Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-140/2022-26

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužiteljice VŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima iz OD Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. iz Garešnice, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po odvjetnicima iz OD Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 14. svibnja 2025., održane u prisutnosti punomoćnika tužiteljice te zamjenika punomoćnika tuženika Siniše Prodanovića, odvjetnika iz Virovitice, dana 18. lipnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.994,80 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

na iznos od 0,38 EUR počam od dana 31.03.2008. pa do isplate, na iznos od 6,15 EUR počam od dana 31.10.2008. pa do isplate, na iznos od 0,15 EUR počam od dana 30.11.2008. pa do isplate, na iznos od 6,56 EUR počam od dana 31.12.2008. pa do isplate, na iznos od 7,56 EUR počam od dana 31.01.2009. pa do isplate, na iznos od 7,99 EUR počam od dana 28.02.2009. pa do isplate, na iznos od 6,38 EUR počam od dana 31.03.2009. pa do isplate, na iznos od 6,85 EUR počam od dana 30.04.2009. pa do isplate, na iznos od 5,09 EUR počam od dana 31.05.2009. pa do isplate, na iznos od 3,59 EUR počam od dana 30.06.2009. pa do isplate, na iznos od 3,95 EUR počam od dana 31.07.2009. pa do isplate, na iznos od 4,82 EUR počam od dana 31.08.2009. pa do isplate, na iznos od 4,73 EUR počam od dana 30.09.2009. pa do isplate, na iznos od 3,89 EUR počam od dana 31.10.2009. pa do isplate, na iznos od 5,45 EUR počam od dana 30.11.2009. pa do isplate, na iznos od 6,59 EUR počam od dana 31.12.2009. pa do isplate, na iznos od 8,33 EUR počam od dana 31.01.2010. pa do isplate, na iznos od 7,86 EUR počam od dana 28.02.2010. pa do isplate, na iznos od 10,2 EUR počam od dana 31.03.2010. pa do isplate, na iznos od 9,69 EUR počam od dana 30.04.2010. pa do isplate, na iznos od 16,12 EUR počam od dana 29.06.2010. pa do isplate, na iznos od 17,83 EUR počam od dana 30.06.2010. pa do isplate, na iznos od 16,48 EUR počam od dana 31.07.2010. pa do isplate, na iznos od 20,65 EUR počam od dana 31.08.2010. pa do isplate, na iznos od 19,28 EUR počam od dana 30.09.2010. pa do isplate, na iznos od 15,54 EUR počam od dana 05.11.2010. pa do isplate, na iznos od 21,28 EUR počam od dana 06.12.2010. pa do isplate, na iznos od 25,80 EUR počam od dana 05.01.2011. pa do isplate, na iznos od 25,18 EUR počam od dana 25.02.2011. pa do isplate, na iznos od 23,24 EUR počam od dana 29.03.2011. pa do isplate, na iznos od 23,17 EUR počam od dana 28.04.2011. pa do isplate, na iznos od 24,04 EUR počam od dana 05.05.2011. pa do isplate, na iznos od 30,79 EUR počam od dana 06.06.2011. pa do isplate, na iznos od 28,52 EUR počam od dana 05.07.2011. pa do isplate, na iznos od 43,79 EUR počam od dana 08.08.2011. pa do isplate, na iznos od 43,15 EUR počam od dana 05.09.2011. pa do isplate, na iznos od 31,9 EUR počam od dana 05.10.2011. pa do isplate, na iznos od 31,02 EUR počam od dana 07.11.2011. pa do isplate, na iznos od 29,81 EUR počam od dana 05.12.2011. pa do isplate, na iznos od 32,17 EUR počam od dana 05.01.2012. pa do isplate, na iznos od 34,14 EUR počam od dana 06.02.2012. pa do isplate, na iznos od 33,87 EUR počam od dana 05.03.2012. pa do isplate, na iznos od 32,93 EUR počam od dana 01.04.2012. pa do isplate, na iznos od 33,53 EUR počam od dana 30.04.2012. pa do isplate, na iznos od 34,11 EUR počam od dana 05.06.2012. pa do isplate, na iznos od 33,14 EUR počam od dana 05.07.2012. pa do isplate, na iznos od 32,34 EUR počam od dana 05.09.2012. pa do isplate, na iznos od 32,03 EUR počam od dana 10.10.2012. pa do isplate, na iznos od 32,03 EUR počam od dana 10.10.2012. pa do isplate, na iznos od 32,03 EUR počam od dana 15.01.2013. pa do isplate, na iznos od 32,01 EUR počam od dana 15.01.2013. pa do isplate, na iznos od 32,01 EUR počam od dana 15.01.2013. pa do isplate, na iznos od 31,57 EUR počam od dana 14.02.2013. pa do isplate, na iznos od 32,41 EUR počam od dana 03.01.2014. pa do isplate, na iznos od 32,41 EUR počam od dana 03.01.2014. pa do isplate, na iznos od 32,41 EUR počam od dana 03.01.2014. pa do isplate, na iznos od 32,41 EUR počam od dana 03.01.2014. pa do isplate, na iznos od 32,41 EUR počam od dana 03.01.2014. pa do isplate, na iznos od 32,41 EUR počam od dana 03.01.2014. pa do isplate, na iznos od 32,41 EUR počam od dana 03.01.2014. pa do isplate, na iznos od 32,41 EUR počam od dana 03.01.2014. pa do isplate, na iznos od 32,41 EUR počam od dana 03.01.2014. pa do isplate, na iznos od 32,41 EUR počam od dana 03.01.2014. pa do isplate, na iznos od 32,41 EUR počam od dana 03.01.2014. pa do isplate, na iznos od 3.576,58 EUR počam od dana 03.01.2014. pa do isplate, sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.062,61 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

