REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1232/2022-35

U I M E R E P U B L I K E H RV A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Denisu Meczneru, odvjetniku iz Samobora, protiv tuženika protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, temeljem generalne punomoći Su-779/21, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 15. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Denisa Mecznera, odvjetnika i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice, dana 18. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke članak 6.2. Ugovora o kreditu br. 9011079788 potvrđen i solemniziran po Javnom bilježniku Marija Baković iz Zagreba posl.br. OU-391/06, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika koji glasi cit: ''Kredit u iznosu od 21.007,88 CHF (slovima: dvadesetjednutisućusedam CHF i osamdesetosam C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima: osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promijene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.''

II Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke dio članka 11.3. Ugovora o kreditu br. 9011079788 potvrđen i solemniziran po Javnom bilježniku Marija Baković iz Zagreba posl.br. OU-391/06, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika koji glasi cit: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…''.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju KR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]:

a) preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule od 2.113,05 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

iznos od 9,14 EUR od 31.10.2008.

iznos od 9,93 EUR od 31.12.2008.

iznos od 11,85 EUR od 02.02.2009.

iznos od 13,52 EUR od 03.03.2009.

iznos od 10,15 EUR od 01.04.2009.

iznos od 10,47 EUR od 30.04.2009.

iznos od 6,87 EUR od 02.06.2009.

iznos od 3,58 EUR od 01.07.2009.

iznos od 4,74 EUR od 31.07.2009.

iznos od 6,43 EUR od 31.08.2009.

iznos od 6,24 EUR od 30.09.2009.

iznos od 4,63 EUR od 31.10.2009.

iznos od 7,65 EUR od 30.11.2009.

iznos od 9,86 EUR od 31.12.2009.

iznos od 13,41 EUR od 01.02.2010.

iznos od 12,48 EUR od 01.03.2010.

iznos od 17,07 EUR od 31.03.2010.

iznos od 16,07 EUR od 30.04.2010.

iznos od 18,16 EUR od 31.05.2010.

iznos od 32,04 EUR od 30.06.2010.

iznos od 26,48 EUR od 30.07.2010.

iznos od 37,07 EUR od 31.08.2010.

iznos od 34,02 EUR od 29.09.2010.

iznos od 29,28 EUR od 29.10.2010.

iznos od 39,58 EUR od 30.11.2010.

iznos od 52,70 EUR od 31.12.2010.

iznos od 43,66 EUR od 31.01.2011.

iznos od 46,94 EUR od 28.02.2011.

iznos od 41,86 EUR od 01.04.2011.

iznos od 42,00 EUR od 29.04.2011.

iznos od 60,72 EUR od 31.05.2011.

iznos od 61,90 EUR od 30.06.2011.

iznos od 77,03 EUR od 01.08.2011.

iznos od 69,69 EUR od 31.08.2011.

iznos od 61,61 EUR od 30.09.2011.

iznos od 60,60 EUR od 31.10.2011.

iznos od 59,88 EUR od 30.11.2011.

iznos od 62,80 EUR od 30.12.2011.

iznos od 67,17 EUR od 31.01.2012.

iznos od 67,45 EUR od 29.02.2012.

iznos od 64,70 EUR od 30.03.2012.

iznos od 66,19 EUR od 30.04.2012.

iznos od 67,70 EUR od 01.06.2012.

iznos od 66,31 EUR od 29.06.2012.

iznos od 66,12 EUR od 31.07.2012.

iznos od 65,08 EUR od 31.08.2012.

iznos od 62,39 EUR od 28.09.2012.

iznos od 65,23 EUR od 31.10.2012.

iznos od 66,21 EUR od 03.12.2012.

iznos od 66,24 EUR od 31.12.2012.

iznos od 60,00 EUR od 30.01.2013.

iznos od 64,59 EUR od 01.03.2013.

iznos od 65,56 EUR od 02.04.2013., pa sve do isplate,

b) kao i s naslova naplaćene naknade ne ime jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznos od 130,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.03.2006. pa sve do isplate,

c) te mu naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.550,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.06.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 03.03.2022. navodi da je dana 14.03.2006.g. kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom kao davateljem kredita, Ugovor o kreditu br. 9011079788 potvrđen i solmeniziran po Javnom bilježniku Marija Baković iz Zagreba posl.br. OU- 391/06 (u daljnjem tekstu: „Ugovor o kreditu“). Iznos kredita izražen je u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.007,88 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita dok je člankom 6.1. Ugovora određen rok otplate kredita od 84 mjeseci, dok je člankom 6.2. određeno da se kredit i kamata otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. Odredba članka 6.2. Ugovora kojom je određeno da se kredit i kamata otplaćuju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, je ništetna. To stoga što tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno načelu ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je za posljedicu, na teret tužitelja imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule. Navedeno je potvrđeno Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, a potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. prema kojima je ovdje tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Sve navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 3. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev - 2221/2018 kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svim ugovorima o kreditu ništetna kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF.

2. Jednako tako je i Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ER protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Zbog toga su bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer tuženik sam određuje visinu tečaja CHF u odnosu na kune, a time jednostrano određuje visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. ZOO-a koji ima za cilj zaštitu vrijednosti te podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze.

