REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-5577/23-41

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TVC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 10. lipnja 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice TV, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika AV, odvjetničkog vježbenika, dana 18. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužiteljici TVC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 4.294,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 10,27 eura od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 11,05 eura od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 12,92 eura od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,74 eura od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,16 eura od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,57 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 8,20 eura od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,33 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,05 eura od 02. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 8,50 eura od 02. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,48 eura od 15. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,69 eura od 11. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 8,78 eura od 24. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,27 eura od 26. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 16,95 eura od 23. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 19,23 eura od 22. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 24,22 eura od 22. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 26,49 eura od 21. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 30,29 eura od 19. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 36,28 eura od 22. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 35,01 eura od 20. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 32,52 eura od 23. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 39,81 eura od 06. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 45,73 eura od 17. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 45,21 eura od 17. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 52,23 eura od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 43,43 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 46,59 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 42,34 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 42,98 eura od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 59,42 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 60,55 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 75,02 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 67,50 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 59,82 eura od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 58,86 eura od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 58,18 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 61,55 eura od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 65,20 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 65,47 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 63,08 eura od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 64,26 eura od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 65,38 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 63,61 eura od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 64,20 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 63,21 eura od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 60,67 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 63,35 eura od 01. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 62,57 eura od 15. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 60,80 eura od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 63,61 eura od 12. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 63,61 eura od 12. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 57,50 eura od 14. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 56,75 eura od 13. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 57,28 eura od 31. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 57,28 eura od 31. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 645,90 eura od 31. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 35,38 eura od 14. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 44,74 eura od 13. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 46,77 eura od 12. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 46,76 eura od 14. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 48,76 eura od 12. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 46,79 eura od 16. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 46,93 eura od 14. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 48,29 eura od 14. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 47,53 eura od 15. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 45,98 eura od 21. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 47,47 eura od 15. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 47,59 eura od 19. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 48,22 eura od 13. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 48,59 eura od 20. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 50,64 eura od 14. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 50,75 eura od 03. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 50,75 eura od 03. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 51,11 eura od 16. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 51,09 eura od 14. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 51,09 eura od 14. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 51,09 eura od 20. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 51,09 eura od 02. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 51,09 eura od 16. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 51,09 eura od 14. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 51,09 eura od 15. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 51,09 eura od 01. listopada 2015. godine do isplate te na

- iznos od 51,09 eura od 01. listopada 2015. godine do isplate

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.400,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja se za razdoblje od 01. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 3.072,10 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. prosinca 2015. godine do isplate.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 72,06 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da su tužiteljica i tuženik dana 12. listopada 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9012020674 temeljem kojeg je tuženik tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 30.048,69 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Naime tužiteljica se obvezala tuženiku iznos kredita platiti u 132 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom o kreditu određena kao promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana i koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,25%. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da tužiteljici prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu bili prezentirani rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijede rasta tečaja, već joj je naprotiv kredit uz valutu CHF ponuđen kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom, s time da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima, što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužiteljice je istaknuo da neovisno o sklopljenom Aneksu Ugovoru o kreditu kojim se regulirala konverzija kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u eur postoji ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i pravo tužiteljice na isplatu, jer kako konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi iz zakona te nije moguća voljom ugovornih strana, tada je i izvršena konverzija sklapanjem dodataka Ugovoru o kreditu ništetna budući da, po prirodi stvari, dodatak ugovoru prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 4.294,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da je tužiteljica u potpunosti namirena i restituirana prilikom konverzije, zbog čega se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da je tužiteljica sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika, radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), s time da je Vrhovni sud RH u oglednom postupku vođenim pod brojem T1/19 rješenjem od 04. ožujka 2020. godine utvrdio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze konvertirali sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u obveze s naslova ugovora o kreditu u eur nemaju pravni interes za vođenjem postupaka usmjerenih na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Nadalje punomoćnik tuženika je napomenuo da je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno uklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredbe članka 138 a Zakona o zaštiti potrošača pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Naime položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačuje se s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit u euri, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, s time da se navedena intervencija zakonodavca odnosila i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, što je regulirano odredbama članka 19 b i 19 c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. S obzirom da se pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev, odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakve učinke na nove, konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana za CHF već uz eur, a tužiteljica je mogla odbiti ponuđenu konverziju koju joj je tuženik, banka, morala ponuditi. Isto tako punomoćnik tuženika je prigovorio da bi tužiteljica bila potrošač te je ujedno istaknuo prigovor zastare potraživanja, kao i prigovor radi prijeboja i to u odnosu na priznatu razliku u provedenoj konverziji u iznosu od 3.072,10 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. prosinca 2015. godine do isplate. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 9012020674 od 12. listopada 2006. godine (stranica 12-18, 47-53 i 444-450 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 26-28 spisa), u presliku pregleda uplata po kreditu na dan 06.06.2023 (stranica 30-34 i 433- 437 spisa), u presliku I. (prvog) Dodatka Ugovoru o kreditu br. 9012020674 od 07. kolovoza 2013. godine (stranica 35-37 i 441-443 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012020674 od 10. prosinca 2015. godine (stranica 38-42 i 349-353 spisa), u presliku plana otplate (stranica 43, 345-347 i 354 spisa), u presliku otplatne tablice s prikazom efektivne kamatne stope (stranica 44-46, 342- 344 i 438-440 spisa), u presliku knjigovodstvene kartice (stranica 54-94 i 355-395 spisa), u presliku dopisa – konverzija kredita po ugovoru o kreditu broj 9012020674 (stranica 95-97 i 396-398 spisa), u presliku izračuna konverzija kredita na dan 30. rujna 2015. godine (stranica 99-109 i 400-410 spisa), u presliku izvatka otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. godine po ugovoru o kreditu broj 9012020674 (stranica 111 i 412 spisa), u presliku izračuna tečajne razlike za konvertirani kredit Privredne banka Zagreb – korisnik TVC (stranica 122-132 i 422-432 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 170-246 i 317-329 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 477 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 495-508 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 538-539 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor, dana 12. listopada 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 30.048,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate 132 mjeseca i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,25%, koja je promjenjiva sukladno „odluci Banke o kreditiranju građana“, kao i činjenica da se tužiteljica, korisnica kredita, obvezala otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 10. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, s time da je sporno i potrošačko svojstvo tužiteljice, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i postoji li potraživanje tuženika prema tužiteljici.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice tužbenim zahtjevom od 09. svibnja 2025. godine smanjio dio tužbenog zahtjeva za iznos od 72,06 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP- a uvijek potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika nije očitovao pristaje li na navedeno smanjenje tužbenog zahtjeva, pa se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 9012020674 od 10. prosinca 2015. godine (stranica 38-42 i 349-353 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012020674 od 10. prosinca 2015. godine (stranica 38-42 i 349-353 spisa). Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da ujedno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužiteljice (stranica 477 spisa) koja je u bitnom istaknula da je ugovor o kreditu sklopila radi adaptacije stana, u banci su joj ponudili kredit u CHF „kao najisplativiji i najbolji“, znala je što znači valutna klauzula, da joj mjesečna rata kredita ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je nitko u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na rizik valute CHF, nego su naprotiv ovaj kredit u CHF nudili „kao najbolji, najisplativiji“, čemu je vjerovala, tim više što je bila klijent te banke, sud je povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da su joj u banci ponudili konverziju i to na način da su u banci izračunali preplaćeni iznos, o čemu se nije moglo pregovarati, nego je to bilo ponuđeno po sistemu „uzmi ili ostavi“, na što je pristala, jer joj se time ipak smanjila mjesečna rata kredita. Nastavno sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužiteljice da je sredstvima ovog kredita adaptirala stan u kojem je živjela sa suprugom i djetetom, u kojem stanu i danas stanuje, taj stan nikada nje bilo iznajmljivan, to je njihov „obiteljski dom“, s time je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i tijekom otplate bila zaposlena kod raznih poslodavaca na ekonomskim poslovima, nije imala svoj obrt, niti je vlasnik trgovačkog društva. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužiteljica je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 07. lipnja 2023. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, a to tim više što je ujedno i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu, a time i pravo na restituciju.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 495-508 spisa) proizlazi da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 32.359,21 kuna, odnosno 4.294,81 eura, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, dok preplata utvrđena konverzijom iznosi 2.996,47 eura, a razlika preostale glavnice po konverziji iznosi -111,86 eura.

14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da punomoćnik tužiteljice nije imao nikakvih prigovora, za razliku od punomoćnika tuženika, koji je istom prigovorio u cijelosti navodeći da sudski vještak niti nije uzeo u obzir odredbu članka 19 c ZID ZPK-a/15 te da je kredit s fiksnim kamatnim stopama druga vrsta kredita s drugim uvjetima od onih u kojima je kamatna stopa promjenjiva.

15. Sudski vještak financijske struke Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 10. lipnja 2025. godine (stranica 538-539 spisa) navodeći da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja, u kojem je sukladno zadatku vještačenja utvrdio samo razliku s osnove valutne klauzule, s time da je ujedno utvrdio i preplatu priznatu konverzijom kao i izračun preostale glavnice uz primjenu fiksnog tečaja

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita.

17. Nastavno treba naglasiti da iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK-a propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjan tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, kao uostalom i promjenjivu kamatnu stopu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZID ZPK-a sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita koja iznosi -111,86 eura, pri čemu treba uzeti u obzir da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 2.996,47 eura.

18. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

19. Isto tako u odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo već u odgovoru na tužbu, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužiteljice i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 3.072,10 eura odnosi na priznatu razliku u provedenoj konverziji, što je istaknuo punomoćnik tuženika, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u navedenom iznosu, jer osim što je u pitanju priznata razlika u provedenoj konverziji, iako je sudski vještak financijske struke utvrdio da preplata priznata konverzijom iznosi 2.996,47 eura, ujedno je osnovan prigovor zastare tog potraživanja, koji prigovor zastare je istaknuo punomoćnik tužiteljice, jer je prigovor prijeboja istaknut tek podneskom od 18. prosinca 2023. godine, dakle nakon proteka zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. ZOO-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

20. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 4.294,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate, s time da ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 3.072,10 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. prosinca 2015. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.400,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 07. lipnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1), troška sastava podneska od 17. kolovoza 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 29. travnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 12. rujna 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 10. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 14. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 09. svibnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 10. lipnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 400,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura. Nastavno treba naglasiti da je sud na dosuđeni trošak parničnog postupka sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 18. lipnja 2025. godine do isplate, Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

22. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 20. studenog 2023. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH tužbeni zahtjev u eurima ujedno postavio i u protuvrijednosti u kunama, što je međutim morao i mogao postaviti već u podnesku od 17. kolovoza 2023. godine, a što rezultira time da tužiteljica niti ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužna sama snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno vodeći računa da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i sa što manje troškova, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a ujedno za tu parničnu radnju sasvim sigurno niti nije potrebno nikakvo stručno znanje, koje bi moglo opravdati taj trošak. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

23. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku u cijelosti izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

24. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 20. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 18. lipnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 18. lipnja 2025. godine