Ugovor o kreditu za otplatu postojećeg kredita i adaptaciju kuće, broj 55192/06, kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 79.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,
- da je kredit odobren na rok od 17 godina, a otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima (203 anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, u iznosu od 544,50 CHF te jednom u iznosu od 542,78 CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.
- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,20 % godišnje
- da se dakle, radi o namjenskom kreditu, te tužitelj ima status potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao radi adaptacije dijela obiteljske kuće, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ili njegovoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti,
- da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, tuženik tužitelju na temelju predmetnog ugovora o kreditu uplatio iznos od 79.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, što je na dan isplate kredita, 17. studenog 2006. iznosilo 365.943,80 kuna,
- da je, prema nalazu i mišljenju vještaka, tuženik uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 4,20% te uslijed promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 9.317,65 eura i to od početka otplate kredita do 10.3.2016. (l.s. 169, izračun prikazan u Tablici br.5).
- da su stranke 30. ožujka 2016. sklopile Dodatak br. 3 Ugovora o kreditu br. 55192/06 (l.s. 22-24) te da je tužitelju u konverziji priznata preplata u iznosu od 1.374,04 eura (protuvrijednost utvrđene preplate od 10.352,70 kuna), koji iznos je ugovoreno koristiti za podmirenje budućih anuiteta.
7. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.
8. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
9. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
10. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa, odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
12. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe ugovora u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, kojemu ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru, nalazeći njegov iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim. što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
13. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.
14. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju, kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu, nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju, iako tuženik tvrdi da je tužitelju dao takve obavijesti, takvu tvrdnju ovaj sud nalazi neosnovanom, budući da suprotno proizlazi iz iskaza samog tužitelja, kojemu sud, kako je to već navedeno, u cijelosti vjeruje.
14.1. Stoga je ovaj sud, analizom prijepornog ugovora, zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati, ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
15. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.
16. Ovdje valja reći da je bit, u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku, u tome da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U- III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.
17. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu te one o promjenjivoj kamatnoj stopi, bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaja na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku
– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.
18. Međutim, ništetnost samih tih odredaba ne dovodi i do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.
19. Iz navedenih razloga valjalo je odbiti kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se cijeli ugovor utvrdi ništetnim (toč. I. izreke presude).
20. S druge pak strane, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje (djelomične) ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženom bankom, kao potrošač, sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koje se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19). Iste propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
20.1. Navesti je i da je tužena banka, s kojom je tužitelj sklopio ugovor o kreditu, bila stranka u kolektivnom sporu.
21. Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.
22. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018, tužiteljica ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 P protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
23. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
24. Također je istaći da se radi o aktu kojim se bankama temeljem zakona nalaže izmjena odredaba iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže Zakon.
25. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate na dan 30. rujna 2015., sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka (tako i Županijski sud u Zadru broj Gž-834/2021).
26. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja, sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Majdi Korljan, a na temelju kojeg je tužitelj uredio tužbene zahtjeve. Stoga, a kako tuženik nije predložio saslušanje vještaka niti kontrolno vještačenje, a ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka objektivnim, sud je isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.
27. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da je banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 4,20% te uslijed promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 9.317,65 eura i to od početka otplate kredita do 10. ožujka 2016.
28. Kada se uračuna preplata iz konverzije u nesporno utvrđenom iznosu od 1.374,04 EUR, koji iznos je utrošen za podmirenje dijela anuiteta, prema ugovoru o konverziji, što tužitelj ni tuženik tijekom postupka nisu doveli u pitanje, isto rezultira iznosom od ukupno 7.943,61 EUR, koji je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene u tečaju CHF, te kamatne stope, a koji iznos nije obuhvaćen obračunom konverzije.
29. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu iznosa od 9.320,55 EUR (slijedom osnovanog zahtjeva na utvrđenje da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) valjalo odbiti kao neosnovan za iznos od 1.374,04 eura i za 2,90 eura (iznos preplate priznat tužitelju u konverziji te iznos koji predstavlja razliku od zatraženog iznosa u tužbenom zahtjevu i onog utvrđenog po vještaku od 9.317,65 eura) te mu dosuditi iznos od 7.943,61 eura na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
30. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj, pa onda i sud, bio dužan uračunati tzv. negativne razlike, ističe se da je niža kamatna stopa i tečaj CHF rezultat jednostrane odluke tuženika, u odnosu na kojega tužitelj nije bio stjecatelj bez osnove te kao potrošač u poziciju potpunog obeštećenja ne bi bio doveden na drugi način, osim potpunom isplatom stvarno uplaćenih i preplaćenih iznosa, sa zateznom kamatom od stvarno izvršenog plaćanja. Zbog navedenog i ovaj prigovor tuženika sud nalazi neosnovanim.
31. Tužitelju je dosuđen tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev-116/86 od 16. lipnja 1988.). Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.
32. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.
33. U odnosu na prigovor zastare, istaći je da isti prigovor ovaj sud nalazi neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,41/08 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi, to je tužba od 3. travnja 2019. podnesena u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.
34. Slijedom svega navedenog, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je prihvaćen na temelju odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO i naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznose koji predstavljaju razliku u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita i onu nastalu uslijed promjene kamatne stope. .
35. Što se tiče prigovora radi prebijanja istaknutog po tuženiku u odgovoru na tužbu, istaći je da je predmet ovog spora zahtjev za plaćanjem stečenog bez osnove, pri čemu je tužitelj, plaćajući mjesečne rate kredita, po pozivu tuženika, preplatio iznos u visini onoga koji i traži tužbenim zahtjevom. U periodu na koji se tuženik poziva, tvrdeći da je tužitelj slijedom promjene tečaja, tuženici platio iznos manji od ugovorenog, slijedom čega da je i on stekao određeni novčani iznos, koji da sada predstavlja tražbinu tuženice prema tužitelju, navesti je da je tuženica bila ta koja je tužitelja pozivala na mjesečne uplate te da je tužitelj svoj kredit uredno plaćao u cijelom razdoblju. Iz tog razloga, nalazeći da tuženica nema tražbinu prema tužitelju, ovaj sud nalazi neosnovanim njezin prigovor radi prebijanja. K tome je navesti da je ovaj sud iznos preplate koji je tužitelju priznat u konverziji i oduzeo od iznosa koji je on preplatio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
36. Slijedom svega navedenog, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja valjalo je djelomično prihvatiti na način kako je to određeno u točki II. izreke ove presude i to za iznos do kojeg je ovaj sud došao na temelju izračuna vještaka financijske struke.
37. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) te odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, i sukladno traženju tužitelja, pa mu je valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 21. veljače 2022., 09. siječnja 2023. i 10. veljače 2025. po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 6. studenog 2019., 24. ožujka 2022. i 15. svibnja 2025. po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), za pristup ročištu na dan 25. travnja 2025. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 25 bodova (Tbr. 9. toč.5.), za sastav zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku 100 bodova (Tbr. 32. toč.1. u vezi s Tbr.7. toč.1. Tarife), što ukupno iznosi 825 bodova, odnosno 1.650,00 eura. Kada se na taj iznos obračuna PDV po stopi od 25 %, dođe se do ukupnog iznosa od 2.062,50 eura, koliko iznosi trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku iz reda odvjetnika. Tuženik mu je dužan naknaditi i 398,17 eura na ime vještačenja kao i iznos plaćene sudske pristojbe u ukupnom iznosu od 139,36 eura (plaćena pristojba na tužbu i na rješenje), što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 2.600,03 eura.
38. Kako su stranke djelomično uspjele u sporu (85,22% tužitelj, odnosno 14,78% tuženik), to tužitelju, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, pripada pravo na dio ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, što je u konkretnom slučaju 70,44%, slijedom čega tužitelju pripada pravo na ukupan trošak postupka u iznosu od 1.831,46 eura, koji mu je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka valjalo odbiti kao neosnovan jer je isti obračunat suprotno odredbama Tarife, odnosno ZPP-a koje se odnosi na vrijednost predmeta spora te je zatražen i za podneske koji nisu bili nužni za vođenje postupka (požurnice).
U Zadru, 18. lipnja 2025. godine
Sutkinja
Ivana Klišmanić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku 15 dana od ročišta za objavu odluke, odnosno od primitka odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta određenih u članku 335. ZPP-a, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