na iznos od 6,58 EUR počam od dana 31.08.2007. pa do isplate, na iznos od 6,58 EUR počam od dana 30.09.2007. pa do isplate, na iznos od 6,58 EUR počam od dana 31.10.2007. pa do isplate, na iznos od 6,58 EUR počam od dana 30.11.2007. pa do isplate, na iznos od 6,58 EUR počam od dana 31.12.2007. pa do isplate, na iznos od 6,58 EUR počam od dana 31.01.2008. pa do isplate, na iznos od 12,14 EUR počam od dana 29.02.2008. pa do isplate, na iznos od 12,14 EUR počam od dana 31.03.2008. pa do isplate, na iznos od 12,14 EUR počam od dana 30.04.2008. pa do isplate, na iznos od 12,14 EUR počam od dana 31.05.2008. pa do isplate, na iznos od 12,14 EUR počam od dana 30.06.2008. pa do isplate, na iznos od 12,14 EUR počam od dana 31.07.2008. pa do isplate, na iznos od 12,14 EUR počam od dana 31.08.2008. pa do isplate, na iznos od 12,14 EUR počam od dana 30.09.2008. pa do isplate, na iznos od 12,14 EUR počam od dana 31.10.2008. pa do isplate, na iznos od 12,14 EUR počam od dana 30.11.2008. pa do isplate, na iznos od 12,14 EUR počam od dana 31.12.2008. pa do isplate, na iznos od 12,50 EUR počam od dana 31.01.2009. pa do isplate, na iznos od 12,50 EUR počam od dana 28.02.2009. pa do isplate, na iznos od 12,50 EUR počam od dana 31.03.2009. pa do isplate, na iznos od 12,50 EUR počam od dana 30.04.2009. pa do isplate, na iznos od 12,50 EUR počam od dana 31.05.2009. pa do isplate, na iznos od 12,50 EUR počam od dana 30.06.2009. pa do isplate, na iznos od 13,21 EUR počam od dana 31.07.2009. pa do isplate, na iznos od 13,21 EUR počam od dana 31.08.2009. pa do isplate, na iznos od 13,21 EUR počam od dana 30.09.2009. pa do isplate, na iznos od 13,21 EUR počam od dana 31.10.2009. pa do isplate, na iznos od 13,21 EUR počam od dana 30.11.2009. pa do isplate, na iznos od 13,21 EUR počam od dana 31.12.2009. pa do isplate, na iznos od 12,17 EUR počam od dana 31.01.2010. pa do isplate, na iznos od 12,17 EUR počam od dana 28.02.2010. pa do isplate, na iznos od 12,17 EUR počam od dana 31.03.2010. pa do isplate, na iznos od 12,17 EUR počam od dana 30.04.2010. pa do isplate, na iznos od 12,17 EUR počam od dana 31.05.2010. pa do isplate, na iznos od 12,17 EUR počam od dana 30.06.2010. pa do isplate, na iznos od 13,18 EUR počam od dana 31.07.2010. pa do isplate, na iznos od 13,18 EUR počam od dana 31.08.2010. pa do isplate, na iznos od 13,18 EUR počam od dana 30.09.2010. pa do isplate, na iznos od 13,18 EUR počam od dana 31.10.2010. pa do isplate, na iznos od 10,86 EUR počam od dana 30.11.2010. pa do isplate, na iznos od 10,86 EUR počam od dana 31.12.2010. pa do isplate, na iznos od 10,20 EUR počam od dana 31.01.2011. pa do isplate, na iznos od 10,20 EUR počam od dana 28.02.2011. pa do isplate, na iznos od 10,20 EUR počam od dana 31.03.2011. pa do isplate, na iznos od 10,20 EUR počam od dana 30.04.2011. pa do isplate, na iznos od 8,60 EUR počam od dana 31.05.2011. pa do isplate, na iznos od 8,60 EUR počam od dana 30.06.2011. pa do isplate, na iznos od 9,23 EUR počam od dana 31.07.2011. pa do isplate, na iznos od 7,67 EUR počam od dana 31.08.2011. pa do isplate, na iznos od 7,67 EUR počam od dana 30.09.2011. pa do isplate, na iznos od 7,67 EUR počam od dana 31.10.2011. pa do isplate, na iznos od 7,67 EUR počam od dana 30.11.2011. pa do isplate, na iznos od 7,67 EUR počam od dana 31.12.2011. pa do isplate, na iznos od 7,37 EUR počam od dana 31.01.2012. pa do isplate, na iznos od 7,37 EUR počam od dana 29.02.2012. pa do isplate, na iznos od 7,37 EUR počam od dana 31.03.2012. pa do isplate, na iznos od 7,37 EUR počam od dana 30.04.2012. pa do isplate, na iznos od 7,37 EUR počam od dana 31.05.2012. pa do isplate, na iznos od 7,37 EUR počam od dana 30.06.2012. pa do isplate, na iznos od 7,37 EUR počam od dana 31.07.2012. pa do isplate, na iznos od 7,37 EUR počam od dana 31.08.2012. pa do isplate, na iznos od 7,37 EUR počam od dana 30.09.2012. pa do isplate, na iznos od 7,37 EUR počam od dana 31.10.2012. pa do isplate, na iznos od 7,37 EUR počam od dana 30.11.2012. pa do isplate, na iznos od 7,37 EUR počam od dana 31.12.2012. pa do isplate, na iznos od 7,65 EUR počam od dana 31.01.2013. pa do isplate, na iznos od 7,65 EUR počam od dana 28.02.2013. pa do isplate, na iznos od 7,65 EUR počam od dana 31.03.2013. pa do isplate, na iznos od 7,65 EUR počam od dana 30.04.2013. pa do isplate, na iznos od 7,65 EUR počam od dana 31.05.2013. pa do isplate, na iznos od 7,65 EUR počam od dana 30.06.2013. pa do isplate, na iznos od 7,65 EUR počam od dana 31.07.2013. pa do isplate, na iznos od 7,65 EUR počam od dana 31.08.2013. pa do isplate, na iznos od 7,65 EUR počam od dana 30.09.2013. pa do isplate, na iznos od 7,65 EUR počam od dana 31.10.2013. pa do isplate, na iznos od 7,65 EUR počam od dana 30.11.2013. pa do isplate, na iznos od 7,65 EUR počam od dana 31.12.2013. pa do isplate, na iznos od 302,05 EUR počam od dana 03.01.2014. pa do isplate, sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 1.867,03 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 2.090,70 EUR.

