- 1 -              Rev 2612/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2612/2018-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz V., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik iz K., protiv tuženika H. š. d.o.o. iz Z., (OIB: …), radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-699/2018-3 od 13. srpnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Kutini posl. br. Pn-586/2015-42 od 25. svibnja 2018., u sjednici održanoj 29. kolovoza 2023.,

 

 

r i j e š i o  j e:

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-699/2018-3 od 13. srpnja 2018.:

 

- u odluci kojom je odbijena žalba tužitelja te prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim su zahtjevi tužitelja odbijeni kao neosnovani,

 

- u odluci kojom je djelomično prihvaćena žalba tuženika i prvostupanjska presuda po toj žalbi preinačena,

 

i predmet se u tome dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom:

 

1.1. u stavku I. izreke, djelomično je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda:

 

- u točki I izreke, u odluci kojom su odbijeni djelovi tužbenog zahtjeva koji se odnose na tuđu pomoć i njegu: na obvezivanje tuženika platiti tužitelju 39.262,00 kn „(na ime naknade za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 16.6.2007. do 31.12.2016. isplatiti iznos od 25.433,09 kn, te iznos zatezne kamate za isto razdoblje do 1.1.2017. u iznosu od 13.828,91 kn.)“ sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 2. siječnja 2017. do konačne naplate,

 

- i „u odbijajućem dijelu točke IV.“, u odluci kojom je odbijen „preostali“ zahtjev tužitelja „za trošak postupka u iznosu od 75.756,20 kn.“,

 

1.2. u stavku II. izreke, djelomično je prihvaćena žalba tužitelja i prvostupanjska presuda preinačena „u dijelu točke II koji se odnosi na stopu zatezne kamate“ i suđeno: „Na dosuđeni iznos tužitelju pripada zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po članku 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena“,

 

1.3. u stavku III. izreke, djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda „u točki II za razdoblje od srpnja 2007. do 17. rujna 2011.“,

 

1.4. u stavku IV. izreke, djelomično je prihvaćena žalba tuženika i prvostupanjska presuda preinačena: „u dijelu točke II koji se odnosi na razdoblje od 18. rujna 2011. pa nadalje“ tako da je u tome dijelu tužbeni zahtjev odbijen; u „dosuđujućem dijelu točke IV“ tako da je odlučeno da „svaka stranka snosi svoje troškove“,

 

1.5. u stavku V. izreke, odbijen je „zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka“.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju (u stanju nesigurnosti koja mu od mogućih pripada) kao redovnu, po vrijednosnom kriteriju i prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a u svezi primjene odredbe čl. 373.a ZPP-a, ali i pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a, dakle - kao izvanrednu, a jer (da) je u postupku počinjena postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo - ali i jer (da) je pogrešno odlučeno o nadležnosti za postupanje u predmetu spora. Predlaže da se osporena presuda preinači u dijelu u kojemu nije uspio u sporu i njegov zahtjev prihvati u cijelosti, podredno da se ukine u istome dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

4. Revizija tužitelja je osnovana.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 13. srpnja 2018., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22), na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije (prema njezinom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a) prema kojoj stranke mogu izjaviti tzv. redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

6. Tužitelj je reviziju podnio na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, kao izvanrednu i pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a, nalazeći da je osporena presuda donesena primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a, očito držeći mogućim da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kuna.

 

7. Međutim, a obzirom da u ovome slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna (polazeći i od odredbe čl. 36. ZPP-a, prema kojoj: „Ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po njihovu zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od pet godina“) - tako da je protiv takve (prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a) dopuštena redovna revizija po vrijednosnom kriteriju, revizija tužitelja ne može se razmatrati u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a, kao izvanredna revizija - ali ni prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a, obzirom da osporena presuda niti u osporenom dijelu nije donesena primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a.

