Poslovni broj: Pn-1/2025-9

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupanog po punomoćnici RO, zaposlenici tužitelja FO, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u OD Župić i partneri d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene na ročištu 7. svibnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 18. lipnja 2025. kao dana donošenja i objave presude,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, isplati iznos od 3.305,76 EUR (tri tisuće tristo pet eura i sedamdeset šest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 710,74 EUR od 22. lipnja 2017. do isplate

- na iznos od 724,10 EUR od 31. ožujka 2018. do isplate

- na iznos od 1.870,92 EUR od 11. lipnja 2021. do isplate

i to od dospijeća plaćanja svakog pojedinog iznosa do 31.12.2022. po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Zahtjev tuženika CROATIA osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 kojim potražuje naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 30.221,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom uz obrazloženje da je 15. lipnja 1998. osiguranik tužitelja UO, rođen **.**.1958., stradao u prometnoj nezgodi u kojoj je zadobio teške tjelesne povrede, a prometnu nezgodu je skrivio AO upravljajući osobnim automobilom marke „Opel Vectra 1.6 GTL“ reg. [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika policom osiguranja, a što je utvrđeno i pravomoćnom presudom Općinskog suda u Novom Marofu broj K-82/98 od 7. listopada 1999. Nadalje se u tužbi navodi da je rješenjem tužitelja broj 34238 od 23. rujna 2003. i 24. rujna 2003. osiguraniku tužitelja UO zbog ozljeda zadobivenih u navedenoj prometnoj nezgodi nastao gubitak sposobnosti za rad, te mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu, a isplatama invalidske mirovine nastaje šteta tužitelju, za koju odgovara tuženik. Radi se o regresnom zahtjevu tužitelja prema tuženiku kao osiguravatelju uz napomenu da tužitelj nije direktno pretrpio štetu iz predmetne prometne nezgode već je štetu pretrpio tužiteljev osiguranik, a tužitelj je kao osiguravatelj isplatio davanja iz mirovinskog osiguranja koja u ovom postupku (regresno) potražuje od tuženika kao osiguravatelja. (VTSRH Pž-5089/2015-2 od 12. lipnja 2017.) Štetu koja je nastala tužitelju isplatom invalidske mirovine tuženik je tužitelju mirnim putem podmirio za razdoblje do 31. prosinca 2014., međutim odštetnim zahtjevima od 12. svibnja 2016., 6. lipnja 2017. i 12. ožujka 2018. tužitelj je zatražio od tuženika da mu podmiri daljnju štetu koja je nastala isplatom invalidske mirovine za 2015., 2016. i 2017. godinu u iznosu od 40.311,32 kn. Tužitelj je štetu nastalu isplatom invalidske mirovine zatražio u punom iznosu, a u skladu s odredbom čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. godine (NN 157/13). Međutim, tuženik je djelomično, prema propisima Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98) koji su bili na snazi do 31. prosinca 2013., podmirio tužitelju štetu za 2015., 2016., i 2017. godinu u ukupnom iznosu 24.186,79 kn, dok je ostao dug u iznosu od 16.124,53 kn, i to u iznosu od 5.313,73 kn za 2015. godinu, u iznosu od 5.355,09 kn za 2016. godinu te u iznosu od 5.455,71 za 2017. godinu. Isplatama invalidske mirovine za tužitelja nastaje šteta i dalje, tako da daljnja šteta za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. godine iznosi 14.096,48 kn. U tužbi se nadalje navodi da u ovom predmetu nije sporna uzročno-posljedična veza između prometne nezgode i nastanka invalidnosti osiguranika tužitelja niti pravo tužitelja potraživati štetu od tuženika već je sporno između tuženika i tužitelja po kojem propisu iz mirovinskog osiguranja tužitelj ima pravo potraživati štetu. Dakle, tužitelj u ovom predmetu štetu nastalu isplatama invalidske mirovine potražuje temeljem odredbi čl. 161. st. 1. i st. 2. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. u punom iznosu sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju dok kamatu potražuje temeljem odredbe čl. 165. st. 3. navedenog zakona. Napominje se da o pravu tužitelja zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja u punom iznosu sve dok traje isplata tih davanja očitovao se i Ustavni sud RH u svom rješenju broj U- I-856/2016 od 7. veljače 2017. Tužitelj također navodi da prema pravnom stavu Vrhovnog suda RH (Rev-x 436710 od 2.veljače 2011., Rev 552/08 od 8. travnja 2010., Rev 1061/03 od 23. rujna 2004., Rev-x 1262/11 od 22. listopada 2014.) svakom isplatom iz mirovinskog osiguranja za tužitelja nastaje nova šteta, tako da tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a to je prilikom isplate svake mirovine, odnosno davanja iz mirovinskog osiguranja, dakle za štetu iz 2015., 2016., 2017. i 2018. godine, prema Zakonu o mirovinskom osiguranju koji je počeo s primjenom 1. siječnja 2014. (NN 157/13). Slijedom navedenog predlaže se donijeti presudu temeljem koje je ovdje tuženi dužan isplatiti tužitelju iznos od 30.221,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom sa načinom isplate koji je naveden kao u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženi zastupan po punomoćnicima navodi da priznaje nastanak štetnog događaja i pasivnu legitimaciju kao i postojanje odgovornosti za štetu u omjeru od 90%, ali osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva odnosno potraživanje tužitelja koje se odnosi na naknadu razlike do punog iznosa isplaćene invalidske mirovine za razdoblje 2015., 2016., 2017., kao i utuženi puni iznos za 2018. godinu. Tuženi ističe da tužitelj pogrešno poziva na odredbe čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju kao lex specialis, te ističe kako se u konkretnom slučaju, tj. na obračun štete koju bi tuženik trebao isplatiti tužitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja, odnosno odredbe čl. 86. Zakona o osiguranju (NN 9/94 u primjeni od 9. veljače 1994.) budući da je štetni događaj bio 15. lipnja 1998. godine, a koji u navedenom članku propisuje „Nadoknađuje se stvarna šteta u okviru odgovornosti osiguranika. Stvarnom štetom smatra se razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema preostalom vremenu mirovinskog staža i godina života oštećene osobe potrebnih za stjecanja prava na starosnu mirovinu.“ Tuženik osporava da bi se primjenjivao zakon koji je na snazi u vrijeme donošenja ili koji je na snazi u trenutku isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, već tvrdi da se primjenjuje zakon koji je na snazi u trenutku predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplate mirovina tužitelja, pozivajući se na stav Vrhovnog suda RH iznesen u rješenju Rev 1889/01. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, te da se tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U podnesku kojim se očitovao na navode tuženika u odgovoru na tužbu, tužitelj ponovno ističe da prema zauzetom pravnom shvaćanju VSRH tužitelju ne pripada jednaka visina odštete za cijelo vrijeme u kojem isti vrši isplatu mirovine, već različito obzirom na važenje zakona, odnosno da tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete u visini koja je propisana zakonom koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, dok šteta kao umanjenje imovine, za tužitelja nastaje prilikom isplate svake mirovine. Nadalje navodi da predmetna šteta nastaje sukcesivno, svakom mjesečnom isplatom mirovine, pa svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu, slijedom čega se naknada štete utvrđuje u visini propisanoj odredbama zakona koji je na snazi u vrijeme njezinog nastanka. Svoje navode tužitelj je potkrijepio i aktualnom sudskom praksom u prilog svojim tvrdnjama.

4. Tuženik je na pripremnom ročištu istaknuo prigovor zastare, jer smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o regresnom zahtjevu kako to tužitelj pogrešno navodi u tužbi, već o naknadi štete, stoga se ne primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, već trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, a koje je stajalište izraženo i u recentnoj sudskoj praksi, primjerice u presudi ŽS u Puli broj Gž-1201/2020 od 22. prosinca 2020.

5. Tužitelj se na navedeni prigovor tuženika očitovao navodeći da on potražuje ukupnu štetu nastalu u pojedinoj godini, a koja ukupna šteta je nastala isplatama pojedinačnih invalidskih mirovina tijekom te godine, što znači da bi uvažavajući odredbe čl. 161. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju značilo da tužitelj potražuje stvarnu štetu nastalu u pojedinoj godini, a slijedom čega bi zastara za takvu štetu trebala početi teći od prvog dana sljedeće godine.

6. U ovom predmetu donesena je prvostupanjska Presuda poslovni broj: Pn- 86/2019-10 od 11. lipnja 2021. kojim je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen te je ista potvrđena Presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-1112/2021-3 od 19. listopada 2022. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-713/2024-2 od 5. studenoga 2024. ukinuta je presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj: Gž- 1112/2021-3 od 19. listopada 2022. u dijelu točke I. izreke te presuda ovog suda poslovni broj Pn-86/2019-10 od 11. lipnja 2021. u dijelovima kod točke I. i III. izreke te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

7. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: dokumentacija tužitelja predana uz tužbu (na stranicama 4-30 spisa), dokumentacija tuženika predana uz odgovor na tužbu (na stranicama 37-38 spisa), dokumentacija tuženika predana uz podnesak od 13. veljače 2020. (na stranicama 44-45 spisa), dokumentacija predana na ročištu 9. veljače 2021. (na stranicama 49-51 spisa), dokumentacija predana na ročištu 12. svibnja 2021. (na stranicama 55-73 spisa), čita se spis predmeta Općinskog suda u Novom Marofu poslovni broj P-151/01 te dokumentacija predana po tužitelju na ročištu 7. svibnja 2025., sudska praksa.

8. Druge dokaze sud nije provodio jer je tužitelj odustao od prometno-tehničkog vještačenja te saslušanja UO, a provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine štete tuženik je predložio nakon zaključenja prethodnog postupka, tek na ročištu za glavnu raspravu održanom 7. svibnja 2025. zbog čega je taj dokaz raspravnim rješenjem od 7. svibnja 2025. odbijen. Naime, prema čl. 299. ZPP-a stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke, tijekom glavne rasprave mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, a nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

9. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje - ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

10. Predmet spora je tužbeni zahtjev radi naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplaćujući invalidsku mirovinu svom osiguraniku, kojem je pravo na tu mirovinu priznato zbog posljedica prometne nezgode od 15. lipnja 1998., u kojoj je zadobio teške tjelesne ozljede, koju nezgodu je skrivio osiguranik tuženika.

11. Na temelju izvedenih dokaza sud je utvrdio, a isto je i nesporno između stranaka da je osiguranik tužitelja UO rođen **.**.1958. stradao u prometnoj nesreći 15. lipnja 1998. u kojoj je zadobio teške tjelesne ozljede koju je skrivio osiguranik tuženika AO i da je zbog ozljeda zadobivenih u toj prometnoj nezgodi osiguraniku tužitelja UO priznato pravo na invalidsku mirovinu.

12. Nije sporno da je tužitelj svom osiguraniku UO isplatio na ime invalidske mirovine od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2017. ukupan iznos 40.311,32 kn, međutim tuženik je tužitelju naknadio štetu za isplaćene mirovine u 2015., 2016. i 2017. godini samo djelomično, u ukupnom iznosu od 24.186,79 kn, dok je preostalo potraživanje u iznosu od 16.124,53 kn kojemu treba pridodati još i potraživanje za daljnje razdoblje od 1.siječnja do 31. prosinca 2018. u iznosu od 14.096,48 kn, ostalo nepodmireno, jer ga tuženik odbija platiti pozivajući se na primjenu čl. 86. Zakona o osiguranju (NN 9/94).

13. Dakle, sporno je između tuženika i tužitelja kad je tužitelju nastala šteta i slijedom toga po kojem propisu tužitelj ima pravo potraživati štetu.

14. Vrhovni sud je u rješenju poslovni broj: Rev-713/2024-2 od 5. studenoga 2024.na temelju kojeg je predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak izrazio pravno shvaćanje po kojem je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode (u tom smislu v. odluke Rev- x-388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022., Rev- 1235/2021-2 od 22. veljače 2022., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021. etc.) Iz navedenog proizlazi da je šteta u ovom slučaju nastala u vrijeme kad su izvršene isplate svake pojedine invalidske mirovine, slijedom čega su neosnovani navodi tuženika da bi trebalo primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja koji se u ovom slučaju dogodio 15. lipnja 1998.