Obrazloženje

1. Parnični postupak pokrenut je tužbom od 2. lipnja 2019. tužitelja sada pok. FŠ (tužba zaprimljena 7. lipnja 2029. pod posl. br. P-309/19), u kojoj je tužitelj naveo da je s tuženikom 6. prosinca 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 9012145919, kojim mu je odobren i stavljen na raspolaganje, kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 22.000,00 CHF protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci (20 godina). Za trajanja otplate kredita po Ugovoru iz toč. 1. tužbe kamatna stopa je sa početne koja je navedena u ugovoru više puta mijenjana na štetu tužitelja, a sve to sukladno odredbi članka 4. Ugovora o kreditu, a koja odredba je utvrđena nepoštenima i ništetnima, kako je to navedeno u toč. 3. tužbe. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske post. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, među ostalim bankama, i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015. Čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača...obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. S obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Tužitelj nije bio u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev u ovom predmetu iz ražinoga što mu tuženik na njegov zahtjev nije dostavio prvi otplatni plan kao i sve obavijesti o promjeni kamatnih stopa, odnosno pregled promjena kamatnih stopa po ugovoru iz toč. 1 ove tužbe, a bez te dokumentacije tužitelju je onemogućeno vršenje preliminarnog izračuna za potrebe ovog postupka. Da bi tužitelj u okviru ovog postupka postavio određeni tužbeni zahtjev nužno je provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Temeljem svega prethodno iznesenoga tužitelj je predložio da sud donese presudu, kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos koji bude utvrđen po provedenom vještačenju, kao i troškove postupka.

1.1. Na ročištu od 27. listopada 2020. doneseno je rješenje kojim se utvrđuje prekid postupka zbog smrti prvotnog tužitelja FŠ. Nakon što je supruga tužitelja VŠ izjavila da preuzima postupak, sud je rješenjem od 6. travnja 2022. odredio nastavak postupka, sada pod posl. brojem P-140/2022. Da je tužiteljica supruga pok. tužitelja FŠ, i stoga legitimirana za preuzimanje ovog postupka, razvidno je iz priložene preslike pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javne bilježnice Eme Nađ Bajsar iz Virovitice, posl. br. O-142/20-8 od 11. ožujka 2020. (list 170-172).