3. Kako su dakle odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos od 21.356,79 kuna, stoga tužitelj potražuje isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema CHF valutnoj klauzuli u odnosu na početan tečaj CHF-a na dan isplate kredita. Obzirom na navedeno, a uvažavajući činjenicu da je tužitelju temeljem Ugovora o kreditu isplaćen iznos od 97.693,73 kuna, to je mjesečni anuitet tužitelja, temeljem Simuliranog otplatnog plana u kunama, tijekom cijelog razdoblja kredita trebao iznositi 1.387,84 kuna. Stoga je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) na ime preplate dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene kao ništetne ugovorne odredbe Ugovora u ukupnom iznosu od 21.356,79 kuna zajedno zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate od dana svake preplate do isplate.

4. Tužitelj, nadalje, navodi da je ništetna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00% od iznosa kredita, a koja u konkretnom slučaju, obzirom na iznos kredita i tečaj CHF naspram hrvatske kune na dan isplate kredita dana 31.03.2006.g. iznosi 976,40 HRK. Navedena naknada je ugovarana na potpuno netransparentan način, bez specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga. Tužitelj kao potrošač nikada nije zaprimio troškovnik koji bi opravdavao takvu naknadu ili dali bilo kakav temelj tužitelju kao potrošaču, da prije ugovaranja, temeljem transparentnih informacija, sam procijeni je li mu povoljnije uzeti kredit upravo kod tuženika kao trgovca. Banka je navedenu naknadu obračunala odmah po isplati kredita i na taj način tužitelju kao potrošaču ustegnula iznos od 976,40 HRK, stoga tužitelj potražuje navedeni iznos zajedno sa tijekom zakonske zatezne kamate od dana 31.03.2006.g. Pravi temelj navedene ništetnosti tužitelj crpi u presudi suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19. Naime procjena nepoštenosti odredaba koja se provodi u skladu s odabranim općim kriterijima, posebno u prodaji ili pružanju javnih usluga gdje se usluge pružaju kolektivno, u obzir se uzima čimbenik solidarnosti među korisnicima i to na način da se mora upotpuniti tako da se najprije općenito ocijene različiti uključeni interesi jer to predstavlja uvjet o dobroj vjeri. Prodavatelj robe ili pružatelj usluga ispunjava uvjet o dobroj vjeri ako postupa pošteno i pravedno u odnosu na drugu stranu o čijim zakonitim interesima mora voditi računa. Tako prilikom donošenja procjene o dobroj vjeri, posebnu pozornost treba posvetiti: jačini polazišta pregovaračkih strana, zatim je li potrošač bio naveden da prihvati odredbu i je li roba ili usluga prodana ili pružena na temelju posebne narudžbe potrošača. Sukladno članku 4. stavak 2. Direktive 93/13 procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Sukladno gore citiranoj presudi suda Europske Unije, provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ni nikakva troška. Sud EU je navedenim presudama presudio da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” moraju shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa, kao što je u konkretnom slučaju odredba naknadama kredita, ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Sud EU je u predmetu C-224/19 potvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

5. Slijedom iznesenog, tužitelj u tužbi predlaže donošenje presude:

-(Ad I) kojom utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke članak 6.2. Ugovora o kreditu br. 9011079788 potvrđen i solmeniziran po Javnom bilježniku Marija Baković iz Zagreba posl.br. OU-391/06, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika koji glasi cit: ''Kredit u iznosu od 21.007,88 CHF (slovima: dvadesetjednutisućusedam CHF i osamdesetosam C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima: osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promijene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.''

-(Ad II) kojom se utvrđuje da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke dio članka 11.3. Ugovora o kreditu br. 9011079788 potvrđen i solmeniziran po Javnom bilježniku Marija Baković iz Zagreba posl.br. OU-391/06, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika koji glasi cit: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…''

-(Ad III) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 21.356,79 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos preplate od dana učinjene preplate (u razdoblju od 29.05.2006. do 29.3.2013.) do isplate.

- (Ad IV) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju s naslova naplaćene naknade ne ime jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznos od 976,40 kuna zajedno sa tijekom zakonske zatezne kamate od dana 31.03.2006.g. pa sve do isplate,

-(Ad V) kojom se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu od 14.06.2022. navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Suda Europske Unije (Sud EU) i navode o primjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13), tuženik ističe da je Presudom C-567/20 (Presuda) jasno određeno da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na predmetni Ugovor o kreditu broj 9011079788 od 14.3.2006. (Ugovor o kreditu). Također, isto stajalište je izneseno i u Mišljenju nezavisne odvjetnice Juliane Kokott od 3.2.2022. Naime, Sud EU decidirano je naveo u predmetnoj presudi da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovore sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji te u točki 38. gore navedene presude navodi da je isto stajalište istaknula i nezavisna odvjetnica J. Kokott. Također, u točki 36. Presude Sud navodi sljedeće: „Kao drugo, Sud je presudio da s obzirom na to da iz članka 10. stavka 1. drugog podstavka Direktive 93/13 proizlazi da se ona primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., dana kad je istekao rok za njezino prenošenje, valja uzeti u obzir datum sklapanja ugovorâ iz glavnog postupka kako bi se utvrdilo primjenjuje li se navedena direktiva na te ugovore, pri čemu razdoblje tijekom kojeg oni proizvode učinke nije relevantno (presuda od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C- 698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 42. i navedena sudska praksa).“ Isto tako, pozivanje tužitelja na Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je pogrešno jer se iste pozivaju upravo na Direktivu 93/13, a koja nije primjenjiva u predmetnom slučaju, pa je tako Sud EU u točki 20. Presude naveo „da su hrvatski sudovi koji su uzastopno odlučivali u okviru tog postupka, pozivajući se osobito na odredbe Direktive 93/13, odlukama koje su postale pravomoćne odlučili da su predmetne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača time što su tijekom razdoblja koje je uključivalo godinu 2007. sklopile ugovore o kreditu koji su sadržavali odredbe koje su proglašene nepoštenima i ništetnima jer se njima predviđala indeksacija otplate uz švicarski franak i izmjena kamatne stope jednostranom odlukom vjerovnika.“ Nezavisna odvjetnica u svom mišljenju navodi s gledišta prava Europske unije, Republika Hrvatska nije imala obvezu poduzimati mjere u odnosu na potrošačke ugovore prije pristupanja Europskoj uniji te nije morala predvidjeti primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba sukladno odredbi članka 7. st. 1. Direktive 93/13. Također, i prema stavu Europske komisije, Direktiva 93/13 primjenjuje samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države Europskoj uniji.

7. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja te se očituje kako slijedi. Tužitelj i tuženik su dana 14.3.2006. sklopili Ugovor o kreditu. Odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) u presudi poslovni broj Rev-x 183/11-2 odlučuje sljedeće: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (tako i Rev 1666/11 od 6.5.2015, Rev 141/2006 od 22.2.2006 i Rev-x 808/11-2 od 12.9.2012). Primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Odredbom članka 226. ZOO- a propisano je sljedeće: „(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. (2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“ Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik. Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku. Nadalje, nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto je naveo i VSRH u svojoj odluci Rev-2245/17. Nesporno je i da je VSRH u istovrsnim predmetima primjenjivao stroge i nedvosmislene zakonske odredbe koje određuju zastaru i prekid zastare. Tuženik ističe da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje. Kako odredba članka 241. ZOO- a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja. Zaključno, predmetno potraživanje tužitelja je zastarjelo.

8. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17 (Presuda Pž-6632/17); „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača… mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obvezno pravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača…Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Također, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite, a isto proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije…Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora…“. Sukladno navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu. Također, tuženik ističe da je kredit zatvoren dana 18.4.2013. Dakle, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao. Odredbom članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) iz 2009., određeno je da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP-a. Sukladno tome, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi. Tako je i Trgovački sud u izreci presude P-1401/12 naložio bankama „da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Nastavno na navedeno, a obzirom da je ugovorni odnos prestao još 2013., ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora su u potpunosti neosnovana.

9. Tuženik se, a u odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, očituje kako slijedi. Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije (Sud EU) u presudi broj C-81/19 (Presuda C- 81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Gore navedeno je Sud EU opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Naime, Sud EU istaknuo je da je odredbom članka 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž- 6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Međutim, ako bi sud smatrao da bi trebalo utvrđivati okolnosti na koje se poziva tužitelj, tuženik ističe sljedeće.

10. Tuženi navodi da je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a. Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.6.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ VSRH u presudi poslovni broj Rev 1990/91 ističe: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da se u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje 21.007,88 CHF. Nadalje, odredbom članka 11.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj ima saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Tuženik smatra da je dokaz tome priopćenje Hrvatske narodne banke- Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak".

11. Nadalje, tuženik navodi da je VTSRH presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Unatoč tome da je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe sljedeće: „Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“.

12. Tuženi ističe da je osim toga predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik je već gore istaknuo da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Stoga, tuženik ističe da je isto naveo i VSRH u presudi Revt-249/14; „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka.“. Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe da „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“. Također, u presudi P- 1401/12 sud navodi sljedeće; „…no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“ Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.

13. Tuženik, a vezano za prijedlog tužitelja za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, tuženik se istome protivi i očituje se kako slijedi. Ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik pristali su na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF. Također, ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno, pa tako niti ništetno. Eventualna preplata bi se mogla računati na način da se ugovor o kreditu usporedi s nekim drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa se izračuna takva preplata anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja.

14. Tuženik, a u odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbe članka 11.3. ugovora o kreditu te prijedlogu tužitelja da sud naloži isplatu na ime uplate naknade za obradu kredita, tuženik se očituje kako slijedi. Odredbom članka 59. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Odredbom članka 1021. ZOO-a, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tuženik ističe da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu. Iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno. Tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna. Dakle, ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno je u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tuženika o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste. Naime, odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu sastavljena je na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Tuženik ističe i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu. Također je određeno i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke.

15. Nadalje, tuženik ističe da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita. Tužitelj je pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi članka 11.3. Ugovora o kreditu. Predmetna odredba članka 11.3. jasno je koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu. Kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa. Podredno, odnosno sve i kada bi sud smatrao da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj predmetne odredbe, tuženik ističe sljedeće. Odredbom članka 326. ZOO-a propisano je da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen. Tuženik ponovo ističe da je kredit zatvoren dana 18.4.2013. Dakle, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao. Tužitelj stoga nema pravni interes i ne može tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

16. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

17. Nakon provođenja financijskog vještačenja u ovom predmetu na koje tužitelj nije imao primjedbi i u skladu s kojim je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev, tužitelj je u podnesku od 25.07.2023. konačno postavio tužbeni zahtjev. Tužitelj navodi da je sukladno provedenom financijskom vještačenju u ovom predmetu tužitelj zbog ništetnog dijela odredbe čl. 6.2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, preplatio ukupan iznos od 2.113,05 EUR/15.920,78 HRK, te zbog ništetne odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, tužitelj platio iznos od 130,58 EUR/983,82 HRK, čime je tužitelj sveukupno preplatio po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od 2.243,63 EUR/16.904,60 HRK. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022) kojim je propisan srednji tečaj Hrvatske narodne banke za kunu u odnosu na euro na dan 31.12.2022.g., a koji iznosi 1 EUR = 7,53450 HRK te kao takav predstavlja fiksan tečaj konverzije, tužitelj iskazuje svoje novčano potraživanje prema tuženiku u predmetnom postupku u dvojnom prikazu, u HRK i EUR, primjenom gore navedenog fiksnog tečaja. Obzirom na sve navedeno, tužitelj konačno specificira tužbeni zahtjev i to na način da usklađuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Petre Blašković od dana 24.04.2023.g. te sukladno članku 324. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO) potražuje od tuženika na ime preplate sve što je primio po ništetnim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu, te predlaže donošenje slijedeće presude:

