RepublikaHrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-355/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika OTP BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Marinović i partneri” j.t.d. iz Zadra, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-151/2019 od 3. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-151/2019 od 3. siječnja 2023. potvrđuje u točkama I. i II./1. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Uvaženjem žalbi stranaka ukida se citirana presuda u točkama II./2. i III. izreke i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio utvrđenje da je Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, [broj] zaključen između tužitelja i tuženika, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega se tuženiku nalaže isplatiti - vratiti tužitelju iznos od 56.226,31 eura[1] / 423.637,16 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (točka I. izreke).

1.1. Utvrđeno je da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 5 Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, [broj] koji su stranke zaključile 27. travnja 2006., te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 27. travnja 2006. pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 27. travnja 2006. pa nadalje (točka II./1. izreke).

1.2. Tuženik je obvezan isplatiti - vratiti tužitelju na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 2.982,19 eura / 22.467,81 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, te s osnove odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 5.217,74 eura / 39.310,45 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka II./2. izreke).

1.3. Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.974,38 eura / 14.875,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv citirane presude žale se obje stranke.

3. Tužitelj presudu sadržajno pobija u točki I. i odbijajućem dijelu točke III. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

4. Tuženik presudu sadržajno pobija u točki II i dosuđujućem dijelu točke III izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP-a, predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade troškova parničnog postupka.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe su djelomično osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim u cijelosti Ugovora o kreditu sklopljenog između stanaka 27. travnja 2006., te posljedično tome zahtjev tužitelja za vraćanjem iznosa od 56.226,31 eura / 423.637,16 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, kao i zahtjev tužitelja podnesen u eventualnoj objektivnoj kumulaciji za utvrđenje djelomične ništetnosti sklopljenog ugovora u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i posljedično tome za isplatom iznosa od 2.982,19 eura / 22.467,81 kn s osnove promjenjive kamatne stope i iznosa od 5.217,74 eura / 39.310,45 kn s osnove valutne klauzule s kamatama, pobliže navedeno točkom II. izreke pobijane presude.

6. U provedenom je postupku utvrđeno:

-da su tužitelj i prednik tuženika, tada HVB – Splitska banka d.d. 27. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, [broj], kojim je korisniku kredita odobren kredit u protuvrijednosti od 61.000,00 CHF za adaptaciju etaže obiteljske kuće;

-da je predmetni ugovor ugovoren uz valutnu klauzulu vezano uz valutu CHF i kamatnu stopu od 4,20 %, promjenjiva;

-da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj;

-da je u takav ugovor unesena odredba o promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci tuženika i valutna klauzula vezano uz valutu CHF;

-da tužitelj predmetni Ugovor sklopio kao potrošač;

-da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je u ovom postupku tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača;

-da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima;

-da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud vezan učincima naprijed navedenih presuda;

-da se u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu s obzirom na vezanost naprijed navedenim presudama odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. temelji na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora;

-da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču dao sve odgovarajuće obavijesti;

-da iznos pretplate anuiteta temeljem Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. uslijed povećanja tečaja CHF iznosi 5.217,74 eura, a uslijed povećanja kamatne stope 2.982,19 eura, visina kojeg je utvrđena provedenim financijskim vještačenjem;

-da su stranke 22. veljače 2016. sklopile Dodatak br. 1. ugovora o [broj kredita] (konverziju).

7. Prvostupanjski sud slijedom naprijed iznijetih utvrđenja zaključuje da je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF sadržana u Ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka ništetna. Ovo iz razloga jer da je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja, koji u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, utvrđuje da isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, čime da je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP), slijedom čega da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetna. Isto tako, tužena banka da je više puta mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te istu povećavala, pri čemu zaključuje da je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope u situaciji kao što je konkretna, kada je temeljem iskaza tužitelja utvrdio da mu nisu posebno objašnjavani rizici promjenjivosti kamate, u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega da je ista ništetna.

8. Zaključak je prvostupanjskog suda da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu koje su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. unaprijed sastavljenog od banke, odredbe Ugovora o kojima se sa tužiteljem kao potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj. Ovim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju kao potrošaču da je nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora, zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja korisnika kredita te potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

9. Međutim, ništavost samih tih odredbi Ugovora da ne dovodi do ništetnosti cijeloga Ugovora, jer da Ugovor može opstati i bez njihova izuzimanja u primjeni, s obzirom da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Samo nepoštena odredba da ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Tužitelj kao potrošač da se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Slijedom navedenog odbija kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se cijeli ugovor utvrdi ništetnim te odlučuje kao u točki I. izreke, a kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtijeva utvrđenje ništetnosi odredbe o promjenjivosti kamatne stope te valutne klauzule vezano uz valutu CHF te odlučuje kao u točki II. izreke.