1.2. Nakon što je u postupku provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje tužiteljica je, podneskom od 7. ožujka 2025. (list 269-273), uredila i specificirala tužbeni zahtjev, na način da potražuje isplatu iznosa od ukupno 6.057,41 EUR, od toga zbog porasta tečaja valute CHF u odnosu HRK iznos od 4.994,80 EUR te zbog promjenjive kamatne stope iznos od 1.062,61 EUR, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti nejasan i nedefiniran u dijelu koji se odnosi na isplatu, obzirom da takav zahtjev nije potkrijepljen materijalnim dokazima i potrebnom relevantnom dokumentacijom, a tužitelj nije dokazao da bi bili ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku. Naime, tužitelj nije priložio materijalne dokaze o tome koju je točno dokumentaciju zatražio od tuženika, kao što nije dokazao niti da se radi o dokumentaciji kojom on sam ne raspolaže, stoga se u pogledu dijela tužbenog zahtjeva za isplatu, tužba ima smatrati neurednom i podobnom za odbačaj. Kako tužbeni zahtjev nije definiran u smislu dokumentacije koju je tuženik dužan dostaviti, kao što tužitelj nije pružio dokaze niti na okolnost da nisu u mogućnosti postaviti tužbeni zahtjev bez dokumentacije koju je „dužan" dostaviti tuženik, predlaže se u tom smislu tužbu odbaciti kao nepotpunu u dijelu koji se odnosi na isplatu. Neupitno je, dakle, da je konkretan tužbeni zahtjev pogrešno formuliran, te da tužitelju nedostaje valjani pravni temelj za postavljanje kondemnatornog zahtjeva za isplatu, stoga tužba u cjelini sadrži procesne nedostatke koji ju čine nepodobnom za raspravljanje, kao i da nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe. Tužbeni zahtjev istaknut u tužbi tužitelja upravljen je na isplatu iznosa tužbenog zahtjeva zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a što bi, prema navodima iz tužbe, predstavljalo iznos za koji je tužitelj „pretplatio" rate kredita po predmetnom ugovoru o kreditu, sve pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe prigovor neurednosti tužbe, budući da ista nije podobna za raspravljanje jer ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Nadalje, iz odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o parničnom postupku, kao temelj po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj P2-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu pretplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu pretplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. U postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Također, a kako je već i ranije istaknuto, tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjeta, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem. Obzirom da je iz tužbe i načina na koji je postavljen tužbeni zahtjev razvidno da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj Pž-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138. a. i čl. 502. e. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP/09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 tuženiku se "…nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće". Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž- 7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija" već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis - zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime, u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikad nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnima informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs- Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute." . Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju či. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO)." Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime. iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavnost pojedinih odredbi Sporazuma niti za pobojnost ovoga, a time i pretpostavki za brisanje upisane hipoteke." Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužiteljica se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenila kako joj, sukladno njezinim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer" poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno učinio. NadaIje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: "Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica upoznata sa svakom od točaka Ugovora. Tuženik ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu, tuženik citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine." Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka, kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke". Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da "građani koji su se na odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.". Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti" kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom". Naime, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom, odnosno odredivom. Također, iz odredbe čl. 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Ovakvim zahtjevom tužitelj zapravo neosnovano na tuženika prebacuje odgovornost i posljedice svog nemarnog ponašanja vezano za svoj eventualni propust da se adekvatno dodatno informira o uvjetima, posljedicama i rizicima sklapanja spornog ugovora o kreditu, ili da se obrati nadležnoj osobi tuženika radi dodatnih pojašnjenja, a u situaciji u kojoj mu je tuženik prethodno, u skladu s a zakonom i važećim internim propisima, omogućio upoznavanje s istima te ga obavijestio i informirao o svim mogućim rizicima i posljedicama ulaska u kreditni odnos. Vrhovni sud RH svojom odlukom Gzz-2/02-2, utvrđuje da „ …pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška … stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje." Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva", dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, stoga nije bilo mjesta primjeni bilo koje druge kamatne stope po kreditu izuzev tako ugovorene. Izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.g. uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01.01.2014.g., a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog zakonom reguliranog kriterija na razdoblje prije je nedopustivo i nezakonito, jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. U vrijeme zaključenja i važenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN-96/03, dalje ZZP), gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog" ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke", koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom odrezivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 141. st. 1. i 2. i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993., koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba iIi davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;"....ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ..."proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;" (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom, kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu" kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, ovise o svim navedenim uvjetima što je notorno. Nadalje, svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom o%, održavanje min. 17 % kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa - na godinu s prinosom 0 %. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva) HNB je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom namjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0 %. Obje su mjere utjecale na porast troškova financiranja tuženik je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kredima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008) HNB ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa. Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5- godišnjoj razini podigao između 3% - 5%, ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. S druge strane bitno je istaći da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare utužene tražbine.

3. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem preslika Ugovora o kreditu br. 901214519 od 6. prosinca 2006., čitanjem pregleda uplata po predmetnom kreditu (list 13-14), plana otplate kredita (list 51-60 spisa), izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2023., izreke presuda VS RH br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., preslike rješenja o nasljeđivanju javne bilježnice Eme Nađ Bajsar iz Virovitice, br. O-142/20-8 od 11. ožujka 2020., knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku mr. sc. Josipu Poljaku, dopunskim vještačenjem po istom vještaku te saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke.

