Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-353/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jadranki Čuljak-Duvnjak, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Osnovne škole Bilje iz Bilja, Školska 8, OIB: 77805945007, zastupanog po punomoćnici Mirti Zorić, odvjetnici iz Osijeka, radi isplate, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj Pr-158/2022-32 od 23. listopada 2024. , u sjednici vijeća održanoj 18. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj Pr-158/2022-32 od 23. listopada 2024. potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe i zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zatražila od tuženika isplatu iznosa od 5.267,73 eura[1] / 39.689,68 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka I. izreke). Tužiteljica je obvezana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.776,54 eura (točka II. izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tužiteljica zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbi čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), predlažući da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tužiteljice kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi uz obvezu tužiteljice na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.267,73 eura / 39.689,68 kn s kamatama na pojedine iznose, na ime neisplaćenih plaća za vremensko razdoblje od 17. studenoga 2021. do 1. ožujka 2022.

7. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je u predmetnom razdoblju tužiteljica bila zaposlenica tuženika na poslovima vjeroučiteljice;

- da su saslušani svjedoci potvrdili da je u navedenom razdoblju tužiteljici bilo onemogućeno ulaziti u zgradu škole iz razloga što nije imala potvrdu o cijepljenju protiv Covida ili negativan test na H, što tužiteljica ne spori;

- da su saslušani svjedoci većinom bili imenovani kao tzv. Covid redari od strane ravnateljice i provodili mjere iz Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama, službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova ("Narodne novine" broj:121/2021 - dalje Odluka) ;

-da je tužiteljica iskazala da je u vrijeme kada je počela corona i dalje dolazila na svoje radno mjesto svako jutro ili popodne, ovisno o smjeni, da nije imala covid potvrdu, a u školu ju nisu puštali, bilo da su fizički bila zaključana vrata ili bi ju sačekali djelatnici škole koji su bili zaduženi za pregled covid potvrda;

- da joj je bilo poznato iz medija da je postojala opasnost od covida s čime se ona ne bi složila i ne bi vjerovala medijima na riječ;

- da je bila upućivana od ravnateljice da treba imati covid potvrdu.

8. Slijedom izloženog, ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženik provodio mjere sukladno točkama I., II. i III. Odluke kojom je radi zaštite pučanstva od zaraze i prijenosa te suzbijanja bolesti Covid-19, uvedena posebna sigurnosna mjera obveznog testiranja na virus SARS-CoV-2 dužnosnika, državnih službenika i namještenika, službenika i namještenika u javnim službama (na koje se primjenjuje propis kojim se uređuju plaće u javnim službama),službenika i namještenika u lokalnoj i područnoj ( regionalnoj ) samoupravi te zaposlenika trgovačkih društava i ustanova čiji su osnivači Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i regionalne (područne) samouprave ili Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u njima imaju većinski udio i zaposlenika trgovačkih društva koja su u većinskom vlasništvu trgovačkih društva u kojima Republika Hrvatska ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju većinski udio (točka I.); da se testiranje osoba iz točke I. ove Odluke provodi prilikom dolaska na posao, najmanje dva puta u sedam dana (točka II.); te da iznimno od točke I. ove Odluke, testiranje nije obvezno za osobe koje ispunjavaju uvjet cijepljenja ili preboljenja bolesti Covid -19, osim ako imaju znakove respiratorne infekcije, druge simptome ili znakove zarazne bolesti Covid-19 (točka III.). Navedene mjere primjenjivale su se i na tužiteljicu kao zaposlenicu tuženika-osnovne škole, iz kojih razloga ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje da ponašanje tuženika nije bilo protupravno, sve tim više, jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tužiteljica navela opravdane razloge zbog kojih je odbijala testiranje na virus SARS-CoV-2, a koje testiranje joj je bilo omogućeno besplatno, te da bi za tužiteljicu predstavljalo prekomjeran teret koji bi joj onemogućio pristup radnom mjestu.

9. U odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd- 1983/2024-2 od 21. svibnja 2024. i poslovni broj Revd-2257/2024-2 od 25. rujna 2024.: "revizijski sud je ocijenio da je razlika u postupanju tuženika prema tužiteljici kao necijepljenoj osobi po osnovi cjepnog statusa u odnosu na cijepljene osobe bila razmjerna legitimnom cilju zaštite javnog zdravlja jer je epidemija korona virusom u spornom vremenu bila ne samo prijeteća, već stvarna opasnost zato što su se njezini pojavni oblici i posljedice odnosili na sve ljude, sve slojeve i kategorije društva, epidemija je ugrožavala nastavak organiziranog života u cjelokupnoj društvenoj zajednici, a mjere ograničavanja i sprječavanja širenja virusa imale su legitiman cilj upravo u zaštiti javnog zdravlja svih ljudi u okolnostima izvanredne opasnosti."

10. Prema tome, zahtjev da se obvezno testiraju osobe koje nisu cijepljenje i koje nisu preboljele bolest Covid-19 u ovom slučaju imalo je objektivno i razumno opravdanje, a osporena mjera legitiman cilj i razmjerna je u smislu da je uspostavljena pravedna ravnoteža između interesa zajednice i poštovanja prava i sloboda pojedinca, iz kojih razloga, u situaciji kada tužiteljica nije poštovala odluku tuženika o davanju na uvid potvrde o cijepljenju, preboljenju ili negativnom testu, opravdano joj je bio zapriječen ulaz u zgradu tuženika od strane za to ovlaštenih osoba, te je u spornom razdoblju tužiteljica neopravdano izostala s posla i nije obavljala svoje radne zadatke.

11. Temeljne obveze i prava iz radnog odnosa propisane su odredbom čl. 7. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19 - dalje ZR). Naime, poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao (st.1.). Nadalje, poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika (st.2.). Poslodavac je dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima (st.3.)

12. U okolnostima konkretnog slučaja poslodavac je poštovao navedene temeljne obveze i prava iz radnog odnosa, za razliku od tužiteljice, koja u predmetnom razdoblju neopravdano nije osobno obavljala preuzeti posao, pa stoga nije ni postojala obveza poslodavca, ovdje tuženika da tužiteljici isplati plaću, koja je u smislu ZR-a primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu (čl.90. st.1. ZR-a). Pri tome je na dispoziciji poslodavca bilo hoće li se poslužiti institutom otkaza, pa utoliko nisu prihvatljivi žalbeni navodi o suprotnom.

12.1. Za navesti je i da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na povredu koje konkretne zakonske odredbe ili odredbe kojeg drugog propisa bi se odnosila povreda opće obveze iz čl. 8. ZR-a postupanja poslodavca u skladu s propisima.

13. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

14. Tužiteljici nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspjela, dok tuženiku trošak sastava odgovora na žalbu nije dosuđen, pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 18. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović