REPUBLIKA HRVATSKA

Posl. br. P-1092/2019-38

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Ivanu Vidaku, odvjetniku iz Labina, protiv tužene Privredna banka Zagreb, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po pun. OD Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 12. svibnja 2025. godine održane u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 18. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1 Ugovora o kreditu broj: 9012035680, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18.10.2006.god. a koje glase:

"…koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana…."

te u odredbi čl. 7.2. koja glasi:

"U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj: 9012035680, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18.10.2006.god., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. koja glasi:

« …po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. »,

u odredbi čl. 4.2. koja glasi:

«kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima…"

te u odredbi čl. 7.2. koja glasi:

"po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja…"

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III "Utvrđuje se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka koje su sadržane u II. Dodatku ugovora o kreditu broj 9012035680, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21.11.2012. god. kao i u III. Dodatku ugovora o kreditu broj 9012035680, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 02.12.2013.god."

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 11.470,00 Eur (slovima: jedanaest tisuća četiristo sedamdeset eura) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od 01.10.2015.g. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima,po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

V Odbijaju se tužitelj prema tuženoj u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

Utvrđuje se ništetnim Dodatak Ugovora o kreditu broj 9012035680, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 03.12.2015.god., a koji je solemniziran kod Javnog bilježnika Rite Udovičić iz Labina pod posl. br. OV- 5514/2015., kao i u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je tražio utvrđenje ništetnim u cijelosti II. Dodatka ugovora o kreditu broj 9012035680, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21.11.2012. god. kao i III. Dodataka ugovora o kreditu broj 9012035680, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 02.12.2013.god., kao neosnovan.

VI Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 3.837,97 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 18.6..2025. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

VII Odbijaju se, tužitelj prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka VI izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku od 12.2.2025.godine, list 259 spisa.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je u svojstvu korisnika, zaključio s tuženikom dana 18.10.2006. godine ugovor o kreditu broj. 9012035680, solemniziran 23.10.2006. kod javnog bilježnika, da je navedenim ugovorom tužitelju odobren namjenski kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 95.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dana korištenja kredita, s kamatnom stopom 4,30%, koja je promjenjiva u sukladno odluci banke o kreditiranju građana, da je odredbom čl. 1 ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci banke o kreditiranju građana, da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelji tuženik nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate te da je od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stope se u više navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Nadalje navodi da u konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora (4,30%), tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge strane, banke, nije jasna, nije određen, niti je odrediv, stoga je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke. Nadalje sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003). Nadalje navodi da je tuženik nije tužitelja prilikom pregovaranja informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Tužitelj je naveo da su drugim dodatkom ugovora o kreditu tužitelj i tuženik izmijenili ugovor o kreditu na način da se tužitelj obvezuje na ime otplate kredita mjesečno plaćati iznos u kunama koji ne može biti manji od kunske protuvrijednosti iznos obračunate redovne kamate u CHF koja je sadržana u zadnjem anuitetu koji je prethodio sklapanja II. dodatka prema otplatnom planu koji je banka dostavila korisniku kredita sukladno osnovnom ugovoru uvećano za 10%, te obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan sklapanja dodatka. Obvezni iznos mjesečne uplate utvrđen je u iznosu od 2.300,00 kuna obračunat na gore opisani način. Tužitelj je u obvezi početi s otplatom 01.12.2012.g.. Istim dodatkom utvrđeno je da je korisnik kredita suglasan da banka utvrdi novu visinu mjesečne rate ovisno o visini kamatne stope i tečaja. Tužitelj stoga predlaže da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev te je isti glede kondemnacije specificirao listovi 259 spisa. Slijedom prethodno navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da tuženik izričito osporava tužbu tužbeni zahtjev kako po osnovu tako i visini navodeći da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti utvrđenja iz odluke VTS Pž-7129/13, da je u konkretnom slučaju sklopljen dodatak ugovora o kreditu a da je takvim sklapanjem novog ugovora prijašnji ugovor o kreditu prestao postojati te da nema valjanog obrazloženja u čemu bi se sastojala ništetnost predmetnog dodatka ugovora o kreditu. Tužena je nadalje u bitnom navela da nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope te da je sukladno Zakonu o Izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju dodatak ugovora zaključen sa svrhom da e u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita kao da je kredit početno bio u eurima zbog čega više tužitelj i nema pravni interes za ovaj postupak. Tužena je nadalje ukazala da u bitnom da je pretplata iskorišten na ime plaćanja budućih obroka. Tužena je ukazala da je potpisom dodatka ugovora o kreditu izvršena konverzija ugovora koju je sam tužitelj prihvatio. tužena je nadalje ukazala u bitnom da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova kao i da sporne odredbe ukazuju na savjesno postupanje tuženika te da se ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Tuženik je nadlaje u opširnom odgovoru naveo da tužitelj pogrešno tumači odluku VTS-a te da ugovorna odredba kojom se banke ovlašćuju mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena kao ni ugovorna odredba o valutnoj klauzuli budući je na nju tužitelj izričito pristao te da tužitelj nije s tuženom sklopio ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Tužena je navela da je poštivala u cijelosti važeću zakonsku regulativu te da se kamatna stopa mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i elementima koji su izvan nadzora tuženika. Tužena je navela da je na samu cijenu kredita da su utjecali troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca što je i prikazano na listovima 43-44 spisa te da se radi o promašenoj premisi da ej kamata morala ostati fiksna kroz cijelo razdoblje. Tužena je stoga predložila da sud u cijelosti dobije tužbu i tužbeni zahtjev te je istaknula i prigovor zastare za sve tražbine unazad tri godine od dana podnošenja tužbe.