4. Nije sporno da je između pravnog prednika tužiteljice, sada pok. FŠ, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita, zaključen Ugovor o kreditu br. 901214519 od 6. prosinca 2006., na iznos kunske protuvrijednosti od 22.000,00 CHF po srednjem tečaju Banke važećem na dan korištenja kredita, s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 20 godina (240 mjeseci), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF na dan plaćanja, s dospijećem anuiteta svakog posljednjeg dana u mjesecu i s ugovorenom kamatnom stopom od 4,70 % godišnje, s tim da je u čl. 4. Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa, dok je u čl. 7.2. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

5. Sporno je da li su ništetne citirane odredbe čl. 1., čl. 4. i čl. 7.2. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, da li je tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti novčane iznose specificirane u podnesku tužiteljice od 7. ožujka 2025., te ako je, po kojem pravnom osnovu je dužan to učiniti, te je sporan tuženikov prigovor zastare utužene tražbine.

6. Neosnovano tuženik tvrdi da nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu odredbe čl. 186. b Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 87/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje ZPP), jer da tužitelj nije priložio materijalne dokaze o tome koju točno dokumentaciju je zatražio od tuženika, kao što nije dokazao niti da se radi o dokumentaciji kojom on sam ne raspolaže. Naime, uz tužbu prileži zahtjev prvotnog tužitelja FŠ od 2. svibnja 2019., upućen tuženiku, iz kojeg je razvidno da je od tuženika zatražena dostava točno određene dokumentacije (otplatni plan i pregled promjeni kamatne stop te sve odluke Banke o promjeni kamatne stope), za koju dokumentaciju se u tužbi tvrdi da tuženik nije postupio po navedenom zahtjevu. Odredbom čl. 186. b st. 3. ZPP određeno je da u sporovima u kojima tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenosa prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik da potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati (tzv. stupnjevita tužba). Nakon što je u postupku provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje tužiteljica je, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, podneskom od 7. ožujka 2025. (list 269-273) uredila i specificirala tužbeni zahtjev.

7. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor neurednosti tužbe jer da tužba nije podobna za raspravljanje, budući da ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana te odredbe ugovora o kreditu valutnoj klauzuli. Naime, točno je da tužba ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništenosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu gdje ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, međutim, u činjeničnim navodima tužbe tužiteljica se pozvala na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom toga, cijeneći da, sukladno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) na ništetnost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti, o ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, sud je odlučio kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. st. 1. ZPP, budući da o rješenju tog pitanja ovisi odluka o glavnoj stvari.

8. Na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud smatra tužbeni zahtjev, uređen i specificiran u podnesku tužiteljice od 7. ožujka 2025. (list 269- 273), u cijelosti osnovanim, budući da je utvrđeno da se radi o utuženim novčanim iznosima koje je prednik tužiteljice FŠ, kao korisnik kredita, isplatio tuženiku na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu čl. 1., čl. 4. i čl. 7.2., u dijelu gdje je ugovorena valuta za CHF, uz koju je vezana glavnica, te promjenjiva kamatna stopa koja se tijekom trajanja ugovornog odnosa mijenjala jednostranim odlukama Banke.

9. Potrebno je istaknuti da, kada je riječ o ugovaranju valutne klauzule, odredbom čl. 22. st. 1. ZOO propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u domaćoj valuti izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja domaće valute u odnosu prema stranoj valuti. Nadalje, rješenjem Ustavnog suda RH, broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., utvrđeno je da je citirana zakonska odredba suglasna sa Ustavom RH, a prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH, izraženog u presudi i rješenju br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., navedena zakonska odredba je u skladu sa prisilnim propisima. Unatoč navedenom, sud smatra da su sporne ugovorne odredbe, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, ništetne jer se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03.

10. Iako tužiteljica, kako je to razvidno iz njezinog iskaza, nema neposrednih niti posrednih saznanja o pregovorima koji su vođeni između njezinog supruga i Banke o uvjetima kreditiranja, niti dakle ima saznanja da li je tuženik obavijestio njezinog supruga i uopće informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču, iz drugih provedenih dokaza proizlazi da su sporne ugovorne odredbe, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama Banke, ništetne.

10.1. Naime, radi se o Ugovoru o kreditu koji je napisan na uniformiranom obrascu u kojem su uvjeti kreditiranja unaprijed određeni od stane Banka, koji se nisu mogli mijenjati pregovorima između korisnika kredita i Banke. Kod takvih standardiziranih ugovora mijenjala su se samo imena korisnika kredita, iznosi kredita, rokovi otplate i početna ugovorena kamatna stopa, te stoga nema nikakve sumnje da pravni prednik tužiteljice nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj spornih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a niti su pravni prednik tužiteljice i tuženik pojedinačno pregovarali i utvrdili egzaktne parametre i kriterije te metodu izračuna parametara koji će utjecati na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene redovne kamate, niti je prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik pravnog prednika tužiteljice, kada je riječ o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica za CHF informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Da je tome tako razvidno je i iz navoda odgovora na tužbu gdje je tuženik naveo "NadaIje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.". Time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja izraženom u odredbi čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03), što sporne ugovorne odredbe, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzulom i promjenjiva kamatna stopa, čini nepoštenima i stoga ništetnima. Naime, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ovakav pravni stav suda sukladan je zaključku Vrhovnog suda RH izraženom u odluci posl. broj Revt-249/14-2, prema kojem su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

10.2. Da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, a time i ništetnim, proizlazi iz činjenice da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesenoj u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pokrenutom tužbom tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv banaka, između ostalih i protiv ovdje tuženika, u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, utvrđeno je da je tuženik, u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09). Vrhovni sud RH svojim odlukama posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništenim odredbi ugovora o kreditu u s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka.

10.3. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je 6. prosinca 2006., odnosno tijekom razdoblja od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. za koje je citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka.

10.3. S obzirom da je citirana presuda donesena u kolektivnom sporu, ista je u smislu odredbi čl. 502. c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN-41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14) obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je sud vezan za utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora i dužan ih je primijeniti. Naime, odredbom čl. 502. a st. 1. ZPP određeno je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, istovjetno je određeno i odredbom čl. 118. ZZP/14, kojom je propisano je da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Ovakvo pravno stajalište izraženo je i u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

10.4. Vrhovni sud RH u svojoj odluci, posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., zauzeo je istovjetno pravno shvaćanje, prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

11. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva, specificiranog u podnesku tužiteljice od 7. ožujka 2025. (list 269-273), proizlazi iz rezultata provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja. Naime, u vještačkom nalazu i mišljenju od 4. rujna 2024. knjigovodstveni vještak Josip Poljak naveo je da su Privredna banka Zagreb d.d. (dalje tuženik) i pok. FŠ, kojega je nakon smrti u sporu zamijenila kao nasljednica VŠ (dalje tužitelj) sklopili Ugovor o kreditu broj 9012145919 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa slijedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita od 22.000,00 švicarskih franaka (u daljnjem tekstu CHF) u protuvrijednosti u hrvatskim kunama (dalje HRK) prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan isplate kredite, rok otplate od 240 mjeseci, godišnja kamatna stopa 4,70% godišnje (promjenjiva), otplata kredita u mjesečnim ratama, prvi rata dospijeva 31. siječnja 2007., a slijedeće svakog zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu. Uvidom u dostavljenu Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope za partiju kredita br. 9012145919 (izvor Privredna banka Zagreb, u daljnjem tekstu Otplatna tablica) i Knjigovodstvene kartice kredita broj 9012145919 na dan 13.06.2022.g. (izvor Privredna banka Zagreb, u daljnjem tekstu Knjigovodstvena kartica) utvrđeno je da je predmetni kredit dan na korištenje korisniku kredita odnosno isplaćen dana 13. prosinca 2006. u cjelokupnom odobrenom iznosu od 22.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate kredita za CHF (1 CHF = 4,613357 HRK) u iznosu od 101.493,85 HRK. Uvidom u dostavljeni Plan otplate po kreditu broj 9012145919 (izvor Privredna banka Zagreb, u daljnjem tekstu Plan otplate) tuženik je u petnaest navrata promijenio kamatnu stopu te je pritom došlo i do promijene ugovorenog anuiteta. Prema Planu otplate, a na osnovu promijenjenog anuiteta, tuženik je vršio obračun dugovanja i tužitelju naplaćivao mjesečne anuitete preračunate u HRK po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja. Prilikom vještačenja uzete su u obzir sve promijenjene otplatne tablice kredita odnosno. Nalaz je napravljen na osnovu mjesečnih anuiteta koji su bili u primjeni od datuma u skladu s Planom otplate te usporedbe preračuna u HRK prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan plaćanja anuiteta prema otplatnoj tablici i preračuna u HRK prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan isplate kredita (datum korištenja kredita 13. prosinca 2006.) sve do prijevremene otplate kredita 3. siječnja 2014. U tablici 1. prikazan je pregled uplata po kreditu u HRK koje je izvršio tužitelj na osnovu obračuna tuženika prema srednjem tečajem tuženika važećim za CHF na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Prema dostavljenom Pregledu uplata po kreditu na dan 13. lipnja 2022. tužitelj je uplatio tijekom otplate 85 anuiteta kredita ukupno iznos od 30.133,47 CHF (glavnica 22.000,00 CHF + kamata 8.133,47 CHF) u protuvrijednosti u HRK obračunatim prema srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja anuiteta u ukupnom iznosu od 176.219,15 HRK/ 23.388,30 EUR. Da je kroz cijelo vrijeme otplate kredita prilikom preračuna mjesečnih anuiteta iz CHF u HRK primijenjen početni srednji tečaj tuženika važeći za CHF na dan isplate kredita (1 CHF = 4,613357 HRK) tužitelj bi tijekom otplate kredita trebao uplatiti ukupno iznos od 139.016,45 HRK/18.450,65 EUR. Razlika između ukupno uplaćenog u odnosu na ukupno ugovorenog iznosi 37.202,84 HRK/4.937,67 EUR. Utvrđena pozitivna razlika anuiteta zbog promjene tečaja (preplaćeno). U tablici 2. prikazan je izračun pozitivne razlike mjesečnih anuiteta za svaki od 65 anuiteta kada je srednji tečaj CHF na dan plaćanja bio viši od početnog srednjeg tečaja CHF na dan isplate kredita, u ukupnom iznosu od 37.633,33 HRK/4.994,80 EUR. Utvrđena negativna razlika anuiteta zbog promjene tečaja (potplaćeno). U tablici 3. prikazan je izračun negativne razlike mjesečnih anuiteta za svaki od 20 anuiteta kada je srednji tečaj CHF na dan dospijeća bio niži od početnog srednjeg tečaja CHF na dan isplate kredita, u ukupnom iznosu od -430,49 HRK/-57,14 EUR. Utvrđena razlika zbog promjene kamatne stope. U skladu s postavljenim zadatkom, u tablici 4. prikazan je Plan otplate kojeg je primijenio tuženik u predmetnom razdoblju otplate. Razlika anuiteta zbog promjene kamatne stope izračunata je kao razlika stvarno plaćenih anuiteta prema Planu otplate i ugovorenih anuiteta prema Otplatnoj tablici, za svaki pojedini anuitet na dan plaćanja tijekom otplate kredita. U skladu s navedenim ukupna razlika anuiteta nakon konačne otplate predmetnog kredita iznosi 1.735,45 CHF. Razlika zbog promjene kamatne stope, u protuvrijednosti u HRK, izračunata je tako da je ukupna razlika kamata u CHF pomnožena sa srednjim tečajem tuženika važećim za CHF na dan isplate kredita (1 CHF = 4,613357 HRK), što iznosi 8.006,25 HRK/1.062,61 EUR. U zaključnom mišljenju vještak je istaknuo da je u skladu s navedenim činjenicama i izračunima iz Nalaza mišljenja, u odnosu na situaciju da je kroz cijelo vrijeme otplate kredita prilikom preračuna i plaćanja mjesečnih anuiteta iz CHF u HRK primijenjen početni srednji tečaj tuženika važeći za CHF na dan isplate kredita (1 CHF = 4,613357 HRK) tužitelj je zbog valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) na ime porasta tečaja CHF, prilikom obračuna i naplate mjesečnih anuiteta preračunavanjem u HRK, preplatio 65 anuiteta u ukupnom iznosu od 37.633,33 HRK/4.994,80 EUR. U odnosu na situaciju da je kroz cijelo vrijeme otplate kredita vrijedila ugovorena kamatna stopa (4,70%) tužitelj je zbog promjenjive kamatne stope preplatio anuitete u ukupnom iznosu od 8.006,25 HRK/ 1.062,61 EUR. Dakle, tijekom otplate kredita u razdoblju od dospjelosti prvog anuiteta 31. siječnja 2007. pa do prijevremene otplate kredita 3. siječnja 2014. zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF tužitelj je u odnosu na situaciju da je vrijedila ugovorena kamatna stopa i da se valutna klauzula nije primjenjivala prilikom obračuna i naplate mjesečnih anuiteta preračunavanjem u HRK preplatio anuitete u ukupnom iznosu od 45.639,58 HRK/ 6.057,41 EUR.