 

8. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

9. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika, njegova bivšeg poslodavca, naknaditi mu štetu koju trpi zbog štetnog događaja nastalog na radu kod ovog još 6. travnja 1989. Tužitelj tvrdi: da je radeći na poslovima sjekača kod tuženika zadobio ozljede zbog kojih mu je amputirana noga iznad koljena; da je zbog posljedica povređivanja otišao u invalidsku mirovinu, sljedom čega je došlo „do smanjenja njegovih prihoda“ u odnosu na plaću koju je mogao ostvarivati da nije imao povredu na radu; da je u svezi istoga događaja bilo vođeno i nekoliko parničnih postupaka, prvi pod oznakom P-108/92 gdje je utužio dvije vrste imovinske štete - i to na ime izgubljene zarade i potrebne mu i pružane tuđe pomoći i njege; da je povodom toga 2. srpnja 1993. donesena presuda kojom mu je dosuđena naknada za oba vida utužene štete; da je drugi postupak vođen pod brojem P-607/97 i u njemu „niti je utužen zahtjev za tuđu njegu i pomoć, niti je takav zahtjev dosuđen“; da je 15. lipnja 2007. pokrenuo ovaj postupak tužbom "radi povećanja rente" zbog promijenjenih prilika u odnosu na postupak P-607/97 (ne i P-108/92) „opet tražeći dvije vrste imovinske štete: povećanje naknade za tuđu pomoć i njegu i platež izgubljene zarade sastojeće od razlike njegove mirovine i plaće za radno mjesto sjekača šume“.

 

10. Drugostupanjski sud je osporenim dijelom svoje presude zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (djelomičnim potvrđivanjem i djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje (u dijelu konkretnije navedeno u prvostupanjskoj presudi):

 

„...Tužiteljeva žalba je neosnovana u odnosu na odbijajući dio presude koji se odnosi na tuđu pomoć i njegu (točka I). Ovo stoga što je prvostupanjski sud, u tome dijelu, pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja (članak 219. stavak 1. i članak 221.a ZPP-a) te je odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva.

 

Odredbom članka 219. stavak 1. ZPP-a je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivnika.

 

Odredbom članka 221.a ZPP-a je propisano da, ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

Za navedenu odluku je prvostupanjski sud dao jasne i određene razloge i ista se može ispitati pa ne stoji suprotan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na kojega izravno ukazuje tužitelj u žalbi (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a).

 

Razloge za navedeni dio prvostupanjske presude u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na te se razloge, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje žalitelj (članak 375. stavak 5. ZPP-a).

 

Netočna je žalbena tvrdnja tužitelja da su se stranke usuglasile o tome da je tužitelju potrebna tuđa pomoć i njega tijekom tri sata dnevno te da su to stranke učinile na ročištu za glavnu raspravu 23. kolovoza 2016. (list 327 spisa). U zapisniku s navedenog ročišta nije sadržan takav sporazum stranaka, a da su se stranke o tome i sporazumjele, to ne bi ništa mijenjalo na stvari. Ovo stoga što je pravilno utvrdio i obrazložio prvostupanjski sud da je netočna tvrdnja tužitelja o tome da su se promijenile prilike koje se odnose na visinu naknade za tuđu pomoć i njegu, a u odnosu na presudu poslovni broj: P-607/97, jer navedenom presudom tužitelju označena naknada nije dosuđena.

 

Slijedom navedenog žalba tužitelja je djelomično odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

 

U pravu je tužitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo dosudivši stopu zateznih kamata na dosuđene iznose (dio točke II). Ta odluka je protivna odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima - ˝Narodne novine˝ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO-a.

 

Stoga je žalba tužitelja djelomično uvažena i preinačen je navedeni dio prvostupanjske presude, pravilnom primjenom materijalnog prava (članak 373 točka 3. ZPP-a).

 

U odnosu na žalbu tuženika:

 

Tuženik ne obrazlaže istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ove bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mora paziti po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. u vezi s člankom 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a).

 

U odnosu na razdoblje od početka utuženog perioda pa do 17. rujna 2011. prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Za svoju odluku je prvostupanjski sud dao valjane i jasne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na te se razloge, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje tuženik (članak 375. stavak 5. ZPP-a).

 

Odluka prvostupanjskog suda je pravilno utemeljena na nalazu i mišljenju financijske vještakinje mr. sc. J. F. (listovi 343-367, 391-394, 405-406 spisa). Netočna je žalbena tvrdnja da vještakinja nije uzela u obzir iznose koje je tuženik već plaćao na temelju ranije presude, jer je ona to izrijekom učinila. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogriješio kada je odbio prijedlog tuženika za novim financijskim vještačenjem, jer za izvođenje toga dokaza nije bilo potrebe.

 

Ovo stoga što je nalaz i mišljenje financijske vještakinje jasan i određen i njime su utvrđene sve odlučne činjenice, pa i saslušanjem vještakinje, na ročištu od 20. travnja 2018. (list 409 spisa).

 

Radi navedenoga, djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana, i potvrđena je prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu (točka II) i to za razdoblje od srpnja 2007 do 17. rujna 2011. (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

 

U pravu je tuženik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo usvojivši i onaj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi i na razdoblje poslije 17. rujna 2011. Ovo stoga što bi navedenoga dana (da je nastavio raditi) tužitelj ostvario uvjete za starosnu mirovinu, pa nakon toga dana tužitelju ne može biti dosuđeno ono što je tužbom potraživao, a što mu je prvostupanjski sud dosudio. Naime, za razdoblje nakon toga dana tužitelj bi mogao samo potraživati razliku između visine starosne mirovine i invalidske mirovine (u kojoj se tužitelj nalazi) a ne, kao što to tužitelj čini, razliku između plaće koju bi ostvarivao da radi i mirovine koju prima.

 

Radi navedenog, žalba tuženika je djelomično uvažena i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na razdoblje nakon 17. rujna 2011. i za taj period je tužbeni zahtjev odbijen (članak 373. točka 3. ZPP-a)(...).“.

 

11. Prema stanju raspravljenosti predmeta spora, bar prema razlozima kojima je obrazložena drugostupanjska presuda, revizijski sud takvo shvaćanje ne može prihvatiti pravilnim.

 

12. Ostvaren je u odnosu na osporenu odluku revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a: pravilnim je ovdje prihvatiti ono što revident navodi u reviziji - da su u drugostupanjskoj presudi izostali dostatni, jasni i prihvatljivi razlozi, oni koji bi dostatno opravdavali navedenu ocjenu (shvaćanje) drugostupanjskog suda.

 

13. Naime, ne zalazeći u ocjenu da li je i koliko je tužitelj zastupan po punomoćniku tijekom ipak nerazumno dugog trajanja ovoga postupka konfuzno ili nejasno (neodređeno) ili nesigurno (nekoncentrirano) postavljao svoje zahtjeve i takve obrazlagao - te time u najmanjem bar otežao da se o njima sudi (kako sam navodi: „razumije da je radi starosti i obima spisa moguć previd“), odnosno da li je i koliko (kao i prvostupanjski sud) postupao u smislu odredbe čl. 10. ZPP-a, ovdje valja prihvatiti, prije svega - ali ne i po važnosti, da se jedan zahtjev tužitelja, koji je (to ne valja relativizirati) neosporno zadobio teže ozljede na radu kod tuženika - u svezi posljedica kojih mu pripada pravo sa uspjehom zahtjevati naknadu za štetu koju je stoga trpio i koju trpi, odnosi na naknadu štete zbog posljedica tih ozljeda - u obliku (u suštini) tzv. „izgubljene zarade“, odnosno pravilno - zbog činjenice da je u utuženom razdoblju ostvarivao primanja manja od onih koje bi objektivno ostvario da nije bilo štetnog događaja i da se nije ozljedio na radu i ostao umanjenih sposobnosti za rad i za ostvarivanje ranijih primanja.

 

Sa time u svezi, a budući da je u međuvremenu „otišao“ u invalidsku mirovinu i potom (bar) stekao uvjete za starosnu, redovnu mirovinu, tužitelju pripada (ostajući samo u granicama primanja koja se odnose na plaću i mirovine):

 

- za razdoblje u kojem je zbog posljedica štetnog događaja bio u invalidskoj mirovini, pravo na naknadu štete u vidu razlike između te mirovine i primanja koja bi izvjesno ostvarivao iz radnog odnosa da je ostao na radu i primao plaću (dakle da nije bilo štetnog događaja i da u njemu nije ozlijeđen),

 

- za razdoblje koje je uslijedilo nakon što je ispunio uvjete za stjecanje prava na redovnu, starosnu mirovinu, a u kojemu je svejedno nastavio primati invalidsku mirovinu - pravo na naknadu štete u vidu razlike (ako ova postoji) između te pretpostavljene mirovine (starosne), one - (opet) koju bi ostvarivao, odnosno one koja bi se izračunavala kao da nije bilo štetnog događaja i da je dobivao primanja iz radnog odnosa do stjecanja prava na starosnu mirovinu - i primanja koja je (a ovdje je riječ, bar prema podacima iz spisa: invalidske mirovine) u istome razdoblju ostvarivao.

 

13.1. Kako je tužitelj u postupku ipak nedvosmisleno zatražio naknadu štete kao razliku između primanja koja ostvaruje i onih koja bi ostvarivao da nije bilo štetnog događaja (za tzv „izgubljena primanja“), a uvažavajući odredbe čl. 259. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Sud rukovodi vještačenjem, označuje vještaku predmet koji će se razgledati, postavlja mu pitanja i, prema potrebi traži, objašnjenja u vezi s danim nalazom i mišljenjem.“, (st. 2.) „Vještaku se mogu davati razjašnjenja, a može mu se dopustiti i razmatranje spisa. Na zahtjev vještaka mogu se izvoditi i novi dokazi da bi se utvrdile okolnosti koje su važne za stvaranje mišljenja vještaka.“ - pa i obzirom da je sud raspolagao podatkom da je tužitelj stekao uvjete za starosnu mirovinu, osporena presuda ne sadrži dostatne i razumne razloge zbog čega sud, koji je vještačenjem rukovodio, nije od vještaka zatražio nalaz i mišljenje o onome što je tužitelj stvarno trpio i što trpi u svom utuženom razdoblju - ali u odnosu na prijeporna „izgubljena primanja“ gledano na ova u sadržaju prema prethodnoj točki 13. ovoga rješenja.

 

Samo isticanjem da je taj zahtjev tužitelja neosnovan jer je tužitelj zahtjevao razliku između plaće koju bi ostvarivao da radi i mirovine koju prima, a ne ono što mu jedino pripada, razliku između visine starosne mirovine i invalidske mirovine u prethodno iznijetom sadržaju, drugostupanjski sud je predmetu spora i zahtjevu tužitelja iz toga vida štete pristupio strogo formalistički - a strogi formalizam si sud ne bi trebao dopustiti.

 

14. U biti isto (kao pod točkama 13. i 13.1.) odnosi se i na osporenu odluku o drugome zahtjevu tužitelja i na njegovo pravo zahtjevati naknadu za štetu koju je trpio i koju trpi - ali u obliku troškova koje je imao i ima iz osnove potrebne mu i pružane tuđe pomoći i njege.

 

Tužitelj je, konkretno, tražio da se tuženik obveže platiti mu i plaćati povećani iznos te naknade, gledano (a to bi jedino trebalo biti pravno relevantno) prema onoj na koju je imao pravo do utuženja toga vida štete.

 

U osporenoj presudi nisu dani dostatni i razumni razlozi zbog čega je i taj zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim i odbijen.

 

Te razloge ne može nadomjestiti samo konstatacija da je tužitelj neosnovano povećanje te naknade tražio u odnosu na jednu sudsku odluku /iz 1997./, kojom o toj naknadi nije niti odlučeno - a da je trebao, da bi sa zahtjevom uspio, zahtjevom obuhvatiti (u usporedbi) drugu, raniju („stariju“) odluku, kao jedinu kojom je prethodno odlučeno o istome vidu štete i u odnosu na koju jedino i može tražiti povećanje naknade: ta okolnost, koja se, uostalom, može pripisati i očitoj greški u radnji tužitelja, prvenstveno njegova punomoćnika (pogotovo što je u visokom stupnju razumnim za zaključiti da su se prilike po kojima je donesena prethodna odluka o toj naknadi, nakon izuzetno dugog vremenskog odmaka od te odluke /iz 1993./, u bitnome i čak i općepoznato promjenile), nije razlog koji bi sam po sebi opravdavao ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za taj oblik štete.

 

Za primijetiti je pritom i da je u obrazloženju osporene presude navedeno „da je drugi postupak vođen pod brojem P-607/97 i u njemu niti je utužen zahtjev za tuđu njegu i pomoć, niti je takav zahtjev dosuđen“, ali uz konstataciju da to pripada u „tužbene navode tužitelja“, kao njegova tvrdnja.

 

14.1. U konačnom, ali ništa manje bitno:

 

- obzirom da je osporenom presudom potvrđena prvostupanjska presuda „u točki II za razdoblje od srpnja 2007. do 17. rujna 2011.“ te prvostupanjska presuda preinačena „u dijelu točke II koji se odnosi na razdoblje od 18. rujna 2011. pa nadalje“ tako da je u tome dijelu tužbeni zahtjev odbijen - za prihvatiti je opravdanim (osnovanim) navod revidenta iz revizije da je nejasnim i neobrazloženim ostalo što je sa zahtjevom tužitelja za isplatu „izgubljene zarade“ za „dio 2011.“, onaj dio koji „nedostaje“ u točki II izreke prvostupanjske presude između „na iznos od 1.978,83 kn od 16.2.2011.“ i „na iznos od 2.443,00 kn od 16.3.2012.“: u tome su izreke prvostupanjske i drugostupanjske presude čak i u proturiječju sa obrazloženjima tih presuda, iz kojih obrazloženja taj dio ne nedostaje - ali samo tako što nije ničime konkretiziran,

 

- nižestupanjske presude ne sadrže razloge da li je i kako je ocijenjen sadržaj zapisnika iz spisa od 23. kolovoza 2016., prema kojemu „...tužitelj ustraje da mu je potrebno tri sata tuđe pomoći po čemu se tužena strana ne protivi utvrđenju da mu je potrebna tuđa pomoć i njega od tri sata dnevno“ - a u odnosu na mogućnost suđenja o visini zahtjeva tužitelja za taj oblik štete: to sve iako revizijski sud razumnim prihvaća shvaćanje da tuženik time nije priznao zahtjev tužitelja za taj vid štete.

 

15. Sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza - i prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza odlučivati koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a), ali su u slobodi ocjene dokaza i oni ograničeni obvezom da tu svoju ocjenu opravdaju jasnim, uvjerljivim i logičnim (razumnim) razlozima iz kojih bi se mogla preispitati.

 

15.1. Pritom valja imati na umu da sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i ako presuda ne sadrži takve (jasne, uvjerljive, logične ili razumne) razloge o odlučnim činjenicama i (time) ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati - tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio određeni zaključak - i takvog uzeo relevantnim za odluku o predmetu spora.

 

16. Slijedom toga, a budući da se propuštanjem iznošenja navedenih razloga drugostupanjska presuda ne može ispitati, sve u odnosu na zaključke na kojima je temeljena - čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju revident pravilno ukazuje, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

17. U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda (cijeneći da stjecanje prava na starosnu mirovinu koja bi se izračunavala kao da nije bilo štetnog događaja i da je radnik, oštećenik, dobivao primanja iz radnog odnosa do stjecanja prava na starosnu mirovinu, podrazumijeva prekid ili nepostojanje uzročnoposljedične veze između štetnog događaja i štete) te razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano i ponovno odlučiti o zahtjevima tužitelja u odnosu na koje je osporena presuda ukinuta - i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

18. Kako odluka o trošku postupka ovisi o konačnom rješenju spora, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku, te predmet i u tome dijelu vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje: na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, o troškovima postupka, pa i onima u povodu revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

 

19. Revidentu je tek još za odgovoriti da uspjeh u postupku ne može ostvariti prigovorom iz revizije na (kako drži) stvarnu nadležnost: u revizijskom stupnju postupka takav mu prigovor niti ne pripada - sve obzirom na odredbu čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizija se može podnijeti: 1) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim ako se povreda odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost (članak 354. stavak 2. točka 3.)...".

 

Zagreb, 29. kolovoza 2023.