10. Nadalje, zaključuje da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na naknadu svih iznosa koje je platio tuženiku kao trgovcu na temelju nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule vezano uz valutu CHF pa pozivom na odredbu čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO), kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, obvezuje tuženika na isplatu tužitelju iznosa od 2.982,19 eura na ime više plaćenog iznosa uslijed povećanja početne kamatne stope te iznosa od 5.217,74 eura zbog povećanja tečaja CHF, visina kojih iznosa je utvrđena provedenim financijskim vještačenjem.

11. Ocjena je prvostupanjskog suda da činjenice što su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita ne isključuje provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već zahtijeva utvrđenje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos pretplate sama za sebe da ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje ZID ZPK) ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka.

12. Utvrđuje da temeljem izračuna vještaka proizlazi da iznos preplaćenih iznosa zbog povećanja tečaja iznosi ukupno 5.217,74 eura, a iznos preplaćenih iznosa zbog povećanja kamate ukupno 2.982,19 eura, pa kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja istaknut u eventualnoj objektivnoj kumulaciji za isplatu navedenih iznosa te odlučuje kao u točki II. izreke pobijane presude, smatrajući da će tek isplatom ovih iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćeni iznosi koje je tuženik primio kao rezultat primjene ništentnih ugovornih odredbi. Na svaki pojedini iznos pretplate prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju zakonsku zateznu kamatu tekuću od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa, primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, cijeneći u cijelosti neosnovanim istaknuti prigovor zastare jer da je konkretna tužba za isplatu stečenog na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF te ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope podnesena 24. siječnja 2019. tj. unutar petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti prethodno citiranih presuda u kolektivnom sporu čija pravna utvrđenja se primjenjuju i na konkretan slučaj.

13. Ocjenjujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga stranaka ovaj sud nije utvrdio da bi u donošenju iste bila ostvarena koja od bitnih postupovnih povreda iz čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

13.1. Protivno žalbenim navodima u donošenju citirane presude nije počinjena ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točke 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama pri čemu ne postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava, te je presudu moguće ispitati.

14. Nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz odredbi čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 338. ZPP-a, budući da je odlučujući koje će činjenice uzeti kao dokazane sud prvog stupnja postupio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, te pismeno izrađena presuda sadrži uvod, izreku i obrazloženje sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a.

15. Neosnovano se žalbenim navodima tuženika osporava odbiće prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, cijeneći da je predmetni ugovor o kreditu sačinjen na unaprijed formuliranom obrascu, o kojim ugovornim odredbama stranke nisu pregovarale te da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj odredbe o mjesnoj nadležnosti suda, slijedom čega i ovaj sud prihvaća da odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu koja je napisana od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz tog ugovora povjeri sudu sjedišta tuženika, k tome uzimajući u obzir i udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, a što bi za tužitelja predstavljalo visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnopravnom položaju ugovornih stranaka.

15.1. Prema tome, kada je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti u mjestu sjedišta tuženika nepoštena i ništetna, tada se nadležnost za suđenje procjenjuje prema pravilima iz čl. 46., 48. i 59. ZPP-a. Prema odredbi čl. 46. st. 1. ZPP-a ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a prema odredbi čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Nadalje, prema odredbi čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

15.2. Kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu, to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice u kojoj je Ugovor sklopljen, pa kako je tužitelj podnošenjem tužbe prvostupanjskom sudu izabrao da o sporu stranaka odlučuje sud na čijem se području nalazi navedena poslovna jedinica, a ista se nalazi na području mjesne nadležnosti navedenog prvostupanjskog suda, to je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

16. Neosnovano tuženik žalbenim navodima ističe da tužitelj nije potrošač u smislu čl. 3. st. 1. ZZP-a, a kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz provedenog postupka, Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o stambenom kreditu građana. Tuženik ničim nije dokazao da tužitelj sredstva dobivenog kredita nije trošio namjenski, pa kako u ovakvim parnicima tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. ZZP-a, a ukoliko banka to osporava, tada je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema, a u kojem pravcu tuženik nije pružio relevantne dokaze, proizlazi da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tužitelj u navedenom ugovornom odnosu ne bi imao svojstvo potrošača. Povrh toga, sklapajući Dodatak br. 1. ugovoru o kreditu od 22. veljače 2016., tuženik nije osporio status potrošača tužitelja, niti činjenicu da se radi o potrošačkom ugovoru.

17. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. odbio kao neosnovan.

18. Naime, Ugovorom o kreditu se prema odredbi čl. 1021. ZOO-a banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

19. Predmetnim Ugovorom o kreditu, bila je ugovorena početna kamatna stopa, koja se, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan element ugovora o kreditu, primjenjuje.

20. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO). Odredba čl. 22. ZOO-a, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

21. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli kao i odredba o promjenjivosti kamatne stope prema odluci tuženika prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u eventualnoj objektivnoj kumulaciji ( točka II. izreke prvostupanjske presude) utvrđene su ništetnima na temelju odredbe čl. 81. ZZP-a. Međutim, unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti te početno ugovorena kamatna stopa.

22. U tom smislu, ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, s time da je ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope valjana, kao i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a da je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i ustanovljena kako bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

23. Navedeno shvaćanje nije suprotno sadržaju i značenju odredbe čl. 6. st. 1. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i sud Europske unije u predmetu C-118/17 (UV protiv Erste bank Hungari).

24. U navedenoj odluci suda Europske unije je navedeno da čl. 6. st. 1. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala i da mu se protivi nacionalni zakon koji sprečava u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

25. Stoga proizlazi da su u skladu s navedenom Direktivom i navedenom odlukom suda Europske unije odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuju prihvaćanje zahtjeva ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

26. Također, u presudi suda EU broj C-932/19 odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje ili ništetnost ugovora bilo povoljnije za potrošače.

27. S obzirom na navedeno i nakon što su utvrđene djelomično ništetnima predmetne odredbe ugovora o kreditu moguća je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj kao potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora u cijelosti pravilno primijenjeno materijalno pravo.

28. Navedena pravna shvaćanja su u duhu Europske unije i sadržane su i u presudi suda EU C-19/20 u kojoj se navodi da je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući u načelu valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu. Isto tako, sud EU utvrđuje u predmetima C-96/16 i C- 94/17 da se čl. 6. st. 1. Direktive 93/16 želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe.

29. Treba imati u vidu da prema praksi suda EU u predmetu C 19/2020 u odnosu na kriterije koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst čl. 6. st. 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se u toč. 15. navedene presude navodi da se prilikom ocjene može li ugovor koji sadrži jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljna za potrošača. Isto tako, navodi se u presudi C-932/19 od 24. travnja 2020. u kojoj u skladu s objektivnim pristupom suda u njegovoj sudskoj praksi na tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora jer volja koju je izrazio potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda u pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio.

30. Stoga, cijeneći da se posljedice nevaljanosti ugovora zbog nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora rješavaju u okviru nacionalnog zakonodavstva mjerama koje određuju pravne odnose između ugovornih strana nakon utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, konkretno naprijed navedenim odredbama ZOO-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-820/2023 od 23. travnja 2024., u odgovoru na postavljeno pitanje o ništetnosti ugovora u cijelosti, navodi da ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača s jedne strane i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda s druge strane. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se također ističe da navedeno shvaćanje ne sprečava da unutar pojedinih nacionalnih sudova u državama članicama EU zbog određenih specifičnih okolnosti pojedinog slučaja ugovor o kreditu bude ocijenjen u cijelosti ništetnim, te se kao primjer prakse navodi presuda Vrhovnog suda Republike Slovenije broj II Ips-18/2022 od 21. prosinca 2022. koja je utemeljena upravo na specifičnim činjeničnim posebnostima tog predmeta u kojem su tužitelji kao potrošači imali mogućnost podići kredit samo u CHF, a nisu bili obaviješteni o zamkama svoje odluke, dok je tužena banka znala da tužitelji mogu podići samo kredit u CHF, ali unatoč tome nije ništa objasnila o valutnom riziku čime je postupanje banke ocjenjeno ne samo nepoštenim, već i obmanjujućim i to već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, međutim, ne radi se ni približno o takvoj vrsti nepoštenosti trgovaca, već je to bila iznimka u praksi slovenskih sudova, kako je to navedeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-820/2023.

31. Po ocjeni ovoga suda, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, predmetni Ugovor o kreditu od 27. travnja 2006., unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, mogao je opstati pa je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 21. i 22. u vezi s čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 2. ZOO-a, kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu iznosa od 56.226,31 eura / 423.637,16 kn, kao neosnovan odbio te odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude, a pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatio eventualni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnost, tj. ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF.

32. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutnoj klauzuli ništetne.

33. Naime, imajući u vidu direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14) zbog čega je sud u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači vezan za utvrđenja o ništetnosti spornih ugovornih odredbi u ugovorima o kreditu i to u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni, pri čemu tuženik nije pružio dokaze da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje bi bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti tužitelj pristao na sklapanje tog ugovora, to je pravilan stav prvostupanjskog suda da je riječ o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužitelja kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bio da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale.

34. Žalbeni navodi kojima tuženik ističe da valutna klauzula nije nepoštena s obzirom da je izričito dopuštena čl. 22. st. 1. ZOO-a, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, s obzirom da iako je odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a dopušteno ugovaranje valutne klauzule, takva ugovorna odredba nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ.

35. Isto tako, cijeneći sadržaj među strankama ugovorene odredbe o načinu promjene kamatne stope prema jednostranoj odluci tuženika, a koja odredba ne sadrži ikakav kriterij ili parametar promjene početno ugovorene kamatne stope, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je takva ugovorna odredba nepoštena te kao takva ništetna u smislu odredbi čl. 81. čl. 83. čl. 84. i čl. 87 ZZP-a.

36. Također, suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

37. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK-a kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19. c toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

38. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle, ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, te dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

39. S obzirom na prethodno navedeno, prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

40. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovoru o [broj kredita] od 22. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom br.1. ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF, niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika, odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita.

41. Stoga, prema stavu ovog suda, tužitelju unatoč sklopljenom Dodatku br. 1. ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

42. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., UV protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-om predviđena mogućnost potrošača odbiti sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

43. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženim u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

44. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u CHF, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

45.Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno prilikom kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91).

45.1. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banaka postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom postupku podnesena 24. siječnja 2019., pravilan je stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

46.U odnosu na žalbene navode tuženika da je prvostupanjski sud izrekom morao odlučiti o postojanju ili ne postojanju tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja, za odgovoriti je da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako tuženik na nesumnjiv način ne istakne odnosno određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s time da tražbina koju tuženik istakne mora biti kvantitativno određena, a što tuženik u ovom postupku nije istaknuo niti odredio.

47. Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

48. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika kojima upire da prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi nije vodio računa o iznosu preplate koji je tužitelju priznat prilikom konverzije kredita, čime je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

49. Naime, iz Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 22. veljače 2016. (list 46 spisa) proizlazilo bi da je temeljem konverzije kredita utvrđena preplata u iznosu od 1.403,14 eura, odnosno u iznosu od 10.571,99 kn, a koji iznos se trebao koristiti za namirenje budućih mjesečnih anuiteta u valutnoj klauzuli u euru koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da se kod plaćanja budućih anuiteta iznos 50% anuiteta namiruje pretplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

50. Međutim, prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu za isplatu nije vodio računa o utvrđenom iznosu preplate na temelju konverzije kao odlučnoj činjenici, niti je izvođenjem dokaza utvrdio je li i u kojem opsegu taj iznos iskorišten za plaćanje budućih anuiteta, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Ukoliko bi bilo utvrđeno da je iznos preplate iz konverzije iskorišten u otplati budućih mjesečnih anuiteta, tada je taj iznos potrebno uračunati u preplaćeni iznos na temelju ništetnih ugovornih odredbi prema pravilima o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a.

51. Naime, u situaciji kada je provedena konverzija po ocjeni ovoga suda u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanje je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

52. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je provedenim vještačenjem utvrdio samo iznose pretplata temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. do izvršene konverzije, međutim, provedenim vještačenjem nije utvrđivao jesu li i u kojem opsegu ti iznosi uzeti u obzir prilikom konverzije kredita te je li unatoč konverziji postoji razlika na štetu tužitelja kao potrošača i to između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti naprijed navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je banka tužitelju uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu s čl. 19.c ZID ZPK,zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

53. U ponovnom postupku, prvostupanjski sud će upotpuniti činjenično stanje sukladno prethodno iznesenom, te provođenjem vještačenja utvrditi jesu li iznosi pretplata uzeti u obzir prilikom konverzije, ukoliko jesu u kojem iznosu te postoji li obračunska razlika, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima cijelog postupka pa tako i o troškovima u povodu pravnog lijeka.

54. Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 370. ZPP-a i čl. 166. st. 3 ZPP-a odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ovog rješenja.

U Rijeci, 18. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović