Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-569/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Dijane Hofer članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Sonja Dušić-Poljak, odvjetnica iz Koprivnice, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Koprivnici od 9. travnja 2025. broj P-424/2023-19, u sjednici vijeća 18. lipnja 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda Općinskog suda u Koprivnici od 9. travnja 2025. broj P-424/2023-19:

- potvrđuje pod toč. I. izreke

- potvrđuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

na iznos 0,08 EUR od 10. svibnja 2006.

na iznos 0,86 EUR od 1. lipnja 2006.

na iznos 0,01 EUR od 16. lipnja 2006.

na iznos 8,53 EUR od 1. veljače 2010.

na iznos 14,34 EUR od 1. ožujka 2010.

na iznos 19,24 EUR od 1. travnja 2010.

na iznos 17,97 EUR od 1. svibnja 2010.

na iznos 20,44 EUR od 1. lipnja 2010.

na iznos 34,29 EUR od 1. srpnja 2010.

na iznos 31,14 EUR od 1. kolovoza 2010.

na iznos 42,97 EUR od 1. rujna 2010.

na iznos 36,73 EUR od 1. listopada 2010.

na iznos 32,03 EUR od 1. studenog 2010.

na iznos 44,59 EUR od 1. prosinca 2010.

na iznos 53,08 EUR od 1. siječnja 2011.

na iznos 46,92 EUR od 1. veljače 2011.

na iznos 47,83 EUR od 1. ožujka 2011.

na iznos 43,40 EUR od 1. travnja 2011.

na iznos 44,77 EUR od 1. svibnja 2011.

na iznos 59,81 EUR od 1. lipnja 2011.

na iznos 61,92 EUR od 1. srpnja 2011.

na iznos 77,69 EUR od 1. kolovoza 2011.

na iznos 67,59 EUR od 1. rujna 2011.

na iznos 3,78 EUR od 14. rujna 2011.

na iznos 60,55 EUR od 1. listopada 2011.

na iznos 1,76 EUR od 14. listopada 2011.

na iznos 61,63 EUR od 1. studenog 2011.

na iznos 0,50 EUR od 15. studenog 2011.

na iznos 61,14 EUR od 1. prosinca 2011.

na iznos 64,52 EUR od 1. siječnja 2012.

na iznos 68,25 EUR od 1. veljače 2012.

na iznos 68,36 EUR od 1. ožujka 2012.

na iznos 66,02 EUR od 1. travnja 2012.

na iznos 66,97 EUR od 1. svibnja 2012.

na iznos 68,37 EUR od 1. lipnja 2012. g.

na iznos 66,86 EUR od 1. srpnja 2012.

na iznos 66,99 EUR od 1. kolovoza 2012.

na iznos 65,60 EUR od 1. rujna 2012. g.

na iznos 63,03 EUR od 1. listopada 2012.

na iznos 66,16 EUR od 1. studenog 2012.

na iznos 67,30 EUR od 1. prosinca 2012.

na iznos 66,85 EUR od 1. siječnja 2013.

na iznos 62,27 EUR od 1. veljače 2013.

na iznos 65,44 EUR od 1. ožujka 2013.

na iznos 66,17 EUR od 1. travnja 2013.

na iznos 64,75 EUR od 1. svibnja 2013.

na iznos 60,53 EUR od 1. lipnja 2013.

na iznos 57,91 EUR od 1. srpnja 2013.

na iznos 60,23 EUR od 1. kolovoza 2013.

na iznos 61,83 EUR od 1. rujna 2013. g.

na iznos 65,91 EUR od 1. listopada 2013.

na iznos 63,67 EUR od 1. studenog 2013.

na iznos 64,67 EUR od 1. prosinca 2013.

na iznos 65,50 EUR od 1. siječnja 2014.

na iznos 62,26 EUR od 1. veljače 2014.

na iznos 63,79 EUR od 1. ožujka 2014.

na iznos 63,00 EUR od 1. travnja 2014.

na iznos 61,48 EUR od 1. svibnja 2014.

na iznos 60,79 EUR od 1. lipnja 2014.

na iznos 61,09 EUR od 1. srpnja 2014.

na iznos 63,01 EUR od 1. kolovoza 2014.

na iznos 64,97 EUR od 1. rujna 2014. g.

na iznos 64,80 EUR od 1. listopada 2014.

na iznos 65,78 EUR od 1. studenog 2014.

na iznos 67,19 EUR od 1. prosinca 2014.

na iznos 66,62 EUR od 1. siječnja 2015.

na iznos 67,42 EUR od 1. veljače 2015.

na iznos 67,42 EUR od 1. ožujka 2015.

na iznos 67,42 EUR od 1. travnja 2015.

na iznos 67,42 EUR od 1. svibnja 2015.