15. U skladu s gore navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda za ovaj slučaj su mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, isplata invalidskih mirovina, a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, - dalje: ZMO), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., kojim je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štetu za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju te da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja. Prema čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a to je vrijeme isplata invalidskih mirovina Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stoga se u pogledu obračuna opsega štete u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuju citirane odredbe stavka 3. članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a koje definiraju stvarnu štetu kao razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. S obzirom na to da dokazni prijedlog tuženika da se na okolnost visine štete u smislu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu provede financijsko vještačenje nije prihvaćen budući da je podnesen nakon zaključenja prethodnog postupka, a trebao je i mogao biti istaknut ranije u fazi prethodnog postupka, nije bilo moguće utvrditi visinu štete na način kako je to određeno čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu na koji se poziva tuženik, a na tuženiku je teret dokaza da štete nema ili da je manja od iznosa po tužitelju isplaćenih davanja po osnovu invalidske mirovine, koji iznos tužitelj tužbom potražuje i dokazuje službenom dokumentacijom HZMO-a ovjerenom i potpisanom po ovlaštenim osobama, koje isprave je tužitelj izdao u obavljanu javnih ovlasti povjerenih mu zakonom, pa se smatraju javnim ispravama u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZPP-a te dokazuju istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.

16. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka dakle proizlazi da je tužitelj pretrpio štetu isplaćujući invalidsku mirovinu svom osiguraniku, kojem je pravo na tu mirovinu priznato zbog posljedica prometne nesreće od 15. lipnja 1998., u kojoj je isti zadobio teške tjelesne ozljede, a koju nesreću je skrivio osiguranik tuženika, pa tužitelj prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ima pravo potraživati naknadu te štete od tužitelja. Tuženik je tijekom postupka osporio visinu štete, ali nije dokazao da šteta na koju tužitelj ima pravo nije nastala ili da je manja od iznosa koji tužitelj tužbom potražuje, budući da nije pravovremeno predložio provođenje financijskog vještačenja na tu okolnost slijedom čega nije utvrđeno koliko bi ta šteta iznosila prema odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Stoga je u pogledu visine štete prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, uz napomenu da je dio tužiteljevog zahtjeva za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. odbijen u toč. II. Presude donesene u prvom prvostupanjskom postupku zbog nastupanja zastare, koja u tom dijelu nije ukinuta Rješenjem Vrhovnog suda Republike, Hrvatske poslovni broj: Rev-713/2024-2 od 5. studenoga 2024. Slijedom svega navedeno tužbeni zahtjev tužitelja je usvojen, odnosno odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude.

17. Napominje se da je iznos iz postavljenog tužbenog zahtjeva od 24.907,28 kn, koji se prema čl. 13. st. 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/2022, 88/2022 ) smatra iznosom u euru uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona te da je preračunat u eure u skladu s odredbama čl. 14. i 15. tog Zakona.

18. Napominje da dokazi koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora, pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.

19. Na dosuđeni iznos sud je dosudio i zakonsku zateznu kamatu po stopi određenoj u čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a tijek je odredio prema zahtjevu tužitelja koji nije u suprotnosti sa odredbom iz čl. 29.st.1. ZOO-a, a niti sa odredbom iz čl. 1086. ZOO-a koji određuje dospijeće naknade imovinske štete pa tako i početak tijeka zakonske zatezne kamate, a nedvojbeno jest da se u ovom slučaju radi upravo o naknadi imovinske štete.

20. Prema čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Prema čl. 154 st. 2. Zakona o parničnom postupku ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Budući da prema citiranom propisu pravo na naknadu parničnih troškova u cjelini ili djelomično ima samo ona parnična stranka koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, a to je u ovom slučaju tužitelj čiji postotak uspjeha u parnici kad se uzme u obzir uspjeh dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva od 100%, je 89,33%, koji naknadu parničnog troška ne potražuje, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška iako je djelomično uspio u parnici u postotku od 10,66%, dakle u parnici je uspio u manjoj mjeri nego tužitelj, pa nema pravo na naknadu parničnih troškova. Stoga je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

U Varaždinu 18. lipnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ako je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

Dostaviti:

1/ Tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područna služba u Varaždinu, Kolodvorska 20c,

2/ Tuženiku po punomoćnicima, odvjetnicima u OD Župić i partneri d.o.o., Zagreb,