''I. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke članak 6.2. Ugovora o kreditu br. 9011079788 potvrđen i solemniziran po Javnom bilježniku Marija Baković iz Zagreba posl.br. OU-391/06, sklopljenog između Tužitelja kao korisnika kredita i Tuženika koji glasi cit: „Kredit u iznosu od 21.007,88 CHF (slovima: dvadesetjednutisućusedam CHF i osamdesetosam C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima: osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promijene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.“

II. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke dio članka 11.3. Ugovora o kreditu br. 9011079788 potvrđen i solemniziran po Javnom bilježniku Marija Baković iz Zagreba posl.br. OU-391/06, sklopljenog između Tužitelja kao korisnika kredita i Tuženika koji glasi cit: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…“

III. Nalaže se Tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da isplati Tužitelju TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 2.113,05 EUR/15.920,78 HRK zajedno sa tijekom zakonske zatezne kamate specificirano kako slijedi na:

Iznos od 9,14 EUR/68,85 HRK od dne 31.10.2008.g.

Iznos od 9,93 EUR/74,82 HRK od dne 31.12.2008.g.

Iznos od 11,85 EUR/89,29 HRK od dne 02.02.2009.g.

Iznos od 13,52 EUR/101,90 HRK od dne 03.03.2009.g.

Iznos od 10,15 EUR/76,47 HRK od dne 01.04.2009.g.

Iznos od 10,47 EUR/78,87 HRK od dne 30.04.2009.g.

Iznos od 6,87 EUR/51,74 HRK od dne 02.06.2009.g.

Iznos od 3,58 EUR/26,99 HRK od dne 01.07.2009.g.

Iznos od 4,74 EUR/35,71 HRK od dne 31.07.2009.g.

Iznos od 6,43 EUR/48,47 HRK od dne 31.08.2009.g.

Iznos od 6,24 EUR/47,05 HRK od dne 30.09.2009.g.

Iznos od 4,63 EUR/34,86 HRK od dne 31.10.2009.g.

Iznos od 7,65 EUR/57,66 HRK od dne 30.11.2009.g.

Iznos od 9,86 EUR/74,29 HRK od dne 31.12.2009.g.

Iznos od 13,41 EUR/101,03 HRK od dne 01.02.2010.g.

Iznos od 12,48 EUR/94,06 HRK od dne 01.03.2010.g.

Iznos od 17,07 EUR/128,61 HRK od dne 31.03.2010.g.

Iznos od 16,07 EUR/121,06 HRK od dne 30.04.2010.g.

Iznos od 18,16 EUR/136,82 HRK od dne 31.05.2010.g.

Iznos od 32,04 EUR/241,38 HRK od dne 30.06.2010.g.

Iznos od 26,48 EUR/199,54 HRK od dne 30.07.2010.g.

Iznos od 37,07 EUR/279,31 HRK od dne 31.08.2010.g.

Iznos od 34,02 EUR/256,31 HRK od dne 29.09.2010.g.

Iznos od 29,28 EUR/220,61 HRK od dne 29.10.2010.g.

Iznos od 39,58 EUR/298,24 HRK od dne 30.11.2010.g.

Iznos od 52,70 EUR/397,06 HRK od dne 31.12.2010.g.

Iznos od 43,66 EUR/328,95 HRK od dne 31.01.2011.g.

Iznos od 46,94 EUR/353,67 HRK od dne 28.02.2011.g.

Iznos od 41,86 EUR/315,43 HRK od dne 01.04.2011.g.

Iznos od 42,00 EUR/316,47 HRK od dne 29.04.2011.g.

Iznos od 60,72 EUR/457,51 HRK od dne 31.05.2011.g.

Iznos od 61,90 EUR/466,39 HRK od dne 30.06.2011.g.

Iznos od 77,03 EUR/580,35 HRK od dne 01.08.2011.g.

Iznos od 69,69 EUR/525,10 HRK od dne 31.08.2011.g.

Iznos od 61,61 EUR/464,18 HRK od dne 30.09.2011.g.

Iznos od 60,60 EUR/456,58 HRK od dne 31.10.2011.g.

Iznos od 59,88 EUR/451,17 HRK od dne 30.11.2011.g.

Iznos od 62,80 EUR/473,16 HRK od dne 30.12.2011.g.

Iznos od 67,17 EUR/506,10 HRK od dne 31.01.2012.g.

Iznos od 67,45 EUR/508,22 HRK od dne 29.02.2012.g.

Iznos od 64,70 EUR/487,51 HRK od dne 30.03.2012.g.

Iznos od 66,19 EUR/498,69 HRK od dne 30.04.2012.g.

Iznos od 67,70 EUR/510,05 HRK od dne 01.06.2012.g.

Iznos od 66,31 EUR/499,65 HRK od dne 29.06.2012.g.