na iznos 67,42 EUR od 1. lipnja 2015.

na iznos 67,42 EUR od 1. srpnja 2015.

na iznos 67,42 EUR od 1. kolovoza 2015.

na iznos 67,42 EUR od 1. rujna 2015.

pa do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, te od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

- preinačuje pod toč. II. izreke i odbija zahtjev za isplatu iznosa od 3.923,89 EUR i za isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate

- preinačuje pod toč. IV. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nepobijana toč. III. izreke ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 30/06, kreditna partija broj: 7103047045 od 20. ožujka 2006. u kojoj je ispunjene kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 3.923,89 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, pod toč. III. izreke (nepobijanoj) odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 721,41 EUR, dok je pod toč. IV. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.775,00 EUR sa zateznom kamatom.

2. Navedenu presudu pod toč. I., II. i IV. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužiteljice za utvrđenje ništetnosti čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 30/06, kreditna partija broj: 7103047045 koji je sklopljen između stranaka 20. ožujka 2006. i za isplatu novčanog iznosa plaćenog tuženici temeljem ništetne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je temeljem Ugovora o namjenskom kreditu broj 30/06, kreditna partija broj: 7103047045 koji je sklopljen između stranaka 20. ožujka 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita namjenski kredit u iznosu od 38.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i ugovorenim ispunjenjem kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF (čl. 7. Ugovora o kreditu)

- da je 29. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 7103047045, ispravno Dodatak Ugovoru o kreditu (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu) temeljem kojeg je provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.)

- da je ugovaranje ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., za koju je sud vezan u restitucijskoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP, a da je u konkretnom slučaju odredba čl. 7. Ugovora o kreditu koja nije bila predmetom pojedinačnih pregovora nego je bila unaprijed pripremljena u tipskom obrascu ugovora tužiteljici ostala nerazumljiva, s obzirom da nije bila informirana o riziku primjene valutne klauzule (o tzv. "valuti utočišta"), te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice pa je kao takva ništetna

- da tužiteljica nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o načinu ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF nakon što je sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu jer ima prema tuženici novčano potraživanje koje je predmetom tužbenog zahtjeva, a da potrošači u toj situaciji imaju pravni interes za utvrđenje ništetnosti VSRH je izrazio pravno shvaćanje u rješenju od 12. veljače 2019. broj Rev-2868/2018-2

- da je u presudi Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. izraženo stajalište da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona proglašene ništetnim i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dok je u presudi broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. izraženo shvaćanje da se potrošač sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom može odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 samo ako je dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i ako je znao čega se odriče

- da tužiteljica u iskazu navodi da je podigla kredit koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF jer joj je u tom trenutku bio povoljniji, a da nije bila informirana od djelatnika tuženice o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF niti o načinu promjene kamatne stope

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene tečaja CHF, s obzirom da u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i da do podnošenja tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima

- da je nalazom financijsko knjigovodstvene vještakinje Slađane Srnec utvrđeno da je tužiteljica isplatila tuženici radi promjene tečaja CHF, obračunavajući anuitete kreditne obveze prema tečaju po kojem je tužiteljici kredit isplaćen za razdoblje od svibnja 2006. do rujna 2015. u iznosu od 3.923,89 EUR, koji je umanjen za manje plaćene anuitete u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja za iznos od 146,02 EUR, te da iz nalaza vještaka proizlazi da, iako je konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, provedbom konverzije nije uspostavljena ravnoteža jer je u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. utvrđena preplata u iznosu od 1.913,55 EUR,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da je odredba Ugovora o kreditu kojom je otplata anuiteta vezana uz valutu CHF ništetna jer se radi o odredbi koju je sastavila tuženica, o kojoj se nije pregovaralo i da tužiteljica nije informirana o riziku promjene tečaja koji je vezan uz valutu CHF, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, radi čega ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 323. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima u u iznosu od 3.923,89 EUR sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno pod toč. I. i II. izreke, dok je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 721,41 EUR toč. III. izreke ( nepobijanom). O troškovima postupka pod toč. IV. izreke odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

6. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud utvrdio status potrošača na temelju iskaza same tužiteljice, a da se status potrošača "ne presumira" nego da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi u koju svrhu je ugovor sklopljen, pa u dijelu tog utvrđenja smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ukazuje da je VSRH u odluci od 15. studenog 2022. broj Rev-637/2019 zauzeo pravno stajalište da korisnik kredita (potrošač) koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF zašto što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 uključuje i te uplate, a da je u konkretnom slučaju utvrđeno iz nalaza vještakinje da su svi plaćeni iznosi uzeti u obzir prilikom provedbe konverzije i da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15. Nadalje, ukazuje da je Sud Europske unije u predmetu broj C-567/2020 odgovorio da potrošači koji su proveli konverziju kredita nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu i dodataka iz razloga što su odredbe Glave IV.a ZID ZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti, da je cilj zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova pa je Dodatak Ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti. Nadalje, ukazuje da je VSRH u odluci od 1. lipnja 2022. broj Revd- 2021/2020-6 odbacio reviziju tužitelja kojom je odbijen zahtjev za isplatu s osnova preplaćenih kamata i tečajne razlike iz razloga što je sklopljen sporazum o konverziji, te je VSRH svoj konačni stav vezano uz konvertirane kredite iznio i u rješenju Rev- 1014/2018 s kojim valja povezati i odluke Suda Europske unije u predmetima broj C- 81/2019 i C-243/2020. Ukazuje da je u rješenju VSRH broj Gos 1/2019 izraženo stajalište da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru koji je vezan uz CHF, da je dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen primjenom ZID ZPK/15 valjan pravni posao, te da je sporazumom o konverziji voljom potrošača nastala nova pravna osnova koja je supstituirala ranije ugovorne uvjete iz osnovnog ugovora o kreditu, a da obrazloženje iz navedenog rješenja isključuje pravo potrošača koji su izvršili konverziju na preplatu po osnovnom ugovoru o kreditu (osim ukoliko konverzija nije računski točno provedena ili ako postoje okolnosti nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, npr. poslovna nesposobnost). Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je propustio dati bilo kakvo obrazloženje zašto nije uzeo u obzir tvrdnje tuženice o informiranosti tužiteljice, te je navedeno utvrđenje utemeljio samo na paušalnom utvrđenju o nerazumljivosti navedene odredbe povezujući isto s kolektivnim sporom. Osporava ocjenu prigovora zastare, prava na zateznu kamatu i time što nisu uzete u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženica, s obzirom da presuda sadrži određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da je o tužbenom zahtjevu tužiteljice odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava.

9. Kako iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a nedvojbeno je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a st. 1.), pa su i iz tog razloga u potpunosti promašeni razlozi kojima tuženica osporava tužiteljici status potrošača, kao i da je sud pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužiteljicu o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, da je ugovorna odredba iz čl. 7. formirana jednostrano od tuženice bila nerazumljiva i da je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama na njezinu štetu, te je posljedično navedenom pravilno zaključio da je postupanje tuženice protivno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i kao takvo ništetno primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03, te je pravilnom primjenom materijalnog prava usvojio zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 7. Ugovora o kreditu pod toč. I. izreke.

10. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

10.1. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužiteljice koja jasno navodi da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o osporenim ugovornim odredbama koje su vezane uz valutnu klauzulu u CHF.

11. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetna ugovorna odredba iz čl. 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu proizvodi ikakav pravni učinak na tužiteljicu kao potrošača.

12. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

13. Nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu tužiteljicu ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu s obzirom je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, s time da se uzgred ukazuje (iako nije predmet spora) i da tužiteljicu ne obvezuje ugovorna kamata koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženice ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu s obzirom da je ta nepoštena odredba izmijenjena na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

14. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF (i promjenjivoj kamatnoj stopi), a što je i potvrđeno nalazom vještaka u kojem opisuje metodologiju izračuna konverzije primjenom ZID ZPK/15 na konkretan Ugovor o kreditu.

15. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužiteljica platila tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku Ugovora o kreditu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

16. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica je restituirana s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da je iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njezinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznosi od 3.923,89 EUR nije u imovini tuženice bez pravne osnove, nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO).

17. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platilo na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

18. Vezano uz žalbene tvrdnje da je trebalo uzeti u obzir i tzv. negativnu tečajnu razliku valja ukazati da je tužiteljica svoju tražbinu umanjila za tzv. negativnu tečajnu razliku u podnesku od 3. veljače 2025., sukladno nalazu vještakinje na koji stranke u pogledu matematičkog izračuna nisu imale primjedaba, dok u pogledu osporavanja ocjene prigovora zastare ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda koje je u skladu sa sada već ustaljenom praksom sudova i objedinjenim pravnim shvaćanjem VSRH.

19. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke, dok je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu pod toč. II. izreke i odbio zahtjev za isplatu iznosa od 3.923,89 EUR i zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate, a potvrdio presudu u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja pa do 29. rujna 2015. primjenom čl. 368. st. 2. ZPP.

20. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

21. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužiteljica uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti (toč. I. izreke) i za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. II. izreke), a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice (toč. II. izreke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužiteljica bi trebala naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

22. Stoga je u okolnostima ovog predmeta valjalo prihvatiti žalbu tuženice, preinačiti presudu pod toč. IV. izreke primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP i temeljem čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

23. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijedi i za troškove žalbenog postupka tuženice pa je stoga odbijen njezin zahtjev.

U Varaždinu 18. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek