Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-85/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja SC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sandri Panjković, odvjetnica iz Siska, Ante Starčevića 43, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 19. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 406- 09/2007 od 14. veljače 2007.g. koji su sklopili tužitelji SC i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao pravni prednik tuženika Addiko bank d.d. kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju SC isplati iznos od 385,34 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 0,16 € od 31.03.2007.g.,

- na iznos od 0,43 € od 29.02.2008.g.,

- na iznos od 0,38 € od 31.03.2008.g.,

- na iznos od 1,41 € od 31.10.2008.g.,

- na iznos od 0,85 € od 30.11.2008.g.,

- na iznos od 2,25 € od 31.12.2008.g.,

- na iznos od 2,27 € od 31.01.2009.g.,

- na iznos od 2,49 € od 28.02.2009.g.,

- na iznos od 1,95 € od 31.03.2009.g.,

- na iznos od 1,86 € od 30.04.2009.g.,

- na iznos od 2,07 € od 31.05.2009.g.,

- na iznos od 1,77 € od 30.06.2009.g.,

- na iznos od 1,71 € od 31.07.2009.g.,

- na iznos od 1,46 € od 31.08.2009.g.

- na iznos od 1,58 € od 30.09.2009.g.

- na iznos od 1,72 € od 31.10.2009.g.

- na iznos od 1,49 € od 30.11.2009.g.,

- na iznos od 1,48 € od 31.12.2009.g.,

- na iznos od 1,71 € od 31.01.2010.g ,

- na iznos od 2,04 € od 28.02.2010.g.,

- na iznos od 2,41 € od 31.03.2010.g.,

- na iznos od 2,31 € od 30.04.2010.g.,

- na iznos od 2,85 € od 31.05.2010.g.,

- na iznos od 2,82 € od 30.06.2010.g.,

- na iznos od 3,18 € od 31.07.2010.g.,

- na iznos od 4,57 € od 31.08.2010.g.,

- na iznos od 3,86 € od 30.09.2010.g.,

- na iznos od 5,49 € od 31.10.2010.g.

- na iznos od 5,03 € od 30.11.2010.g.,

- na iznos od 4,24 € od 31.12.2010.g.,

- na iznos od 5,80 € od 31.01.2011.g.

- na iznos od 6,93 € od 28.02.2011.g.,

- na iznos od 6,24 € od 31.03.2011.g.,

- na iznos od 6,52 € od 30.04.2011.g,

- na iznos od 5,70 € od 31.05.2011.g.,

- na iznos od 6,37 € od 30.06.2011.g.,

- na iznos od 8,24 € od 31.07.2011.g.,

- na iznos od 7,62 € od 31.08.2011.g.,

- na iznos od 11,43 € od 30.09.2011.g.,

- na iznos od 11,35 € od 31.10.2011.g.,

- na iznos od 8,49 € od 30.11.2011.g.

- na iznos od 8,50 € od 31.12.2011.g.

- na iznos od 7,97 € od 31.01.2012.g.,

- na iznos od 8,56 € od 29.02.2012.g.,

- na iznos od 9,11 € od 31.03.2012.g.,

- na iznos od 9,03 € od 30.04.2012.g.,

- na iznos od 8,77 € od 31.05.2012.g.,

- na iznos od 8,86 € od 30.06.2012.g.,

- na iznos od 9,10 € od 31.07.2012.g,

- na iznos od 8,82 € od 31.08.2012.g.,

- na iznos od 8,90 € od 30.09.2012.g.,

- na iznos od 8,73 € od 31.10.2012.g.,

- na iznos od 8,40 € od 30.11.2012.g.,

- na iznos od 8,81 € od 31.12.2012.g.,

- na iznos od 8,65 € od 31.01.2013.g.,

- na iznos od 8,98 € od 28.02.2013.g.,

- na iznos od 8,36 € od 31.03.2013.g.,

- na iznos od 8,40 € od 30.04.2013.g.,

- na iznos od 8,95 € od 31.05.2013.g.,

- na iznos od 8,64 € od 30.06.2013.g.,

- na iznos od 8,09 € od 31.07.2013.g.,

- na iznos od 7,89 € od 31.08.2013.g.,

- na iznos od 7,94 € od 30.09.2013.g.,

- na iznos od 8,34 € od 31.10.2013.g.,

- na iznos od 8,71 € od 30.11.2013.g.,

- na iznos od 8,55 € od 31.12.2013.g.,

- na iznos od 8,80 € od 31.01.2014.g.,

- na iznos od 8,94 € od 28.02.2014.g., sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. pa do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju SC naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.765,45 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj SC podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da da je s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. sklopio ugovor o kreditu broj 406-09/2007 14. veljače 2007. (dalje: Ugovor o kreditu). Ističe da je člankom 16. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u [adresa]. Nadalje navodi da je tužitelju odobren potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 2.703,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, te je člankom 4. Ugovora o kreditu propisano da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan plaćanja. Ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih i prednika tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Poziva se na članak 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Smatra ugovornu odredbu o ugovorenoj valuti za koju je vezana glavnica CHF ništetnom i nepoštenom. Traži utvrđenje ništetnosti u dijelu Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i isplatu iznosa od 2.959,68 kn sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos od dana plaćanja pa do isplate i naknadu troška postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. Tuženik prvenstveno ističe kako je predmetni kredit otplaćen u ožujku 2014. godine, stoga ukazuje na Zakon o kreditnim institucijama, koji u članku 305. stavku 8. navodi sljedeće: „Kreditna institucija dužna je potrošaču, na njegov zahtjev besplatno i u svakom trenutku tijekom trajanja ugovora o kreditu, staviti na raspolaganje izvještaj u obliku otplatnog plana koji uključuje i izračun efektivne kamatne stope na dan izrade otplatnog plana, informaciju o ukupno plaćenoj glavnici, kamatama i troškovima, specifikaciju uplata i pregled promjena kamatnih stopa po kreditu.“ Kako je tužba podnesena dana 26.05.2021., tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 26.05.2016. godine nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Osnova ove tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete. Za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPP-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu. kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomijestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž- 7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi da je banka obvezna učiniti dostupne informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. 9 Predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope imala je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik je kao banka imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula S i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C- 186/16, u t. 3. odluke. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Sve suprotno navedenome u bitnome bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 406-09/2007 (str. 7-12 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (str. 13 spisa), otplatni plan (str. 14-19 spisa), specifikaciju uplata (str. 20-22 spisa), izjavu (str. 70-74 spisa), Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (str. 79 i 80 spisa), kamatne stope banaka na kunske kredite (str. 203-207 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji Dragani Bubalo, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Tužitelj SC iskazao je da je kredit podigao za kupnju motocikla i sve dogovore oko realizacije kredita vršio je u banci budući da se radilo o proizvodu iz uvoza i oni su mu sugerirali da radi sa Hypo bankom gdje može realizirati kredi i da mu nije potreban jamac ukoliko će biti u CHF-u. U banci su mu predočili uvjete kreditiranja i kamatna stopa za kredit u CHF-u je bila manja za oko 2 % u odnosu na EUR-a tako da je bila povoljnija za njega. Što se tiče valute CHF-a ništa mu nisu govorili o rizičnosti te valute niti upozoravali na moguće promjene vrijednosti u odnosu na kunu. Što se tiče CHF-a znao je da je to švicarska valuta koju je smatrao stabilnom i nije očekivao velike promjene tečaja u odnosu na kunu. Ugovor je pročitao i sve mu je bilo jasno. Ističe da je sve razgovore oko kredita obavljao sa djelatnicom banke koja je ovdje predložena kao svjedokinja i ona je objašnjavala sve odredbe ugovora. Ne sjeća se da li su mu kod javnog bilježnika obrazlagane odredbe ugovora.

6. Podneskom od 27. 3. 2025. tužitelj je, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka te odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/2022), precizirao tužbeni zahtjev, toč. II., na način da od tuženika po osnovi preplate anuiteta vezanih uz CHF, zahtijeva isplatu iznosa od 385,34 eur, sa zateznim kamatama.

7. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 406-09/2007 od 14. veljače 2007. (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika te HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Podružnica Sisak, prednika tuženika, banke, utvrđeno je da banka korisniku kredita odobrava potrošački kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 2.703,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, za kupovinu novog motocikla (čl. 2. Ugovora), zatim, da se na iznos kredita iz čl. 2. Ugovora obračunavaju kamate od 5,25 % dekurzivno godišnje (čl. 3. Ugovora), da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 38,52 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja (čl. 4. Ugovora), da je rok otplate kredita 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu (čl. 4. Ugovora), te je odredbom čl. 6. Ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke, a korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

9. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d.) u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

10. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

11. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu br. 406-09/2007 od 14. veljače 2007., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

12. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

13. U odnosu na odredbu čl. 4. Ugovora o kreditu br. 406-09/2007 od 14. veljače 2007., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, uzimajući u obzir iskaz tužitelja, sud zaključuje da prednik tuženika nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

14. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te prednik tuženika koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

15. Pravo je prednika tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim prednik tuženika je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

16. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da je odredba čl. 4. Ugovora o kreditu br. 406-09/2007 od 14. veljače 2007., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bila sastavni dio ugovora sastavljenog od strane prednika tuženika, da o toj odredbi između ugovornih stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj iste, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetna, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

17. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosimma (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 155/23, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

18. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo te iz pismenog nalaza i mišljenja iste od 30. 1. 2022. proizlazi da pozitivni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita sveukupno iznose 2.903,36 kuna.

19. Tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju vještaka dok je tuženik prigovorio ističući da je vještačenje provedeno isključivo po prijedlogu tužitelja, da je nalaz i mišljenje neodređeno, nejasno i neobrazloženo te (u podnesku od 14. 3. 2022.) ističe prigovor prijeboja u odnosu na razdoblja u kojima je tužitelj podmirivao manje iznose od onih koje je vještak utvrdio po početno otplatnom planu.

20. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 9. 5. 2022. vještakinja Dragana Bubalo je iskazala da je usporedila uplaćene iznose sa početnim iznosima, po srednjem tečaju banke tuženika na dan plaćanja kako je navedeno u ugovoru te da su iskazani manje plaćeni anuiteti ukoliko ih je bilo u odnosu na početni i da su isti iskazani posebno u nalazu negativne i pozitivne razlike.

21. Nakon usmenog obrazlaganja pisanog nalaza i mišljenja na ročištu za glavnu raspravu održanom 9. 5. 2022., stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, te stoga sud prihvaća u cijelosti izračun navedene vještakinje kao stručan i obrazložen.

22. Stoga je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužitelju su dosuđene utužene razlike po osnovi redovne kamate i valutne klauzule u iznosu od ukupno 385,34 eur (2.903,36 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), imajući u vidu i da prema navodima stranaka s ročišta održanog 19. 5. 2025. nije sporno da je tužbeni zahtjev tužitelja konvertiran u valuti eur sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo izraženom u valuti kn, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno zahtjevu tužitelja i nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma dospijeća anuiteta sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo, u kojem dijelu također nije bilo prigovora stranaka.

22. Ujedno, po mišljenju ovog suda, tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu razlike za svaki mjesec u kojem je anuitet preplatio, neovisno o činjenici da je u pojedinom periodu platio anuitet u manjem iznosu (iz razloga što je tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu niži od tečaja na dan isplate kredita), pri čemu je za istaknuti da tuženik nije istakao protutužbeni zahtjev. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja valja reći da isti mora biti kvantitativno određen i mora biti naznačena osnova tuženikove tražbine, jer se u protivnom po njemu ne može postupati. Tuženik navedeni prigovor nije postavio u određenom iznosu te po mišljenju ovog suda ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo utvrđena negativna tečajna razlika. Ovo iz razloga što je tuženik, kao vjerovnik, samostalno ponudio korisniku kredit, kao potrošaču, pa postupajući na taj način nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu. Tuženik bi, po mišljenju ovog suda, dokazao postojanje svoje tražbine odnosno ostvario eventualno pravo na isplatu iznosa tzv. negativne razlike (zbog negativne tečajne razlike tijekom perioda otplate kredita) u situaciji kada bi dokazao da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja došlo do neosnovanog bogaćenja upravo uslijed tih činjenica, pri čemu se ima uzeti u obzir i da je tužitelj plaćao anuitete upravo temeljem izračuna tuženika, a kako to slijedi iz odredbe čl. 4. Ugovora gdje je navedeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti anuiteta u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

23. Tužitelj je istaknuo i prigovor zastare te sa na zastaru u konkretnom slučaju također ima primijeniti petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO, no u odnosu na tuženika, koji je bankarska institucija, nema mjesta primjeni odredbe čl. 241. ZOO o prekidu zastare uslijed pokretanja postupka kolektivne zaštite jer je takav postupak pokrenut radi zaštite subjektivnih prava potrošača, a na banaka. Dakle, tuženik predlaže prijeboj tražbine koja je po nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo u iznosu od ukupno 40,02 kn nastala u periodu od 30. 4. 2007. do 30. 9. 2008. pa je, imajući u vidu da je prigovor prijeboja istaknut u podnesku od 14. 3. 2022., za zaključiti da je navedena tražbina tuženika, primjenom odredbe čl. 225. ZOO, zastarjela.

24. Konačno, prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba podnesena sudu 25. 5. 2021., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene preplate po osnovi valutne klauzule, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

24. Obzirom da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti tuženik mu je dužan sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP nadoknaditi parnični trošak u cijelosti.

28. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st. 1.) , za zastupanja na ročištima 4. 1. 2022., 17. 3. 2022., 9. 5. 2022. i 19. 5. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr.9. st. 1.), za sastav podnesaka od 13. 12. 2021., 11. 2. 2022., 15. 3. 2022. i 27. 3. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st. 1.), za zastupanja na dva ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 eur za svako (Tbr. 9.st.3.) PDV u iznosu od 500,00 eur, trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eur, ukupno 2.765,45 eur.

29. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 18. lipnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku