Poslovni broj P-249/2024
Republika Hrvatska
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku, po sucu toga suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužitelja ad 1. HV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tužiteljice ad 2. IV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 19. svibnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika stranaka i tužiteljice ad 2. osobno, 18. lipnja 2025. javno je objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 266-196/2006 od 23. lipnja 2006. sklopljenog između korisnika kredita MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koja:
- u dijelu čl. 8. glasi ”U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužiteljima HV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i IV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.750,97 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počevši od 20. svibnja 2017. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima trošak postupka u iznosu od 1.095,22 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelji u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 20. ožujka 2024. navode da je njihov pravni prednik MV sklopio s tuženikom dana 23. lipnja 2006. Ugovor o kreditu, broj: 266-196/2006 kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 187.600,00 CHF. Rješenjem o nasljeđivanju iza pok. MV nasljednicom je proglašena njegova supruga OV, a rješenjem o nasljeđivanju iza pok. OV, nasljednicima su proglašeni upravo tužitelji – HV i IV, slijedom čega su tužitelji pravni sljednici svojeg oca kao korisnika kredita. Navodi se, dalje, da je odredbom članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu propisana mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz plaćanje naknade uz uvjete koje odredi kreditor, a bez da je prethodno, jasno i nedvosmisleno potrošaču predočena struktura predmetnih uvjeta, od čega se isti sastoje i u kojem postotku tuženik tereti potrošača i zašto baš u tom postotku. Iz tih razloga smatra da je predmetna odredba nepoštena i ništetna (tzv. izlazna naknada). Ističe se i to da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno inkorporirana u tipski ugovor o kreditu, standardizirani obrazac kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana. O toj se odredbi nije moglo pregovarati, niti je potrošač, pravni prednik tužitelja, mogao utjecati na sadržaj iste. Slijedom iznesenog, u međusobnim obvezama tužitelja i tuženika došlo je do značajne neravnoteže na štetu tužitelja. Predlaže u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev kako je citiran u izreci ove presude.
2. U odgovoru na tužbu podnesenom ovom sudu dana 24. travnja 2024. tuženik osporava sve tužbene navode. Prvenstveno, ističe prigovor zastare navodeći da je ugovor o kreditu otplaćen u svibnju 2017. Navodi i da se radi o zabrani manjeg značaja, sve imajući u vidu da je pravni prednik tužitelja na raspolaganje dobio iznos od 187.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a da se ovom tužbom potražuje iznos od 1.750,97 EUR. Navodi se i to da je predmetna odredba članka 8. Ugovora o kreditu transparentno ugovorena, lako uočljiva i razumljiva. Uz to, kreditni referent i javni bilježnik su tužitelju jasno dali do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Poziva se na Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (iz 2014.). Navodi da prijevremenom otplatom kredita tuženik trpi štetu, koju korisnici kredita moraju naknaditi kako bi bankarski sustav mogao uredno funkcionirati. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je pročitao: Ugovor o kreditu broj 266- 196/2006 od 23. lipnja 2006. (list spisa 7-14), pregled prometa za klijenta (list spisa 15-18), rješenje o nasljeđivanju iza pok. OV (list spisa 19 -24), rješenje o nasljeđivanju iza pok. MV (list spisa 25-26), pregled prometa za klijenta (list spisa 27-39), Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (list spisa 46), Izjave svjedoka (list spisa 47- 53), saslušane su parnične stranke, odnosno, tužiteljica koja je pristupila na ročište radi saslušanja (list spisa 115-116).
4. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj 266-196/2006 od 23. lipnja 2006., te isplata iznosa od 1.750,97 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na ime neosnovano stečenog iznosa isplaćenog po osnovi ništetne odredbe o naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 266-196/2006 dana 23. lipnja 2006. koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod posl. br. OU – 817/2006 dana 27. lipnja 2006., niti je sporna visina tužbenog zahtjeva (list spisa 115), no, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, odnosno, sporno je pravo tužitelja kao pravnih sljednika korisnika kredita na isplatu iznosa u visini od 1.750,97 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, a koja je isplata izvršena temeljem odredbe za koju tužitelji u ovom postupku tvrde da je ništetna odredba. Sporno je i je li predmetni zahtjev tužitelja u zastari.
7. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu 324. ZOO-a propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
7.1. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
7.2. Odredbom članka 270. stavka 1. ZOO-a propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
7.3. Odredba članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi.
8. Ono što tužitelji tvrde u ovom postupku je to da je ništetan dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je propisano da je u slučaju prijevremene otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno vlastitim uvjetima koji nisu potrošaču jasno prezentirani i objašnjeni, na način da potrošač (pravni prednik tužitelja) nije mogao dati informirani pristanak na takvu odredbu. Kako tužitelji smatraju da je takva odredba ništetna, tako smatraju i da je tuženik dužan vratiti tužiteljima novčani iznos stečen temeljem sporne odredbe.
9. Predmetni Ugovor o kreditu je prema utvrđenju suda nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 23. lipnja 2006. te isti sadrži odredbu kojom je propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje trideset dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke. Istom je odredbom također propisano (a koji dio odredbe tužitelji osporavaju kao ništetnu odredbu) da u slučaju prijevremene otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d.
9.1. Činjenica potrošačkog karaktera predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da je pravni prednik stranaka kao Korisnik kredita potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 budući je predmetni Ugovor o kreditu sklopio na tržištu kao fizička osoba za potrebe kupnje građevinskog zemljišta u svrhu rješavanja stambenog pitanja.
10. Sud je proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka, odnosno, tužiteljice koja je pristupila na ročište radi saslušanja. Iz iskaza same tužiteljice, kao pravne sljednice korisnika kredita (ujedno i sudužnice u tom kreditu), koja sudu iskazuje životno, uvjerljivo i logično, razvidno je da je njenom ocu ponuđen upravo ovaj i ovakav kredit, koji je po svojoj naravi “fiksan“, odnosno, da nije postojala mogućnost da se s bankom (tuženikom) pregovara o nekoj klauzuli koja već nije bila unesena u ovaj tipizirani ugovor, ugovor je bio po principu “uzmi ili ostavi“. Navodi da u banci nije bilo rečeno o čemu ovisi visina naknade koja se plaća prilikom prijevremene otplate kredita, već je “to bilo jednostavno tako“, odnosno, nepromjenjivo.
10.1. Tuženik, pak, nije predložio saslušanje osobe koja je od strane banke sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu (bankarski referent), a iz kojeg bi saslušanja proizlazilo suprotno – da je predmetna odredba potrošaču objašnjena, da su prezentirani jasni parametri o kojima ovisi visina naknade za prijevremenu otplatu kredita ili da se o takvoj odredbi pregovaralo ili uopće moglo pregovarati, a teret dokazivanja navedenog, kraj nesporne činjenice da se ovdje radi o standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavila banka, nedvojbeno je na tuženiku. Štoviše, iako je već u odgovoru na tužbu tuženik tvrdio da je kreditni referent pravnom predniku tužitelja objasnio odredbu o prijevremenoj otplati kredita te objasnio u kojem će se iznosu ista naplatiti, isto nije dokazivao niti dokazao, već je odustao od saslušanja djelatnika banke kao svjedoka (zapisnik s glavne rasprave, list spisa 116).
11. Naime, odredba članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), kao zakona važećeg u trenutku sklapanja ugovora, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. te odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema članku 87. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Tužitelji tvrde da se o odredbama Ugovora o kreditu, pa tako ni o odredbi članka 8. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a ovdje se nesumnjivo radi o tipskom ugovoru. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o odredbi zapravo pregovaralo, nije predložio niti jedan dokazni prijedlog iz kojeg bi se moglo utvrditi suprotno, odnosno, da je postupanje banke u ovom konkretnom slučaju bilo savjesno, da su pravnom predniku tužitelja bili objašnjeni parametri o kojima ovisi visina naknade koje određuje banka u slučaju prijevremene otplate kredita i na što se ta naknada odnosi, da je o toj odredbi pregovarano ili da je takva mogućnost uopće postojala ili da je pravni prednik tužitelja temeljem jasne i potpune obavijesti dao informiran pristanak na ovako formuliranu odredbu.