11.1. U dopunskom vještačkom nalazu i mišljenju od 20. siječnja 2025. vještak je mjesečne iznose preplate kredita (za svaki anuitet) iskazao i u valuti EUR, na način da su izračunati iznosi u HRK preračunati u EUR prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK.

11.2. Sud u cijelosti prihvaća vještački nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, zajedno sa dopunskim nalazom, jer je vještački nalaz u cjelini dan u skladu sa pravilima struke i vještine te utemeljen na vjerodostojnoj dokumentaciji i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogao ispitati, niti su stranke imale primjedbe na tako dani vještački nalaz i mišljenje.

12. Utvrdivši da su ništetne citirane odredbe čl. 1., čl. 4. i čl. 7. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, utvrđeno je da je tuženik u obvezi tužiteljici isplati novčane iznose specificirane u podnesku od 7. ožujka 2025. (list 269-273), budući se radi o iznosima kojima je preplaćen predmetni kredit, a do koje preplate je došlo, kako je to utvrđeno provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, zbog promjene tečaja valute CHF i promjenjive kamatne stope.

12.1. Obveza tuženika da tužiteljici vrati utužene novčane iznose temelji se na odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da u slučaju ništenosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, s tim da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, kako to određuje odredba st. 3. istog članka, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Slijedom toga, tuženik je kao stjecatelj novčanog iznosa koji je pravni prednik tužiteljice preplatio po osnovi ništetnih citiranih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, dužan preplaćeni iznos vratiti tužiteljici kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove.

13. Cijeneći da je provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno da je pravni prednik tužiteljice kroz razdoblje otplate kredita zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule preplatio kredit u ukupnom iznosu od 6.057,41 EUR, od toga zbog valutne klauzule u CHF iznos od 4.994,80 EUR, te zbog promjene kamatne stope iznos od 1.062,61 EUR, koliko tužiteljica i potražuje u tužbenom zahtjevu specificiranom u podnesku od 7. ožujka 2025., sud je tužbeni zahtjev temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO u cijelosti usvojio te presudio kao u st. I i II izreke.

13.1. Na dosuđeni iznos tuženik je dužan tužiteljici platiti zakonske zatezne kamate jer je tuženik nepošteni stjecatelj preplaćenog iznosa, budući je već u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu mogao znati da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništetne te je stoga znao da mu ne pripada ono što je temeljem ništetnih ugovorenih odredbi primio. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je za razdoblje od uplate svakog pojedinog u izreci taksativno navedenog mjesečnog iznosa preplate pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj odredbom čl. 3. Zakon o izmjenama i dopuna Zakona o obveznim odnosima (NN-78/15), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (NN-114/22) i odredbi čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN-156/22), a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN-155/23).

14. Sud nije uzeo u obzir vještačenjem utvrđenu negativnu razliku u iznosu od 57,14 EUR, odnosno manje plaćeni iznos po osnovi tečajne razlike kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan korištenja kredita. Ovo stoga što tuženik u postupku nije istaknuo procesni prigovor radi prebijanja niti materijalno pravni prigovor prijeboja, a niti je postavio protutužbeni zahtjev. Naime, prema pravnom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odluci br. Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., u situacijama kada se zahtjeva djelomično utvrđenje ništetnim odredbi ugovora, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, osim ukoliko u tom pravcu nije istaknut prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, što ovdje nije slučaj.

15. Tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Naime, odredbom čl. 241. ZOO određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 245. st. 1. ZOO propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pokretanjem navedenog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, a zastarijevanje individualnih restitucijskih zahtjeva počelo je teći iznova, i to od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Citirana presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13, kojom je u tom dijelu presuda potvrđena, dok je citirana presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/2017-10, kojom je u tom dijelu presuda potvrđena, utvrđeno je da nije nastupila zastara utuženog potraživanja, budući da od dana pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno od 13. lipnja 2014. te od 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja predmetne tužbe 7. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tuženika da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od ukupno 1.867,03 EUR, i to (uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi u iznosu od 10.001,00 kn/1.327,36 EUR) iznos od 100,00 EUR na ime nagrade punomoćnika tužiteljice za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 200,00 EUR za zastupanje po punomoćniku na ročištima od 27. listopada 2020. i 7. lipnja 2022. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te, uzimajući u obzir da je podneskom tužiteljice od 7. ožujka 2025. tužbeni zahtjev povećan na iznos od 6.057,41 EUR, iznos od 400,00 EUR za zastupanje na ročištima od 15. travnja i 14. svibnja 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 100,00 EUR za sastav obrazloženog podneska od 9. rujna 2019. (prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi) te 400,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 9. prosinca 2024. i 7. ožujka 2025. (prema vrijednosti predmeta spora nakon povećanja tužbenog zahtjeva, Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 150,00 EUR za sastav podnesaka od 5. listopada i 5. studenoga 2020., 9. lipnja 2021., 9. veljače 2022., 5. prosinca 2023. i 9. siječnja 2024. (prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi, Tbr. 8. toč. 4. Tarife), 337,50 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife), 46,80 EUR za troškove puta punomoćnika tužiteljice na relaciji Virovitica (gdje punomoćnik tužiteljice ima pisarnicu)

– Slatina i natrag, za dolazak na ročišta od 15. travnja i 14. svibnja 2025. (60 km x 2 x 0,39 EUR/km, Tbr. 50. st. 3. Tarife) te u troškovniku zatraženi iznos od 132,73 EUR za troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

16.1. Sud je kao neosnovan odbio zahtjev tužiteljice za naknadom troškova za sudsku pristojbu na tužbu i presudu, jer navedene troškove tužiteljica nije imala. Naime, sudsku pristojbu na tužbu tužiteljica do sada nije platila, niti će istu morati platiti, kao niti pristojbu na presudu. Naime, odredbom čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN-118/18 i 51/23) određeno je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

16.2. S obzirom na sve navedeno, sud je obvezao tuženika da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.867,03 EUR, dok je zahtjev tužiteljice za naknadom preostalog troška u iznosu od 2.090,70 EUR, sud kao neosnovan odbio.

16.3. Na dosuđeni iznos troškova tuženik je dužan tužiteljici platiti zakonske zatezne kamate, tekuće od donošenja presude 18. lipnja 2025. do isplate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

U Slatini, 18. lipnja 2025.

S u d a c:

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. OD Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. iz Garešnice - punomoćnik tužitelja.

2. OD Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba - punomoćnik tuženika.