Iznos od 66,12 EUR/498,21 HRK od dne 31.07.2012.g.

Iznos od 65,08 EUR/490,32 HRK od dne 31.08.2012.g.

Iznos od 62,39 EUR/470,10 HRK od dne 28.09.2012.g.

Iznos od 65,23 EUR/491,45 HRK od dne 31.10.2012.g.

Iznos od 66,21 EUR/498,84 HRK od dne 03.12.2012.g.

Iznos od 66,24 EUR/499,05 HRK od dne 31.12.2012.g.

Iznos od 60,00 EUR/452,04 HRK od dne 30.01.2013.g.

Iznos od 64,59 EUR/486,64 HRK od dne 01.03.2013.g.

Iznos od 65,56 EUR/493,95 HRK od dne 02.04.2013.g.

pa sve do isplate, po stopi koja se do dana 31.07.2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena, od dana 01.08.2015.g. do dana 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tnih poena, a od dana 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se Tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da isplati Tužitelju TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova naplaćene naknade ne ime jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznos od 130,58 EUR/983,82 HRK zajedno sa tijekom zakonske zatezne kamate od dana 31.03.2006.g. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje prema stopi iz čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate do dana 31.12.2007.g., od dana 01.01.2008.g. do dana 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena, od dana 01.08.2015.g. do dana 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tnih poena, a od dana 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se Tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi Tužitelju TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom s tijekom od dana presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.''

18. Tuženik je na ročištu od 15.05.2025., a očitujući se na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 25.07.2023., naveo je da ostaje kod ranije danog odgovora na tužbu i svih do tada iznesenih navoda.

19. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9011079788 od 14.03.2006. s potvrdom o solemnizaciji javne bilježnice Marije Baković iz Zagreba od 16.03.2006. pod brojem OU-391/06 (list 8 – 13 spisa), početni otplatni plan (list 14 – 15 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 08.02.2022. (list 16 – 18 spisa), simulirani otplatni plan u kunama (list 19 – 21 spisa), priopćenje Hrvatske narodne banke od 25.08.2006. pod nazivom "Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljene u Biltenu o bankama 25.08.2006. (list 43 spisa) i u Opće uvjete poslovanja tuženika s građanima u primjeni od 01.11.2004. (list 44 – 52 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb od 24.04.2023. (list 93 – 99 spisa), te je pribavio pisano očitovanje vještaka od 26.10.2023. (list 116 – 120 spisa). Sud je saslušao tužitelja osobno (list 143 – 145 spisa).

20. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je konačno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 25.07.2023. u cijelosti osnovan.

Uvidom u priopćenje Hrvatske narodne banke od 25.08.2006. pod nazivom "Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljene u Biltenu o bankama 25.08.2006. (list 43 spisa) sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu činjenicu u ovom predmetu, a jer je ovo priopćenje objavljeno 25.08.2006., dakle nakon zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu broj 9011079788 od 14.03.2006. (list 8 – 13 spisa), pa je očito da tužitelj nije mogao biti upoznat sa sadržajem ovog priopćenja prije ili prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu broj 9011079788 od 14.03.2006. (list 8 – 13 spisa), a niti je mišljenje Hrvatske narodne banke o kreditima uz valutnu klauzulu u švicarskom franku i s promjenjivom kamatnom stopom, imajući u vidu odredbu čl. 5. Zakona o sudovima (''Narodne novine'' broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24), obvezujuće za ovaj sud.

21. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011079788 od 14.03.2006. s potvrdom o solemnizaciji javne bilježnice Marije Baković iz Zagreba od 16.03.2006. pod brojem OU-391/06 (list 8 – 13 spisa) i u početni otplatni plan (list 14 – 15 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u Zagrebu, dana 14.03.2006. tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 9011079788 (list 8 – 10 spisa, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), koji je potvrđen, solemniziran kod javne bilježnice Marije Baković iz Zagreba pod brojem OU-391/06 dana 16.03.2006., s ugovorenim iznosom kredita od 21.007,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke, tj. tuženika na dan korištenja, namjenski – za kupnju vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca i redovnom kamatnom stopom od 5,17 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke, tj. tuženika o kreditiranju građana. Citirani Ugovor o kreditu sadrži sve odredbe za koje tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne i to:

- odredbu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržanu u čl. 6.2. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Kredit u iznosu od 21.007,88 CHF (slovima: dvadesetjednutisućusedam CHF i osamdesetosam C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima: osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promijene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.'', i

- odredbu iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje nakade za obradu kredita prilikom korištenja kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita …''.

22. Uvidom u Opće uvjete poslovanja tuženika s građanima u primjeni od 01.11.2004. (list 44 – 52 spisa) koje je dostavio tuženik uz odgovor na tužbu sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu u ovom predmetu. Naime, iako je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom banke, tj. tuženika o kreditiranju građana, te iako je odredbom čl. 11.8. Ugovora o kreditu određeno da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika s građanima, kao i ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanje tog Ugovora, tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika - Opće uvjete poslovanja tuženika s građanima i Odluku tuženika o kreditiranju građana predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate citiranog Ugovora o kreditu, kao niti da isti opći uvjeti predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a jer ova dokumentacija izrijekom nije navedena u predmetnom Ugovoru o kreditu (tj. nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili od kada su u primjeni ili koji je poslovni broj ovih općih uvjeta tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka), a niti je tuženik dostavio tijekom ovog postupka Odluku tuženika o naknadama i troškovima Banke opisanu u čl. 3.8. Općih uvjeta poslovanja tuženika s građanima u primjeni od 01.11.2004. (list 51 spisa), a sukladno kojoj je tuženik, kako to tvrdi sam tuženik, naplatio tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u utuženim iznosu, pa sud ne može utvrditi da li se upravo Opći uvjeti poslovanja tuženika s građanima u primjeni od 01.11.2004. (list 44 – 52 spisa) primjenjuju na sporni odnos stranaka. Stoga, sud je primjenom odredbi čl. 221. a ZPP- a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje: ZOO) utvrdio da niti Opći uvjeti poslovanja tuženika s građanima u primjeni od 01.11.2004. (list 44 – 52 spisa), a niti ostali opći akti tuženika spomenuti u Ugovoru o kreditu (Opći uvjeti poslovanja tuženika s građanima, kao i ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanje tog Ugovora, kao i Odluka banke, tj. tuženika o kreditiranju građana, a kojom tuženik odlučuje o promjenama kamatne stope) ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