3. U dokaznom postupku proveden jes dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 10-22 spisa, 47-78 spisa, 85-86 spisa-zapisnika, 96-107 spisa, 115-119 spisa, 123-125 spisa nalaza i mišljenje vještaka s privicima na listu 126-211 spisa, 227- 228 spisa-iskaza vještaka, 242-255 spisa-dopune nalaza, te iskaza tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u pretežitom dijelu.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 10 do 12 spisa prileži Ugovor o kreditu broj: 9012035680 od 18.10.2006. godine, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 95.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.

6. Nije sporna činjenica da na listovima 131 do 159 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, a da na listovima 165 do 211 spisa prileži pregled uplata po predmetnom kreditu. Nije sporna činjenica da na listovima 137, 161 do 164 , 174 do 177 prileže dopisi tužene tužitelju i vezano za visinu kamatne stope.

7. Nije sporna činjenica da na listovima 18 do 22 spisa prileži tzv. dodatak II i dodatak III predmetnom ugovoru o kreditu kojim dodatkom II od 21.11.2012. godine su kontrahenti u bitnom promijenili način otplate kredita utvrdivši između ostalog obvezni mjesečni iznos uplate od 2.300,00 kn list 18 spisa dok je dodatkom III predmetnog ugovora o kreditu od 2.12.2013.godine opet promijenjen način otplate kredita na način kako je navedeno u članku trećem. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 14 do 16 spisa prileži dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012035680 od 3.12.2015.godine zaključen između tužitelja i tužene kojim dodatkom je izvršena konverzija kredita te utvrđen iznos preplate od 2.938,80 eura umanjen za manje uplaćeni iznos od 174,38 eura odnosno u konačnici preplata za iznos od 2.764,42 eura.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 4. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 4,30 % godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 7 rok otplate kredita iznosio 240 mjeseci (20 godina). Nije sporna činjenica da je prema članku 4.1 predmetnog ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke, da je u članku 7.2 ugovorena valutna klauzula u kojima se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka. Nije sporna činjenica da je prema članku 2 namjena kredita bila za adaptaciju stambenog objekta, što je potvrdio i sam tužitelj u svom iskazu.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu kao i dodaci pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke, na ročištu od 12.5.2025.godine.

10. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 161, 162, 174 do 177 spisa prileže obavijesti tuženika o promjeni kamatnih stopa,

11. Nije sporna činjenica da se predmetni kredit i prema iskazu tužitelja sa ročišta od 1235.2025.godine i dalje otplaćuje

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž- 7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelji ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, sporan je i prigovor zastare.

14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 11.6.2019.godine kad je zaprimljena tužba uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 11.06.2019.godine, pa nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž- 989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021- 2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. U odnosu na pravni interes tužitelji je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).

16. U odnosu na sam meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka točnije dopuni istog od 10.1.2025.godine u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke (dopuni) na listovima 242 do 255 spisa prema tim pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.

17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidbene odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev - 2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 12.05.2025. godine proizlazi da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 10- 13 spisa, da je bio kod ove banke prije zato je digao kredit u ovoj banci, da mu je novac iz kredita trebao za adaptaciju kuće za stanovanje, da je banka sastavila ovaj ugovor, da je pročitao ugovor prije potpisivanja, da je došao u banku da podigne kredit u eurima, međutim rečeno mu je od strane bankarske službenice da je bolje da digne u švicarcima, bolje u smislu jer je povoljnije, da su veće pogodnosti u smislu da će dobiti veći iznos kredita, da će biti niža rata kredita te da prije ovoga nikad nije imao kredit u švicarcima. Na upit da li mu je objašnjeno od stane bankarskog službenika nešto vezano za karakteristiku švicarca kao valute odgovorio je da mu nije objašnjeno kao niti temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stope. Tužitelj je naveo da je rata na početku iznosila onda nekih oko 2.200-2.300,00 kuna a poslije je porasla za daljnjih 2.000,00 kuna tu negdje i da nije očekivao ovakvu promjenu rate. Naveo je da je njegov potpis na konverziji, da su mu u banci vezano za konverziju da ako prebaci to u eure da će rata kredita biti manja i da će lakše to podnositi, da plaća i danas ovaj kredit ali sada u eurima, da je banka sačinila ovaj Dodatak ugovora o kreditu, da je točno da je bila utvrđena pretplata te da će se na ime toga smanjivati buduće rate. Na upit da li se potpisivanjem Dodatka ugovora da li je bio namiren, da li se odrekao daljnjih potraživanja ili je smatrao da nije obeštećen u cijelosti odgovorio je da je smatrao da nije obeštećen u cijelosti i da danas rata kredita iznosi oko 380,00 eura. Na upit punomoćnika tužitelja da li u banci kad je zatražio kredit da li vezano za valutnu klauzulu da li mu je objašnjen što je to švicarski franak i kakva je to valuta odgovorio je da mu nije objašnjeno, da je bila ženska bankarica, da li mu je rečeno da je to sigurna valuta odgovorio je da su mu onda rekli za kredit u chf da je to sigurna valuta i da je to za njega najpovoljniji kredit. Na upit punomoćnika tuženika da li je prije potpisivanja ugovora izjavio da mu nešto nije jasno i zatražio da objasne odgovorio je da je zatražio da će to biti za njega najpovoljnije, da su oni rekli da je to za njega najpovoljnije i da on to prihvati. Naveo je da je pročitao ugovor u cijelosti prije potpisivanja, a da je puno razumio nije. Naveo je da je vršio uplate u banci radi otplate kredita. Na upit da li je banci stavio kakve prigovore nakon što su mu se povećali iznosi anuiteta odgovorio je da nije. Iskaz tužitelja ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti).

21. Nadalje, predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kad opisuje da mu je kredit trebao za adaptaciju kuće za stanovanje, pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 18.10.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužitelji svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene kao banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem postojećih dokaza u spisu proizlazi da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj niti vezano za odredbu o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.

25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF i to kako u temeljnom ugovoru od 18.10.2006.godine, tako i u tzv. dodatku II ugovora o kreditu od 2.12.2013.godine odnosno u dodatku III ugovora o kreditu od 2.12.2013.godine.