11. Odredbama ZZP/03 uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim standardiziranim ugovorima, a kakav je prema utvrđenju suda upravo predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, budući se u takvim ugovorima o svim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo već su one postavljene kao nužan sadržaj odnosno uvjet bez kojeg nije moguće sklapanje ugovora, što suprotno jednom od osnovnih načela obveznog prava - načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.
12. Naime, stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Pored navedenog, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
13. Predmetna je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu pravnog prednika tužitelja kao korisnika kredita, koji je platio ugovorenu naknadu bez da je u biti znao koju uslugu ili koji točno trošak tako plaćenim iznosom podmiruje, odnosno, bez da je na pravilan i sveobuhvatan način mogao sagledati puninu obveze koju preuzima tom ugovornom odredbom, a ovo posebice i jer iz sadržaja sporne odredbe nije jasno za što se točno plaća njome ugovorena naknada. Čitajući samu spornu odredbu članka 8. Ugovora o kreditu, razvidno je da ista ne sadrži nikakve podatke iz kojih bi se moglo zaključiti o čemu ovisi visina naknade za prijevremenu otplatu kredita i kako se ona određuje, osim što je jasno da se određuje jednostrano, od strane banke. Pri tome sud ističe da se pitanje uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ne ocjenjuje samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu obradu kredita već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava - zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-1051/2023-2 od 03. travnja 2024.), a iz iskaza same tužiteljice proizlazi upravo to, da je ugovaranje ove naknade bio jedan od uvjeta jer je kredit bio “fiksan“, bez mogućnosti promjena ili utjecaja na odredbe od strane pravnog prednika tužitelja.
14. Stoga, imajući u vidu sadržaj ovog spisa i rezultate provedenog dokaznog postupka, proizlazi da je dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a koja je odredba sadržana u tipskom, standardiziranom ugovoru sastavljenom od strane banke, o kojoj stranke nisu pregovarale, te koja je uzrokovala značajnu neravnotežu na štetu potrošača - nepoštena, a time i ništetna ugovorna odreba, pa je tuženik kao trgovac dužan pravnim sljednicima korisnika kredita kao potrošača, vratiti sve ono što je primio temeljem takve ništetne ugovorne odredbe.
15. Stranke su na ročištu za glavnu raspravu od dana 19. svibnja 2025. (list spisa 115), učinile nespornim da je pravnom predniku tužitelja isplaćena tzv. izlazna naknada u iznosu od 13.192,67 HRK (1.750,97 EUR) dana 19. svibnja 2017. Stoga, nije bilo potrebno u ovom postupku provoditi financijsko vještačenje na okolnost visine, kad je visina učinjena nespornom.
16. Imajući tako u vidu da je temeljem odredbe članka 8. Ugovora o kreditu, za koju je ovaj sud temeljem rezultata provedenog postupka utvrdio da je nepoštena i ništetna odredba, pravnom predniku tužitelja na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita naplaćen iznos od 1.750,97 EUR dana 19. svibnja 2017., valjalo je tuženika obvezati da tužiteljima vrati neosnovano stečeni iznos, sa zateznim kamatama od dana stjecanja.
17. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na članku 1115. ZOO koji propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 123/21, 114/22, 156/22, 155/23). Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate sud je uzeo dan kad je pravnom predniku tužitelja naplaćen predmetni iznos na ime “izlazne naknade“, a što je nesporno upravo dan 19. svibnja 2017., budući je tuženik koji je obračunao i pravnom predniku tužitelja naplatio taj iznos nepošten od dana stjecanja. Tuženikova nepoštenost pri tome proizlazi iz činjenice da je upravo tuženik unaprijed sastavio Ugovor o kreditu i u tako pripremljenom sadržaju (koji sadrži i ništetnu ugovornu odredbu o izlaznoj naknadi) predložio pravnom predniku tužitelja sklapanje pod uvjetom „uzmi ili ostavi“.
18. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Tužitelji ispravno tvrde da je utuženi iznos tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužitelja tražiti isplatu potrebno cijeniti primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe. Sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, rok zastare za ostvarenje utužene tražbine u trenutku podnošenja tužbe još nije niti počeo teći, ovo jer zastara počinje teći tek dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ta je ništetnost utvrđena tek ovom, za sada, nepravomoćnom presudom. Kako rok zastare dakle za ovu tražbinu nije još niti počeo teći, tako nije niti mogla nastupiti zastara za ovu tražbinu pa je stoga neosnovan i prigovor zastare istaknut po tuženiku spram ovog tužbenog zahtjeva (tako npr. i Županijski sud u Rijeci, Gž-1439/22).
19. Ističe se i da je tuženik predložio provođenje financijskog vještačenja (kao “podredni“ dokazni prijedlog) tvrdeći pritom da prijevremenom otplatom kredita tuženik trpi štetu koju korisnici kredita moraju naknaditi da bi bankarski sustav mogao funkcionirati. Međutim, u situaciji u kojoj tuženik unutar ovog postupka ne postavlja takav zahtjev (za naknadu štete) prema tužiteljima u vidu protutužbe ili prigovora radi prebijanja, sud nema razloga utvrđivati je li tuženiku prijevremenom otplatom kredita nastala šteta i u kojem iznosu, pa je sud stoga odustao od provođenja financijskog vještačenja po prijedlogu tuženika na tu okolnost. Dakle, sud ovdje utvrđuje da je ništetna ugovorna odredba (dio članka 8. Ugovora) i da sve ono što je tuženik temeljem takve ništetne ugovorne odredbe primio, mora i vratiti. Ako, pritom, tuženik smatra da je njemu postupanjem tužitelja (pravnog prednika) nastala šteta, radi se o potpuno drugoj osnovi i tuženik je ovlašten (u nekom drugom postupku) dokazivati pretpostavke za naknadu štete protiv tužitelja, ali u ovom postupku, takvo što ne bi utjecalo na rješavanje ove pravne stvari kraj propusta tuženika da postavi određen zahtjev u tom smjeru (prigovor radi prebijanja ili protutužba).
19.1. Sud nije posebno cijenio ni ”izjave svjedoka” dostavljene u spis od strane tuženika, jer osim što svjedoci, prema pravilima parničnog postupka, svoj iskaz daju usmeno pred sudom pod kaznenom odgovornošću, same izjave nisu ni odlučne, jer se u njima načelno objašnjava što naknada za prijevremenu otplatu kredita znači, a ovdje je odlučno je li takvo što objašnjeno konkretnom potrošaču – pravnom predniku tužitelja, a dokazi u tom smjeru su, kako je već gore rečeno - izostali.
20. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023). Tužiteljima, kao strani koja je u cijelosti uspjela u postupku, pripada trošak ovog postupka. Pri tome, sud je kao opravdane i osnovane cijenio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice ili su utjecali na tijek ovog postupka, u smislu odredbe člnaka 155. ZPP-a. Tužiteljima je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak zastupanjima na ročištima od 16. prosinca 2024. i 19. svibnja 2025. (Tbr. 9. točka 1. Tarife), svaka radnja u iznosu od po 200,00 EUR, sveukupno dakle, 600,00 EUR. Tužiteljima je priznat i trošak podneska od 2. svibnja 2024. i trošak podneska od 20. svibnja 2024., koje je sud na ročištu od 16. prosinca 2024. uzeo u obzir u smislu odredbe članka 299.a ZPP-a, cijeneći svaki od tih podnesaka kojima se u bitnome navodi sudska praksa u sličnim predmetima ili se daje mišljenje o pravnim pitanjima, kao “ostale podneske“, i to svaki podnesak u visini od 50,00 EUR temeljem Tbr. 8. točka 4. Tarife. Stoga, iznosu od 700,00 EUR valja pridodati zatraženi PDV od 25%, temeljem Tbr. 46. Tarife i uvećanje od 10% za zastupanje više osoba, temeljem Tbr. 40. Tarife, ukupno - 962,50 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i presudu u iznosu od 66,36 EUR. Sveukupno je tuženik dužan tužiteljima naknaditi trošak u iznosu od 1.095,22 EUR. Kamate koje su zatražene u smislu odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a, teku na dosuđeni trošak od dana donošenja ove odluke pa do isplate. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod III. izreke ove odluke.
U Dubrovniku 18. lipnja 2025.
S u d a c
Marijana Milković Cosmai
Uputa o pravnom lijeku:
1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.
2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.
3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku.