23. Uvidom u početni otplatni plan (list 14 – 15 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 08.02.2022. (list 16 – 18 spisa) i u simulirani otplatni plan u kunama (list 19 – 21 spisa), a s tim da niti ovo među strankama nije sporno, sud je utvrdio da je kredit tužitelju isplaćen dana 17.03.2006., sud je utvrdio kada i u kojem iznosu je tužitelj otplatio svaki obrok gore opisanog kredita, kao i da je tužitelj otplaćivao kredit u uglavnom u ugovorenim rokovima dospijeća svakog obroka, s tim da je tuženik tijekom otplate ovog kredita više puta mijenjao na više kamatnu stopu po kojoj je tužitelj vršio isplate, pa je tako nakon početno ugovorene kamatne stope od 5,17% godišnje koju je tuženik primjenjivao od prvog anuiteta do 31.07.2007., povisio kamatnu stopu i primijenio kamatnu stopu od 6,17% godišnje do 31.01.2008., te kamatnu stopu od 7,45% godišnje do kraja otplate kredita, s tim da je srednji tečaj tuženika na dan isplate kredita iznosio 4,683108 kn za 1 CHF. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno tijekom ovog postupka da je tuženik o promjeni kamatne stope na više (tj. o povećanju kamatne stope) pregovarao s tužiteljem prije početka primjene svake nove povećane kamatne stope. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Nadalje, iz početnog otplatnog plana (list 14 – 15 spisa) vidljivo je da je tuženik zahtijevao od tužitelja plaćanje naknade za obradu kredita u protuvrijednosti iznosa od 210,08 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita.

24. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 143 – 145 spisa), te je njegov iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koja prileži spisu. Na temelju ovakve analize iskaza tužitelja, sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njegovom iskazu u cijelosti poklonio vjeru.

25. Sud iz iskaza tužitelja, te uspoređujući njegov iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da tužitelja prije potpisivanja Ugovora o kreditu niti djelatnici banke, tj. tuženika, niti javni bilježnik nisu upozorili na posljedice i eventualne rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i da djelatnici banke, tj. tuženika nisu dopustili tužitelju da pregovara o ovdje pobijanoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita, već je tužitelju kredit ponuđen po principu ''uzmi ili ostavi'', kao i da je tužitelj u vrijeme odobravanja kredita radio kao policajac u Policijskoj postaji Pregrada, a sredstvima odobrenog kredita kupio je rabljeni automobil koji je koristio primarno za odlazak na posao, jer stanuje na mjestu gdje nema javnog prijevoza i za potrebe svoje obitelji, s tima da je ugovor o kreditu pripremila i sastavila banka, tj. tuženik.

26. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme odobravanja kredita bio zaposlen kao policajac u Policijskoj postaji Pregrada, a sredstvima odobrenog kredita kupio je rabljeni automobil koji je koristio primarno za odlazak na posao, jer stanuje na mjestu gdje nema javnog prijevoza i za potrebe svoje obitelji, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.

27. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava). Nadalje, sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu navodi da ista iznosi ''1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita … '', ali nije navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak (tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), a nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), pa je stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva.

28. Nadalje, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužitelju, tj. tuženik nije niti predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za troškove vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade kredita upravo u utuženom iznosu. Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik očito unaprijed u svojim općim uvjetima, tj. Odluci o naknadama i drugim troškovima Banke (a kako to tvrdi sam tuženik pozivajući se na čl. 3.8. Općih uvjeta poslovanja tuženika s građanima u primjeni od 01.11.2004., list 44

– 52 spisa) propisao visinu naknade za obradu kredita kao što je tužiteljev u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju.

29. Sud je na prijedlog tužitelja proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb od 24.04.2023. (list 93 – 99 spisa), a sa zadatkom vještaku da se na temelju dokumentacije u spisu očituje na okolnost: 1.) pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo po mjesecima i ukupno, te 2.) visine i datuma uplate naknade za obradu kredita koju je tužitelj isplatio tuženiku, s tim da je vještak pozvan sve iznose iskazati u kunama i u valuti EUR.

30. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 24.04.2023. (list 93 – 99 spisa) vještak Petra Blašković u bitnome navodi da u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenih zadataka, mišljenje je vještaka kako slijedi: na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak je mišljenja da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja - visina potraživanja koja proizlazi iz pozitivne razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 2.113,05 EUR (15.920,78 kn), s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu '12' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR). Nadalje, mišljenje je vještaka da je temeljem čl. 11.3. Ugovora o kreditu ugovorena je jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 1,00% od iznosa kredita. Ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio je 21.007,88 CHF, te sukladno navedenom iznos ulazne naknade od 1,00% iznosi 210,08 CHF što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 CHF= 4,683108 kn) daje iznos od 130,58 EUR (983,82 kn).