26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaj na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelj nekretninu koristio eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužitelja, kao i namjena samog kredita jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njegovog stambenog zbrinjavanja. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava JĆU i ŠĆU protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora (a tim sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Isto se odnosi i na tzv. dodatak II ugovora o kreditu od 21.11.2012. i dodatak III od 2.12.2013.godine. Stoga je valjalo odlučiti kao u stavcima I, II i III izreke ove presude. Naime tužitelj po ocjeni ovog suda već samim time što je svoj tužbeni zahtjev glede temeljnog ugovora o kreditu postavio samo na utvrđenje ništetnim samo odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF (dakle djelomična ništetnost) onda nije mogao tražiti da sud utvrdi ništetnim u cijelosti dodatka II i dodatka III temeljnom ugovoru o kreditu. Kako je tužitelj po punomoćniku odvjetniku ustrajao u svom tužbenom zahtjevu to je valjalo principom manje je sadržajno u većem, kako se ne bi izlazilo iz okvira tužbenog zahtjeva (članak 2 st. 1 ZPP-a) suditi na način da se utvrde ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka koje su sadržane u II. Dodatku ugovora o kreditu broj 9012035680, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21.11.2012. god. kao i u III. Dodatku ugovora o kreditu broj 9012035680, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 02.12.2013.god. stav III izreke ove presude, a odbiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj tražio da se temeljem tih ništetnih odredbi utvrde ništetnim u cijelosti dodatak II od 21.11.2012. i dodatak III od 2.12.2013.godine, kao neosnovan, stav V izreke ove presude. Nadalje, sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž-612/2022- 5 od 3.7.2023. itd.). Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj glede utvrđenja ništetnim dodatka ugovora o kreditu od 3.12.2015.godine (kojim je bila izvršena konverzija) kao neosnovan, stav V izreke ove presude.

29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

30. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

31. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2006. godini kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine). Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 ŠĆ protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu J protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

32. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru onim kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njezinog iskaza), što je uostalom sam tužitelj potvrdio svojim iskazom. Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužitelj unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., ŠĆ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C- 118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanim za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.

33. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužitelj nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

34. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

35. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi bi morao voditi računa o iznosu preplate da takva preplata postoji ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.). Naime iz dodatka ugovoru o kreditu od 3.12.2015.godine nakon prijeboja dugovanja tužitelja prema banci jasno proizlazi da je preostali iznos preplate iznosio 2.764,42 eura.

36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st 1. i 87 ZZP/03 pa je valjalo prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 18.10.206.godine a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I i II izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja. Isto tako valjalo je utvrditi da su ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka koje su sadržane u II. Dodatku ugovora o kreditu broj 9012035680, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21.11.2012. god. kao i u III. Dodatku ugovora o kreditu broj 9012035680, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 02.12.2013.god., stav III izreke ove presude drežeći se okvira tužbenog zahtjeva o čemu je već obrazlagano.

37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o.. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovanog od 31.03.2021. godine listovi 125 do 129 spisa utvrđeno je u bitnom da ugovoreni iznos od 95.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 439.986,14 kn, da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenoga 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.494,49 CHF, odnosno 20.816,05 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenoga 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike izmjenu tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 54.853,90 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r' Tabele 1 iz nalaza list 125 spisa. Sve opisano stalni sudski vještak izložio je i usmeno naročištu od 7.3.2024.godine, list 227 spisa.Sukladno prigovoru tužene da nije uzet u obzir efekat konverzije sačinjena je dopuna nalaza i mišljenja od 10.01.2025. list 242 spisa. Iz iste je utvrđeno u bitnom da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenoga 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.494,49 CHF, odnosno 2.762,85 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 2 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 2 iz nalaza (u valuti EUR), da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenoga 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.280,38 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's' Tabele 2 iz nalaza (u valuti EUR), da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 11.470,22 EUR (10.043,23 EUR glavnice i 1.426,99 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata), list 243 spisa. Ono što je bitno naglasiti jest da je vještak cijeneći izraženo pravno stajalište u odluci Rev-586/19od 21.12.2022.godine izvršio obračun zakonskih zateznim kamata po navedenim osnovama na više plaćene iznose koje je banka uračunala prilikom konverzije kredita od dana svake pojedine uplate pa do dana izvršene konverzije (30.9.2015.godine) što glede zateznih kamata na razlike anuiteta iznosi 1.944,71 eura a glede zateznih kamata na tečajne razlike iznosi 2.461,26 eura , list 254 spisa dopune nalaza. Opisano se navodi u slučaju ako se viši sud prikloni stajalištu iz jedne od triju različitih odluka Vrhovnog suda RH i istom činjeničnom i pravnom pitanju iz Rev-586/19 od 21.12.2022.godine budući takvi podaci omogućavaju preinaku.

38. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovanog vještaka a naročito dopunu nalaza i mišljenja koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužitelj je sukladno dopuni nalaza vještaka i specificirao svoju tražbinu glede kondemnacije u podnesku od 12.2.2025.godine zatraživši isplatu iznosa od 11.470,00 eura list 259 spisa sukladno dopuni nalaza na str. 243 spisa pa je valjalo odlučiti kao u stavku IV izreke ove presude.

39. Tužitelju sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplate iz stavka IV izreke ove presude vezano za preplaćeni tečaj odnosno razliku plaćene kamate teče od 1.10.2015.godine tj. prvog slijedećeg dana nakon konverzije od 30.9.2015.godine pa do isplate a sve na način kako je to glede kamate navedeno u stavku IV izreke ove presude.

40. Tužena nije istaknula prigovor radi prebijanja, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu tužiteljice ( u tom smislu ide Rev 549/23 od 18.12.2023.godine, Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine). No čak i da tome nije tako vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž- 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud prihvaća stajalište da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.

41. U odnosu na postupovni dio ove parnice tužena je na ročištu od 12. 5.2025.godine odustala od saslušanja osobnog bankara, ali se usprotivila objektivnoj preinaci tužbe koju je temeljem članka 190 ZPP-a valjalo dopustiti te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.Tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 12.5.2025.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta i bez potrebe saslušavanja vještaka usmenim putem list 3 zapisnika. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 16.6.2025.godine, ali je isto prezakazano rješenjem za dan 18.6.2025. godine.

42. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5 ZPP-a budući tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva.

43. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženog podneska od 22.7.2020. 100 bodova po tbr.8/1, za zastupanje na ročištima od: 14.10.2019., 2.7.2020., 7.3.2024., 12.5.2025.godine po 100 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, što iznosi ukupno 1200 bodova ili 2.400,0 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 600,00 eura, odnosno po toj osnovi zbrojeno 3.000,00 eura. Tužitelju pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 698,61 eura (ili 300,00 eura + 398,17 eura) , kao i iznos sudske pristojbe za tužbu od 139,36 eura po tar. br. 1 st. 1 ZOSP-a. Sukladno obrazloženom tužitelju pripada na ime ukupnog parničnog troška pripada iznos od 3.837,97 eura (ili 3.000,0 eura + 139,36 eura + 698,61 eura) koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju , stav III izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 18. lipnja 2025. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav VI izreke ove presude.

44. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužitelja prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka VI izreke ove presude sa kamatom na isti kao neosnovan, te tuženu prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovane, stav VII izreke ove presude.

45. Sukladno članku 155 ZPP-a tužitelju pripada nagrada za svaku pojedinu radnju sukladno ukupnoj vrijednosti predmeta spora koja je utvrđena list 1 i 25 spisa sukladno samom navodu tužitelja (deklaratoran dio 10.000,00 kn ili 1.327,23 eura i kkndemnatoran 70.000,00 kn ili 9.290,60 eura) pa traženje dodatne nagrade (uz priznatih 200,00 eura po pojedinoj radnji) samo za deklaratoran dio od daljnjih 150,00 eura nije bio opravdan.

U Puli, 18. lipnja 2025. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženoj po pun.