REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-757/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda Srđanu Sessi, u pravnoj stvari tužitelja NS, vl. „KABLARIĆ AUTO“, Gornje Podotočje, Podotočje Gornje 302, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, nakon održane glavne rasprave zaključene 26. svibnja 2025., s danom objave 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju ukupan iznos od 194,50 EUR-a zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01 srpnja te godine, tekućom od dana 08. studenog 2024. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 214,04 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 18. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Parnični postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut je tužbom tužitelja protiv tuženika radi naknade štete u iznosu od 194,50 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tužitelj u tužbi navodi da je 7. ožujka 2025. nastala šteta na vozilu registarskih oznaka [registarska oznaka], u vlasništvu US pa je tuženik dužan istu štetu nadoknaditi prema odredbama Zakona o osiguranju (NN 30/15, 112/18, 63/20, 133/20, 151/20, 151/22), te Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) te prema polici osiguranja štetnika. Oštećenik US je štetu prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu iste. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te poslao obavijest oštećeniku o izvršenoj uplati štete međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Nakon toga je US svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja koji je auto servis čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje), kao i da je želio da mu se auto vrati u prvobitno stanje odnosno u stanje prije nastanka štetnog događaja, a to je jedino bilo moguće ostvariti popravkom vozila prema pravilima struke, te da isti kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, a da su o svemu jasno i decidirano svoja stajališta rekli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja RH u dopisu od 20. veljače 2020., KLASA: 034-08/18-01-093, navodi sljedeće: “…AZTN ističe kako je nužno da oštećenik ima pravo samostalno odabrati auto servisnu radionicu neovisno o tome je li riječ o radionici koja je uvrštena u mrežu ugovornih servisa ili ne…”. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga u svom odgovoru da je također navela „.. Oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja…“.

3. Da je vlasnik oštećenog vozila za svoj popravak odabrala tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi, te je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke i za svoju uslugu ispostavio račun popravka 191/VP/02, a koji račun u iznosu od 2.380,74 EUR-a (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Da je tužitelj račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila, a koji je odgovorio također putem e-maila u kojem je ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 2.186,24 EUR-a. Razliku od 194,50 EUR-a tuženik pravda da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni sata rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, da je tuženik platio iznos od 2.186,24 EUR-a po računu, no nije platio iznos od 194,50 EUR-a, dakle nije u potpunosti nadoknadio štetu, iako je samim plaćanjem priznao pravnu osnovu štete. Obzirom na sve navedeno, da su US kao vlasnik popravljenog vozila (ustupitelj) te tužitelj (primatelj) sklopili su 2. prosinca 2024. ugovor o ustupu (cesija) kojim je ustupitelj prenio potraživanje od 194,50 EUR-a na primatelja, te da su ustupitelj i primatelj potraživanja o sklopljenom ugovoru obavijestili zajedničkim podneskom tuženika, čime da je potraživanje sukladno odredbama ZOO-a prešlo na ovdje tužitelja. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, a stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila kao što je i u ovom predmetu. U ovom predmetu da tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Takvo postupanje da je zabranjeno što potvrđuju i sljedeći stavovi nadležnih državnih agencija kao i sudska praksa. Tužitelj je istaknuo da je službena cijena sata rada njegove radionice 40,00 EUR-a plus PDV i da prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi. Dodatno, da tužitelj ima izračunatu cijenu sata rada prema metodi odobrenoj od Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, a čije odobrenje je zatražila Hrvatska gospodarska komora, te da se metoda izračuna bazira na bilanci troškova društva iz prethodne godine.

4. U svom odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik priznaje da je automobil štetnik u trenutku štetnog događaja bio osiguran kod tuženika. Tuženik nadalje ne osporava nastanak štetnog događaja kao i odgovornost osiguranika tuženika. Tuženik nadalje ne osporava da je po odštetnom zahtjevu uplatio iznos od 2.186,24 EUR-a te da je time u cijelosti ispunio svoju obvezu. Tuženik smatra kako tužitelj u potpunosti neosnovano potražuje isplatu utuženog iznosa, budući da je tuženik po samom zakonu imao pravo izbora kome će ispuniti svoju tražbinu, odnosno tuženik je ispunjenjem tražbine prema oštećeniku u cijelosti ispunio svoju obvezu naknade štete u predmetnoj pravnoj stvari. Tuženik osporava i tijek zateznih kamata. Slijedom navedenog tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. Na sporne okolnosti sud je izveo dokaze uvidom u slijedeće isprave: račun (list 9-10. spisa), izvid štete (list 11 spisa), podatak o uplati (list 12.-15 spisa), cjenik rada tužitelja (list 16. spisa), ugovor o ustupu tražbine od 2. prosinca 2024. (list 17-18 spisa) , notifikacija o ustupu tražbine od 2. prosinca 2024. (list 19-20 spisa), mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020. (list 51-54 spisa) te račun servisa Kašnar (list 68. spisa).

6. Bez obzira što je tuženik osporio i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, u osnovi je navedeno sporno zbog cijene radnog sata tužitelja. S obzirom na navedeno, a kako tuženik nije osporio niti odgovornost svog osiguranika, niti saslušanje stranaka i oštećenika, jer je isto ocijenio nepotrebnim.

7. Ocjenom tako provedenih dokaza, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje: ZPP), sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim.

8. Uvidom u Zapisnik o izvidu štete na vozilu (list 11. spisa) sud je utvrdio da je izvid napravio tuženik 21. listopada 2024. za vozilo oštećenika marke Audi A6 te je procjenitelj tuženik utvrdio da je za popravak vozila potrebno 6,00 sata rada limara i 7,70 sati rada lakirera. Između stranaka nije sporno da je tuženik isplatio tužitelju iznos od 2.186,24 EUR-a po računu za popravak vozila.

9. Uvidom u račun tužitelja broj 191/VP/1 (list 9. spisa) utvrđeno je da je tužitelj isti izdao za vozilo oštećenika US to na iznos od 2.380,74 EUR-a, iz kojeg je vidljivo da je cijena sata rada tužitelja 40,00 EUR-a plus PDV. Prema tome, jasno je da se razlika odnosi na visinu sata rada koju priznaje tuženik i koju naplaćuje tužitelj. Također se navodi kako je tužitelj neznatno prekoračio visinu radnih sati koje je predvidio tuženik u izvidu štete, ali budući je riječ o neznatnom prekoračenju koje se broji u minutama, a u izvidu štete je samo procjena, sud to ne smatra takvim razilaženjem koje bi bilo potrebno utvrđivati vještačenjem. Dakle, prema stavu suda sporna je krucijalna razlika u cijeni sata rada.

10. Uvidom u dopis/notifikaciju tuženika od 2. prosinca 2024. (list 19 spisa), utvrđeno je da je tužitelj tuženika obavijestio o ustupu potraživanja od strane US tužitelju, i to u iznosu od 194,50 EUR-a koje ima prema tuženiku, a sve prema računu popravka broj 191/VP/1.

11. Uvidom u Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 2. prosinca 2024. (list 17.-18. spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između US kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja za novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 194,50 EUR-a, prema računu popravka za štetu broj 191/VP/1 u ukupnom iznosu od 2.380,74 EUR-a , temeljem izvida štete tuženika. U članku 1.1.2. istoga utvrđeno je da je tužitelj/primatelj izvršio popravak automobila za ustupitelja i ispostavio račun broj 191/VP/1 u ukupnom iznosu od 2.380,74 EUR- a dužniku/tuženiku koji ga je dužan podmiriti s osnove police osiguranja štetnika, kao i da je dužnik/tuženik po računu 191/ VP/ 1 podmirio nesporni iznos vlasniku vozila odnosno ustupitelju od 2.186,24 EUR-a, čime da nije podmirio iznos od 194,50 EUR-a (čl. 1.1.3.). Ustupitelj je primatelju prenio svoje potraživanje prema dužniku/tuženiku u iznosu od 194,50 EUR-a (čl. 2.).

12. Na temelju članka 80. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. dalje: ZOO), vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13. Sud je stava da oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima, a ukoliko i postoje druge radionice s jeftinijom cijenom radnog sata, da nije riječ o eventualnom doprinosu oštećenika šteti iz čl. 1092. ZOO-a, kao i da tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, što proizlazi i iz stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa:

034-08/18-01/093, URBROJ: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. (list 51- 54 spisa).

14. Kako je uvidom u kalkulaciju izračuna cijena za tužitelja utvrđeno da je cijena sata rada iskazana u računu u skladu sa istom, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata rada nastala šteta iz čl. 1046. ZOO-a, a koja se dakle odnosi na ostatak iznosa sata rada na koji tužitelj prema cjeniku ima pravo, u ukupnom iznosu od 194,50 EUR-a, sve s obzirom na valjani ugovor o cesiji, te mu je tuženik, kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, a što u konkretnom slučaju nije sporno, navedeni iznos temeljem čl. 1085. st. 1. i 4. ZOO-a dužan naknaditi u skladu s čl. 84. st. 1. ZOO-a, pa je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

15. Budući da prema odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamate, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate, pa je sud u skladu s čl. 29. st.1. i 2. ZOO-a, odlučio kao pod točkom I izreke ove presude.

16. Pritom se navodi da tuženik neosnovano spori tijek zateznih kamata. Naime, na tužitelja je utuženo potraživanje preneseno i to za nepodmireni dio računa broj 191/VP/1 od 23. listopada 2024. koji je dospio na naplatu 7. studenog 2024., pa tuženik pada u zakašnjenje idućeg dana, odnosno 8. studenog 2024., od kada tužitelju nastaje šteta, a kako je to ispravno naznačio tužitelja, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I i II izreke ove presude. Pravo na zatezne kamate od dospijeća do isplate propisano je odredbom članka 29. st 1. i čl. 183. st. 1. ZOO-a. Datum dospijeća utvrđen je prema računu u spisu. Stopa zatezne kamate na glavnicu određena je sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.).

17. Odluka o parničnom trošku iz točke III i IV izreke presude temelji se na čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje u tekstu Tarifa).

18. S obzirom na uspjeh tužitelja u sporu, u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a, a s obzirom na vrijednost predmeta spora od 194,50 EUR-a tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr 7/1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), sastav podneska od 15. travnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr 7/1. u vezi s Tbr. 54. Tarife) te trošak pristupa na ročište od 26. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a (Tbr 9/1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), što uvećano za pripadajući PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife), sveukupno iznosi 187,50 EUR-a. Navedenom iznosu valja pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 26,54 EUR-a tako sveukupni trošak tužitelja iznosi 214,04 EUR-a.

19. O kamatama na troškove parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 30. Ovršnog zakona te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (točka III izreke presude).

20. S obzirom na uspjeh u sporu, a u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik nema pravo na naknadu troškova postupka

U Zagrebu, 18. lipnja 2025.

Sudac:

Srđan Sessa

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od osam dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ovog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. (članak 467. stavak 1. ZPP-a).

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno, po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drukčije (članak 467a Zakona o parničnom postupku /''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13, 70/19).

DNA:

- tužitelju po punomoćniku uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe

- tuženiku po punomoćniku