31. Tužitelj nije imao primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, te je sukladno istome konačno postavio svoj tužbeni zahtjev, dok se tuženik na provedeno financijsko vještačenje očitovao u podnesku od 04.07.2023. u kojemu u bitnome navodi da prigovara nalazu i mišljenju kao neosnovanom te ističe da vještak treba dopuniti nalaz i mišljenje sukladno niže navedenim prigovorima tuženika. Predmetni nalaz i mišljenje ne doprinosi rješenju spora u gornjoj pravnoj stvari, s obzirom da je sam izračun izrađen na način da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je dopušteno ugovaranje valutne klauzule, a u ovom u ovom predmetu je sporno je li tuženik pružio tužitelju informacije o specifičnom riziku rasta upravo tečaja CHF, tako je vještak trebao izračunati i eventualnu preplatu anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu tako da isti usporedi s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom. Rezultat predmetnog nalaza i mišljenja je kunski kredit s primijenjenom promjenjivom kamatnom stopom koja je važila za kredite u valuti CHF. Uvjeti kreditiranja za kredite u kunama su bili posve drugačiji od uvjeta za kredite s valutnom klauzulom jer je valutna klauzula zaštitni mehanizam, pa su i svi uvjeti kreditiranja drugačiji. Prema tome, ovakav izračun preplate je netočan i suprotan volji ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika.

32. Nadalje, tuženik, a u odnosu na prikazanu razliku obveze ako se promatraju samo pozitivni iznosi, tuženik ističe sljedeće. U takvom izračunu, vještak iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita. Time se kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu u CHF, a kakva valutna klauzula među strankama nije bila ugovorena, već je bilo ugovoreno da kada valuta CHF slabi u odnosu na HRK, tada se kunska protuvrijednost obveze smanjuje, a kada valuta CHF u odnosu na HRK jača, tada se kunska protuvrijednost obveze povećava. Stoga takav izračun vještaka u kojem se promatraju samo pozitivni iznosi u nalazu i mišljenju svakako treba zanemariti.

33. Sud je rješenjem od 20.10.2023. pozvao vještaka Petru Blašković da se pisanim putem očituje na primjedbe tuženika iz podneska od 04.07.2023., te je vještak u svom pisanom očitovanju od 26.10.2023. (list 116 – 120 spisa) naveo da je tuženik u svom podnesku od 04.07.2023. godine naveo, između ostalog, kako vještak iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj bio veći od tečaja na dan isplate kredita, odnosno da ne prikazuje razdoblja kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita. Zadatak vještaka je bio provesti financijsko vještačenje na okolnost pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u kunama po mjesecima i ukupno, te kada je i u kojem iznosu tužitelj tuženiku uplatio naknadu za obradu kredita, izraženo u kunama, s tim da se poziva vještak da izrazi sve iznose i u valuti euro, a prema fiksnom tečaju. Stoga je vještak u cijelosti izvršio izračune na način kako mu je bilo naloženo. Opreza radi, pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se uzimanju u obzir i razdoblja kada je tečaj za otplatu bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, odnosno kada je tužitelj manje plaćao anuitete zbog nižeg tečaja, vještak u Tabeli 1.a. svog očitovanja daje izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja (na više i niže) u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Stoga, ukoliko sud zauzme stav da se imaju uzeti i manje plaćeni iznosi zbog nižeg tečaja u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj: 1.) Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 2.113,03 EUR (15.920,59 kn), a 2.) Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 195,86 EUR (1.475,74 kn). Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.917,16 EUR (14.444,85 kn). U preostalom dijelu podneska riječ je o pravnim pitanjima ili prijedlozima tuženika za izračune (usporedba s kreditom u kunama) koji izračuni vještaku nisu bili naloženi.

34. Nakon primitka pisanog očitovanja vještaka tužitelj nije imao daljnjih primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, te nije predlagao saslušanje vještaka na ročištu.

35. Sud je provedeno financijsko vještačenje prihvatio u cijelosti, jer je vještak svoj osnovni nalaz i mišljenje, a tako i pisano očitovanje izradio savjesno, stručno, objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu, te u potpunosti sukladno zadatku suda, te je pisanim očitovanjem od 20.10.2023. primjedbe tuženika argumentirano i precizno otklonio kao neosnovane. Osim toga, sud ističe da tuženik u bitnome i nije imao preciznih i izravnih primjedbi na matematički izračun vještaka, već su njegove primjedbe u bitnome pravne naravi, tj. tuženik prigovara zadatku koji je sud odredio vještaku.

36. Neosnovano smatra tuženik da bi se u izračun pretplate trebale uzeti i razlike u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog (tzv. negativne razlike), a stoga jer sve i kada je tužitelj plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, nije ništa stekao, jer ništa od tuženika nije primio, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u korist tuženika, a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnova (pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO- a u korist tuženika), pa stoga i primjenom odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a (a jer tuženik i nije u ovom postupku postavio zahtjev za isplatu i/ili izjavio prijeboj na teret tužitelja), nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1., niti čl. 1111. st. 1., a niti čl. 195. st. 1. ZOO-a u korist tuženika i uračunavanju tzv. negativnih razlika.

37. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502. c ZPP-a, niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

38. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012.

39. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

40. Iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz sadržaja Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja, te imajući u vidu odredbu čl. 502. c ZPP-a, koja propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu te osobe mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, kao i utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koje se poziva tužitelj u ovom postupku, sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije tužitelja adekvatno informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak.

41. Iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj, te mu u konačnici nanosi štetu. Nadalje, sud je utvrdio (sve kako je gore obrazloženo) da tuženik tužitelja nije upozorio na eventualne rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržane u čl. 6.2. Ugovora o kreditu upotrijebljene suprotno njihovoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste odredbe sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetne. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je sud utvrdio da su odredbe o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržane u čl. 6. 2. Ugovora o kreditu ništetne.

42. Kako su ugovorna odredba sadržane u čl. 6.2. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetne (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem istih odredbi je tužitelj vršio isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznose tih isplata, odnosno da pozitivna razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita iznosi ukupno 2.113,05 EUR, s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika (po visini i datumu) prikazani u stupcu '12' Tabele 1 iz nalaza vještaka (u valuti EUR), to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502. c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci III a), a kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 2.113,05 EUR, a jer tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu traži iznos koji je upravo financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđen kao iznos pretplate koji je tužitelj izvršio tuženiku uslijed porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita u odnosu na onaj tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, a jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo odredbe o valutnoj klauzuli u CHF postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve kako je gore obrazloženo, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

43. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 81. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

44. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika uopće nisu omogućili tužitelju pregovaranje o ovoj odredbi (sve kako je gore obrazloženo), sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu sukladno gore citiranim zakonskim odredbama utvrdio da je ista odredba neodređena, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje naknadu za obradu kredita u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnose, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti je obrazložio koje usluge tuženika se plaćaju ovom naknadom, odnosno zašto je naknada za obradu kredita ugovorena upravo u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita.

45. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, jer je tužitelj primjenom ove odredbe tuženiku isplatio prilikom isplate kredita dana 17.03.2006. iznos od 130,58 EUR, to je ista odredbe sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točki II, a kada je sud utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu ništetna.

46. Također, obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu tužitelj isplatio tuženiku dana 17.03.2006. iznos od 130,58 EUR na ime naknade za obradu kredita, dakle relativno i apsolutno velik iznos imajući u vidu iznos odobrenog kredita i početno ugovoreni iznos anuiteta kredita, to je sud je utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.

47. Kako je ovdje sporna odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu ništetna (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem iste odredbe tužitelj izvršio isplatu tuženiku, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a i čl. 2. st. 1. ZPP-a, odlučio kao u izreci ove presude u točki III b) kada je naložio tuženiku da vrati tužitelju ono što je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništetne odredbe iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja, tj. od dana uplate, s tim da je sud odluku o kamatama donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu, sve kako je gore obrazloženo) i čl. 29. st. 1. ZOO-a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

48. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (iz čl. 6.2. i čl. 11.3. Ugovora o kreditu). Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Stoga, jasno je da dio zahtjeva tužitelja na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu nije u zastari.

49. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužitelja za isplatu s naslova preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužitelju pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 03.03.2022. vidljivo je da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužitelja. Sud napominje da je istovjetan stav o zastari zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2).

50. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužitelja za isplatu na ime ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su- IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 03.03.2022., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost gore opisane odredbe o naknadi za obradu kredita iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.

51. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju i temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj uspio u ovom sporu s u cijelosti. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 58,05 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 EUR (a jer tužitelj plaća sudsku pristojbu samo u odnosu na dio zahtjeva u visini od 130,58 EUR koji se odnosi na povrat naknade za obradu kredita), trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora. Trošak zastupanja tužitelja koji je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 24.6.2022., 25.7.2023. i 14.1.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 6.10.2022. i 15.5.2025. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, te za sastav podnesaka od 19.5.2022. i 10.10.2022. (Tbr. 8/4) od po 25 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 650 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 1.300,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi i financijskog vještačenja, ukupan parnični trošak dosuđen tužitelju iznosi 1.550,40 EUR. Na ovaj iznos tužitelju je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP- a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ), te je stoga sud odlučio kao u izreci ove presude u točci IIIc) u odnosu na naknadu parničnog troška tužitelju, s tim da je sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.

52. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužitelju nije dosudio naknadu za sastav podnesaka od 10.5.2022. i 16.1.2024., jer se radi o požurnicama, kao niti naknadu za zastupanje na ročištu za objavu presude, a jer ova radnja nije bila potrebna tužitelju za vođenje ove parnice. Također, primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužitelju nije dosudio naknadu za sudsku pristojbu za presudu u punom iznosu, a jer tužitelj, koji se u ovoj parnici poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora i tvrdi da je potrošač, temeljem odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23 - dalje: ZSP) nije obveznik plaćanja sudskih pristojbi u ovom sporu u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na preplatu s naslova valutne klauzule u CHF (u iznosu od 2.113,05 EUR). Primjenom odredbe članka 155. st. 1. ZPP-a sud tužitelju nije dosudio naknadu za troškove prijevoza (u visini povratne autobusne karte) za punomoćnika tužitelja na relaciji Zagreb – Samobor, a jer je tužitelj mogao angažirati za zastupanje u ovom predmetu jednog od brojnih odvjetnika sa sjedištem ureda u Zagrebu.

53. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, to tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci IV.

U Zagrebu, dana 18. lipnja 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući kn od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a kn od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja – uz rješenje – nalog tužitelju za plaćanje sudske pristojbe na ovu presudu u iznosu od 13,27 EUR.

2. Pun. tuženika